Arhiva autora: o. Božidar Nagy

Zagreb: NOVA UMJETNIČKA SLIKA BL. IVANA MERZA

U Zagrebu je upravo u tijeku izložba umjetničkih slika akad. slikara Ante Mamuše iz Novoga Travnika pod naslovom „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“. Umjetnik je izradio portrete svih dosadašnjih naših proglašenih svetaca i blaženika, ali i nekih slugu Božjih čiju beatifikaciju očekujemo. Među njima je i najnovija umjetnička slika BL. IVANA MERZA. Izložba se može razgledati u župi bl. Augustina Kažotića u Zagrebu do 17. travnja 2017. Nakon toga izložba će biti otvorena u župi sv. Leopolda Mandića u Zagrebačkoj Dubravi od 11. do 26. svibnja 2017. g. Prije Zagreba izložba je bila organizirana tijekom 2016. g. u Križevcima, Trogiru i Splitu.
U petnaestak ostvarenja ove izložbe Mamuša se potvrdio kao slikar neosporne vještine i istinskoga umjetničkog nadahnuća s idealima kojima se ljudsko obogaćuje duhovnim. Progovarajući i kroz Mamuševa umjetnička djela, sveci su snažan i dostojanstven putokaz kršćanskim uvjerenjima mnogih te pomoć i nada u životnim dvojbama.
ANTO MAMUŠA rođen je 1956. u Bučićima, u Bosni i Hercegovini; diplomirao je slikarstvo na Akadamiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Jedan je od utemeljitelja Udruge likovnih stvaratelja Lašvanske doline i njezin je predsjednik. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Osvojio je prvu nagradu na natječaju „Slika budućnosti” ispred BiH za izložbu u Vatikanu 2000.

 

 

 

Zadar: Bl. IVAN MERZ NADAHNUO IZRADU JOŠ JEDNE DOKTORSKE DISERTACIJE

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru, Odjel humanističkih znanosti, 12. siječnja 2017. obranila je svoju doktorsku disertaciju dr. sc. Marija Lebedina. Naslov disertacije glasi: „Katolicizam u francuskoj i hrvatskoj književnosti prve polovice XX. stoljeća“. Originalnost ove disertacija sastoji se u tome što je ona nastavak proučavanja teme koju je obradio bl. Ivan Merz u svojoj disertaciji, tj. kako je liturgija djelovala na francuske i hrvatske književnike koji su djelovali i pisali nakon smrti bl. Ivana Merza. Nadahnuće za ovu temu autorica je dobila iz jedne rečenice dr. Vladimira Lončarevića objavljene u Glasu Koncila u članku Katolički oblikovatelji kulture: Blaženi Ivan Merz – liturgija i umjetnost gdje autor članka piše:  ”Merzova disertacija traži, može se reći, svoj nastavak.”  Uz pomoć stipendiju francuske vlade autorica je provela znanstveno-istraživačku praksu i u knjižnici na Katoličkom Institutu u Parizu gdje je također Merz studirao. Radnja također obuhvaća i cjelokupan pregled Hrvatskog katoličkog pokreta, orlovstva i križarstva što je smješta u kontaktni kulturno-kulturološki kontekst proučavanog razdoblja.

Na slici:
Fakultetska komisija i nova doktorica znanosti (treća slijeva)
nakon uspješno obranjene disertacije na Zadarskom Sveučilištu 12. siječnja 2017.

SAŽETAK DISERTACIJE

        Istraživanje je zamišljeno kao nastavak Merzove disertacije koja je dopunjena komparativnom studijom katolicizma u francuskoj i hrvatskoj književnosti prve polovice XX. stoljeća. Doktorska radnja usporeĐuje, analizira i tumači djela velikih francuskih književnika Paula Claudela, Georgesa Bernanosa, Juliena Greena, Françoisa Mauriaca, Charlesa Péguyja i Francisa Jammesa te hrvatskih književnika Mate Ujevića, Petra Grgeca, Đure Sudete, Ive Lendića, Štefe Jurkić i Nikole Šopa. Naglašava srodnost Šopove i Jammesove književnosti s obzirom na njihovu dugogodišnju prepisku. Komentira i utjecaj filozofije Jacquesa Maritaina, Emmanuela Mouniera i Gabriela Marcela na spomenute književnike i obratno. Analizira odabrana djela koja najbolje prezentiraju katoličke odgovore na temeljna egzistencijalna pitanja. Posebno se osvrće na problematiku naravi i milosti. Književni opus hrvatskih i francuskih pisaca čija djela obrađuje toliko je osebujan da se tretira kao zaseban fenomen. Francuska kao ”starija kći” Crkve i u krizno doba ultranacionalizma, separacije Crkve od države te Combesovih napada protiv katoličke vjere nastavlja kontinuitet književne tradicije. I u Hrvatskoj je pojačani katolicizam u književnosti reakcija na liberalizam i razuzdanost u etici i estetici. Katolički pojmovi zaista su golem izazov skepticizmu koji u to vrijeme prevladava u znanosti, književnosti i društvu općenito. Tako u epohi pozitivističkog determinizma i racionalističkog materijalizma dolazi do izražaja prvenstvo duha. Narativizacija nadnaravnog zahtijeva prilagodbu književnog jezika i stila što podrazumijeva znalačku potkovanost u katoličkoj nauci. Cjelokupna se društvena stvarnost prosuđuje kroz prizmu katoličkih moralnih načela. Realizam je protkan idealizmom s naglaskom na metafizičkoj potrebi čovječanstva za Bogom. Književnost posve spontano odražava piščev mentalitet, senzibilitet, ali i teologitet s prakticitetom. Likovi, bogato karakterno iznijansirani, neizmjerno su životni. Lažna i licemjerna konformistička pobožnost polemički je najžešće prokazana. Svetost se pretežno koncipira u borbenom smislu kao heroizam pobjede nad grijehom. Književnost katoličke moderne ne odbacuje dobre plodove modernističke stilistike nego ih udružuje s tradicionalnim katoličkim motivima. Odnos istine, dobrote i ljepote fundamentalni je kriterij u određivanju kvalitete književnih djela te njihove trajne i univerzalne vrijednosti.

Zagreb: PROSLAVLJEN PAPIN DAN – POTICAJ ZA TO DAO JOŠ 1925. BL. IVAN MERZ

O četvrtoj obljetnici pontifikata Pape Franje, 13. ožujka 2017. održana je u Zagrebu proslava Papinoga dana koju je pokrenuo još 1925. bl. Ivan Merz nakon povratka iz Rima s jubilarnoga hodočašća za Svetu Godinu.  U 18 sati bila je najprije služena sv. misa u zagrebačkoj katedrali koju je predvodio biskup Mijo Gorski. Nakon sv. mise slijedila je prigodna akademija u dvorani „Vijenac” Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu. Na akademiji su bili nazočni tajnik Apostolske nuncijature u Republici Hrvatskoj mons. Janusz Stanislaw Blachowiak, delegat zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića biskupski vikar za laike preč. Marko Kovač, rektor Katedrale mons. Josip Kuhtić, generalni postulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije mons. Juraj Batelja, kao i redovnice više redovničkih zajednica te ostali vjernici. Program je počeo kraćim filmom, osvrtom na obljetnicu pontifikata pape Franje, te molitvom na nakane Pape koju je predvodio biskup Gorski.

U predavanju „Papa Franjo: Neumorni tražitelj obnove Crkve” prof. dr. Stjepan Baloban podsjetio je kako je papa Franjo u 77. godini započeo svoj put rimskoga biskupa, premda, kako je kasnije u svojim intervjuima naglašavao, nije s tim računao. U pozdravu s balkona bazilike Sv. Petra rekao je: „Započinjemo put: biskup i narod. To je put Rimske Crkve koja predsjeda u ljubavi svim Crkvama. Put je to bratstva, ljubavi i povjerenja među nama”. Među glavnim oznakama Franjina papinstva dr. Baloban istaknuo je da Papa želi i traži obnovu Crkve. Sve je vidljivije da papa Bergoglio na različite načine pokušava potaknuti Crkvu na promjene o kojima su govorili kardinali na općim kongregacijama prije samoga izbora. Istina, on to čini na svoj specifičan način, svojim stilom, rječnikom i osobnošću. U njegovim intervjuima može se upoznati papa Franjo kakav on uistinu jest. Papa Franjo zna današnjem čovjeku „na jednostavan i zoran način približiti evanđelje – oni koji su otvoreni evanđeoskoj poruci to razumiju, a takvih koji traže ima danas sve više i u našoj Hrvatskoj”. Polazište svega je njegov prvi i programski dokument „Evangelii gaudium”. Crkvu je potrebno trajno obnavljati, stoga on kao rimski biskup češće upotrebljava poznati izraz „semper reformanda”. To je područje unutarnje reforme ili bolje rečeno trajne obnove Crkve. Kao istinski pastir papa Franjo u svemu što čini kreće od sebe, tako i u obnovi Crkve. On u svojoj sredini, u Rimskoj kuriji traži obnovu kako bi se to moglo prenijeti na druge dijelove Crkve: na krajevne Crkve, na biskupije, na župe, u redovničke zajednice. Hoće li papa Franjo ostati samo tražitelj obnove Crkve ili će se Crkva u ovo naše vrijeme stvarno obnoviti ovisi o puno čimbenika, no proces je započeo i, u ovom procesu obnove Crkve kao i u procesu obnove Crkve na Drugom vatikanskom koncilu, povratka na staro nema. Papa Franjo poziva na istinsko traženje zajedničkog puta prema onom uvijek aktualnom i nadahnjujućem, a to je isusovska i evanđeoska Crkva, odnosno život kršćanina prema modelu Nazarećanina, zaključio je prof. Baloban.
Na početku predavanja „Papa Franjo – suradnik mladenačke radosti” vlč. Ivica Cujzek ukazao je na riječi pape Franje koje je zapisao u vlastitoj mladosti, neposredno prije svećeničkog ređenja, u osobnoj ispovijesti vjere. U njima prvo plijeni pozornost posvemašnja iskrenost, toplina, srdačnost, otvorenost, vjera i nada. To jesu apstraktni pojmovi koji, ako nisu njegovani stvarnim životnim situacijama, lako mogu postati prazno slovo na papiru, ali ako je u njima utemeljen stvaran život, onda njihovi plodovi zaista mogu činiti velike stvari, rekao je vlč. Cujzek. Papa Franjo najavio je da će u listopadu 2018. započeti zasjedanje 15. redovne biskupske sinode kako bi se razmotrila tema: “Mladi, vjera i razlučivanje zvanja”. Papa napominje da zajedno s biskupima želi još više biti „suradnik radosti” mladih. To govori mnogo o papi Franji, ali govori nam mnogo i o nama samima. Svaki pojedinac, koji je neprocjenjiv i nezamjenjiv dio Crkve, trebao bi se zapitati čime i kako toj svojoj obitelji pridonosi, naglasio je vlč. Cujzek.
Sa skupa papi Franji upućena je čestitka preko Apostolske nuncijature, te se okupljenima kratko obratio i mons. Blachowiak.
U glazbenom dijelu akademija sudjelovao je zbor mladih župe Uznesenja BDM u Stenjevcu „Totus Tuus” pod ravnanjem Dalije Mock, a program je vodio Petar Bilobrk. Akademiju je organizirala Križarska organizacija koja je potaknula da se Papin dan obilježi i u nekim školama.

Zagreb: SPOMEN NA DR. LJUBOMIRA MARAKOVIĆA U „HRVATSKOM SLOVU“

Prošloga mjeseca, 22. veljače 2017. navršilo se 58 godina od smrti velikoga hrvatskog katoličkog intelektualca dr. Ljubomira Marakovića koji je među ostalim bio profesor bl. Ivanu Merzu u gimnaziji u Banjoj Luci i najzaslužniji je za njegov vjerski odgoj i kulturno-književno usmjerenje. Tom prigodom tjednik Hrvatsko slovo objavilo je 24. veljače 2017. članak Hrvoja Lončarevića pod naslovom „Dostignuti ideali“ u kojem autor daje sažeti prikaz njegova života i djela. Cijeli članak donosimo u nastavku:

LJUBOMIR MARAKOVIĆ – DOSTIGNUTI IDEALI

Od osoba koje su čitav svoj život iskoristile kako bi služile svome narodu nezaobilazan je hrvatski književnik Ljubomir Maraković, književni i kazališni kritičar, teoretičar i povjesničar.

Rođen je u Topuskom 17. lipnja 1887, no već nekoliko godina kasnije njegova obitelj odlazi u Bijeljinu, potom u Livno, a 1893. u Travnik, gdje će mladi Ljubomir pohađati Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Živio je mladost u intelektualnom i višekulturnom ozrčaju jer su čuvenu gimnaziju koju su vodili oci isusovci pohađala i djeca pravoslavne, muslimanske i židovske vjere, a roditelji Nikola i Milka rođ. Boroević bili su po struci učitelji. Otac je pisao poučne knjige za djecu, a za majku je poznato da je surađivala u Vijencu. Marakovići su se družili s mnogim uglednim obiteljima, a Travnik je po kulturi odskakao od ostalih bosanskih gradova toga vremena. Osobito je tada na mladog Ljubomira utjecao Silvije Strahimir Kranjčević, koji je prijateljevao s Marakovićima.

Godine 1905. na preporuku gimnazije otišao je u Beč i na Filozofskom fakultetu upisao studij slavistike i germanistike. Iste godine uključio se u rad Hrvatskog katoličkog akademsko društva „Hrvatska“, a ubrzo mu je u povjereno vođenje Luči, časopisa hrvatske katoličke đačke omladine. Valja spomenuti kako je u tom “bečkom razdoblju” davao instrukcije iz hrvatskoga jezika djeci Leopolda Salvatora iz habsburške kraljevske obitelji, koji je bio predviđen za obnašanje službe vicekralja Hrvatske nakon predviđene pretvorbe dvojne Monarhije u trojnu. Time  je Marakoviću iskazana velika čast.  Godine 1909. doktorirao je temom o Vili Slovinki Jurja Barakovića. To je vrijeme kada Maraković intelektualno dozrijeva vodeći se uzorima  austrijskih katoličkih pisaca okupljenih oko „Gralbunda“, u kojem je prihvatio srednjoeuropski usmjeren katolicizam, koji je vidio važnim i za kultiviranje hrvatskog nacionalizma. Odlučio je ne ženiti se. Prilike za to je imao kako vidimo iz njegovih pisama, no njegovo odricanje bilo je plod njegove želje za potpunim predanjem književnom i profesorskom radu. Svoju odluku iznio je i javno još kao učenik sedmog razreda u svome radu „Moji ideali“, gdje je napisao: „Tako si dakle svaki prema svome staležu i svojoj ćudi izabire poseban ideal. Pa i ja sam svoj već izabrao. Želite li ga znati.  Moj je ideal postati pravim katoličkim svjetovnjakom, profesorom, ostvariti na sebi hrvatski katolički pokret.“ Na drugome mjestu reći će: „Uzvišena je zaista zadaća kršćanskog profesora! Crkva, država, čovječanstvo, roditelji povjeravaju mu svoje najmilije blago, svoj najskupocjeniji zalog – svoju nadu, svoju budućnost – mladež. (…) Duboka ozbiljnost, protivna mladenačkoj lakoumnosti i nestalnosti, promišljena opreznost, nepokolebiva stvarnost i veliki razbor, kojim znade umjesno dobro pohvaliti, a zlo pokuditi: to su osobite strane karaktera dobrog profesora. Samo neporočno čist i nevin učitelj će moći uzgojiti nejake ljiljane, što su mu u srcima nejake mladeži povjereni, do bujna i snažna cvijeća, samo takav ima osobitu privlačnost, kojom neobično na mladež djeluje. (…) Ovakovim dakle svjetovnjakom i profesorom postati, to je moj ideal; to hoću i moram postići.“ Sredstvo postizanja takvog ideal Maraković vidi u dobroj knjizi: „U čitanju lijepe knjige imamo tražiti nada sve ljepotu i to vječnu, jedinu pravu ljepotu…“. Taj ideal ostvarivao je čitav život.

Vrativši se nakon doktorata u domovinu 1910. imenovan je suplentom na Velikoj realnoj gimnaziji u Banja Luci, gdje predaje hrvatski, njemačku i filozofsku propedeutiku. Iste godine izlazi mu knjižica Nov život u kojoj iznosi estetičke poglede na književnost. Godine 1912. polaže profesorski ispit, a četiri godine kasnije premješten je u Sarajevo, gdje radi kao referent u Uredu za izrađivanje knjiga za srednje škole pri Zemaljskoj vladi. Tiska u Luči tada  svoju prvu kritičku sintezu „Ljudi naših dana. esej o suvremenom hrvatskom romanu“. Godine 1919. dolazi u Zagreb i zapošljava se u Gornjogradskoj gimnaziji kao profesor. Među đacima bio je omiljen o čemu svjedoče njegovi suvremenici. Mate Ujević tako piše: „Profesori ga često ne trpe, ali ga zato đaci vole.“ Slično je mislio Stanislav Vitković napisavši da je Maraković bio „polihistor, čovjek svestrane naobrazbe i silnoga znanja, kojega je imao toliko da bi se, kad je držao predavanja, jednostavno ‘izgubio’, prelazeći s teme na temu; jedna je misao vukla drugu, što su proizlazile iz širine njegove naobrazbe. Imao je silan utjecaj na svoje učenike, djelujući blagotvorno i imponirajući kao osoba, kao cjelina, kao svjedočanstvo riječi i života“. Takva osobnost privukla je i bl. Ivana Merza, kojem je Maraković bio uzor katolika svjetovnjaka i koji ga je „priveo“ vjeri, profesorskom zvanju i studiju književnosti.

Ne želeći biti neautentičan svojim načelima i dodvoravati se nametnutom režimu, nije uspio postati sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, iako je imao sve kvalifikacije. Tek kratko vrijeme, od 1. listopada 1944. do 31. svibnja 1945. predavao je kao sveučilišni nastavnik na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Iako se dakle ni u NDH nije dovinuo visokih položaja, dolaskom komunističke vlasti suspendiran je kao profesor na državnim učilištima zbog „suradnje s okupatorom i narodnim izdajicama“, te osuđen na trinaest mjeseci robije u Staroj Gradiški. Bio je osuđen i od Suda za zaštitu nacionalne časti Društva književnika Hrvatske, kojim je predsjedao njegov stari idejni protivnik Miroslav Krleža. Maraković se tada vrlo simpatično branio. „Trebalo bi, gospodine Krleža, onda suditi svim hrvatskim književnicima od Marulića do danas“. „Zašto?“, upitao je Krleža. „Zato što su svi pisali pod okupacijom!“. Preminuo je 22. veljače 1959. Sprovod na Mirogoju vodio je nadbiskup Franjo Šeper.

Kao plodan pisac, surađivao je u mnogo listova, revija i  časopisa, napisavši oko tisuću članaka, brojne rasprave i studije, a autor je prve hrvatske teorije književnosti – gimnazijskog udžbenika Žetva (1941.). Osim Novog života (1910.), glavna su mu djela Novi pripovjedači: kritičke studije i minijature (1929.), Pučka pozornica: bit i uspjesi nestručne pozornice (1929.), Hrvatska književnost 1860–1935: stilsko-razvojni pregled (1936.). Priredio je antologije Moderni hrvatski pripovjedači (1934.) i Hrvatska književna kritika (1935.), a posmrtno mu je tiskana monografija Petar Preradović (1969.). U rukopisu je sačuvan prvi dio Povijesti hrvatske književnosti 19. stoljeća i brojna korespondencija. Bio je poliglot, pa je strane pisce čitao u originalu, čak i na švedskom, a modernu francusku književnost imao je „u malom prstu“! Cijeli život aktivan je i na međunarodnom planu, osobito kroz Pax romana i drugim katoličkim organizacijama. Bio je i predsjednik Hrvatskog katoličkog seniorata – neformalne „vlade“ Hrvatskog katoličkog pokreta.

Bio je čovjek ideala. U svom eseju „Sloboda“ definirao je sebe trima odrednicama: Hrvat – rodoljub, kršćanski estetičar i kršćanin katolik. A posljednja odrednica vodila je prve dvije. U vjeri je gledao snagu obnove za svoj hrvatski narod, kojega 20. stoljeće nije štedjelo, kao ni njega. No iako je za vrijeme jugokomunističkog razdoblja upravo zbog svog hrvatstva i katolištva bio prisilno gurnut u zaborav, njegova baština ponovno je živa i danas je Maraković priznat kao jedan od najboljih, najobjektivnijih i najvažnijih hrvatskih književnih kritičara uopće.

Hrvoje Lončarević

 

Župa bl. I. Merza, Zagreb: PETA TRIBINA – NASTUPILA BRAĆA JAKUMETOVIĆI IZ VUKOVARA

Od početka ove školske godine 2016./2017. a u povodu obilježavanja 120. obljetnice rođenja bl. Ivana Merza u njegovoj župi u Španskom u Zagrebu  svakoga desetog dana u mjesecu održava se pobožnost našem blaženiku. Nakana ove pobožnosti jest duhovni i materijalni rast naše župe, posebno što skoriji početak izgradnje župne crkve. Sv. misu svakoga desetog dana u mjesecu predvodi gost svećenik. Nakon sv. mise organizira se tribina s predavanjem o našem blaženiku. Inicijativa za ove mjesečne tribine došla je od samih župljana. Smisao ovih predavanja jest da se župljani župe posvećene bl. Ivanu Merzu što bolje upoznaju s njegovim životom i svetošću.


U petak, 10. ožujka održana je peta po redu Tribina. Sv. misu u 18.30 sati predvodio je vlč. Andrija Jambreuš, župnik iz Zajezde.  Predavanje nakon sv. mise, u 19.15 sati, na temu Ljubav prema bližnjemu i apostolat bl. Ivana Merza održali su g. Domagoj Jakumetović i g. Krešimir Jakumetović, braća, iz Vukovara, autori knjige Apostol Kristov i suradnici Postulature.  U nastavku donosimo njihova izlaganja.

 

Domagoj Jakumetović
KRŠĆANSKA LJUBAV BLAŽENOGA IVANA PREMA BLIŽNJEMU

Hvaljen Isus i Marija. Danas je tema tribine kršćanska ljubav blaženoga Ivana Merza prema bližnjemu i apostolat bl. Ivana. Ja ću nešto ukratko reći o kršćanskoj ljubavi blaženoga Ivana prema bližnjemu dok će brat Krešimir reći nešto o samom apostolatu i djelovanju bl. Ivana.

Već na početku svoga Dnevnika Ivan bilježi stihove Byronova Manfreda:

Za mladih dana želio sam vruče, da srca drugih svojim prožmem srcem, da svijetlim narodima, da se uspnem, ja ni sam ne znah kamo…

Ivan je već ovdje dao nagovijestiti da želi biti apostol bližnjih, da želi zasvijetliti narodima i prožeti srca drugih, a to je u svome životu i ostvario.

Kada promatramo život bl. Ivana i njegovo djelovanje, možemo vidjeti da je sve što je radio bio jedan veliki čin ljubavi prema bližnjemu, jer je tolike, a napose mlade, priveo i približio Isusu Kristu i katoličkoj vjeri. Njegova silna zauzetost za dobro bližnjih, napose mladih, jest izraz njegove velike ljubavi k bližnjemu. On svima svijetli nenadmašivim primjerom revnosti za proširenje Kristova kraljevstva i nadnaravno dobro bližnjih. Živi svetačkim životom ispunjenim ljubavlju prema bližnjemu i herojski se uspinje do vrhunca kršćanske savršenosti.

Osim duhovnih djela milosrđa koja je bl. Ivan obilno vršio, on je jednako tako imao u vidu i konkretne tjelesne potrebe siromaha. On je bio pomoćnik bijednih. Brojne zgode iz njegova života o tome govore. Za gladnih poslijeratnih godina u Beču, čim bi dobio od majke paket, odmah bi ga s drugovima podijelio. Za vrijeme studija u Parizu upisuje Kongregaciju sv. Vinka Paulskog te od svoje skromne studentske stipendije redovito materijalno pomaže jednoj siromašnoj pariškoj obitelji. Kao profesor u Zagrebu nije samo mjesečno davao 10 posto od svoje plaće, nego je i dijelio što god je imao ili skupio. Kolike su obitelji znale gdje on živi, a još više on gdje su one. Nije bilo Božića, Uskrsa, Sviju Svetih, a da ne bi s prijateljima hrabro započeo akciju dobrote, upustio se u borbu protiv neimaštine i bolesti, zanjihao čitav jedan val milosrđa. U susretu sa siromasima nije samo materijalno pomagao već bi to činio velikom obzirnošću i pažnjom. Zbog toga je bio zapamćen kod ljudi koji su bili u potrebi. Na fronti je pribilježio: „Učiniti djelo ljubavi čovjeku koji trpi, najveća je stvar, temelj je to svakog duhovnog života“. Poderanom invalidu Mišku, čistaču cipela, puno je puta pomagao u potrebama, jednom prigodom dao mu je i svoju novu košulju, kakvu njegovu gostu radniku s ulice ponudio bi i svoje jelo i svoj krevet, a sam bi na podu spavao. Bolesne je pohodio kad god bi mogao. Više je brinuo za druge nego za sebe. Prilazio je onima od kojih bi drugi bježali i odvraćali svoj pogled.

On je bio brat svima, provodio je život sveca Božjega i prijatelja svih osobito malenih, bio je blag, smiren, bratski je opominjao, pomagao, savjetovao, tješio…

O ljubavi prema bližnjemu ostavio nam je divne misli:

„Pokloniti sve i žarko ljubiti bližnjega, koliko li veselja ima u svemu tome!

„Ja volim čovječanstvo, volim male, nepoznate ljude, koji na svojim leđima nose sav teret historije“.

„Upotrijebimo sve naše energije da spasimo svoje duše i što više duša naših bližnjih“

„Svaki od nas nosi u sebi temelje jedne druge katedrale koju treba graditi: to je hram Duha Svetoga u našim dušama. Mi moramo najprije u nama izgraditi tu katedralu, a onda pomoći graditi katedrale u dušama naših bližnjih

 Kad se spremalo hodočašće u Lurd, s kojim je i on išao, pozvao je učiteljicu Miru Majetić da i ona pođe te joj rekao: „Pođite da vidite čudesa Božja i komadić raja na zemlji!“ No, kako je bilo poteškoća s njezinim dokumentima, učiteljica se nije mogla odlučiti. Ivan joj je, međutim, sve poteškoće riješio utrošivši za to cijeli dan. Kad se požalila što je toliko vremena za nju izgubio, on joj je odgovorio:

„Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak, dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani.“

 Pomogao je mnogim mladim ljudima bilo u učenju, bilo u traženju namještenja i posredovanja u najrazličitijim potrebama s kojima se mlad čovjek susreće, posebice oni koji tek dođu u grad. Ivanova kršćanska ljubav očitovala se i u opraštanju. Često je znao govoriti kad su iskrsle kakve poteškoće u radu s bližnjima: “Samo da ne bude povrijeđena kršćanska ljubav“. Bio je velik u opraštanju nanesenih uvreda. Ljubio je i one koji su ga napadali. Jedna njegova poznanica zadivljena svjedoči o njegovu praštanju prema uvreditelju. Kada je u jednom društvu bio grdno napadnut i kada se mogao s punim pravom braniti, jer je radio po svom najboljem uvjerenju, on je šutio i ni riječi nije progovorio u svoju obranu. Poznanici koja mu zbog takvog stava nije prikrila svoje divljenje, odgovorio je: “Tko hoće biti pravi radnik za Božju stvar ne smije poznavati sebe; osobni je kult najveća zapreka mnogim uspjesima našega rada“.

 Njegov su ga krepostan način života, duboka poniznost, pobožnost prema euharistiji i bl. Djevici Mariji, neustrašiva vjera, pokora i post učinili sposobnim da se do kraja suobliči Onome kome je uvijek htio biti sličan-raspetom Kristu koji život svoj daje za druge.

Sveci su nam uzori prave autentične ljubavi, a to znači polaganje vlastitog života za dobro drugoga čovjeka. To nije sebično traženje sebe nego bezuvjetno sebedarje i zaboravljanje sebe iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. I zato „istinski voljeti nekoga“ znači dovesti u nečiji život Boga, odnosno dovesti čovjeka do pravoga Boga, dovesti ga do spasenja i sreće vječnoga života, koja je samo u Bogu. Nema veće ljubavi negoli dovesti čovjeka do Isusa Krista, odnosno žrtvovati se da netko prihvati Krista kao Spasitelja te da cijeli život raste u ljubavi prema pravome Bogu, ljubeći Boga iznad svega, stavljajući Boga na prvo mjesto u svome životu i življenju. Bl. Ivana prepoznajemo kao osobu koja je upravo to učinila, stavila Boga na prvo mjesto te je svojim životom doprinijela da to i drugi učine.

Njegovo je načelo u svemu bilo: samo da Bog bude ljubljen. Sve dati za Boga, Crkvu i duše, ništa za sebe ne zadržati. Sav njegov rad i napor bio je usmjeren k tome da drugi uzljube Boga, Crkvu i papu. On je želio sve i svakoga približiti dobrome Bogu.

Bl. Ivan je cjelokupnim svojim životom i prikazanjem svoje smrti za katoličku mladež dosegnuo vrhunce ljubavi prema svojim mladim prijateljima. Učinio je brojna duhovna djela ljubavi i milosrđa, a osobito prema grešnicima i umirućima. Na vlastite je teškoće i patnje zaboravljao kada je bilo u pitanju vječno spasenje bližnjih. Na klinici, kada je bio operiran i saznao da je u susjednoj prostoriji umirući, odmah je pitao je li se umirući ispovjedio. A, kada je saznao da nije, zauzeo se da mu se to što prije omogući. Ivanova ljubav prema dušama ide do krajnje radikalnosti. I sam je uvjeren i spreman sve dati za duše pa bilježi: „Katolicizam se u nas neće širiti, ako ne bude radnika, molitelja i patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjeg na zemlji“.

Molitvom je također sve svoje bližnje pratio i snažio. Iz Pariza piše pismo prijatelju: „U Katekizmu piše, ako se čovjek moli za sebe, onda je to iz nužde, a ako se moli za drugoga onda je to iz karitasa-ljubavi, i ta molitva više vrijedi. Molimo se dakle jedni za druge“.

 Bl. Ivan je sve volio i za sve se molio. Svoju slobodu stavio je u službu Isusovoj volji, a onda posve prionuo na rad oko spasa i sreće svoje braće-ljudi. On je prošao ovom zemljom kao velikan duha, ljubavi i žrtve. Mi jedva da možemo dokučiti njegovu pravu veličinu. On koji je bio obrazovan, nadaren, pravi književni talent, svoj umjetnički poziv žrtvuje i postaje dušobrižnik, pastir duša, duhovni vođa mnogih, svećenik u civilu. I to ostaje sve do svoje smrti.

 Bl. Ivan sada još više brine o nama. On je svjetlo koje nam pokazuje kojim putem ići, on nas vodi Mariji, vodi nas Isusu. Njegove misli Vječnost znače. On je naš neumoran zagovornik. On se nikada nije predavao ovom svijetu već je sebe davao drugima. On nam pomaže, a da mi toga nismo ni svjesni. On nam pomaže, a da mi za njega možda nikada nismo ni čuli. Njegova borba za naš spas još uvijek traje.

Blaženoga Ivana je put odveo do Onoga koji je Jedini i Vječan. On tu istinu nije zadržao za sebe, nego ju je žarko, dijelio s drugima, ostavio ju je nama u nasljeđe. Prožeo je srca drugih, zasvijetlio narodima. Život mu je bio Krist, a smrt dobitak. On je dohvatio posljednju postaju za kojom je toliko žudio i čeznuo.

O Ivanovom primjeru i svetosti govore mnogi kao i brojna uslišanja po njegovu zagovoru.

Meni osobno Blaženi Ivan pomaže od kako znam za njega, a još čudesnije je to da sam došao do toga da mi je blaženi Ivan pomagao i pratio me u životu i u vremenu kad za njega nisam ni znao, i to čak iz djetinjstva kada smo zbog rata morali napustiti svoj grad Vukovar. Naime, kako sam uopće spoznao i osjetio tu njegovu prisutnost? Jednostavno Bog mi je malo-pomalo to očitovao i otkrivao. Vodio me na neki način putovima bl. Ivana, svugdje gdje bi se kretao i išao pratila bi me Ivanova prisutnost, a najviše je to u nekim situacijama bila sličnost s njegovim životom. Bog mi je preko blaženoga Ivana dao mnoge odgovore koje do tada nitko drugi nije mogao dati, otvorio mi je mnoga vrata u životu.

Svima nama blaženi Ivan dao je primjer i na razmišljanje koliko mi radimo za proširenje Kraljevstva Božjega među svojim bližnjima, prijateljima, poznanicima, suradnicima na poslu, koliko ih privodimo Kristu i koliko se zauzimamo za spas njihovih duša…da li smo se spremni bar malo žrtvovati i materijalno za svojega bližnjega, učiniti kakvo dobro djelo, biti potrebitima na raspolaganju i pomoći…Blaženi Ivan pokazao nam je kako, za kime i kamo…Neka Vas sve uvijek prati Božja ljubav i sveti zagovor blaženoga Ivana Merza.

 

 

Krešimir Jakumetović
APOSTOLAT  BL. IVANA MERZA

Evo, ja bih sada rekao nekoliko riječi o Ivanovom apostolatu odnosno na koji je način Ivan širio Božju riječ i radio za Kraljevstvo Božje, te što uopće znači riječ apostolat.

Riječju apostolat zovemo svaki rad i nastojanje da se vijest o Isusu Kristu i kršćanska vjera prošire, da se ljudi susretnu s njegovom istinom i ljubavlju, te uđu u njegovo kraljevstvo. I upravo tu istinu da je u Isusu Kristu ostvarenje svih naših želja i težnja spoznao je Ivan. I ona ga je poticala da se i sam angažira u radu za proširenje Kristova kraljevstva, da i drugi osjete pravu i istinsku sreću, te ljubav, milosrđe i blizinu Božju, kako je i sam zapisao: “Sva ljudska djelatnost mora biti radi ljubavi, radi apostolata; radi toga da se širi Kraljevstvo Božje među ljudima.“ Stoga se Ivan nije zadovoljio da svoju vjeru živi samo unutar četiri zida svoga stana i četiri zida crkve. On izlazi u javnost, na putove, trgove i raskršća suvremenog života. Drži predavanja, brani vjeru i promiče njezina moralna načela u javnom životu.

Poznata je ona znakovita Ivanova rečenica koju je još kao student u Parizu u jednom pismu napisao svojoj majci, a koja odaje njegov životni put, a ona glasi:Katolička vjera je moje životno zvanje“. To svoje zvanje Merz je ostvarivao na raznim područjima kršćanskoga života. Po povratku sa studija i početkom svoga javnoga djelovanja, Ivan čitavo svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji Hrvatski orlovski savez kojoj je dao geslo “Žrtva – Euharistija – Apostolat”. Na taj je način želio mlade najprije izgraditi u prave kršćane, a onda ih učiniti Kristovim apostolima da tako i oni mogu djelovati da se Kristovo Kraljevstvo širi u dušama bližnjih. Zahvaljujući Ivanovim velikim nastojanjima ta organizacija poprima snažnu vjersko-kulturnu dimenziju.

Djelujući kao odgajatelj mladih on ih želi oduševiti za vođenje duhovnog života – za život milosti kroz molitveni i sakramentalno-liturgijski život. U jednom svom članku zapisao je: „Cilj je svake katoličke organizacije, kao i odgojnog rada, ujediniti na zemlji što veći broj osoba s euharistijskim Isusom, da bi u što većem broju uskrsnuli s njime nerazdruživo sjedinjeni u vječnosti.“ Na drugom mjestu je zapisao: „U radu prvi kriterij treba biti spasenje duša i dobro svete Crkve“. Ivan želi mladoga čovjeka usmjeriti prema kršćanskoj zrelosti, učiniti ga da bude vjeran sin Crkve. U jednom svome dopisu zapisao je „Od mladih tražite mnogo, jer mladi mogu mnogo toga žrtvovati, i što više od njih tražite, to više će oni to ostvariti“.

U svome odgojnom radu s mladima Ivan je veliku pozornost posvećivao moralnim problemima. Posebna briga mu je bila kod mladeži ispravno shvaćanje ljubavi i braka, te borba za očuvanje čistoće duše i tijela. S moralnog područja dotakao se i utjecaja loše glazbe, modernog plesa, raskalašenih i razuzdanih zabava, neprimjerenog i izazovnog odijevanja, te štetnosti alkohola i lošeg tiska i još mnogih drugih stvari. Posebnu važnost u orlovskom odgojnom programu davao je i tjelovježbi kojoj je nastojao dati duhovni smisao i vrijednost. Zalagao se je i za uključivanje katolika u politički i društveni život, nastojeći da u isti unose načela Evanđelja, kršćanskog morala i vjere. Na jednom mjestu zapisao je: „Katolici su dužni pred Bogom voljeti svoju domovinu i raditi bolje nego itko drugi za procvat domovine“.

Duhovni život je za Merza temeljni uvjet svakog apostolata. U jednom svom predavanju rekao je: „Temelj našega apostolskog rada i uspjeha leži u nama samima, u našem odnosu prema Isusu, koji u nama mora živjeti“, te navodi sredstva kojima se postiže to sjedinjenje s Isusom, a to su: dnevna meditacija, prisustvovanje svetoj misi, primanje sakramenata, ispit savjesti, dnevno čitanje duhovnog štiva. A također preporučuje i duhovne vježbe koje je i sam obavljao.

Jedan je od prvaka liturgijskoga pokreta i zauzeto promiče liturgijsku obnovu u Hrvatskoj. Sustavno uvodi u Crkvu u Hrvata ideje Katoličke akcije pape Pija XI., a to je sudjelovanje vjernika laika u hijerarhijskom apostolatu Crkve.

Glavna njegova karakteristika kao katoličkoga intelektualca jesu ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku, što je nastojao usaditi svima s kojima se susretao.

Na prvim stranicama svoga Dnevnika Ivan je zabilježio znamenitu rečenicu koja glasi: „Pričest je izvor života!“ Iz Presvete Euharistije Ivan je dnevno crpio milosnu snagu i nadahnuće za svoj apostolski rad – za istinske, kršćanske vrijednosti, za kraljevstvo Božje, zajedništvo s Bogom, privođenje duša k Isusu i vječno spasenje duša.

Premda mlad i kao laik smatran je “stupom Crkve” u Hrvatskoj. Svojim apostolskim radom i opsežnom spisateljskom djelatnošću, u katoličkom tisku ostavio je bogatu i dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima.

Gotovo da nije bilo područja ljudskoga života gdje nije bio apostolski nazočan svojom živom riječju, pisanjem i osobnim zalaganjem.

Namjeravao je zajedno s isusovcem patrom Petrom Pericom osnovati svjetovni institut – mušku zajednicu laika koji bi radili za Krista i Crkvu, a koji bi se zvali Vitezovi Presvetoga Srca.

Svoj apostolski žar za spasenje duša, i napose za odgoj mladeži, Ivan je okrunio posebnim činom na kraju svoga života: svjestan da Bog od njega traži da mlad umre, svoj je život na samrti svjesno prikazao Bogu kao žrtvu za hrvatsku mladež.

A što je Merz značio za hrvatsku mladež najbolje su izrazili mladi iz Vinkovaca donijevši mu na grob vijenac s bijelom svilenom vrpcom na kojoj je stajao natpis otisnut zlatnim slovima: „HVALA TI, ORLE KRISTOV, ŠTO SI NAM POKAZAO PUT K SUNCU.“

Njegov svetački primjer i žrtva života donijeli su obilne plodove jer su mnogi mladi nastavili ostvarivati njegovu duhovnu baštinu.

Na Ivanovoj beatifikaciji Sveti Otac Ivan Pavao II., između ostaloga, rekao je: „Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!“

Pročitao bih još jedno svjedočanstvo tj. članak o blaženom Ivanu Merzu kojega je napisao don Mate Blašković. Članak je objavljen pet mjeseci nakon Ivanove smrti, u listopadu 1928. godine, u tadašnjem časopisu Orlovska misao. Inače, don Mate Blašković bio je župnik u Svetoj Nedjelji na Hvaru na koji je Ivan dolazio na liječenje. Također je potrebno spomenuti da je upravo don Mati Blaškoviću Ivan uputio svoje posljednje pismo koje je napisao u svome životu, i to svega osamnaest dana prije svoje smrti. Članak don Mate Blaškovića nosi naziv „Na našoj Madeiri“ odnosno mogli bismo ga prevesti „Na našem Hvaru“ jer je Madeira zapravo glasoviti portugalski otok na Atlantskom oceanu isprepleten prelijepim cvjetnim šarenilom i impresivnim pejzažima gdje vlada jednolična umjereno topla klima i vječno blago ljeto, te stoga nosi naziv i rajski otok i otok vječnog proljeća.

I upravo po njemu naziva se i otok Hvar jer je i sam veoma ugodno boravište na obali našeg Jadrana okićen prostranim poljima lavande, vinogradima, starim stablima maslina, prekrasnim plažama i uvalama, te čistim morem i zrakom. A članak odnosno svoje svjedočanstvo o blaženom Ivanu zapisao je don Mate ovako:

„Bio je došao ovamo, da traži svoje zdravlje. Ovdje na našem moru, na našoj Madeiri gdje je nebo blago kao majčine oči, a milovanje večernjih vjetrova kao sestrinja ruka. Gdje solju diše more, a dobra braća borovi uz obalu pružaju svakome do volje mekanoga hlada. Došao je naš dr. Merz da ozdravi. Ali brzo je zaboravio na svoje tjelesno zdravlje i na se, a stao tražiti tuđe dobro, tuđe duhovno zdravlje. Pun Božjega duha hoće da druguje najviše s mladima. I drugovao je s njima. Došao je na polje koje je bilo gotovo pusto. Na njive, koje je korov počeo isisavati. I dok smo se mi premišljali da li ćemo oštro i bezobzirno ili oprezno plugom zaorati, hoćemo li zasaditi čvrsta stabla ili slabe trstike, dok smo strepili od straha da nam neće roditi što kanimo zasijati, došao je naš Merz pa bez obzira i okolišanja zasadio odmah zdravo korijenje Orlovskog stabla.

Imao je čudnovatu, privlačnu snagu u sebi. Mladež ga je tražila. A on ih je osvajao za velike misli. On je to i mogao. Nije govorio samo riječima. Više nas je osvajao djelom, primjerom. Sam je svojom pojavom i življenjem pokazivao kakav mora biti naš pogled na život. Mladež je otvarala srca kao cvijeće svoje oči spram jutarnjeg sunca.

Žar, zanos i snagu za svoja osvajanja crpio je iz Svetohraništa, u Onoga, koji je veselio mladost njegovu. Pokojni dr. Merz živio je zbilja euharistijskim životom.

Došao je k meni u Svetu Nedjelju da obiđe orlovsko gnijezdo. O, kako je lijepo sa mnom govorio o presvetoj Euharistiji, o Rimu i Svetom Ocu, a naročito je poznavanje imao o omladinskim organizacijama po cijelome svijetu. Tim se on nije htio isticati. Naprotiv, uvijek je iz čednosti sakrivao sebe. Kad je htio što otkriti ili reći, činio je to s dubokim uvjerenjem da je to za dobro drugima. Uopće nikada nije govorio beskorisnih stvari. Dakako, na ovaj način ostavio je dubok i jak dojam. Mladež je upijala svaku njegovu riječ. Stariji su se najprije čudili njegovim čistim mislima, a zatim se stali i diviti.

Sa svećenicima je mnogo razgovarao, i oni su ga voljeli, no on se nije nametao. Bio je tih. Ako bi kad koju stvar savjetovao, nitko nije mogao a da njegov savjet ne uvaži. Bio je Božji čovjek pa mu je i besjeda bila srdačna, dragocjena i uspješna.“

Hvala don Mati Blaškoviću što nam je ostavio ovo lijepo svjedočanstvo o našem blaženom Ivanu – o njegovom djelovanju među mladima i osvajanju njihovih duša za Krista.

A knjiga Apostol Kristov nastala je kao naša zahvala blaženom Ivanu i kao naše svjedočanstvo kako nam je blaženi Ivan već puno puta pomogao u životu i bio uvijek u blizini. Preko blaženoga Ivana stekao sam puno dobrih i vjernih prijatelja, boravio sam u njegovu Domu u Rimu obišavši mnoga sveta mjesta kršćanstva i naše vjere, a čitanjem njegova Dnevnika, njegovih misli i razmišljanja koje nam je u Dnevniku ostavio te molitvom devetnice njemu u čast dobio sam jasniji i pročišćujući pogled na smisao života i njegove vrijednosti.

I na kraju što reći osim: Budimo i mi svi Apostoli Kristovi, činimo dobro, ljubimo jedni druge, te svojim životom – riječju i djelom, širimo Kraljevstvo Božje među ljudima.

Neka nam svima naš blaženi Ivan uvijek rasvjetljava i pokazuje pravi put, put koji vodi do Sunca Vječnoga – Kralja i Gospodina našega Isusa Krista!

Blaženi Ivane, Apostole Kristov, moli za nas! Moli za svoj hrvatski puk!

Orle nebeski, hvala ti!

Hvala župniku vlč. Darku na pozivu za ovu tribinu, Ivanovu neumornom postulatoru Božidaru Nagy na velikoj pomoći oko objavljivanja knjige Apostol Kristov, a nadasve hvala Gospodinu koji neka nas sve u duhu zajedništva, nade, vjere, ljubavi i mira, čuva i vodi.