Banja Luka: PROSLAVA 13. OBLJETNICE BEATIFIKACIJE IVANA MERZA

            Petricevac-1        U župskoj crkvi na Petrićevcu 22. lipnja 2016. proslavljena  je 13. obljetnica beatifikacije Ivana Merza i pohoda Svetog Oca Ivana Pavla II. Banjoj Luci.  Misno slavlje u crkvi čija je unutrašnjost obnovljena predvodio je pomoćni biskup banjolučki Marko Semren; koncelebriralo je oko 20 svećenika među njima i p. Božidar Nagy, postulator bl. Ivana Merza koji je kao jedini svećenik došao ovom prigodom iz Hrvatske na ovo slavlje. Obilježavanju obljetnice pohoda Svetog Oca Banjoj Luci i beatifikacije Ivana Merza nazočili su član Predsjedništva BiH Dragan Čović, predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara, dopredsjednik RS iz reda hrvatskog naroda Josip Jerković, ministar za izbjeglice i raseljene osobe RS Davor Čordaš, članica Predsjedništva HDZ BiH Marija Rapo, ministrica financija Federacije BiH Jelka Miličević, izaslanik ministrice obrane BiH Josip Rajić i načelnik Zajedničkog stožera Oružanih snaga BiH, general Anto Jeleč. 22. lipnja 2003. godine Papa Ivan Pavao II. služio je misu Beatifikacije uz temelje srušene crkve sv. Ante Padovanskog na Petrićevcu.

Petricevac-3          Narednih godina započela je obnova crkve tako da su za ovu prigodu radovi na unutrašnjosti crkve bili završeni a obnova vanjskog dijela crkve se nastavlja. Istoga dana trebala je biti i posveta obnovljene crkve nakon razaranja i obešćaščenja tijekom Domovinskog rata, ali je zbog političkih razloga odgođena za jesen. U nastavku donosimo propovijed biskupa Semrena koju je tom prigodom izrekao.

Petricevac-8

HOMILIJA BISKUPA MARKA SEMRENA
NA PROSLAVI 13. OBLJETNICE BEATIFIKACIJE BL. I. MERZA

          Uvod na početku sv. mise. – Drage sestre i braćo, dragi hodočasnici, dragi prijatelji, u Izvanrednoj Jubilarnoj Godini Božjeg milosrđa, okupilo nas je danas Božje milosrđe, Božja dobrota, Božja ljubav, jednom riječju Božja radost, izražena u svetom Ivanu Pavlu II. i blaženom Ivanu Merzu a to je ujedno misao vodilja Ivana Merza: „Živjeti za Istinu, Dobrotu i Ljepotu“. Isus je put Očeve milosrdne ljubavi za čovjeka i put čovjekove ljubavi za Boga. Milosrđe je put našega spasa. Svjesnije slavimo Jubilej milosrđa susretom s Gospodinom. Susresti Isusa znači susresti njegovu ljubav na što nas upućuju obojica Božjih miljenika. Ta nas ljubav preobražava i omogućuje nam da drugima prenosimo snagu koja nam je darovana. Time postajemo Kristonosci, nositelji Kristove radosti – evanđelja, njegova milosrđa. Da bismo živjeli zajedništvo s Bogom po Kristu i u sv. misi pokajmo se za svoje grijehe.

Petricevac-0

         Homilija.Braćo i sestre, svjestan sam da se bogatstvo života ne može potpuno izreći i opisati jer imamo izravan pristup samo vidljivoj strani ljudskoga života, a područje nevidljivog je veće i šire. Zato nam ljudska osoba a i ustanova uvijek ostaju velika tajna… I ovom prigodom nakon 13. godina što se dogodio taj doista veliki posjet Ivana Pavla II., događaj proglašenja Ivana Merza blaženim, bez ijedne sjene ili incidenta, gotovo u savršenom redu, gdje ste i vi mnogi danas ovdje prisutni pridonijeli tom danu, zahvalni smo Bogu i svetom Ivanu Pavlu II. i bl. Ivanu Merzu za ovaj dan sjećanja, i za ovu gozbu ljubavi. Sjećanje je život, uvijek ga prenose živi ljudi, ono je u trajnoj evoluciji, otvoreno dijalektici uspomene i zaborava, ono se ukorjenjuje u konkretnom, u prostoru, gesti, slici i objektu, sjećanje sakralizira uspomenu.
Koliko molitve i milosti treba  da u iskrenoj i dubokoj vjeri možemo re­ći: „Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga!“ Ova vjera je temelj kršćanskog života i svakog apostolata. Bog je milosrdan. Milosrđe je izvor ljubavi, radosti, vedrine i mira. Ono je uvjet našega spasenja, temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe kada iskrenim očima gleda brata kojega susreće na životnom putu. Milosrđe Božje je kucajuće srce Evanđelja – naviještajte svim narodima čudesa Gospodnja. Beskrajno milosrđe Božje pokazuje se u Isusu, Bogočovjeku i našem Spasitelju. Stoga je Božje milosrđe, Božja moć koja održava, štiti, promiče, iznova stvara i izgrađuje život. Božje milosrđe hoće život, ono je Božja opcija za život. Ono jasno pokazuje: Bog nije, kako je mislio Nietzsche, neprijatelj života. Bog je snaga (Ps 27,1) i izvor života (Ps 36,10). On je prijatelj života (Mudr 11,26), Ljubav i Ljepota. On je naš prijatelj i ako se na Njega oslonimo vršeći Njegovu volju sve poteškoće lakše ćemo nadvladati ojačani i svoji na svome.

Petricevac-2
Bl. Ivan Merz nas upozorava da je čovjek duhovno biće, onda kada u svojoj tjelesnoj, konkretnoj, kozmičkoj rasprostranjenosti života, živi tako da druge poziva k Bogu, kada mu život progovara o Bogu i druge vraća k Bogu. Duhovno je naime ono što čovjeka vraća k Bogu, što mu pripovijeda o Bogu, što ga zaljubljuje u Boga i podsjeća ga na Boga, na Milosrđe, na Ljubav, na Dobrotu, na Ljepotu. Za čovjeka koji je i kozmičko biće, najvažnije je da ga tjelesno, materijalno, oduševljeno podsjeća na Boga i vraća k Bogu. Odgoj je najzanimljivija i ujedno najteža „pustolovina“ u životu. Odgajati – izraz koji dolazi od latinskog educere – znači izvesti mlade iz njih samih i uvesti ih u stvarnost, prema punini koja pomaže osobi rasti. Taj se proces jača susretom dviju sloboda: slobode odrasle osobe i slobode mladog čovjeka, profesora i učenika. To iziskuje i odgovornost učenika koji treba biti otvoren i dopustiti da ga se vodi u upoznavanju stvarnosti, i odgovornost odgojitelja – profesora, koji mora biti spreman darovati samog sebe. Zato su više no ikad potrebni istinski svjedoci, a ne puki razdjelitelji pravilâ i informacijâ, svjedoci koji će znati vidjeti dalje od drugih, jer imaju širi pogled na život. Svjedok je onaj koji prednjači u življenju puta kojeg predlaže.
Donosim vam komadić sjećanja iz života bl. Ivana Merza. U sedmom razredu gimnazije Ivanu je prof. Ljubomir Maraković predavao njemački jezik, a u posljednjoj maturalnoj godini Uvod u filozofiju. Vrijedni učitelj uvidio je kvalitete svoga učenika, njegove izvanredne i svestrane sposobnosti i posvetio mu je posebnu pozornost. Kakvu je ulogu imao dr. Maraković, Ivan će to reći 1921. u jednome pismu svomu srednjoškolskom profesoru: „Božja se milost poslužila Vama da ja upoznam istinu katoličanstva“. Taj dakle profesor, dr. Ljubomir Maraković, potaknuo je Ivana maturanta da piše svoj Dnevnik, što je on počeo 27. veljače 1914., nekoliko mjeseci prije mature, a sutradan nakon što je imao školsku zadaću pod naslovom: „O koristi dnevnika“. Taj Dnevnik predstavlja glavni izvor za spoznaju Ivanova duhovnoga rasta. Iz Dnevnika izbija njegova misao, karakter, napori, težnje, obveze, čitanja, odnosi prema roditeljima, profesorima, kolegama, školi, društvu. On u Dnevniku svoga prof. Marakovića naziva „našim dobrotvorom koji nas je izvukao iz neznanja“ (4. 3. 1914). Petricevac-6
Ivan kao maturant, čitajući katoličku njemačku literaturu, počeo je dolaziti k sebi i do vjere u Boga. Ono što je pročitao, to je sebi postavio kao životnu misao vodilju: „Živjeti za Istinu, Dobrotu i Ljepotu“. Maturalne je zadaće prvo pomogao pisati drugima, a onda sebi. Tu ga je savjest grizla, ali nije drugima pokazivao. Maturirao je odličnim uspjehom. S pomoću toga dnevnika on je želio „odgojiti svoju nutrinu i od svoje duše stvoriti remek djelo“ (Dnevnik, 28. 2. 1916.).
Studirao je na vojnoj akademiji, zatim civilno pravo, filozofiju. Položivši državni ispit, bio je osposobljen za predavanja francuskoga i njemačkoga jezika i književnosti. Kroz šest godina, sve do svoje smrti, 10. svibnja 1928., bio je profesor na Nadbiskupskoj gimnaziju u Zagrebu.
Iz njegova dnevnika proizlazi Ivanov duhovni lik ne kao „rođena sveca“, nego kao čovjeka koji se bori na bojnom polju protiv vlastitih strasti za vlastitu savjest – istinu, protiv zla za dobro. I izlazi kao pobjednik. Ivan je u najuzvišenijem smislu riječi „katolički mladić“, koji ljubi Crkvu bez granica i bezgranično, koja nema nacionalnih i političkih međa. Crkva je Mistično Tijelo Kristovo, okupljena oko Krista u Euharistiji, a predstavljena u vidljivoj glavi Namjesniku na zemlji, Rimskome papi. Crkva, Euharistija, Papa, eto te tri ljubavi ili još bolje samo jedna ljubav koju on želi pretočiti u hrvatsku mladež svim silama svoje inteligencije i srca. Po svojoj širokoj kulturi, višestrukom iskustvu života i dubokom katoličkom osjećaju Ivan je „europski“ katolik, koji je povezao germanski genij, romanski duh i slavenski svijet.
Ivan je katolički učenik, maturant, vojnik, student, intelektualac široke kulture, koji je iz ljubavi prema Bogu stavio sve svoje snage u službu bližnjega, i to kao apostol „Katoličke akcije“.
Od sporta volio je bicikl, skijanje, tenis, gimnastiku i šah. Privatno je učio klavir, violinu i francuski jezik. Učiteljice iz francuskoga bile su vrlo zadovoljne svojim marljivim i inteligentnim učenikom.
Osvrt na školovanje. Kada je prof. dr. Dragutin Kniewald 1924. godine provodio anketu za naumljenu publikaciju „Katolički đak“, pitao je i dr. Ivana Merza: „Kakav je utjecaj na moj vjerski i moralni život imala: Škola, drugovi, profesori, šport…?“, Ivan je ovako odgovorio: „Osnovna škola – negativan. Srednja škola – negativan. Sveučilište – dobar. Kolege – nikakav. Profesori: katolički laik spasio me za vječnost. Liberali – utuvili su mi u glavu tolike laži da ih se nisam možda još oslobodio“ (Usp. F. Veraja, Ivan Merz. Pioniere dell’Azione Cattolica in Croazia (1896-1928), Rim, 1998., str. 98, bilješka).
Ivana možemo smatrati zaštitnikom prosvjetnih radnika, kateheta i učitelja mladih, zaštitnikom pravnika i svih zakonodavaca. Zašto? On je, osim književnosti, studirao neko vrijeme i pravo, a živio pravo, pravedno i pošteno, i po zakonu Krista i njegove Crkve, a na uzoran način poštovao ljudska i civilna prava i zakone. Kao prosvjetni radnik, tj. profesor u gimnaziji, osjetio je svu muku prosvjetnoga odgoja i borbe za kruh svagdanji. A mlade je u krilu župe i Crkve vodio da kao mladi orlovi neprestano i radosno lete ususret vječnomu Suncu!
Na to smo pozvani svi mi kršćani, svaki na svoj način i na svome mjestu. U tome svojim oduševljenjem mogu prednjačiti mladi. Radost u tome da ljubimo, činimo dobro, budemo milosrdni jest plod Duha Svetoga, na to vas potičem od srca. Imamo učitelja učimo od njega i neka nam uvijek bude izazov za bolji i uspješniji život. Stoga:
Ljubiti Boga najveća je krepost! Ljubiti Boga najveća je mudrost! Ljubiti Boga najveće je blago! Ljubiti Boga najveća je radost – primiti Isusa najveća je sreća! Primimo svoga prijatelja Isusa i «iz punine srca i usta će govoriti». Davanje prostora Isusu u svom životu i pustiti mu se – «dati mu se» da nas vodi, to znači da želimo Isusa Krista uvijek više upoznati, primiti i drugima velikodušno dati. Zato usmjeravajmo svoj život Isusu Kristu, Istini, Putu, Životu. Amen.