Arhiva kategorije: 1928.-1938.

LOVAC SRCA ISUSOVA

+Dr. Ivanu Merzu o 10. godišnjici njegove smrti.

1928.-10.V.-1938.

I.

Lovak lovi mladi Ivo dugi ljetni dan do podne,
Sve bez puške i handžara i bez ogra i zagara,
Lovi junak mladi.

Namjera ga nemjerila na zvjerove ponajljuće:
Na zla zmaja i na lava, i na gorskog mrka vuka,
Do tri zvjeri grdne.

Pak mi pođe mladi lovac moliti se milom Bogu,
Ruke sklopi, zazva Gospu, pokrijepi se Svetim Tijelom
Lovac razboriti.

Tad se smjelo naprijed vinu, iz oka mu zora sinu,
Nikoše mu silna krila, iz grla se pjesma ote
Krilatu junaku.

Sam, goloruk ode Ivo noseć’ Boga u prsima,
Približi se strašnom zmaju, zmaj izbaci nečist
Onaj ognjen zmaje.

Plam junaku ne naudi: bijeli pas mu Gospa pruži,
I on stišće zmaju ralje, snježanim ga sveza pasom
Čisti Gospin vitez.

Tada riknu holi lave i zavija lakom vuče;
Srčan borac na njih usta, junačka ga sreća nađe,
Borca Gospodnjega.

Obje zvjerke za vrat ščepa, sa zemlje ih u vis diže,
Svlada lava ohologa, svlada vuka sebičnoga
Kristov dječak mili.

Gvožđem sape lovac zvijeri, tjerat’ iz njih uze zloću:
Sve ih kroti molitvama, hrani postom, pokorama
Nevin pokorniče.

I golubom zmaj se stvori, a janjetom krotkim lave,
Lakom vuče psom čuvarom, pa sad love s gospodarom
Vjerni podložnici.

II.

Lovak lovi mladi Ivo sa golubom zmajskog srca,
Sa janjetom lavlje snage i s čuvarom vučkom hrabrim
Lovi krilat junak.

On ne lovi noćnih ptica niti sinjih kukavica,
Nego ptiće orloviće, što ih k Suncu krilo miče,
Orlove – križare.

Lovi Ivo smjele momke, svom Hrvatskom on ih lovi,
Pa ih uči krotit zvjerke, što u šumi srca žive,
One zvjerke grdne.

On ih uči Gospu zvati, molit’, radit’, žrtvovati,
On ih vodi k Stolu Svetom, prima s njima Kruh Nebeski,
Kristov radnik žarki.

Sve nas nuka lijetat k nebu bez prestanka svakog danka,
Pazi na mig bijelog Oca ko na samog Spasa Krista
Vjerni sinak Crkve.

Sve nas ljubi, sve nas kara, za nas živi, snosi vaje,
Za orlove kao žrtvu i svoj život mladi daje
Kristov patnik tihi.

Ljutu cvilu cviljeli smo kad bez Tebe ostali smo,
Divni orle, Ivo brate, kadno krila odnijela Te
K vječnom Svjetlu živom.

Prosti što Te ražalismo, što Te češće ne shvatismo!
Po Tvom putu, svi sad znamo, penjat’ nam se valja tamo,
Bistar vidioče.

Premda ne bi naše krvi, naš si sav i od svih prvi,
Hrvatska Ti kosti krije, ko’ svoj program Tebe vije,
Umni pravedniče!

Svi molimo: Božji Sine, daj, s oltara da nam sine
Ovaj mladić pun milote, što nam svima srca ote,
Lovac Srca Tvoga!

(KALENDAR SRCA ISUSOVA, 1938. g. , str. 133-134.; Objavljeno sljedeće godine u zbirci pjesama o. Milana Pavelića: POD OKOM GOSPODNJIM, Zagreb 1939.)

VELIKI NAŠ UČITELJU, HVALA TI!

O desetoj obljetnici Ivanove smrti 1938. g. cijeli peti broj isusovačkog časopisa Život bio je posvećen Ivanu Merzu. Isti taj broj objavljen je kao posebno izdanje pod naslovom Božji čovjek Hrvatske – Ivan Merz. Uvod i posvetu napisala je prof. Đurđica Vitković. Ovu posvetu, u stvari pjesmu u prozi donosimo ovdje u cijelosti jer u udaljenosti od deset godina izvrsno izražava što je Ivan Merz značio za žensku mladež dok je živio, kao i nakon svoje smrti.

U dubokoj zahvalnosti Kristu Kralju, u počast svog velikog brata, dr. Ivana Merza, u desetoj godini njegova smirenja na Srcu božanske Ljubavi i tihe adoracije Najsvetijoj od žena, predajemo svojim sestrama ovu knjigu.

VELIKI NAŠ UČITELJU, hvala ti!
Hvala ti, što si nas naučio kako se vjerno ljubi Krist.
Hvala ti, što si nam pokazao svu slast euharistijskog blagovanja, svu vitalnu snagu božanske mane, svu ljepotu prijateljstva s dobrim Pastirom i Zaručnikom duša.
Hvala ti, što si nas naučio gledati Krista u Njegovu mističnu tijelu, Njegovoj svetoj zaručnici, Crkvi katoličkoj.
Hvala ti, što si nas upozorio da ne možemo biti katolici bez ljubavi prema Papi, biskupima i svećenicima. Hvala ti, što si nam otvorio srce za one po kojima nam govori sam Duh Sveti.
Hvala ti, što nam je danas jasno da u ljubavi prema njima iskazujemo ljubav i poštovanje samom Bogu, i da prezirući njih Gospoda preziremo.
Hvala ti, što u pomazaniku Božjem gledamo ne slaba grešnika, nego drugog Krista, čovjeka jaka koji svojom riječju saziva trojednog Boga da Ga samo po njegovim posvećenim rukama možemo primiti u sebe.
Hvala ti, što si nas naučio projicirati sve svoje želje i nastojanja na transcendentalno, vječno; što si nas uputio da U BOGU smirimo nemirna svoja srca, da neizmjernu pustoš njihovu možemo zadovoljiti samo Neizmjernim.
Za sve ovo hvala ti!

DOBRI NAŠ PRIJATELJU, hvala ti!
Hvala ti, što si nam srca učinio širokim da obuhvatimo u njih sve ljude, sve sestre i braću svoju, dragu domovinu i cio svijet.
Hvala ti, što si nas oplemenio u shvaćanju onih koji nas mrze i progone, da budemo ponizni i blagi, veseli sa sretnima i žalosni s tužnima.
Hvala ti, što s tobom kao s asiškim Siromahom pjevamo himnu radosti i zahvale za sunce i zvijezde, za sitna mrava i malenu travku.
Za sve ovo hvala ti!

ČISTI NAŠ BRATE, hvala ti!
Hvala ti, što si bio prema nama tako delikatan i suptilan. Što si razumio sve najfinije vibracije i najsitnije stanice djevojačke duše.
Hvala ti, što si u svakoj ženi gledao sliku Najčistije. Ti si bio, lijepi brate, jedan među tisućama koji si savršeno shvatio u kontaktu s nama zašto je KRIST PO ŽENI došao na svijet. Hvala ti, Ivane, što si iskreno poštovao sve svoje sestre, što si u svakoj od njih gledao Kristoforu, Bogorodičin nastavak, da – Bogorodicu.
Hvala ti, što smo po tebi uzljubile čistoću djevica, bjelinu Marije i njezina Sina.
Za sve ovo, hvala ti!

VELIČA DUŠA NAŠA GOSPODINA, JER NAM VELIKE STVARI UČINI ONAJ KOJI JE MOĆAN…
Gospodin te je dao našoj domovini, Hrvatskoj – da budeš jedan između nas.
S tobom smo živjeli, gledali te i slušali kroz 31 godinu. Bio si kao i mi, a opet toliko iznad nas!
Bio si DIJETE OSOBITE MILOSTI I LJUBAVI BOŽJE.
Bio si DJEVIČANSKA – EUHARISTIJSKA DUŠA.
Zato sva naša zahvalnost Kralju slave!
Sveci se ne rađaju svaki dan, a mi smo sveca imali kraj sebe kao člana svoje organizacije.
U njoj si nam ostavio skupocjeno blago, nepropadljivu baštinu.
Mi ti, sveti naš brati Ivane, koji si život svoj prikazao Gospodaru vjekova za križarstvo i za sve nas, obećajemo da ćemo uvijek biti vjerne čuvarice tvoje baštine, da ćemo se kao i ti boriti samo ZA KRISTA I NJEGOVO KRALJEVSTVO u dušama.
To je Zavjet nas Križarica tebi u desetgodišnjici tvoga počivanja u krilu Vječnoga Oca.

BOŽJEM ORLU DR. IVANU MERZU

Visoko Ti si razvio orlovska krila
Leteć nad oblak ravno do rajskih vrata.
U tom letu duša Ti riznicom bila,
Riznicom Žrtve – Euharistije – Apostolata.

Gdje god si samo maknuo orlovskim krilom,
Svuda su nikli milosti Božje znaci.
Zaslugom Tvojom Hrvatskom našom milom
Orlovski svud su stali lepršat’ barjaci.

Hrvatska srca novovjekih mladih križara
Novim i Božjim duhom su disati stala.
Tvoja je snaga mogla čudesa da stvara,
Ali joj nije veriga smrti dala.

O, Božji Orle, nema Te više tude,
No Ti si ipak za ovo kratko vrijeme
Uspio stvorit’ novo i doba i ljude,
Koji će dalje sijati Tvoje sjeme.

O, Božji Orle, velika Tvoja djela
Drugovi Tvoji nastavljaju novi i stari:
Hrvatskom sada krila s orlovskog tijela
Šire i steru hrvatski borci – križari.

O, Božji Orle, s podnožja vječnoga Cara
Na zemlju sada sleti, nad narod Hrvata,
Budi braničem orlića svojih – križara,
Braničem Žrtve – Euharistije – Apostolata!

(NEDJELJA, srpanj 1938.)

SIJAČ

Kao sjena laka prošao je poljem
Sijač vrli.
U grudicu svaku
sijao je sjeme
što ljubavlju rodi.
On otiđe ko’ što sjene nesta
brzo.
Al’ plodovi sočni po širokom polju
sve gušći su, češći,
i svakoga dana
ljubav cvjeta, zori,
da široko polje roda hrvatskoga
perivojem stvori…

(NEDJELJA, 15.V.1938., br.20)

POSLIJE DESET GODINA

Doktore Ivane,
O, doktore Ivane,
Prijatelju moj:
Deset je godina,
Što put Ti se skršila,
Što se dovršila
Tvoja muka i boj…
Deset je godina,
Što u blaženom viđenju
Uživaš svoga Gospodina,
Isusa Dobrog Pastira;
A mene Njegova nedjelja
Duboko do duše dira:
Dok ove stihove pišem,
Suze pomalo brišem…
Bila je nedjelja Dobrog Pastira,
Bolestan teško si disao,
A ipak meni si pisao
Dugo i posljednje pismo…
Par dana kasnije svi smo
Za tobom grcali,
Jer više nisi bitisao.
Tvoje je pismo ostalo,
I tako je sveto postalo,
Da deset ga godina čitam,
I deset se godina pitam:
Ma je li to meni baš pisao!?…
Kad “mlađi” u selo dođu,
Odmah ga čitati pođu.
A ja im tugaljivo pričam:
Bio je duša žarka
I skroman u svome životu;
Po smrti je velik postao,
Ideal naš ostao.
Čim mu se duša bijela
Izvinula iz tijela,
Kao sjajna kometa,
Velika, blistava, sveta,
Pokazala je svu svoju
Zamamljivu nebesku boju.
Među nama on je još živ,
Naš vođa, heroj i div,
Odvjetnik, svetac.

(NEDJELJA, 15. V. 1938., br.20)