Arhiva kategorije: Vijesti

Slatina: BISKUP ŠKVORČEVIĆ POSVETIO CRKVU BL. IVANA MERZA

U nedjelju, 14. studenog požeški biskup Antun Škvorčević posvetio je novoizgrađenu župnu crkvu bl. Ivana Merza u Slatini uz sudjelovanje svećenika Slatinskog dekanat na čelu s dekanom Draganom Hrgićem i slavonsko-podravskim arhiđakonom Vladimirom Škrinjarićem te vjernicima slatinskih župa. Na slavlju je bio i paroh pravoslavne Parohije sv. Petra i Pavla u Slatini Dragan Gaćeša te predstavnici javnih vlasti predvođeni slatinskim gradonačelnikom Denisom Ostrošićem. Biskupa i sudionike slavlja na početku je pozdravio domaći župnik Nikola Jušić, predstavivši ujedno zdanje nove crkve. Podsjetio je kako je prije osam godina biskup Antun prigodom desete obljetnice Župe predvodio misu i blagoslovio gradilište za novu crkvu, a poslije ugradio i kamen temeljac koji je o svom pohodu Hrvatskoj blagoslovio papa Benedikt XVI. Potom je istaknuo kako je projekt crkve djelo arhitekta Borisa Vučića Šnepergera iz Zagreba, koji je njime želio uprizoriti sliku velike usidrene lađe u Slatini, da bi svojom ljepotom i čistoćom prostora primala sve one koji žele krenuti za Kristom, po uzoru na bl. Ivana Merza. Zahvalio je svim donatorima, spomenuvši pokojnog kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog Milana Balenovića, potom Županiju Virovitičko-podravsku, grad Slatinu, mnoge župljane koji su velikodušna srca sudjelovali svojim darovima. Posebnu zahvalu uputio je Požeškoj biskupiji, koja je od početka pratila gradnju crkve, te nastojala pronaći sredstva da ona zasja u punom sjaju. Župnik je izrazio osobitu radost što biskup Antun posvećuje crkvu, hram Božji jer je upravo on svojom pastirskom zauzetošću osnovao ovu župu i pokrenuo gradnju crkve.

Uvodeći u slavlje posvete, biskup Antun se pridružio župnikovim pozdravima upućenima sudionicima slavlja. Spomenuo je kako ga neki pitaju je li ova crkva koja se danas posvećuje lijepa. Istaknuo je kako je ona djelo ljudskih ruku, te kako ne bi bila lijepa da nije njih, vjernika, Isusove žive Crkve, koji otvaraju svoja srca da u njima djeluje Isus Krist u snazi svoga Duha, i po tome ova materijalna zgrada postaje znak njihove ljepote. Čestitao je svima onima koji su pomogli izgradnju ovog materijalnog hrama, a još više onima koji se trude oko trajne izgradnje župe kao duhovnoga hrama u Isusu Kristu. Kazao je kako vjeruje da se danas s nama ovom djelu raduje i sv. Josip, zaštitnik slatinske Župe iz koje je proizašla Župa bl. Ivana Merza. Biskup je podsjetio okupljene vjernike da danas slavimo Svjetski dan siromaha, kazavši kako ima materijalno siromašnih, ali da je od toga puno teže duhovno siromaštvo. Zahvalio je Bogu za ljude duhovno bogate u hrvatskom narodu, što nam je po njihovoj svetosti uputio posebnu poruku ohrabrenja. Jedan od njih je i bl. Ivan Merz, zaštitnik ove Župe, te sv. Nikola Tavelić, čiji spomendan danas slavimo. On je najstariji hrvatski proglašeni svetac, istaknuo je biskup, koji je svojim mučeništvom u Jeruzalemu povezao našu domovinu s Isusovom zemaljskom domovinom, i svime onim što je Gospodin za nas ondje ostvario. Ustvrdio je da i onima koji su materijalno siromašni u gradu Slatini, ova materijalna zgrada koju danas posvećujemo želi poslužiti njihovu duhovnom bogatstvu, i biti trajno vidljivi znak žive Crkve koja se ostvaruje u njihovim srcima. Potom je biskup protumačio kako slijedi blagoslov vode, kojom će biti poškropljeni zidovi novoizgrađene crkve i nazočni vjernici, podsjećajući ih da su u svetom krštenju postali Isusova živa Crkva i pozivajući ih da se obnove u toj svijesti. 

Na početku homilije biskup je postavio pitanje: zašto posvećujemo ovu crkvu? Kazao je kako je u središte njezina svetište stavljen veliki kameni žrtvenik, koji nas podsjeća da je Isus Krist izvršio najveće djelo ljubavi, kao čin poslanja Očeva, podnio je za nas žrtvu ljubavi na oltaru križa kako bi nas oslobodio od ropstva zla smrti. Riječ je o svemirskom događaju koji je Bog ostvario, čiji dionici postajemo po euharistijskom slavlju i svetoj pričesti. Oltar je od čvrsta kamena kao znak čvrstine Isusove božanske ljubavi. Biskup je zahvalio svima onima koji su oltar podigli kako bismo sjedinjeni s Isusom u obnavljanju njegove žrtve križa hvalili Boga za njegovo djelo ljubavi i po svetoj pričesti bili dionici njegova uskrsnuća. Kazao je kako je drugi znak u svetištu kameni ambon, moćan i velik. On nas podsjeća na kamen odvaljen s Isusova groba i anđele koji navještaju najveće djelo Božje: Pobjedu života nad smrću u Isusu Kristu, što Crkva čini naviještanjem Božje riječi s ovog mjesta u svakom svetom slavlju. Treći pak znak u svetištu je sedes, sjedalo za predvoditelja slavlja, koji ne djeluje u svoje ime, nego „in persona Christi“, u osobi Isusa Krista. Ustvrdio je kako je prvenstveno oltar, a potom sedes i ambon znakovi koji svjedoče o veličini spasenjskih događaja koji se u crkvi slave za koji je posebno uređen njezin prostor i posvetom uspostavljen na najvišu razinu liturgijskog dostojanstva.
Primjer za takvo uređenje liturgijskog prostora biskup je pronašao u današnjim svetim čitanjima, koja nas dublje upućuju u otajstvo posvete crkve. U ulomku iz Knjige Nehemijine čuli smo prikaz prvog slavlja okupljenog naroda nakon povratka iz babilonskog sužanjstva 444. godine prije Krista na jeruzalemskom trgu kod Vodenih vrata. Podigli su visoku drvenu pozornicu s besjedištem na koje se uspeo svećenik i književnik Ezra sa svitkom Knjige ponovljenog zakona, podsjetivši čitanjem knjige okupljeno mnoštvo na savez koji je Bog sklopio s njihovim očevima, na što su nazočni ustali a Ezra blagoslovio Boga Velikoga uz popratni poklik naroda „Amen, Amen!“ da bi svi kleknuli i licem do zemlje i poklonili se Bogu Otaca i svoje povijesti. Potom su čitali Knjigu zakona po odlomcima a leviti razlagali smisao pročitanog da narod može razumjeti što se čita. Po tvrdnji svetog pisca narod se rasplakao kad je ponovno čuo što je Bog učinio za njihove očeve, očitujući tako kajanje za nevjernost koja je imala za posljedicu babilonsko sužanjstvo. Nazočni su bili pozvani na radost obnovljene vjernosti Bogu saveza i na blagovanje od kojeg je trebalo ponijeti i onima koji nisu na njoj sudjelovali, napose siromasima: „Jer ovo je dan posvećen našem Gospodinu“.

Biskup je ustvrdio kako u navedenom sinagogalnom slavlju Službe riječi, na kojem je sudjelovao i Isus u nazaretskoj sinagogi nalazimo svojevrsni predložak po kojem se odvija i obred svete mise. Najprije u Službi riječi naviještamo Božja djela koja je on za nas ostvario, čiji je vrhunac Isus Krist i njegovo djelo spasenja u smrti i uskrsnuću, da bismo zatim u euharistijskom dijelu za njih zahvaljivali i slavili ih te pričesnim blagovanjem postali njihovi dionici, nosili ih siromašnima i bolesnima da i oni na taj način budu uključeni u otajstvo Božje ljubavi. Biskup je istaknuo kako se Bibliju može čitati na različitim mjestima i uživati u njezinim književnim ljepotama, ali da vjernici u liturgijskom slavlju Božju riječ ne čitaju nego naviještaju kao događaj koji slave i postaju njegovi dionici, za što je potreban prostor, posvećena crkva, opskrbljena svim obrednim sastavnicama. Upozorio je na plač onih koji su slušali ulomke iz Knjige zakona, ustvrdivši kako je Božja riječ takav govor da bi njezino naviještanje trebalo u vjernicima uvijek probuditi duh i pokrenuti ih na život u skladu s njezinim zahtjevima. Zapitao se, nije li ravnodušnost zavladala i u mnogim vjernicima te ih nerijetko više uzbuđuju različiti ljudski govori, nego li Božja Riječ? Kao što u prvom današnjem čitanju slušamo kako se narod poklonio nakon što je čuo zapis Knjige zakona, i mi smo pozvani reći Bogu svoj „Amen“ – „Tako je“, i pokloniti mu se cijelim svojim bićem, ne samo ustima, nego i životom, dodao je biskup. Pozvao je vjernike da u novoj posvećenoj crkvi ponajprije euharistijskim slavljima zahvaljuju Bogu što nam svjedoči da nas se nije odrekao zbog naše grješnosti, nego nam se daruje svojom ljubavlju u Isusu Kristu. Potaknuo ih je neka ne zaborave da nema uzbudljivijeg događaja nego čuti da nas Bog voli i pohađa u žrtvi ljubavi koja je promijenila našu sudbinu iz smrti u život. Nema ljepšega nego biti dionik toga otajstva u svetoj euharistiji i pričesti, zaključio je biskup.

Polazeći od naviještenog evanđelja podsjetio je nazočne vjernike kako ih posveta crkve i slavlja na kojima će u njoj sudjelovati uvode u dinamizam onoga što je Bog za nas već ostvario u Isusu Kristu i onoga što se još konačno ima zbiti. Kazao je kako nas Isus u današnjem evanđelju uvjerava da je naš život, kao i cijela ljudska povijest u Božjim rukama, i da je on svojom mukom i uskrsnućem postao Gospodar povijesti i njezin dovršitelj. Biskup se osvrnuo na Svjetsku konferenciju o klimatskim promjenama koja je jučer završila u Glasgowu, na kojoj se državnici nisu uspjeli dogovoriti da će zajednički u idućim godinama dokinuti fosilna goriva koja najviše zagađuju okoliš i zagrijavaju klimu te stavljaju u opasnost budućnost planeta zemlje, nego ih samo smanjiti. Kazao je da u još jednoj posvjedočenoj ljudskoj nemoći da donese prave odluke možemo pomisliti na propast svijeta. Upozorio je na Isusove riječi iz današnjeg evanđelja, koje najavljuju velike svemirske promjene, sunca koje će pomrčati, mjesec potamnjeti, zvijezde popadati i sile se nebeske poljuljati. No, istaknuo je biskup, to nije kraj svega postojećeg nego njegovo dovršenje, znak da dolazi Sin Čovječji koji je ključ svega stvorenog. Vjernik ne iščekuje kraj svijeta uzrokovan ljudskom nemoću, nego njegovo dovršenje Božjom moći, te je evanđeoski govor o spomenutim svemirskim zbivanjima radosna vijest za vjernike, jer ne iščekuju od ljudi da spase zemlju i svemir, nego od Onoga koji je sebe položio „da život imaju“. Ljubav koja je za nas išla na križ, ima zadnju riječ. Sin čovječji, pobjednik nad smrću, ključ je razumijevanja svemira i svega postojećeg. Biskup je pozvao sudionike slavlja da se na svakoj svetoj misi u novoj posvećenoj župnoj crkvi utvrde u navedenoj svijesti vjere te usred mnogih strahova očituju slobodu života povjerena Bogu i njegovoj ljubavi jačoj od smrti.

U tom sklopu biskup Antun progovorio je i o vjerničkom pristupu cijepljenja protiv pandemije te ja kazao: »Jedna od hrvatskih nemoći jest i pitanje cijepljenja protiv zaraze COVID-19. Zbog toga su se kod nas pojavile podjele. Jedni tvrde da se treba cijepiti, a drugi to odbijaju. Ali što činiti nakon tih priča? Znam da je Isus s obzirom na bolest bio sasvim jasan: liječio je bolesne. Evanđelisti naglašavaju da je i svojim učenicima naložio „Idite i naviještajte: Približilo vam se kraljevstvo nebesko i liječite“. Naviještanje i liječenje! Pored toga peta Božja zapovijed obvezuje nas da se brinemo za svoje zdravlje, ali uvijek tako da računamo s time kako svojom brigom, kao i medicinska znanost svojim mogućnostima ne mogu preko smrti. Znanost i medicina nisu apsolutne, nisu dogma, nisu predmet vjere. Ni cijepljenje nije predmet vjere. No, mi trebamo učiniti sve što možemo za svoje zdravlje, i to tako da uvijek imamo na umu kako postoji punina zdravlja za kojom težimo a koja se zove spasenje što u nama može ostvariti jedino Bog, moćan polomiti posljedice grijeha, najveće nemoći i bolesti, uništiti i samu smrti. Isus liječi tjelesne bolesti, obznanjujući da je moćan ozdraviti stanje naše ranjenosti zlom i grijehom. To nas potiče da razumom obrazložimo ono što vjerujemo, te upotrebljavamo sva sredstva koja služe našem zemaljskom zdravlju, uvijek tako da ono smjera prema našem konačnom zdravlju, spasenju u Isusu Kristu, koji je naša nada. Cijepljenje stoga ne predstavljamo kao našu spasenjsku nadu, ali ga u prolazu ovim svijetom trebamo toliko vrednovati i poštivati koliko služi našem tjelesnom zdravlju do smrti. Nije dobro kad svatko od nas nastupa kao da je najbolji znalac o zdravstvenom pitanju. Postoje oni koji se njime znanstveno bave, te ja kao biskup ne nastupam s tog naslova, nego govorim kao vjernik. Kao vjernik prepoznajem Isusa koji je liječio, te radi toga prihvaćam ono što stručnjaci zastupaju s obzirom na liječenje pojedine bolesti, poštujem kako njih same tako sve one koji se svakodnevno žrtvuju u bolnicama za bolesne. Nemamo pravo to prezreti kao da njihovi napori ništa ne vrijede, zastupajući svoje mišljenje sve do toga da prihvaćamo određene teorije urote te niječemo i samo postojanje virusa. Vjernik neće nastupati na način da stvara podjele s obzirom na to pitanje. Dakako, uzet će u obzir da o njem nema jedinstva među svim znanstvenicima, ali razboritost povezana s vjerom obrazložit će mu da kao i s obzirom na druge bolesti i liječenje prihvati ono što većina stručnjaka zastupa. Oni nam trebaju reći što je mudro činiti, bez prisile. Većina kaže da cijepljenje protiv zaraze Covida 19 pomaže, ali ne 100 posto kao ni drugi lijekovi, te ono nije apsolutna pomoć. Takvog lijeka nema. Ne postoji lijek koji spašava od smrti, nego svaki samo do smrti. Jedini lijek koji pomaže u smrti jest Gospodin naš Isus, pobjednik nad smrću. Pozvani smo stoga vjernički poslagati sliku onoga što mi jesmo i što želimo postići i s obzirom na zdravlje u našoj Hrvatskoj. Ono ne bi smjelo biti takvo da Isusovi učenici više vjeruju onima kojima nije stalo do čovjekova cjelovitog zdravlja, svodeći ga na vlastite teorije, i odbijajući ono za što se zauzima većina dobronamjernih stručnjaka. Pozvani smo oblikovati onu svijest vjere na koju nas upućuje Gospodin u današnjem evanđelju: Naš je život konačno u Božjim rukama, i mi idemo prema dovršenju svega postojećega, te upravo zbog toga trebamo voditi brigu o svom zemaljskom zdravlju, dok hodimo prema konačnoj punini spasenja. Kraj svijeta naviještaju oni koji misle da su mu oni gospodari, ali on ide k svom dovršenju jer se za njega i za čovjeka zauzeo sâm Bog, moćan pobjednik nad smrću. Gospodine Isuse, tebi hvala, slava i čast u ovoj posvećenoj crkvi dok ona bude trajala, i u našim srcima dok po svojoj vjeri pripadamo tebi u Katoličkoj Crkvi. Pomogao nam bl. Ivan Merz i drugi naši sveci da tako bude«, zaključio je biskup homiliju.

Slijedila je zatim molitva Litanija Svih svetih, čitanje Povelje o posveti crkve te njezino postavljanje u oltar zajedno s moćima bl. Ivana Merza, mazanje oltara posvećenim uljem kao i 12 križeva postavljenih u lađi crkve, znak dvanaestorice apostola čije je svjedočanstvo vjere u Uskrsloga temelj Crkve, paljenje tamjana na oltaru i kađenje zidova crkve i vjernika u njoj prisutnih, konačno urešavanje oltara i osvjetljavanja cijelog posvećenog zdanja svijećama i svjetlom koje predstavlja uskrslog Krista Gospodina te prinošenje prve euharistijske žrtve na novoposvećenom oltaru.

Na svršetku misnoga slavlja biskup je čestitao okupljenim vjernicima što imaju posvećenu župnu crkvu i tako uspostavljenu u njezinu punom dostojanstvu. Izrazio je i želju da se ono što ova župna crkva označuje, po njima ostvaruje, da nikada ne prezru ovo sveto mjesto, nego da ga poštuju dolazeći pred oltar, sjedinjujući se s Isusom Kristom i njegovom ljubavlju. Dodao je još kako će o Svjetskom danu siromašnih nakon slavlja posvete posjetiti jednu siromašnu obitelj, nastojeći ostvariti ono što je naviješteno u današnjim čitanjima, da i oni koji nisu danas mogli biti prisutni na ovom slavlju, osjete da je to Dan posvećen Gospodinu, Dan siromaha kojima je Gospodin njihovo bogatstvo. Na kraju je još kazao kako župa nema župničkog doma niti dvorane za okupljanja. Zahvalio je bivšem župniku Župe sv. Josipa Vladimiru Škrinjariću, koji je svoju naslijeđenu kuću koja se do sada privremeno koristila kao župna, darovao Župi bl. Ivana Merza. Prije nego je na sve prisutne zazvao Božji blagoslov, biskup je zahvalio sadašnjem župniku Nikoli Jušiću za požrtvovnost i upornost kojom je vodio gradnju župne crkve ne zanemarivši izgradnju žive Crkve u slatinskim vjernicima, zahvalivši i svima onima koji su pridonijeli da ovo slavlje bude lijepo i dostojanstveno kako to novoposvećeni hram zaslužuje.

Izvor: 034 portal
Foto: Požeška biskupija

21. STUDENOG – SVJETSKI DAN KLAUZURNIH REDOVNICA

Svake godine, još od 1953. slavi se u Katoličkoj Crkvi svjetski dan „Pro Orantibus“ posvećen redovnicama koje žive i mole u klauzurnim samostanima i provode ondje Bogu posvećen,kontemplativni život. Ove godine slavimo dakle 68. Dan „Pro Orantibus“.  Taj je Dan ustanovio još Papa Pio XII. svega tri godine nakon objavljivanja Apostolske konstitucije Sponsa Christikoja znači važan događaj u povijesti ženskog monaštva. Pio XII. odredio je da se dan sjećanja i molitve za klauzurne redovnice slavi na liturgijski blagdan Prikazanja blažene Djevice Marije u hramu koji Crkva slavi u liturgiji svakog 21. studenoga spominjući se Marijina potpunoga darivanja i posvećenja Bogu. Marija je u stvari najviši uzor potpunog predanja Bogu i stoga ideal kontemplativnog života.

   

Bile su to još teške godine odmah nakon Drugog svjetskog rata kad je Papa Pio XII.  21. studenog 1950. g. objavio konstituciju Sponsa Christi u kojoj među ostalim piše: „Nije mali broj samostana  koji nažalost trpe glad, oskudicu, bijedu i mnogi provode težak život što prelazi granice podnošljivosti.“ Ove Papine riječi i poziv potaknuli su  u Italiji osnivanje Sekretarijata za Asistenciju klauzurnim samostanima koji je pokrenuo brojne inicijative za pomoć redovnicama kontemplativnog života. Među njima je i svečanije obilježavanje Dana „Pro orantibus“ čija je svrha u prvom redu bolje upoznavanje i vrednovanje kontemplativnog života,  a onda i konkretna pomoć posebno onim samostanima kojima je potrebna zbog nastalih novih ekonomskih i društvenih (ne)prilika u današnjem svijetu. Stoga ćemo se barem toga,jednog dana u godini i pomoliti za brojne sestre koje inače za nas i za cijeli svijet mole svakoga dana tijekom cijele godine.

   

U Hrvatskoj postoji 17 ženskih klauzurnih samostana:

8 – Benediktinke (Zadar, Cres, Krk, Šibenik, Trogir, Rab, Pag, Hvar)

4- Karmelićanke (Brezovica, Marija Bistrica, Kloštar Ivanić, Đakovačka Breznica.)

3 – Klarise (Zagreb, Požega, Split)

1 – Sestre Pohođenja Marijina (Zagreb)

1 – Kćeri Srca Isusova (Lasinja)

Postulatura bl. Ivana Merza potaknuta njegovim mističnim doživljajem prigodom prisustvovanja ulasku u samostan i oblačenju redovnice benediktinke u Parizu 4. XI. 1921. g., te njegovim dubokim shvaćanjem vrijednosti kontemplativnog života u klauzurnim samostanima, o čemu je često pisao u svojim objavljenim spisima, već puno godina čestita hrvatskim sestrama klauzurnih samostana njihov Dan. Sestre redovito zahvale Postulaturi za ovu pažnju i skoro uvijek ponove istu rečenicu: „Vi ste jedini koji ste nas se sjetili!“          Ovo  podsjećanje na Dan klauzurnih redovnica „Pro Orantibus“ ima za cilj da Postulatura bl. Ivana Merza ne ostane i u buduće „jedina“ koja će se sjećati i čestitati našim klauzurnim redovnicama njihov Dan, nego da joj se pridruže i mnogi drugi da našim sestrama koje se cijele godine za nas mole donesu ohrabrenje i zahvalnost za njihov duhovni i molitveni apostolat. Mnogi imaju sigurno i poznanstva među sestrama klauzurnih samostana pa će sestrama sigurno biti drago ako im se javimo i čestitamo im njihov Dan.

Božidar Nagy, SJ

O, Vi, Bijeli Vukovarski Križevi…

O,  Vi, Bijeli Vukovarski Križevi…

Gledam vas na polju gdje ste posijani i izrasli
Iz žrtve i krvi onih kojima ste spomen-znak.
Tolike misli u glavi mi se roje kad vas promatram…

Tako nam puno govorite
Tako nam duboku poruku prenosite!
Vi ste svjedoci i navjestitelji,
Vi ste znakovi prošlosti,ali i budućnosti,
Vi ste vrata kroz koja se prolazi,
Vi ste mjesta gdje se susreće bolna prošlost i blažena vječnost!

Bolna prošlost vaše patnje trajala je jedan trenutak, možda i nekoliko dana, tjedana, i mjeseci, ali je prošla i završila je !
A blažena vječnost u koju ste ušli, čiji ste vi vjesnici, ne završava nikada, traje u vijeke!
„Velik Petak trajao je samo jedan dan, a Uskrs je vječan!“ – napisao je u jednoj svojoj korizmeno-uskrsnoj poslanici Kardinal Franjo Kuharić !
Kako se divno ostvaruju ove riječi našega Kardinala na vama!
O, vi Bijeli Vukovarski Križevi!

U vama vidimo, osjećamo, dotičemo Krista Pobjednika!
Gledam kroz vas bijelu, sjajnu haljinu Njega Uskrsloga !
Gledam Njega koji lebdeći obilazi humke grobova iz kojih ste izrasli i govori njihovim najbližima i svima nama:  „Nisu ovdje, sada su sa mnom u slavi moga Uskrsnuća, u bjelini i sjaju uskrsnog jutra, novoga svijeta i vječnoga života!“
O, vi  Bijeli Vukovarski Križevi!
„Još danas ćeš biti samnom u raju!“ – Svatko od vas čije tijelo sniva ispod svoga bijeloga križa sigurno je čuo u posljednjim trenucima svog zemaljskog života i patnje te riječi; njih je sasvoga križaumirućiSpasitelj uputio ne samo svome desnom susjedu u patnji, nego i svakom tko svoj patnički život završava s riječima na usnama: „Sjeti me se kada dođeš u svoje Kraljevstvo!“

O,vi Bijeli Vukovarski Križevi!
Čujemo vašu poruku koju nam dovikujete:
„Ne bojte se patnje i križa, ni boli ni smrti!
Jer samo smo po njima
I mi ušli u svjetlo i slavu Uskrsloga!“

Vi, Bijeli Križevi, pozivate nas da svoj pogled upravimo prema gore
„Gdje vjera gleda svjetlo iza vela svog
A kao sunce samo ljubav kraljuje !“ (Iz himna svetkovine sv. Petra i Pavla)

Promatrajući vas,mnoštvo Bijelih Vukovarskih Križevana um mi padoše one utješne riječi iz knjige Otkrivenja-Apokalipse:
“Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše? Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu.“ (Otk 7, 13-15)

*********************

I dok sam pisao gornje riječi i dovršavao ovaj tekst, promatrajući slike Bijelih Vukovarskih Križeva, sjetih se stihova hrvatskog pjesnika Augusta Đarmatija koje je napisao još 1941. god.:

O, zemljo Hrvatska, dozrijevaju zlatni plodovi
Krvavih tragova na tvome tlu,
Koje su ostavili oni, koji prođoše
S ljubavlju većom nego što su smjeli.
I hrabrošću, što je narasla do žrtve.
O, nikada nisu bili mrtvi Tvoji krvavi humovi,
U njima je ležala prijetnja neprekidne borbe,
Jer smrt je onih, koji su umrli prije vremena,
Opasnija od života.
Najjača su oružja htijenja velikih predaka
A najteža borba s prolivenom krvlju,
Dušman je uvijek poražen mrtvim jurišem grobova.

                                                                                                             August Đarmati

 Ove stihove našega hrvatskog pjesnika o snazi grobova i žrtava onih koji u njima leže potvrđuje i sv. Pavao u svojoj 2. poslanici Korinćanima nakon što je naveo Isusove riječi koje mu je uputio u jednom viđenju:

“Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.” A Pavao onda nastavlja: “Najradije ću se, dakle, još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. 1Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.”(2 Kor 12, 9-10).

*********************

I za kraj evo riječi Krista Pobjednika upućene svima onima koji ga slijede prije nego što je otišao na križ, a kroz njega u slavu Uskrsnuća:

„To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku,ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!”(Iv 16,33)

*****************

Ovaj tekst s elementima poezije u prozi napisao sam još 2015. g. nakon što sam pročitao knjigu „Vukovarske čežnje“ od Domagoja i Krešimira Jakumetovića. Pogled na naslovnicu knjige koja prikazuje vukovarsko memorijalno groblje s bijelim križevima, a onda i sam sadržaj knjige, dali su mi inspiraciju da napišem gornji tekst u kojem sam izrazio svoj doživljaj tragedije i pobjede Vukovara i sve što je s time povezano, ali u svjetlu kršćanske vjere koju potvrđuju i naviještaju Bijeli Vukovarski Križevi!

Na  Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje koji se od 2020. g. po prvi puta počeo slaviti kao državni praznik.

U Zagrebu, 18. 11. 2021.

Božidar Nagy, SJ

Sesvete-Zagreb: BL. IVAN MERZ NA IZLOŽBI HRVATSKIH DUHOVNIH VELIKANA

Projekt „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“ prvi je put stigao u Sesvete uoči svetkovine Svih svetih u petak 29. listopada 2021.Na izložbi su predstavljeni portreti i skulpture hrvatskih duhovnih velikana splitske umjetnice Karin Grenc i knjižica urednice Tanje Baran u kojoj su svi hrvatski sveci i blaženici predstavljeni kroz životopise i umjetnička djela, a uz pridodane molitve da im se može i pomoliti. Program su zajednički organizirali domaćin Udruga Zelene i plave Sesvete pod vodstvom Radoslava Dumančića, Nacionalno svetište sv. Josipa iz Karlovca i  Udruga za promicanje znamenitih Križevčana „Dr. Stjepan Kranjčić“.

   
Umjetnica Karin Grenc                                                    Organizatori izložbe

Predstavljajući izložbu predsjednica Udruge „Dr. Stjepan Kranjčić“ Tanja Baran govorila je o začecima projekta u Križevcima još prije 13 godina kroz četverodnevnu manifestaciju Dani hrvatskih svetaca i blaženika, zatim o izložbi koju odabrani poznati hrvatski sakralni umjetnici oblikuju za manifestaciju u Križevcima, te o putu izložbe nakon Križevaca po Hrvatskoj. Prvih 10 godina bilo je to pod vodstvom Galerije „Laudato“, a posljednje 3 godine pod vodstvom Nacionalnog svetišta sv. Josipa.

     
Otvorenje                                                                         Nakon otvorenja

O izložbi umjetnina umjetnice Karin Grenc iscrpno je govorio likovni povjesničar i kritičar Stanko Špoljarić kao i sama autorica. Izložba je jedinstvena što se tiče načina izrade. Splitska umjetnica je upotrijebila odbačeni materijal bilo na morskoj obali ili na kakvom otpadu, drvo, kamen, dio lopate itd. da bi OD NIČEGA NAPRAVILA NEŠTO. Lik bl. Ivana Merza umjetnica je prikazala na komadu starog drveta. Posebno je dojmljiv lik fra Didaka Buntića izrađen na donjem dijelu odbačene lopate. Zanimljiv je i lik sv. Jeronima izrađen od drvenog panja i ukrašen kamenom s morske obale u liku mrtvačke lubanje (simbol pokorničkog života sv. Jeronima). Tu je na komadu starog drveta i prikaz hrvatskog mučenika p. Petra Perice. Itd.

                                                         Pater Petar Perica

Za ovu svečanost u Sesvetama objavljena je knjižica „Hrvatski sveci i blaženici – životopisi, molitve i likovni prikazi“ koju je pripremila Tanja Baran. Izdanje od 80 stranica na jednom mjestu donosi kratak životopis svih naših svetaca i blaženika, molitvu svakom svecu, a i više likovnih prikaza koje su oblikovali poznati hrvatski slikari u 13 godina izložbe „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“. Svemu tome pridodan je i popis svih kauza, tj. kandidata za koje se vodi proces za proglašenje blaženima.

 

                                               
         Fra Didak Buntić                                                                   Sveti Jeronim

Izaslanik ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek državni tajnik Ivica Poljičak govorio je o svojem doživljaju izložbe još ovoga ljeta u Šibeniku: „Proveo sam cijelu večer uz tu izložbu zadivljen umjetničkom ekspresijom svakoga sveca. Savjetujem da se izložba pogleda u samoći i tišini kako bi se doživjela u punini“, zaključio je tajnik Poljičak.

Ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman, također prisutan na otvorenju ove izložbe, govoreći o hrvatskom kršćanskom identitetu po kojem smo okupljeni, pozvao je da se izložba postavi u budućoj kapeli hrvatskih svetaca i blaženika u Betlehemu u Svetoj Zemlji čiju je gradnju poduprla i Vlada RH, a koja bi trebala biti završena sljedeće godine. Nakon prijedloga da bi se hrvatska svetost, sada zaokružena kroz likovni prikaz, riječ i molitvu, prikazala i u središtu Europske unije u Bruxellesu, izložbu je otvorio, čestitavši Sesvećanima Sve Svete, varaždinski biskup u miru, a nekadašnji župnik u Sesvetskom Kraljevcu, mons. Josip Mrzljak.

                                              Ministar Gordan Grlić Radman

Uz brojne okupljene vjernike i poštovatelje hrvatskih duhovnih velikana svečanosti su se pridružili gotovo svi sesvetski župnici, više drugih svećenika, redovnika i redovnica, većina postulatora ili promicatelja štovanja hrvatskih svetaca i blaženika, te poznati sesvetski gospodarstvenici.

Filipini: MONS. JULIEN KABORE,VATIKANSKI DIPLOMAT, PREDVODIO JE SLAVLJE SVIH SVETIH U CENTRU BL. IVANA MERZA

Vicepostulatura bl. Ivana Merza održala je i ove godine svoj godišnji Pista nang Kabanalan tj. Festival svetosti uz svetkovinu Svih svetih u gradu Marikina Cityu gdje se nalazi Centar bl. Ivana Merza. Svrha ovog jednomjesečnog slavlja je propovijedanje i promicanje svetosti među laicima. Festival se  sastoji od slavljenja svetih misa na svetkovinu Svih svetih (1. studenoga), zatim proslava tradicionalnog blagdana svetih relikvija 5. studenoga te posjeta slici Gospe od Čudotvorne medaljice 21. studenog.  Osim toga svake subote u studenom održava se i online sat Hagiografije tj. predavanja o životima svetaca.

Na blagdan Svih Svetih,  1. studenog 2021. u Centru bl. Ivana Merza u Marikina Cityu predslavio je sv. Misu mons. Julien Kaboré, savjetnik Apostolske nuncijature na Filipinima koji je nekoliko godina 2015. i 2016. boravio u Hrvatskoj i radio u Apostolskoj Nuncijaturi pa su mu lik i svetost bl. Ivana Merza veoma bliski jer ga je upoznao tijekom svoje službe u Zagrebu. Na sv. Misi koja je bila veoma posjećena sudjelovali su sjemeništarci i svećenici Marijanskih misionara Svetog Križa te dobročinitelji i pokrovitelji Festivala i mnogi vjernici. Ostali su se mogli pridružiti slavlju kroz gledanje prijenosa uživo.

Tijekom svoje homilije mons. Kaboré je istaknuo dva blaženstva – “Blago onima koji tuguju” i “Blago krotkima”. Rekao je da su ta blaženstva “sretno procvjetala u bl. Ivanu Merzu za njegova kratkog života”.

   

“U boli i žalosti rata bl. Ivan Merz rastao je u svetoj strpljivosti; u nevoljama i kušnjama rastao je u krotkosti. Doživio je Prvi svjetski rat sa svim njegovim strahotama, ali je ipak mogao zapisati u svoj dnevnik: “Bilo bi biti strašno ako ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi za mene. Moram započeti novi preporođeni život u duhu novospoznatog katolicizma.’“ rekao je mons. Kaboré navodeći zapis iz Dnevnika bl. Ivana od 5. veljače 1918.  Spomenuo je također kako ga je  u Zagrebu nekoliko put pozivala udruga mladih, uglavnom studenata Sveučilišta u Zagrebu, koji su bili štovatelji bl. Ivana Merza. Parafrazirajući raniji citat bl. Ivana Merza, rekao je da bi “bilo strašno da ova pandemija za mene nema smisla”.”Smisao ovih vremena jest“ nastavio je dalje mons. Kabore „ da se prepustimo pročišćenju, da se učinimo boljim, jačim, blažim i svetijim ljudima. Nije loše željeti biti sveti. Zato budimo raspaljeni ovom svetom ambicijom, ovom svetom sanjom o blaženstvu i svetosti”, rekao je.

Također je podsjetio nazočne da svetost na koju nas Gospodin poziva raste kroz male geste, kroz naš svakodnevni život.

Citirajući primjer svetosti pape Franje u Gaudete et Exsultate, mons. Kaboré je rekao da je jednostavno izbjegavanje ogovaranja “vrlo mali korak prema svetosti, ali veliki korak dalje od grijeha i zlobe.”Potom je završio svoju homiliju pozvavši sve da “načine mali korak naprijed u svetosti”.Na kraju euharistijskog slavlja mons. Kaboré je pohvalio svečanost liturgijskog slavlja kroz prelijepo ruho koje je nosio za vrijeme sv. mise kao i latinske himne pjevane tijekom misnog slavlja.