« Dr. Dragutin Kniewald

Kratki životopis

dragutin_kniewald

dr. DRAGUTIN KNIEWALD 1889. – 1979.

5. svibnja 1979. god. preminuo je u Za­grebu dr. Dragutin Kniewald u svojoj de­vedesetoj godini života. Svim prijateljima i štovateljima dr. Ivana Merza ime dr. D. Kniewalda veoma je dobro poznato jer je kao njegov bliski suradnik i prijatelj najviše pridonio da je naša katolička jav­nost mogla upoznati veličinu i bogatstvo Ivanove duše. I zato nam zahvalnost na­laže da na web stranici bl. Ivana Merza posvetimo jedan dio prostora toj najzaslužnijoj osobi za njegovo upoznavanje kao i jednoj od najznačajnijih osoba na polju teoloških znanosti u našoj Crkvi u dvadesetom sto­ljeću.

Dr. Dragutin Kniewald rođen je u Za­grebu 23. srpnja 1889. u uglednoj činov­ničkoj obitelji. Kako je rano ostao bez ro­ditelja, smješten je u Plemićki konvikt u okviru kojega dobiva srednje obrazova­nje. Maturira 1908. god. i osjećajući sve­ćenički poziv polazi kao klerik senjske bi­skupije u Rim na studij. Na Papinskom sveučilištu Gregorijani postiže 1911. god. doktorat iz filozofije a 1915. god. dokto­rat iz teologije. Za svećenika je zaređen 1914. god. Odmah postaje biskupski taj­nik i bilježnik Duhovnog stola u Senju. Iduće godine postaje profesor na Bogosloviji u Senju a god. 1921. prelazi u Zagreb, gdje počinje predavati pastoral i crkvenu umjetnost na Katoličkom bogoslovnom fa­kultetu. 1925. god. postaje redoviti pro­fesor pastoralne teologije na istom fakultetu. U akademskoj godini 1931/32. vrši službu dekana fakulteta. Kroz dvije godi­ne 1933.-35. predavao je na fakultetu i crkveno pravo, a poslije rata također kroz dvije godine (1945.-47) predaje i crkvenu povijest. Umirovljen je god. 1952. prigo­dom izdvajanja Bogoslovnog fakulteta iz sklopa Zagrebačkog sveučilišta.

Kao čovjek velikih sposobnosti sve svo­je talente stavlja u službu Crkve i dobra hrvatskog naroda. Tri su bila velika pod­ručja kojima je dr. Dragutin Kniewald po­svetio svoju neumornu i ustrajnu djelat­nost: liturgijska obnova u hrvatskom na­rodu, znanstveno istraživanje na polju te­oloških disciplina i odgojna djelatnost me­đu hrvatskom mladeži.

Još za vrijeme studija teologije gleda­jući kako drugi narodi imaju prevedene liturgijske knjige na svojim jezicima, stva­ra odluku da će poraditi kako bi i Hrvati dobili u ruke prijevod Rimskog misala i tako mogli pratiti tekstove svetih misa koje je svećenik izgovarao na latinskom jeziku. Od te odluke, koju je donio još u listopadu 1908., pa do njezina ostvarenja 1921. god. prošlo je trinaest godina, a po­java Rimskog misala na hrvatskom jezi­ku značit će početak liturgijske obnove u hrvatskom narodu. Dr. Ivan Merz, koji je i sam bio velika liturgijska duša i uz dr. Kniewalda  smatran  najvećim  promicate­ljem liturgijskog života u nas, čim je izišao prijevod Rimskog misala, šalje još iz Pariza, gdje je boravio na studiju, opšir­nu recenziju u Hrvatsku Prosvjetu. Nakon što je prikazao svu vrijednost i ljepotu li­turgije,  ovako nastavlja:  »Da se vratimo na naš prijevod Rimskog misala. Iz ovo­ga izvađanja lako je zaključiti da je pri­jevod ovako fundamentalnoga djela epo­halna pojava u našem književnom životu. Mogli bismo što više reći da je to najvre­dnija knjiga što je mi uopće imamo na hr­vatskom jeziku.«  Da je to stvarno bi­lo tako kako je mislio bl. Ivan Merz, dokazuje či­njenica da je taj prijevod Rimskog misala doživio šest izdanja. A duhovno dobro ko­je je time učinjeno tolikim dušama sigur­no nećemo moći nikada izmjeriti ovdje na zemlji. Dr. T. Šagi-Bunić u nekrologu dr. D.  Kniewaldu  (Aksa  11.  V.  1979.,  Prilog str. 2) veli također: »Što je pojava Rim­skog misala — i dakako svega što je s ti­me bilo u vezi — značila za duhovnu kli­mu i za duhovni uspon naše Crkve, to će biti potrebno još izrazitije dozvati u svi­jest svima koji ljube Isusa Krista na ovom tlu.«

Njegov rad na polju liturgijske obnove nije se ograničio samo na prijevod Rim­skoga misala. Kao sveučilišni profesor mno­go svoga vremena i truda posvetio je znan­stvenom istraživanju na području liturgije i pastoralne teologije. Njegov se istraživa­lački rad posebno kretao u proučavanju staroga zagrebačkog obreda. Prvi rad s to­ga područja objavio je još 1916. god. (Ka­tolički list, br. 44). Poslije je objavio mno­štvo radova na hrvatskom, mađarskom, francuskom i talijanskom, u kojima je me­đu ostalim otkrio i porijeklo zagrebačkog obreda: iz srednjovjekovne Francuske pre­ko Ugarske u Zagreb. Kroz ta proučavanja dr. Kniewald je postigao svjetsku afirma­ciju i stekao učenike izvan naših grani­ca. Organizirao je također i priređivanje službenog hrvatskog prijevoda Rimskog obrednika koji je s odobrenjem Svete Sto­lice objelodanjen u Zagrebu 1929. god.

Godine 1930. izdaje dr. Kniewald udžbe­nik Pastoralne teologije, koji je 1943. god. ponovno tiskan u prerađenom izdanju. God. 1937. izdaje svoju Liturgiku, kojom dostiže svjetski nivo na tome području.

Premda je bio već u mirovini, dr. Kniewald je 1960. god. imenovan članom pripravne Komisije za liturgiju koja je s ostalim pripremnim komisijama imala prirediti Drugi vatikan­ski koncil. Prilog dr. Kniewalda u toj Ko­misiji bio je veoma značajan jer je dobro obrazloženim argumentima uspio da se u nacrt dokumenta predvidjelo uvođenje na­rodnoga jezika u liturgiju.

Svoja znanstvena istraživanja dr. Kniewald nije ograničio samo na liturgiju. Značajan je njegov rad o Vjerodostojnosti latinskih izvora o bosanskim krestjanima (Rad JAZU, knj. 270, Zagreb 1949, str. 115—276). O bosanskim krestjanima dr. Kniewald bio je sakupio još mnogo mate­rijala ali ga nije dospio znanstveno obra­diti.

Treće široko područje gdje je dr. Kniewald mnogo dobra učinio, bila je odgoj­na djelatnost u tadašnjim katoličkim or­ganizacijama za mladež: Marijine kongre­gacije, Hrvatski Orlovski Savez, Križari, Katolička Akcija. Njegova dva molitveni­ka »Katolički đak« i »Katolička učenica«, pripremljena za katoličku intelektualnu omladinu, mnogim mladićima i djevojka­ma su pomogla oko ostvarivanja autentič­nog kršćanskog života. No iznad svega nje­govo prijateljstvo i uska suradnja s dr. Ivanom Merzom mnogo su pridonijeli za ispravno kršćansko usmjerenje tisuća mla­dih hrvatskih katolika. Biografija bl. Iva­na Merza koju je izdao četiri godine nakon njegove smrti značila je pravo otkriće duhov­noga blaga koje je Bog stavio u Ivano­vu dušu. Koliko je ta prva Ivanova bio­grafija, pripremljena savjesno i gotovo znanstvenom točnošću, učinila dobra među hrvatskim katolicima, još danas mogu posvjedočiti toliki svećenici, časne sestre i kršćanski laici, kojima je ona bila pravi putokaz u njihovu životu. Ova je biogra­fija u skraćenom obliku prevedena na mađarski jezik 1941. Dr. Kniewald pripre­mio je bio drugo hrvatsko izdanje biogra­fije o Ivanu Merzu, dao je već složiti u tiskari, ali zbog ratnih poteškoća do ti­skanja nije došlo. Nakon rata pripremio je sasvim novu biografiju dr. Merza, ve­oma opširnu, oko 600 stranica, ali je me­đutim do danas ostala u rukopisu i upravo se priprema njezino objavljivanje. Ona pred­stavlja vrijedan doprinos za daljnje pro­učavanje lika dr. Ivana Merza.

Da je dr. D. Kniewald toliko učinio za bl. Ivana Merza nije moguće protuma­čiti drugačije nego da ga je na to poti­cala zahvalnost i ljubav prema svome pri­jatelju iz mladih dana. Što je bl. Ivan za nje­ga značio, veoma jasno se vidi iz redaka koje je dr. Kniewald zabilježio svega dva­deset dana poslije Blaženikove smrti u svoj no­tes nalazeći se neko vrijeme u trapističkom samostanu u Rajhenburgu.

»Rajhenburg 30. V. 1928.  –  Osamljenost! Otišao je onaj koji me je kroz toliko vremena jedini, možda, razu­mio i koga sam ja razumio. Otišao je i ostavio ovdje mene samoga. Ja sam pri­godom njegove bolesti, osobito zadnjih da­na i nakon smrti, usprkos slaba zdravlja mnogo učinio za nj… Posjetima i paž­njom nastojao sam mu vratiti dug kojim me je zadužio izvanredno utječući na me­ne i o. g. osobito pružajući mi ruku po­vjerenja, moleći se za me i trpeći za me … Malo je o sebi govorio, ali to mi je rekao da je čitav sat proklečao u molitvi pred Gospom za me, da sam prvi iza pape u njegovim molitvama i da je prikazao Bogu i svoje za me … Rekoše da sam ja utje­cao na nj, da je on bio samo moja trublja. Kako se varaju ti ljudi. On je utjecao na mene i to sam mu ja i za života rekao. Dok sam ja tražio put, on je već njime sigurno kročio i pokazao mi ga gledom na Katoličku Akciju i uopće.“

Ovaj kratki prikaz života i rada dr. Dragutina Kniewalda sigurno ne iscrpljuje sve ono što bi trebalo reći o njegovu bogatom djelovanju kojim je zadužio Crkvu u hrvatskom narodu. Svećenik i znanstvenik takvih kvaliteta, „jedna od intelektualno najjačih svećeničkih ličnosti kod nas“ kako ga bl. Ivan Merz naziva na posljednjim stranicama svoga dnevnika, zaslužuje sigurno veću pozornost Crkve u Hrvatskoj

Kada su 10. svibnja 1979. godine štova­telji bl. Ivana Merza ulazili navečer u Bazi­liku Srca Isusova da proslave godišnjicu njegove smrti prisustvujući koncelebriranoj sv. Misi, koju je predvodio biskup Mijo Škvorc, na ulazu u crkvu mogli su još uvijek čitati osmrtnicu koja je naviještala da je dr. Dragutin Kniewald prešao u vječni život. Osmrtnica je slučajno ostala visjeti, iako je od pogreba prošlo već dva dana. Jedan detalj naoko nevažan, ali u kojem ipak možemo nešto drugo pročitati. Da je dr. Kniewald umro u blizini Iva­nova rođendana za nebo, sigurno nije slu­čajno. Uvjereni smo da ga je njegov ne­beski prijatelj dočekao onkraj groba i uveo ga u radosti postignutoga cilja za koji su zajednički radili ovdje na zemlji.

Dr. Božidar Nagy, D.I.

Objavljeno u: GLASILO POSTULATURE IVAN MERZ, br. 1-2/1979.-80, str. 37-40