Osijek: JAVNI GOVOR NA TEMU IVAN MERZ U 3. OSJEČKOJ GIMNAZIJI

U
nastavku donosimo u cijelosti predavanje  Snježane Mijošević kao i
njezin komentar kako se odlučila da ga pripremi i predstavi svojim
kolegama. Profesorica ga je ocijenila s odličnim.

IVAN MERZ

Poštovana profesorice, cijenjeni kolege iz razreda!

Danas
smo se ovdje okupili kako bismo bolje upoznali jednog velikog čovjeka
koji je kročio našom zemljom, a o kojem se, nažalost, (osobito u
Hrvatskoj) jako malo zna, stoga mi je danas, u ovom govoru nakana svima
vama reći nešto više (nego što ste možda prije znali) o meni osobito
dragoj osobi, ponosu Hrvatske, o Ivanu Merzu!

On
nije osoba koja se pojavljuje na naslovnicama tinejdžerskih časopisa,
nije slavan poput raznih ličnosti iz Hollywooda i nikad u životu nije
podijelio toliko autograma kao oni, ali je zato ostavio dubok trag u
tadašnjoj (a nadam se i sadašnjoj) hrvatskoj mladeži, koja mu se
zahvaljuje što joj je pokazao „put k ‘Suncu’ “. Njegov životopis neće
znati sve mlade generacije kao što znaju životopise pjevača i glumaca,
ali njegov će primjer, primjer čovjeka koji je uistinu živio i umro kao
čovjek, ostaviti, kako vjerujem, puno dublji dojam na sve nas, sve
ovdje prisutne pa čak i one koji nikad prije nisu čuli za njega, kao i
svakoga tko bude htio znati još nešto više o njemu.

Ivan
je rođen 16.12.1896. u Banja Luci, gdje je i završio srednju školu
(„realku“). Nakon mature, tri mjeseca pohađa vojnu akademiju u Bečkom
Novom Mjestu, a kasnije studira pravo u Beču. Prvi svjetski rat mu
prekida studij, te se dvije godine bori na talijanskoj fronti. Poslije
rata studira književnost u Beču i Parizu, nakon čega dolazi u Zagreb.
Ondje provodi posljednjih šest godina svog života kao profesor
francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji.
Godinu dana nakon povratka u Zagreb doktorira na Filozofskom fakultetu
Zagrebačkog sveučilišta. Umro je u Zagrebu 10.05.1928. u 32. godini
života, a na samrti je svoj život prikazao Bogu kao žrtvu za hrvatsku
mladež. Papa Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženim 22.06.2003. godine
u njegovom rodnom gradu.

Još
kao mladić, negdje naših godina, postavlja si razna filozofska pitanja
o životu, o smislu života, o idealima za koje se isplati živjeti i
dolazi do zaključka da će živjeti „Istini, Dobroti i Ljepoti“, te piše:
„Život je borba za Istinom i promotrimo ga.“ Vjerojatno ni slutio nije
da će ga u Bečkom Novom Mjestu ove riječi i nutarnje prianjanje uz njih
skupo stajati. Ondje, u nemoralnom okruženju u kojem se govorilo samo o
tome tko je s koliko žena spavao, s koliko još namjerava, kako i sl.,
on je bio predmet ismijavanja i poruge i to samo zato jer se nije htio
oglušiti o glas svoje savjesti. Kasnije, tijekom rata, Ivan još dublje
promišlja o smislu života želeći uništiti svu prirođenu oholost i
ponizno težiti za istinom zbog same istine. Jednom prilikom piše u svoj
dnevnik: „Glavno je veliko Ja, sloboda duha, koji se ni smrti ne boji,
a sve ostalo je sporedno.“ Zato nakon rata odlučuje uskladiti svoj
život s onim što je spoznao da je pravo, biti sa životom u najužem
kontaktu i poniženje pred ljudima s veseljem primiti. I još je odlučio
raditi na odgoju samoga sebe pa si zadaje pravila za moralno
usavršavanje koja savjesno provodi u život.. Napredujući u tome, 
govori jednoj učiteljici koja je požalila što je izgubio cijeli dan
pomažući joj: „Dan što ga čovjek posveti drugom nije nipošto gubitak,
nego dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge nego samo za
sebe, to su izgubljeni dani.“ Iza tih riječi je uistinu i stajao, a to
dokazuje više činjenica: 10% svoje plaće davao je siromasima,  pomagao
je mladim ljudima u učenju, pri traženju namještaja onima koji dođu u
grad. Često bi ljudima znao ljubazno ustupiti vlastiti krevet, a sam
spavati na podu. Isto tako, bio je velikodušan i u opraštanju nanesenih
uvreda…

Ivan
Merz je bio i velik domoljub. Premda podrijetlom nije bio Hrvat (otac
mu je bio austrougarski časnik njemačkog podrijetla iz Češke, a majka
rodom iz Mađarske), zavolio je hrvatski narod i živio za njega. Njegova
ljubav prema hrvatskom narodu osobito jača u srednjoškolskim danima,
pod utjecajem profesora Ljubomira Marakovića, koji je i sam bio veliki
domoljub. Nakon ubojstva Franje Ferdinanda jasno se opredjeljuje za
pripadnost hrvatskom narodu,  tijekom rata razmišlja što će biti s
milom mu Hrvatskom, a gledajući u globalu, čitav je svoj život posvetio
duhovnom dobru hrvatskog naroda, osobito mladih ljudi kao što smo mi.

Također,
ima nekoliko zanimljivosti vezanih uz njega. Služio se s 10 svjetskih
jezika, a 5 je govorio: hrvatski, njemački, francuski, talijanski,
slovenski, engleski, španjolski, češki, mađarski i latinski. Bio je
nadaren za 4 zanimanja: profesora, književnika, oficira, a posjedovao
je i vrline koje se traže za svećenika. U Zagrebu se posebno posvetio
mladima u „Hrvatskom Orlovskom Savezu“. Pisao je članke u raznim
časopisima: o braku, obitelji, položaju i ulozi žene u društvu, plesu,
zabavama, filmu, tisku,… I bio je istinski sretan čovjek, premda nije
imao puno u životu.

Da
zaključim, put Ivana Merza je put prema istinskoj slobodi i sreći,
prema „Istini, Dobroti i Ljepoti“. Merz nam poručuje da taj put nije ni
brz ni lagan, nego da treba puno truda i poštenog rada. Živio je po
svojoj savjesti ostajući do smrti vjeran svom mladenačkom idealu. Bio
je svoj, živio svoj i umro svoj. Nije se bojao suprotstaviti drugima
kako ne bi prekršio svoja najintimnija moralna načela. Radio je i na
samoodgoju, te od sebe isklesao jednu veliku, uzornu i iskrenu osobu
kojoj smisao života nije bio samo jesti i piti, zadovoljavati nagone,
nego koja je uistinu bila sa životom u najužem kontaktu – bio je doista
sam svoj gospodar. Da, nije se povodio za drugima, nego je imao svoje
Ja!
I baš nam
je u svemu tome primjer i uzor, osobito nama mladima koji još tražimo
ideale, nešto za što se isplati živjeti. Živjeti, ali ne samo za sebe,
nego za druge, za ljude, za bića za koja je Ivan imao otvorene ruke. I
biti uistinu sretna i ispunjena osoba.
Hvala svima na pozornosti i nadam se da ćete (bar neki od vas) htjeti
još bolje upoznati njegov lik i djelovanje. Slijedimo primjer tog
velikog čovjeka i učimo biti tako dobri ljudi. Hvala svima još jednom!

Nekoliko riječi o govoru

 

Kako sam se odlučila za upravo ovu temu?

Nakon
nekoliko dana razmišljanja i neodlučnosti, jednostavno mi je pala na
pamet ideja da bih mogla napisati javni govor o Ivanu Merzu, čovjeku
koji mi je u životu veliki uzor. To mi je ujedno i prilika da bolje
upoznam učenike u svom razredu s njegovim likom i djelovanjem. Nije mi
nakana ovog govora bila izvijestiti druge o njemu sa stajališta vjere,
nego ih bolje upoznati s njim, predstaviti im ga kao osobu, te reći
zašto i u čemu ga možemo smatrati uzornim i velikim čovjekom.

Koliko sam dugo prikupljala građu?

Na
ovo pitanje mi je dosta teško odgovoriti, jer sam život i djelovanje
Ivana Merza proučavala još puno prije nego što sam saznala da ćemo
morati napisati javni govor s temom po vlastitom izboru. Jedino sam u
nekoliko dana morala skupiti svu tu građu i odabrati što uvrstiti u
govor, a što ne. Budući da je duljina govora ograničena, malo mi je
teže bilo „suziti“ podatke o njemu, tj. govor, na stranicu i pol. Zbog
toga mnogo informacija, osobito onih autobiografskih, nisam spomenula
jer sam prednost dala onim informacijama koje ističu neke njegove
vrline (bitne posebno nama mladima) i koje dokazuju da je bio dobar
čovjek. No, nadam se da će ovaj govor potaknuti druge da Ivana Merza
malo bolje upoznaju pa će i sami moći doći do drugih informacija o
njemu.

Kompozicija govora:
1.    Uvod – najavljujem temu (Ivan Merz) i ondje posebno naglašavam
(2. odlomak) da ću nam ga predstaviti kao uzor, kao čovjeka koji daje
primjer drugima
2.    Razrada – najprije nekoliko biografskih podataka o njemu (u
kratkim crtama), zatim neke vrijednosti za koje je Ivan živio
(argumentirane citatima najčešće iz njegova dnevnika), a nakon toga
podatak o njegovom domoljublju, te neke zanimljive činjenice o njemu
koje nam pomažu da bolje upoznamo njegov lik
3.    Završetak – ukratko ponoviti u čemu nam je Ivan Merz uzor i zašto
nam daje dobar primjer (dosljednost, savjest, moralno usavršavanje, ima
svoje Ja…)

Kojom prigodom održavam ovaj govor?
Nema posebne prigode,  učenici ne moraju glumiti publiku kojoj sami ne
pripadaju, nego će oni biti publika. Ovo je jednostavno govor za
razred, a nakanu govora sam već prije spomenula.