Osijek: KORIZMA ZA PET!

Glas Koncila u svome dvobroju od 29. 3.  i  5. 4. 2020. na str. 31 u rubrici Osvrti donosi članak pod gornjim naslovom od profesorice Ane Penić iz Osijeka. Budući da je članak veoma aktualan u povodu sadašnje pandemije koronavirusa koja vlada cijelim svijetom donosimo ga ovdje u cijelosti.

Sav svijet je stao! Samo sunce još izlazi na istoku i zalazi na zapadu, još je dan dan, a noć noć. Po svem svijetu je sve ostalo – nekako  naopačke! Zbog nekog – korona virusa, kojeg ni ne vidiš, ni ne čuješ, ne možeš ga opipati, ne možeš ga držati u ruci,  poigrati se s njim,  a svejedno vjeruješ da postoji, i da je opasan za život. Hvala Bogu, vjerujemo vrhunskim liječnicima i stručnjacima,  i kad su nam njihova lica i imena posve nepoznata.  Dr. Alemku Markotić, vrsnu ženu, vrhunsku liječnicu, bespogovorno slušamo.. Jer, ako ju ne slušamo i ne slijedimo njezine, i savjete njezinih kolega – umrijet ćemo! Unatoč sigurnoj činjenici  da ćemo svakako umrijeti, stalo nam je da slijedeći njezina uputstva – što duže živimo. Znamo da moramo umrijeti, ali baš sad?  Ma, prerano je! Zanimljivo je to! Jedna  pametna, obrazovana, ozbiljna i odgovorna žena, vjernica, katolkinja, uspjela je cijelu naciju, od predsjednika države i premijera hrvatske vlade, svih biskupa i nadbiskupa, do čistača ulica i onih koji borave u bolnicama za duševne bolesnike,  uvjeriti da ju moramo  slušati i slijediti njezine upute, i tako sačuvati svoje i tuđe živote. Njezinih,  kao i uputa drugih liječnika  moramo se držati „ko’ pijan plota“ ako želimo živjeti i preživjeti. I slušamo ju! Svi! Bez iznimke! Jer – želimo živjeti!

A kad Crkva i u njeno ime svećenici i biskupi, pa i sv.Otac,  kažu da postoji Duh Sveti koji također nema  ni okusa, ni mirisa, ne možeš ga opipati, ni držati u ruci,  ali nam  u savjesti nepogrešivo govori što je dobro, a što zlo, kad nas pozivaju na obraćenje i ozbiljnu pripravu za vječni i sretan život onkraj smrti s Uskrsnulim Isusom u zajedništvu Presvetog Trojstva – ponašamo se kao da pričaju bajke koje se nas jednostavno – ne tiču! „Nek pričaju što god hoće! Baš me briga! Uostalom, je li Boga ikad itko vidio? Opipao? Duha Svetoga imao u ruci? Bajke!“

Sve ove, već „prožvakane“ fraze, većina nas slijedi, bez nekog duševnog opterećenja. Tako prozaično!

Ono što nije uspjela ni  Crkva, ni biskupi, ni svećenici, ni sv. Otac, ni mjesni političari, uspio je Corona virus: za vrijeme Korizme pozatvarati sve noćne lokale u Osijeku i tako u noći između petka i subote i subote i nedjelje mlade ljude izvući iz Tvrđe, gdje je obično, tako kažu, tijekom tih dviju  noći prava Sodoma i Gomora. Sad, kad prijeti Corona virus, nema opijanja i drogiranja u sitne noćne sate, nema jurnjave pijanih mladih vozača po ulicama grada i okolice, nema „provoda s povodom“.  Osječka Tvrđa može odahnuti,  i malo udahnuti Duha Svetoga  ovom kulturnom blagu Grada.

Korizma je …Crkva nas poziva da vrijeme od 40 dana provedemo u tišini, u razmatranju Muke Isusove, da tijekom  najvažnijeg vremena u godini pogledamo svoju dušu i  svoj život u svjetlu Evanđelja, Isusove smrti i uskrsnuća, uzašašća na nebo i silaska Duha Svetoga na cijelu Crkvu! Poziva nas da se zamislimo nad onim što nam je ponuđeno:  osobni vječni život u radosti Boga trojedinog , gledajući ga licem u lice, što nam je u ovom životu, bez obzira koliko bili dobri i plemeniti, ili pobožni i kreposni  – nemoguće. Jednostavno: toliko  obilje svjetla i ljubavi – ne bismo izdržali! Zato je Crkva odredila Korizmu kao vrijeme sabranosti, molitve, meditacije, kontemplacije, posta i dobrih djela.

A da sve to puninom duše možemo prihvatiti – potrebna je tišina duše i suzdržanost „u iću i piću“, zabavama, svjetovnim brigama, te sabranije čitanje Svetog Pisma, razmatranje Muke Isusove kao priprema  za Uskrs. Kako će to biti ove godine – zna samo Bog.

Prije nekoliko godina, razgovarala sam s gradonačelnikom grada u kojem sam radila, i zamolila ga da promijeni vrijeme rada disco klubova i kafića petkom i subotom u noći, koji su „zaživjeli“ negdje oko ponoći. Predložila sam da početak rada svih lokala i disco klubova  bude u 20h, ili 21h. i da rade do ponoći. Zašto? Pokušala sam objasniti; organizam mladića i djevojaka, drugačije reagira u 20h nego u 02h.  To sam mogla osobno posvjedočiti jer je disco klub bio u istoj zgradi u kojoj sam stanovala. Kako su se tamo mladi ljudi ponašali  od oko 02h  do 5h kad bi se počeli razilaziti, bilo je,  danas bismo rekli „prestrašno“, a ja sam svom gradonačelniku rekla – pretužno! To su bila naša djeca, naši bivši učenici,  djevojke i mladići, većinom – krizmanici,  kojima bi „požuda tijela, požuda  očiju i oholost života“, citiram sv. Ivana, iscijedila dušu i tijelo do neprepoznatljivosti. Gradonačelnik, Hrvat i katolik, sažalno me je pogledao i uvjeravao: “Kolegice, to je neizvedivo. I to nema smisla! Oni će i tako tulumariti, ali u drugim mjestima, daleko od naših očiju i naše kontrole!“ Duboko sam uzdahnula.  Eto, pokušala sam… i ispala smiješna! Bila sam „potučena do nogu“. I sada mi je do dna duše žao svih mladih  koje susrećem kad subotom i nedjeljom idem na jutarnju misu, a oni  se vraćaju „s  provoda“: razbucani, mamurni, beskrvni, mislim da se pogledaju u ogledalo da se ni sami sebi ne bi svidjeli… ako bi se uopće prepoznali.

Jedna mi je studentica pričala kako je, prije nego što je upoznala studente okupljene oko p. Areka – mladiće i djevojke koji žive i zagovaraju predbračnu  čistoću, žive Božje zapovijedi, ne piju  alkohol, i ona živjela „kao svi drugi“: „sex, drugs and rock and roll“. I ujutro, kad bi se  vratila u svoj studentski stan, jednostavno bi zaspala… Kad bi se, negdje poslije podne probudila, pogledala se u ogledalo, i shvatila što je radila – prezirala se! Izgledala je samoj  sebi  – odvratno! I da to zaboravi, s kolegicama bi opet pila! Ludilo! Mnogi  mladi ljudi  u Hrvatskoj, u  Europi, u obje Amerike,  i svagdje na svijetu – shvaćaju  svoje „vikend provode“ upravo tako – kao ludilo. A to JE  to! Čisto ludilo! Doslovce!

Pametna i ambiciozna studentica je, družeći se sa studentima u „DUHOSU“ i S p. Arekom, odlučila živjeti – kako Bog zapovijeda; predbračnu čistoću, pohađati nedjeljnu misu i  razmatrati Novi Zavjet. I preporodila se! Sad je radosnija, sretnija, puna samopoštovanja, kreativnija i samopouzdanija.

I sad „koronavirus“! Odjednom svi:  i političari, i gradonačelnici, i vlasnici kafića , i roditelji, i sami mladi ljudi shvaćaju – tako više ne ide! Nema noćnih izlazaka! „Preopasno je! Može se dogoditi velika tragedija!“ ponavljaju kao mantru ono na što ih je upozorila dr. Alemka! Kao da je uništavanje svoje duše  – manja tragedija!

I tako… Pojavi se neki  virus, virusić  tako mali da ga ni ne vidiš, ni ne čuješ, niti ga možeš rukom opipati, a ipak tako opasan da prijeti masovnim umiranjem. I odjednom  – ima smisla da se svi barovi, kafići i mjesta okupljanja mladih uz žestoka pića i drogu  zatvore,  kao i sva javna mjesta, pa i sportska natjecanja,  gdje gledatelji obično navijaju za svoj klub glasno, temperamentno,  uz poneku psovku.

Ova je korizma slična onima kakve smo mi, uz naše pobožne majke,  imali: nema radija i TV osim Vijesti, a zabave  i provodi  negdje u gradu nisu se ni spominjali! Korizma je vrijeme molitve,  razmatranja i priprema za uskrsnu ispovijed i Uskrs… A na Uskrs – svečani i raspjevani Aleluja!

Zbog svega navedenoga –  ova „posna“ Korizma meni  je „ Korizma za pet!“

Ana Penić, prof.
Osijek