PISMO BL. IVANA MERZ IZ PARIZA OD PRIJE 100 GODINA 1921. – 18. listopada – 2021.

18. listopada 2021. navršilo se točno sto godina kako je bl. Ivan Merz iz Pariza uputio pismo svome prijatelju Draganu Maroševiću u Zagreb. Dragan je bio njegov prijatelj sa studija u Beču, a nakon završenog studija razbolio se od tuberkuloze i umro je godinu dana prije bl. Merza. Ovo pismo bl. Ivana Merza, koje je pisao nakon svoga hodočašća u Lurd koje ga se duboko dojmilo, jest jedno od najljepših, najduhovnijih i najdubljih njegovih pisama u kojemu otkriva svoju dušu, svoju pobožnost prema bl. Djevici Mariji i svoje duboke kršćanske poglede na trpljenje i njegovu apostolsku vrijednost kad se prikazuje Bogu za druge.

+ Hvaljen Isus i Marija!

Pariz, dr. med. sv. Luka, 18. X. 1921.

Dragi Dragane,

Obradovao si me Tvojim brzim odgovorom. Jamačno se sjećaš onih scena iz Evanđelja kad je naš Spasitelj utjerao vraga u svinje koji su poletjeli u jezero i utopili se. Ljudi se prepadoše i zamoliše Isusa da ode iz njihova kraja. Isto je ljude obuzeo strah kada je naš Gospodin izliječio jedinca. Taj fenomen kao da se uvijek pokazuje kada Nadnaravna Sila stupa u krepost. (Na fronti se to često događa!) Isto u Lurdu; samo te tamo ponajprije obuzme osjećaj da je tamo „Ona“, Majka Božja koja je veća i moćnija i ljepša i mirisavija i jača nego li svi oni Pirenejski gorostasi koji Lurd okružuju. Ona tamo na zaseban način stoluje i ja mislim da svi koji su tamo, pa makar i ne vjerovali, moraju imati taj osjećaj da ona tamo jest. Ti se onda nalaziš u Lurdu pokraj Nje: Ona tamo izdiže glavu iznad Pirineja, drži u naručju Boga. Dakle pred Tobom je Ona – to je jedan realan osjećaj kojega se ne možeš otresti – a tisuće vjernika, po noći (svaki s upaljenom svijećom u ruci) ide u serpentini uz brežuljak i pjeva bez prestanka Ave, Ave, Ave Maria. Svaka svijeća koja trepti to je jedna duša koja će danas, sutra ili za koju godinu k Njoj. Oh, hoće li što prije doći taj čas, čovjek tamo pomisli jer zaista tamo ima neki „predokus“ Neba.

Po danu stotine i više bolesnika leži na nosilima, svijet raskriljenih ruku glasno moli krunicu, a Isus u Presv. Sakramentu ide od bolesnika do bolesnika, naginje se svakome posebice i blagoslivlje ga. Međutim jedan svećenik glasno viče: Gospodine mi te ljubimo, Gospodine mi ti se klanjamo, daj da progledam itd. Katkada netko povikne: „Ozdravio sam“… Ja sam stigao dva dana nakon čuda i otputovao isto nekoliko dana prije novi čudesa. Ove godine je vrlo mnogo ljudi ozdravilo. U toj te atmosferi strah često obuzme kao one ljude iz Evanđelja.

Da, u Lurdu sam naučio što je Krunica i to mi je odsada drugi najbolji prijatelj. Prije Lurda, iskreno priznajem, bila je u dnu duše neka sumnja, neki osjećaj da li se ja ne molim kakvome fantomu moje mašte!? Molio sam, dakako, jer da sam prestao znači ne vjerovati u Bl. Djevicu Mariju. A kuda onda? Okreni se od Katolicizma, sve je oko tebe mračno i ružno. Dakle,Lurd je mojoj razumnoj vjeri pridodao osjećajni moment.

Sebe spominjem jer držim da je cijeli naš Hrvatski katolički pokret – a ja sam čedo toga pokreta – u vjerskom pogledu vrlo racionalističan. Za svaku najsitniju stvar treba im apologija da ih uvjeriš. Ne postoji onaj kontakt od srca k srcu s Bl. Djevicom Marijom, ona slijepa djetinja ljubav koja vjeruje, a ne traži hiljadu argumenata za tu vjeru.

Što Ti pišem, to je samo nabačeno, ali znam da rado meditiraš. Držim, da ćeš ono, što sam izostavio sam nadopuniti. Nisi li i ti malo racionalističan? Čedo našega Pokreta?! Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv (vocatio) trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo te su na njemu uloge podijeljene. Jedni moraju trpjeti da uklone kaznu Božju koja bi se morala stresti na okolicu. Huysmans bi nazvao te odabranike mističkim gromobranima. Jesi li ikada na to pomišljao da Ti trpiš za naš Pokret? Je si li svoje muke prikazao Gospodinu Kristu za pokret? Katolicizam se neće u nas širiti ako ne bude bilo Radnika, Molitelja i Patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš Pokret je stvorio do sad samo prvi tip (radnika) i mi smo si stvorili u našim dušama ideal Radnika za Katolički pokret. Molili smo se manje, a trpjeli smo kada smo morali. Zadnji tip je svakako vrhunac – imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na Križu. I vidim u našemu Pokretu već priličan broj patnika. Pošto slučaja nema, to držim da je plan Providnosti upravo u tome da spoznamo ovaj misterij iz Njegova života; trpjeti za druge.

Istina je da je lako govoriti o Križu, a teško ga je nositi. Svakako se moraš svim silama i nadalje moliti Bl. Djevici Mariji. Po mogućnosti promeditiraj dnevno cijelo krunicu. Kod žalosnog otajstva „koji je za nas teški križ nosio“, možeš promotriti cijeli Križni put i moraš joj nešto obećati.Npr. da ćeš kroz cijeli život jednom dnevno izmoliti krunicu ili što drugo. U obećanju je glavno da ono bude jedna stvarna obveza da ćeš do konca života ostati u Njenoj službi. Možda Ona to upravo od Tebe  traži jer misli da bi ti mogao postati kroz kraće vrijeme nehajan, a ovakva obveza poput kakve regule disciplinira čovjeka u vjerskome životu.

To je moje mišljenje. Ne znam jesam li pravo pogodio Tvoje duševno stanje, ali držim da je redovita i konzekventna meditacija jedino sredstvo da čovjek na zemlji ne izgubi nikada ravnotežu i da se radosno iz dana u dan (budućnost to nije ništa spram vječnosti!) s Kristomraduje ili s Njime trpi.

Tebe voli i za Te se Bogu moli Tvoj                                                         Ivica

P.S.Tvojim se molitvama preporuča i srdačno pozdravlja tvoje roditelje te gospođice Mariju i Anču.

 

DODATAK

Jedna važna zanimljivost:  Na kraju pisma, kao što je gore vidljivo u P(ost) S(criptum) Merz upućuje pozdrave dvjema Draganovim sestrama, Mariji i Anki. Marija Marošević bila je nastavnica u Građanskoj školi u Zagrebu i kasnije aktivna suradnica bl. Ivana Merza u apostolatu među hrvatskom mladeži nakon što se Merz vratio iz Pariza. Ovu Građansku školu pohađao je kasnije Franjo Tuđman i Marija Marošević bila mu je razrednica. Kad je Franjo Tuđman završio Građansku školu njegov otac nije namjeravao poslati svoga sina da nastavi školovanje. Kad je to doznala Marija Marošević pošla je u Veliko Trgovišće i uvjerila njegova oca da ipak omogući svome sinu nastavak školovanja kojega je uočila kao veoma talentiranog mladića. I tako je Franjo Tuđman zahvaljujući svojoj nastavnici i razrednici završio u Zagrebu srednju školu!