POTRES U ZAGREBU 1880. prema pisanju KATOLIČKOG LISTA

Potres koji je pogodio Zagreb 9. studenog 1880. g. ušao je u povijest grada i često se spominje u raznim prigodama. Njegove dramatične posljedice opisane su u mnogim publikacijama. O potresu i njegovim posljedicama pisao i tadašnji KATOLIČKI LIST, crkveno-bogoslovni časopis koji je izlazio u Zagrebu svakoga četvrtka. Uredništvo mu je bilo u Bogoslovnom sjemeništu na Kaptolu, a tih godina urednik mu je bio dr. Andrija Jagatić.
Veoma je zanimljivo listati stranice toga lista nakon potresa gdje nam Uredništvo donosi izvještaje i podatke o posljedicama i štetama koje su nastale nakon potresa, posebno na sakralnim objektima. No, još je dojmljivije čitati i popratna razmišljanja, te komentare tadašnjeg svećenstva i vjernika kako su prihvaćali tu nesreću i koju su Božju poruku u njoj vidjeli.
Kod prepisivanja tekstova nastojali smo ostati vjerni izvorniku. Ipak, zbog boljeg razumijevanja neke riječi i rečenične konstrukcije morali smo uskladiti s današnjim standardima hrvatskog jezika, ali potpuno poštujući izvorni smisao riječi ili rečenice.
Zbog preglednijeg čitanja i uočavanja važnijih dijelova u tekstove  smo unijeli podnaslove i podebljanja pojedinih rečenica čega nema u izvornom tekstu.
Kada je 22. ožujka 2020. potres ponovno pogodio Zagreb, često se spominjao i taj prethodni od prije 140 godina. Vjerujemo da ovi tekstovi mogu duhovno koristiti najprije svima u Zagrebu i njegovoj okolici koji su bili pogođeni ovim nedavnim potresom, ali također i svima drugima.
Skenirani originali ovih tekstova, odnosno pojedinih stranica Katoličkog lista odakle su elektronički prepisani, mogu se dobiti ako se obratite na ovu e-mail adresu:  [email protected]

Tekstove odabrali, prepisali i uredili:
dr.
Božidar Nagy, SJ
Ivan Mesarek, mag. phil.
Zagreb, 20. travnja 2020.

 

Katolički list, br. 46., Zagreb, 11. studenog 1880., str. 369-370

Velika oštećenja na katedrali, na crkvama i drugim građevinama

 (str. 369.) – Vjekovi naše prošlosti malo znadu pripovijedati onakve nezgode kakvu je prošloga utorka (9. o. mj.) zadesila naš glavni grad. Milosrđu Božjemu, komu smo veliki krivci, njemu iz dna srca moramo zahvaliti što danas pod ruševinama grada Zagreba ne leži 20.000 lešina. K tomu ne bi trebalo ni časa jednoga, nekoliko sekundi i Zagreba ne bi više bilo. Naši čitatelji znadu naš ponos, našu prvostolnu crkvu. Danas nam pogled na nju tek može izmamiti suzu. Toranj se po duljini raspuknuo, te će još dosta vremena proći dok se budemo mogli naslađivati preugodnim glasom velikoga zvona. A unutra! Iz visine one velike srušio se na nekoliko mjesta svod, naročito onaj nad svetištem, koji je nanio neopisivu štetu jer najdragocjeniji predmeti crkve smrvljeni su valjda posve pod ruševinama. Sličan udes zadesio je i nadbiskupski dvor gdje je sa svodišta u sobe padala na gromade fasada kao kakva kiša, te je čudo što su sva gospoda, naročito gost uzoritog gospodina kardinala, presvijetli gospodin biskup senjski iznijeli živu glavu. Hvala Bogu pa se ni uzoritom nad-pastiru kardinalu Mihaloviću našemu nije dogodila nikakva nezgoda. No jer je dosta pogibeljno stanovati na gornjem katu zgrade, odselio se je uzoriti gospodin za koje vrijeme u prizemlje. Žalosno je pogledati i nadbiskupijsko sjemenište. Onaj dio prema nadbiskupijskom vrtu slab je i jako je popucao, te se duhovna mladež morala raspustiti na mjesec dana, dok se opet ne priredi za stanovanje. (…) Od ostalih crkava najviše je postradala crkva sv. Katarine gdje je ne samo pročelje razrušeno, nego su i pokrajni zidovi jako popucali, zatim crkva otaca franjevaca gdje je toranj sa svih strana tako raspuknut pa mislimo da će se posve morati rušiti. Dosta znatnih pukotina vidljivo je i na crkvi sv. Marka, te na tornju crkve sv. Vinka i drugih. U crkvama koje su jako oštećene ne može se služiti sv. misa. Crkve su, kako čujemo, i u okolnim župama mnogo pretrpjele te su, kako se čuje, i crkva i toranj posve razrušeni u Granešini. U gotovo svim kućama pali su svodovi, a u nekima se neće moći stanovati. Takve će označiti povjerenstva, koja već dva dana razgledavaju grad.

Ruševine, strah, Božja opomena, ispit savjesti

 (str. 370.) –  Šteta nanesena gradu ne da se još ni približno označiti. Na samom Kaptolu štete je više od 100.000! Školski zavodi ne rade na neko vrijeme. (…) Strah je jako vladao jučer gradom, a i danas jer se poslije prvoga žestokog udarca nekoliko puta pojavljivao i slabiji, a u strahu se razglašavalo da će nastati možda i jednako oštar! No, Bogu budi hvala, ta je pogibelj od nas maknuta, iako su i današnji udarci bili znatni te se ljudi ne mogu ni sada posvetiti svome uobičajenom poslu.
Koliki će zahvaliti Bogu što su živi? Koliki će odlučiti da će poboljšanim životom ublažiti Božju kazniteljsku ruku? Hoće li biti u ovom dosta pouke svima onima koji su kod nas i javno i privatno vrijeđali Boga, vjeru i Crkvu njegovu svetu? Bože, tvoje sveznanje jedino to znade. Tvoja sv. milost neka nam skruši srce, neka nam gane volju da životom svojim od sada uvijek zavrijedimo Tvoje očinsko smilovanje.
Pošto je stolna crkva uslijed potresa toliko oštećena i jer se služba Božja dulje vremena neće moći obavljati, odlučio je prečasni prvostolni kaptol jučer da će službu od sada vršiti u crkvi sv. Marije. (…)

 

Katolički list, br. 47., 18. studenog 1880., str. 376-379

 Sv. misa na Trgu Bana Jelačića, četiri dana nakon potresa

(str. 376.) – Zagreb. – Prošle subote (13. o. mj.) čitao je uzoriti gospodin kardinal-nadbiskup Mihalović sv. misu na Jelačićevom trgu, da zahvalimo Bogu, što nas je oslobodio od užasnije nesreće i da ga molimo da nam se smiluje i ubuduće poštedi. Službi Božjoj prisustvovali su preuzv. gg. Ban grof Lad. Pejačević, barun Fr. Filipović, ministri Kemeny i Bedeković, predstojnici jedne i druge vlade s ovdje još prisutnim činovništvom i mnogo puka, duhom slomljenoga, srcem skrušenoga. (…) Prije sv. mise progovorio je preč. g. dr. Antun Kržan zanosno slijedeće riječi:

Govor preč. dr. Antuna Kržana na sv. misi (skraćeno)

„Velika je i užasna nesreća snašla, dragi kršćani, grad Zagreb, koja je potresla svaku dušu i sa žalošću napunila svako srce. Nesreća, od koje se snebiva najjači duh, od koje svisne i najhrabrije srce. U tolikoj nesreći, bijedi i nevolji svatko traži pomoć i  utjehu, svatko gleda, tko će osušiti suzne oči, tko iscijeliti rascviljeno srce, tko okrijepiti od užasa rasklimano pouzdanje, te povratiti mir i pokoj duši. (…)
(str. 377.) – Sjetimo se u toj velikoj nevolji da kršćanin nosi na čelu žig vječnosti i veže svoje ufanje na obale neumrlosti. On ne povjerava svoj život slijepom slučaju, on ne spaja sreću svoju s taštim snovima čovječjeg srca, on ne traži utjehe od jutarnje rose i sunčanih zraka. On ne zdvaja kad zvijezda zemaljske sreće potamni, kad mu pogibelj prijeti, kad ga nevolja tišti, nesreća progoni, žalost izjeda. On živi, ali zna, zašto! On živi, ali zna kako! On pod okriljem svemoguće ruke Božje na bijesnećem moru života uz sve pogibelji, teškoće i nesreće, kad potresi uzljuljaju površinu zemlje, kad se kuće lome, kad se sve ziblje, tare (…) sigurno brodi u luku vječnoga mira, te već izdaleka pozdravlja zlatne vrške nebeskoga Siona, gdje se Bog koji stanuje u nepristupnoj svjetlosti za nagradu otkriva svojim izabranicima. (…)
Čujte, dragi kršćani, danas kad vam neiskazana žalost srce izjeda na vašu utjehu uzvišenu istinu, koja nam treba uvijek lebdjeti pred očima, na koju ne smijemo nikada zaboraviti, da svemoguće nevidljivo Božje oko bdije nad nama, da nas svemoguća ruka Božja ravna i vodi ka krajnjoj svrsi. Sve nas sjeća, sve nas opominje, sve nam otkriva, a napose ovi užasni potresi, Boga, početak svega dobra i svake milosti, koji sav svijet svojim veličanstvom obasjava, svojom nazočnošću puni, svojom dobrotom usrećuje, svojom ljubavlju grije, svojom moći uzdržava i potpomaže.(…) Ništa nije za nas sigurnije da Bog nije bezbrižan promatrač muka i nevolja, nehajan pratitelj našega života: On je svjetlo naše duše, utjeha u nevolji, obrana u pogibelji, pomoć u borbi. On čisti, što je okaljano, on oživi što je osušeno, on cijeli što je ranjeno. On nadahnjuje dobre misli, on pobuđuje spasonosne dobre želje. (…) Zato s punim pravom vapi prorok David: ‘Bog je naše utočište, u Boga se uzdam.’ (Ps. 62,9) (…) Jest, ona ista svemoguća dobrota Božja koja sunce i bezbrojna ogromna nebeska tijela u miru i slozi ravna na beskonačnim stazama, koja daje svjetlo zvijezdama na nebeskom svodu, koja valove morske uz stare obale veže, koja i najsilnije potrese zadržava  (…) čuje vapaj siromaha, vidi suze udovice i broji njezine uzdahe. Čuje – čuje – skrušene molitve zagrebačkih građana, koji se sa suznim očima danas k Njemu utiču. (…) Ova uzvišena istina da Bog svijet uzdržava, ravna i k cilju dovodi, da u svemogućih ruku Božjih ljudski život počiva, tako je stara kao što je ljudski rod na zemlji. (…)
Svi nam stvorovi jednoglasno pripovijedaju: On je Bog, a mi smo djela njegovih ruku; mi smo od jučer, a on je vječan, mi smo ograničeni, a on neizmjeran; mi smo odsjev njegove neizmjerne ljepote, veličine i slave. (…) Ako mi danas živimo poslije tolike nesreće, poslije užasnoga potresa, jer nam on život daje i uzdržava.
Spomeni se dakle danas, izabrani puče Božji, da tvoj Bog još uvijek živi, da nije na te zaboravio, niti svojih milostivih očiju od tebe odvratio. Spomeni se danas u svojoj nesreći, da onaj Bog koji iz ništa stvori sav svijet, koji rasvjetljuje zvijezde nebeske i miri valove morske, zadržava potrese(…) da i tebe nosi napisana na svemoćnim svojim rukama. (…)
(str. 378.) – Spomeni se, izabrani puče Božji, da onaj Bog koji stanuje u nepristupnoj svjetlosti, pred kojim anđeli svoje lice pokrivaju, koji svojim veličanstvom nebesa napunjuje, on je svjetlo tvoje duše, utjeha u nevolji, obrana u pogibelji, pomoć u borbi, nagrada za sve muke koje si pretrpio ovih nesretnih dana iz ljubavi prema Njemu.
Spomeni se danas, izabrani puče Božji da te onaj Bog zove čijem milosrđu nema kraja, koji se skrušenoj Magdaleni smilovao, koji je oprostio razbojniku molećem na križu, on te zove: Dođite svi k meni, koji ste opterećeni i ja ću vas okrijepiti i naći ćete mir u duši svojoj.(…) Koliko je milosrđe i dobrota Božja i u ono vrijeme, kad njegova neizmjerna mudrost dopušta, da nas snađe tolika nesreća koju smo pretrpjeli ovih nesretnih dana.
Zato svratimo naše suzne oči nebesima, k Bogu, početku svega dobra i svake milosti, te poniznim skrušenim srcem vapimo s prorokom Davidom (Ps. 90): ‘Gospodine, ti si nam utočište od koljena do koljena. Prije nego se rodiše bregovi, prije nego postade kopno i krug zemaljski, od vijeka do vijeka, Bože, ti jesi! Smrtnike u prah vraćaš i veliš: Vratite se, sinovi ljudski! Jer je tisuću godina u očima tvojim k’o jučerašnji dan koji je minuo. Mi smo kao trava, koja ujutro cvate i uvene uvečer se pokosi i osuši. Jer nas nestaje od gnjeva Tvojega. Stavio si nepravde naše preda se, i tajne naše na svjetlost lica svojega. Vrati se k nama Gospodine! Oprosti nam nepravde naše i smiluj se nama.’ Amen.“
Lijepo izrečena ova riječ pala je na pripravljeno tlo. Mnogo je suza izmamila, mnogo je uzdaha i pobožnih molitvi poslala pred prijestolje Svevišnjega. Umireni, nebeskom utjehom razblaženi, vratismo se s toga mjesta puni pouzdanja u dobrotu i milosrdnost Božju. (…)

 Pomoć nastradalima

Nesreća koja je stigla naš grad i bližu okolicu od 9. o. mj. jako se dojmila svakoga, koju je za nju doznao, te se već s mnogih strana i djelom i riječju gleda, kako bi se što lakše nosili s ovom velikom nezgodom. Blago srce našega milostivog vladara je zadrhtalo zbog naše tuge, pa je preuzvišenom banu našemu i sućut izreklo i svotom od 10.000 for. kao pomoć nevoljniku. Ugarska vlada i narod preko svoga jednog i drugog zastupništva jednako nas tješi.(…)
Kušnja je velika kojom nas je Bog posjetio, ali njegova će nas božanska dobrota pomagati pokažemo li se te dobrote vrijedni. Naše vrhovne glave pokazaše nam do sada kako nam se ni za tren ne treba izgubiti, nego trijezna i hladna duha blažiti rasrđenu ruku Božju.

Tužno razmišljanje nad nastradalim Zagrebom

Tužno li je danas hodati ulicama grada Zagreba! Nigdje mjesta kamo bi se moglo podignuti oko a da se nauživaš ljepote naše prijestolnice. Vanjsko lice kuća je nagrđeno, krovovi su probušeni, dimnjaci porušeni, tornjevi kuća Božjih raspuknuti, nakrivljeni. A ljudi? S lica im čitaš duboku bol koja im ne dozvoljava govoriti o drugim stvarima osim o nesreći, a i taj govor izvlači suze i kod mnogih muškaraca. Uši nam ne razblažuje ni umiljata glazba, ni skladno pjevanje, ni veseo smijeh: tek udarci raznih majstora s krovova svake kuće odzvanjaju Zagrebom. U crkvu Božju zove nas najmanje zvonce kod sv. Marije, a na pozdrav Gospe podsjeća jedino zvono sv. Marka. Drugdje su zvona zamuknula pa si tihomice mrtve pokapamo. U noći ne svijetli nam plin, a uzburkana zemlja nam ne dozvoljava već osam dana miran san. Na tisuće sugrađana nas je ostavilo tako da su mnogi ostali bez prihoda. Teška, doista, teška nas je snašla nesreća, jer bi i mi danas Jeremijinu tužaljku nad Zagrebom mogli zapjevati.

Ispit savjesti nakon potresa

Nego, razmislimo. Ne bi li još najistinitije mogli kazati s prorokom: „Facti sunt hostes ejus (Zagrabiae) in capite, inimici ejus locupletati sunt, quia Dominus locutus est super eam propter mulitudinem iniquitatum ejus…“ (Tlačitelji njegovi sada gospodare (Zagrebom), neprijatelji likuju: Bog ga ucvili zbog grijeha njegovih premnogih. – Tužaljke proroka Jeremije, 1, 5 )
(str. 379.)Ta kako svetkujemo nedjelje i blagdane? Koliko uopće marimo za zapovijedi Crkve Božje, pa za one o postu…? Kako pazimo na mlade i kako ih odgajamo? Kako se duše naše doimaju Bogu mrske kletve svega, što nam najsvetije mora biti, a koje su zavladale cijelim narodom: gospodinom i seljakom, muškarcem i ženom, starcem i mladićem? Kako vršimo dužnosti našega staleža? Ustajali smo da skinemo jaram Gospodinov sa sebe, da raskinemo njegove lance. Našem junačenju se on nasmjehnuo i silama svojim tek malo popusti, pa gle, kako smo svi maleni! Svi do jednoga! Svjesni toga u potpunoj poniznosti skrušeno recimo: Rasrdio si se na nas oštro i odbacio si nas od sebe. Ne zaboravi nas zauvijek. Obrati nas Gospodine k sebi i obratit ćemo se: ponovi dane naše, kakvi su prije bili!

 Pitanje i molba (interpelacija) kanonika J. Lehpamera na sjednici Sabora

 Na sjednici našega Sabora od 10. studenoga upravio je preč. g. kanonik Josip Lehpamer na preuzv. g. Bana slijedeću vrlo znamenitu interpelaciju:
„Zbog razloga što su vlasti napustile da se u Hrvatskoj i Slavoniji obdržava naredba sadašnjeg carskog kr. Namjesništva od 3. svibnja 1858. o vanjskom svetkovanju nedjelja i blagdana (…)“
„Zbog razloga što se je uobičajilo da su nedjeljama i blagdanima čitavo prijepodne, osobito po gradovima i trgovima otvoreni dućani,  da se dovozi i odvozi roba (…)“
„Zbog razloga što se tim običajem svijetu trgovačkom i obrtničkom i seljaštvu daje povod i prilika da krše 3. Božju zapovijed, te 1. i 2. Crkvenu zapovijed, a zbog ovakve uvrede neizmjerno svetoga i pravednoga Veličanstva Božjega narod i domovina naša umjesto Božjega blagoslova zaslužuje razne kazne;“
„Zbog razloga što ovakvim načinom života ni činovnici, ni trgovci, ni obrtnici, a niti naše seljaštvo ne dospijeva na to da se s jedne strane odmara što je potrebno za zdravlje, s druge pak strane da se u crkvi koristi naukom i svjetlima Božjim te uči poznavati i vršiti dužnosti svoje prema Bogu, prema sebi (…)“
„Zbog razloga što ovakve istine, zapovijedi i propovijedi te svjetla nebeska, u Crkvi kršćanskoj ostavljena po Spasitelju svijeta, prestaju blagotvorno djelovati na um, srce i ljudsku volju, pa se ljudi, po naravi više skloni na zlo nego na dobro, povode zabludama, sebičnošću i strastima, te propada obiteljski život, a rađa se proletarijat i pauperizam; raste u groznom razmjeru broj prekršaja i zločinstava te prijeti bankrot ne samo imetku nego i ćudoređu;“
„Zbog razloga što sve ove istinite činjenice najstrožom  ozbiljnošću svakog domoljuba opominju da je krajnje vrijeme da se prijetećoj pogibelji stane na put tako da se Bogu, Gospodaru neba i zemlje u našoj domovini uspostavi čast i slava, povrijeđena oskvrnućem nedjelja i blagdana njegovih, te da se njegovoj Crkvi da prilika vršiti onu misiju o čijoj blagotvornosti svjedoči povijest minulih 1880 godina,“ „Zbog svih ovih razloga čast mi je na preuzv. g. Bana upraviti ovu interpelaciju:
1) Je li Preuzvišenosti Vašoj poznato da su prijevozom tereta i robe, trgovanjem i sajmovanjem da se i seljaštvo odvraća od pohađanja službe Božje, kršćanskog nauka i primanja sakramenata na materijalnu i moralnu svoju nesreću?
2) Ako je sve to poznato, je li voljna, Preuzvišenost Vaša, s Ordinarijatom (nadbiskupijom)  naše domovine uspostaviti dostojno svetkovanje nedjelje i blagdana?“

 

Katolički list, br. 48, 25. studenoga 1880., str. 383-388

 Općenito o potresu po svijetu

 (str. 383.) – Potres spada među najstrašnije pojavi prirode i to ne samo po tome što za čas cvatuće gradove pretvara u pustoš i ruševine, veći više zbog toga što grozota obuzima čovjeka kad mu se pod nogama trese i ljulja zemlja za koju drži da je mirna i sigurna na što se već naučio. Kad tlo pod nama više nije čvrsto, nego se diže ili propada, otvara se ili ga nestaje, tada je čovjeku od straha i groze umrijeti!
Toj strašnoj pojavi prirode uzroci su različiti. Prema tome razlikujemo vulkanski i nevulkanski potres. Nevulkanski potres proizvodi ili propadanje ili pretvaranje zemaljske kore. (…) Posve drugačije nastaje vulkanski potres. (…)
(str. 384.) – U Fonseca-gudurah vulkanske srednje Amerike godine 1868., od 11. do 17. veljače nabrojiše dvije stotine udaraca; iza kojih kasnije slijede mnogi drugi. (…)  Kako može potres opustošiti i gradove i sela najbolje svjedoče ovi primjeri. Humboldt, po kazivanju očevidca, piše kako je grad Caracas u nekoliko trenutaka do temelja propao. Već u prosincu 1811. godine osjetiše potres. (…)
(str. 385.) – Još puno grozniji bijaše potres u Lisabonu na dan Svih Svetih 1755. godine. Vedro nebo kao da se smije šarenom životu, po ulicama vreva, u zraku sve mirno i tiho. Oko 10 sati ujutro čuo se duboki i dugotrajni grom i ropotanje pod zemljom. (…)
Posve drugačiji bijaše potres koji je 1834. godine po treći puta opustošio grad St. Salvador u srednjoj Americi. Taj se dogodio po noći. (…)
(str. 386.) – U južnoj Americi prečesto iskusiše kolike strahote može počiniti potres. U St. Jacobo u Čileu 1834. godine, prostor 3 milje dug i 2 milje širok, zarastao gustom šumom, propao je u beskrajni bezdan. Grobovi Ptolomejaca u Aleksandriji danas leže u vodi. (…)
Poslije svega toga sjetimo se, Hrvati, one nesreće koja je nekoć zadesila krasan Dubrovnik; ako bacimo danas oko po Zagrebu zahvalimo Bogu da je tako prošlo, kako je prošlo, pa recimo onako od srca: „Čuj nas ti predobri i svemogući Bože i čuvaj i grad Zagreb i siromašnu nam Hrvatsku.

Zabrinutost za postradalo bogoslovno sjemenište

 (str. 386.) – Iz Varaždina. – (…) Ovako mi vanjski dušobrižnici na prežalosnu vijest o potresu u Zagrebu uzdišemo, milujući brojne nevoljnike, no ponajviše naše sjemenište. Iz njega dolaze, nama starijim pomoćnicima, novi radnici za vinograd Gospodnji. Tješi sve nas vanjske svećenike ipak najviše djetinje pouzdanje u milosrđe Gospodina našega, da neće nama i narodu uzeti „kraljevstvo Svoje“, a tješi nas i uvjerenje da je naš uzoriti nad-pastir s prvostolnim svojim kaptolom i s poglavarstvom sjemenišnim jamačno već počeo savjetovati se i dogovarati o tome kako da se sjemenište što prije i što bolje opet pridigne. Jedva će biti u Zagrebu zgrada kojima bi se tijekom zadnjih 40 godina toliko dozidavalo, prikrpavalo i potpiralo koliko na sjemeništu.(…)

Naredba zagrebačkog gradonačelnika M. Mrazovića o zabrani  psovke

 (str. 387.) – Zagreb. – Pod br. 31.005.-1880. pol. izdao je načelnik grada g. Mato Mrazović 19. studenoga slijedeću naredbu:
„Nekoliko godina biva sve više da se pojedini ljudi u gradu Zagrebu rado služe mrskim kletvama. Tim ljudima je već prešlo u običaj da za svaku malenkost, pa i ne bilo to u kakvoj svađi ili srdžbi, odmah prekunu Boga, sveca, anđela, grob, križ, vjeru itd. Da tako mrske kletve uzrokuju samo sablazan, a onima što ih izgovaraju ni najmanje na čast ne služe, ne treba dokazivanja. Želja je da se taj grdi običaj u gradu Zagrebu iskorijeni i zato se saopćuje općinstvu grada Zagreba da se izgovaranje Bogu mrskih kletvi uopće strogo zabranjuje. Svatko, tko se bude služio Bogu mrskom kletvom, kaznit će se po carskoj naredbi od 20. travnja 1854. zatvorom od 6 sati do 14 dana.“
Gradski kapetan javlja općinstvu: „Sporazumno s prečasnim Duhovnim stolom Zagrebačke nadbiskupije dozvoljava se da radnici svake struke koji se bave oko popravka potresom stradalih kuća, prisustvovavši prije ranoj svetoj misi, nedjeljama i blagdanima, do opoziva, mogu svoj posao bez zapreke obavljati.“

Sudbina crkava u Zagrebu i okolici nakon potresa

 (str. 388.) – U samom Zagrebu danas su zatvorene četiri crkve: Prvostolna, Franjevačka, sv. Marka i sv. Katarine. (…) U Granešini crkve nema, u Remetama se očuvalo jedino svetište, u Kraljevu Vrhu nova novcata crkva danas je gotova razvalina, u Stubici, Bistri, Stenjevcu, Vrapču, Čučerju, Sv. Šimunu, Kašini, Resniku, Prozorju, Moravču itd. moraju župnici gledati, kako će po blagdanima pod prostim nebom okupiti puk, jer su im crkve toliko stradale da su skoro sve službeno zatvorene. (…)
A kako ćemo do tada, dok nam se ne podignu i ne poprave crkve, a naročito mi u Zagrebu, gdje je za onoliki broj kršćana malo crkvi, jer se nadamo da će se sada marljivije polaziti služba Božja i kod onih koji su do sada rijetko kada od pobožnosti pogledali u crkvu. U Zagrebu se do sada za dan-dva znalo podignuti prostorija gdje će Zagrepčani uživati u kakvoj zabavi. Ne bi li se na kojem prostranijem mjestu i sada od dasaka poput cirkusa moglo načiniti oveće mjesto gdje bi se u sredini stavio žrtvenik, a naokolo mjesta za koju tisuću vjernika? Moglo bi se to prirediti tako zgodno te bi se tu i sv. ispovijedi mogle slušati.(…)

 

Katolički list, br. 49, 2. prosinca 1880., str. 398

Oštećen i franjevački samostan na Kaptolu

 (str. 398.) – Zagreb. – Uzoriti gospodin kardinal-nadbiskup razaslao je svećenstvu naputak glede crkava, kapela i župnih stanova koji su potresom oštećeni. (…)
U našim je novinama javljeno da su naši Franjevci otišli ovih dana u Ogulin. Ta je vijest kriva. Franjevci su doduše morali otići iz samostana jer mu velika pogibelj prijeti od raspuknutog tornja koji će se skinuti – ali nisu otišli iz Zagreba. Gostoljublje preč. g. dra. Radinovića dalo im je za neko vrijeme zaklon.

Kip Majke Božje na stupu ispred Katedrale ostao neoštećen

Dok se još gradio vitki stup na Kaptolu da se na nj smjesti kip matere Božje, bilo je ljudi koji bi tresli glavom i žalili trud kojeg će uništiti i malo jači vjetar. Danas takvi čudom nekim gledaju na taj naš ures koji je odolio i onolikoj sili potresa. I prije bi jedva tko prošao trgom, a da na kip ne bi pogledao. Sada sigurno na nj gleda svatko, a mnogo duša s tim pogledom šalje na nebo vruću molitvicu. Neka nas Utočište grešnika zakriljuje i zagovara pri prijestolju Presvetoga. Kad se smrači gdjekad se vidi i pokoja dobra kršćanska duša gdje uz kip dugo i dugo kleči. Štovanje Majke Božje jača; milovidni kip Gospin uznosi i srce i misao na nebo: ne bi li bilo zgodno da se kip i blagoslovi? Ne bi li se taj svečani čin mogao obaviti na blagdan Bezgrešnog začeća Bl. Dj. Marije? Mi smo čuli da se na to misli na nadležnom mjestu, ali neka nam se ne uzme za zlo što ovim izrekosmo želju i molitvu mnogih dobrih duša koje drže da nema razloga i na dulje vrijeme otegnuti blagoslov.

 

Katolički list, br. 50,  9. prosinca 1880., str. 400-402

Od biča potresa, oslobodi nas Gospodine!

Dopis jednog svećenika iz Slavonije

 Poziv na obraćenje i posluh sv. Crkvi

(str. 400.) – Jao! Užasan je udarac toga biča! Jao! Jao! Koliki je zadao strah i trepet! Koliku bol, muku, žalost, tugu, bijedu i nevolju, stvorio je taj bič Božji!  Žalimo vas iz dna duše predraga braćo Hrvati; primite svesrdnu našu bratsku sućut.
Ako nismo dosta često do sada, a onda od sada vruće i skrušeno molimo se svi čim češće Velikome Bogu da nas sačuva od toga užasnoga biča. Svakako se premalo mari za crkvene molitve za ublažavanje naređene srdžbe Božje.
Crkveni ophodi su nam slabi brojem učesnika posvuda.
Ajme! Koliki li je to nemar, kolika mlitavost i lijenost!
Zar su procesije samo za školsku mladež, za nekoliko žena i djevojaka, uz malo muškaraca za svećenstvo? To li su najveći grešnici?
A gospoda, gospođe, obrtnici, drugim grešnicima ne treba zazivati svece Božje, zar se ne treba moliti milosrđu Božjemu da nas pomiluje? Ne priznaju li ti ljudi, ne ćute li da su i oni grešnici?
O ljudi Božji! Dobru majku svoju sv. Crkvu slušajte i po njezinu nauku vjerujte da je Bog gospodar svega, pa i potresa. Neka nas svemogući On od svakoga zla, pa i od biča potresa uzmogne osloboditi. Vjerujte sv. Crkvi koja u jednoj molitvi veli: „Svemogući vječni Bože, koji pogledaš zemlju i činiš da se trese…“ Vjerujte sv. Crkvi koja u drugoj molitvi veli: „Čuvaj nas, Gospodine, … i zemlju, koju vidjesmo uslijed grijeha naših gdje se trese, višnjom milosti utvrdi, neka umrla srca spoznaju da po tvojoj srdžbi takvi bičevi nastaju i po tvojem milosrđu prestaju“. Sv. Crkvi, toj namjesnici Božjoj vjerujte da Bog pravedni grešnike kazni, ali da On milosrdni pokornike pomiluje. (…)

Poruka proroka Amosa svojim grešnim suvremenicima

Nekad se podiže prosti pastir kojega živi Bog nadahne i nauči ne bi li odvratio od naroda koji je upao u grijeh, bič potresa i druge nevolje što su plaća grijehu.  Bogoduhi Amos dvije godine prvo proriče Židovim, krivobošcima i grešnicima užasne kazne kojima će ih pravi i živi Bog kazniti. Kako bi narod uvjerio da kazne dolaze od Boga, reče: „Ako se dogodi nesreća u gradu, zar da ju nije poslao Gospodin? “ (Amos 3,6) – „Ovako veli Gospodin: Za zla, što učini Juda, neću mu oprostiti jer je prezreo zakon Gospodnji i njegovih zapovijedi nije držao.“(Amos, 2,4)
Takva je visina mudrosti stare Amosove knjige i svih proroka Božjih i svih Bogom prosvijetljenih muževa sve do današnjega dana. Svaki pravi kršćanin vjeruje da su takve kazne glas Božji. (…)

Grijesi današnjih kršćana izazivaju Božju opomenu i kaznu

 (str. 401.) – Bilo je u Carigradu 399. godine i 400. za biskupa sv. Ivana Zlatoustog. Česti užasni potresi su drmali gradom. Građani osjetiše silnu ruku rasrđenoga Boga, te odlučiše odustati od grijeha i život urediti po zakonu Božjem. Bič potresa jače djelovaše nego sve propovijedi velikoga biskupa. (…)  O da bi dragi Bog tako prizvao k sebi i nas koje je tako strašno kaznio. Zaslužismo kaznu. Priznajemo da se premalo mari za Boga, priznajmo da se odviše preziru zapovijedi Božje i njegove sv. Crkve.
Zar se ne prezire svetkovanje? O koliki i koliki ne svetkuju dana svečanih! Zar se ne prezire najsvetija žrtva Sina Božjega? O koliki i koliki ne mare prisustvovati sv. misi! Zar se ne prezire Riječ Božja? I koliki i koliki neće da je slučaju! Zar se ne prezire post? Zar se ne prezire sv. ispovijed i sv. Pričest. Jao! Jao! Koliki i koliki nisu već godine i godine primili ta sveta otajstva koja su samim Bogom naređena!
Oj vi ljudi, odlični i prosvijetljeni, kako se nazivljete sami, što mislite vi? (…) Zar ne veli i vama Bog Spasitelj: „Ako ne budete jeli tijela Sina čovječjega i pili krvi njegove, nećete imati života u sebi.“ (…) Zar baš ne marite za život vječni kod Boga u nebu? Tko ste vi, ljudi Božji, da tako prezirete i zanemarujete sve što je Bog za vašu vremenitu i vjekovitu sreću naredio? Zar se baš ne bojite Bog živoga, u čije ruke strašno je pasti?!
A kako se vrše druge zapovijedi? Ajme! Strašne mrske psovke i kletve, nepoštivanje starijih, neposluh i nesloga, gadan blud i preljub u tolikoj mjeri, sebičnost i koristoljublje toliko razgranjeno, sve to i više od toga, sve to da ne izaziva srdžbe Boga svetoga koji sve to zabranjuje? Zbog tolikih grijeha kaznio nas je Bog tako oštro. Ipak je to dokaz njegove dobrote očinske koja hoće da nas dovede na put kreposti. Blago nama ako doista krenemo na taj put Božji!  (…)

Pohvala intervencije kanonika Lehpamera izrečene u Hrvatskom Saboru 10. studenog 1880., dan nakon potresa

 Vrlo je umjesna bila dan nakon neizrecivo užasne nesreće interpelacija saborskog zastupnika preč. gosp. kanonika Josipa Lehpamera o svetkovanju nedjelja i blagdana. Hvala mu do neba u ime svega naroda hrvatskoga, poimence u ime Slavonije, te u njoj zlatnoga polja požeškoga, gdje se sajmovanjem i trgovanjem na samu nedjelju narod odvraća od službe Božje, a navraća na službu grijeha. Ondje su na dan Gospodnji crkve silno prazne, a vašarište pred samom crkvom Božjom u Požegi puno puncato bučećih vašarđija i na stotine hržućih konja.
Nesvetkovanje je zlo osobito veliko, kako prečasni interpelant temeljito razlaže, jer je svetkovanje izvor svakom blagoslovu Božjemu. Uvjeren sam, da će se vis. kr. Zemaljska vlada, Bogom postavljena, za čast Božju zauzeti. (…)
I oglas slavnog poglavarstva gradskoga u Zagrebu i drugdje, kojom se zabranjuju psovke i kletve pod kaznom, vrlo je zgodan. Hvala im do Boga. Bog će naplatiti obilno svakome tko revnuje za Njegovu čast.
Predraga braćo Hrvati! Zahvaljujemo s vama ujedno Bogu Velikomu, koji je uz taj užasan udarac pokazao očinsko milosrđe svoje. Moglo je biti mnogo užasnije da se je zemlja potresla u noći ili na dan svečani kada ima mnogo ljudi u crkvi ili u vrijeme kada je mladež u školi. Jest, mnogo je toga za čudo; i pisac u „Obzoru“ od 22. o. mj. se čudi. Jest, čudesa su to očita očinskog milosrđa Božjega, očinske providnosti Božje. Sve to u velikoj je nesreći sreća velika, sve to neka vas tješi predraga braćo Hrvati! Isto tako budi vam na veliku utjehu tolika sućut sa svih strana izrečena i djelom dokazana. Podignut će se, dati će dobri Bog, a uz ljubav kršćansku i draga domovina i glavni joj grad iz ruševina i oštećenja.
(str. 402.) – Ali dao i to jaki Bog milošću svojom, da se visoko podigne i domovina i glavni grad na odlično krepostan i pobožan kršćanski život kakvim se odlikuju drugi napredniji kršćani! (…)
O Bože veliki! Smiluj se puku svojemu! Smiluj se! Prosti Gospodine! Prosti puku svojemu! Odvrati bič srdžbe svoje! Od biča potresa i od svakoga zla oslobodi nas Gospodine! Udijeli nam milost poboljšanja.
Ali i mi – sluge Božje – osvijestimo se, budimo i mi bolji i gorljiviji. Bojmo se i mi strašne ruke Božje! Molimo se više nego do sada – za sebe i za puk svoj. – Živimo po svetom zvanju svojemu sveto, ta mi smo svećenici. Živimo čisto, ta uživat nam je svakodnevno prečistoga Jaganjca Božjega. (…)

U Slavoniji, na spomendan sv. Ivana od Križa, 24. studenoga 1880.
Jedan rastuženi sluga Božji, svećenik

 

Katolički list, br. 51., 16. prosinca 1880., str. 409-414

Tri crkvene molitve u Misalu za moliti u vrijeme potresa (str. 409.)         

„Svemogući vječni Bože, koji motriš zemlju te činiš da se potresa: poštedi uplašene, smiluj se ponizno molećima da mi koji smo se prestrašili srdžbe tvoje koja drma temeljima zemlje, sveudilj osjećamo također i tvoju blagost koja liječi njezine pukotine.“

„Bože, koji si učvrstio zemlju na njezinu podlogu, primi žrtve i molitve puka svoga; pa otklonivši pogibelji od trešnje zemlje, preobrati grozu svoje božanske srdžbe da postane sredstvo ljudskoga spasenja; da se  oni koji su od zemlje i koji će se u zemlju povratiti, vesele što su svetim životom postali nebesnici.“

„Po primanju tvojih svetinja štiti nas molimo, Gospodine: ter zemlju koju vidismo, gdje radi naših nevaljalština drhće, višnjim darom učvrsti te ljudska srca spoznaju da od tvoje srdžbe  takvi bičevi dolazi i po tvojem milosrđu da prestaju.“

To su dakle crkvene molitve o potresu i protiv potresa zemlje. Želja je da ih svaki Hrvat kršćanin češće moli poniznog i užarenog srca u ovo vrijeme tuge i žalosti, kad puca srce svakom poštenom čovjeku gledajući kolika nas je bijeda snašla jer je slomljen osobito glavni nam grad i srce hrvatskog naroda.

Dužnosti su pastira upozoravati na grijehe i pozivati na obraćenje

U samoj molitvi ima narod i pouku da nad potresom gospodari Gospodin Bog; da je potres bič koji narode tuče radi grijeha i nepodopština; no opet da je toj tučnji cilj naše dobro i duševno i vremenito. Na to bi se imali u propovijedima i poukama često svraćati duhovni pastiri, te osobito isticati javne svakovrsne sablazni, a među njima najviše preružno huljenje Gospodina Boga. Bez dvojbe, moralo je nastati turobno pitanje i to ne samo u kršćanskom srcu gledajući kako u našoj domovini narod psovaše najgroznijim načinom bez stida i straha: ima li takav narod pred Bogom pravo na sjajnu egzistenciju? Stoga će imati oni kod Boga veliki ugled, a za narod velike zasluge, oni koji su u ovo posljednje vrijeme nastojali i nasilnim sredstvima toj sramoti i ruglu stati na glavu.
Nego, ipak se opaža ne samo kod svjetovnih pisaca, nego i kod onih, koji su postavljeni da vode kršćane putom naznačenim Božjom objavom, reklo bi se kao neki stid kad bi trebalo o tome govoriti [ tj. o grijesima psovke i Božje kazne za nju]. Svjetovnjacima se ne može barem u tolikoj mjeri za zlo uzeti; no piscu se ovih redaka čini da ima pravo kad misli da radi takvog stida, budući je to posve opravdano, učitelje vjere čeka velika odgovornost pred Bogom. Bez dvojbe je u Božjoj objavi istina da nam niti jedna vlas s glave ne padne bez Božje Providnosti. Kako bi nas dakle ovakvo zlo, kao što je ovakav grozni potres, pogodilo bez Božje Providnosti i volje? Zar je to slijepo i bez svrhe? Stoga i uči Božja objava: „Nije zla u gradu kojega ne bi Gospodin učinio“, (Amos, 3,6) tj. koje ne bi nastalo bez Božje dozvole.
(str. 410.) – Tim se ne niječu prirodne sile niti prirodne znanosti; dapače svaki u svojoj vjeri dobro podučen kršćanin zna da među istinom objavljenom i istinom u naravi ne može biti pravoga protuslovlja. Svako pravo znanje vodi k Bogu, vječnoj istini i on se od srca veseli svakom napretku prirodnih znanosti. (…)

Stanje crkava i drugih građevina, te njihovi popravci nakon potresa

(str. 414.) – Zagreb. – Nakon stanke od kojih desetak dana zemlja se je kod nas počela opet žešće tresti, 9. i 10. o. mj. [prosinca], dok se u našoj blizini skoro nije ni prestala. No i ta žešća trešnja je već popustila tako da se javnost, koja se opet uznemirila, primirila. (…) Građevine koje su prijetile pogibeljnošću već su bile srušene, a među inim nema više tornja pri sv. Katarini, ni kapelice sv. Florijana, a za dan dva ne bude više ni staroga tornja na franjevačkoj crkvi. (…) Cijela crkva sv. Katarine visi o niti i sva je prilika da od njezinog popravka neće biti ništa. Slična sudbina stići će i znatan dio franjevačke crkve, a već sada se ruši tu dio samostana koji je na Opatovini. Kako se u crkvi sv. Marka ovih dana kor srušio sam od sebe, mnogi se boje da će i tu štogod trebati rušiti, makar se sa svih strane opasao i sapeo željezom. (…) Uslijed potresa prekinuta predavanja započela su ponovno na svim zavodima. Na bogoslovnom fakultetu i nadb. liceju započela su 13. o. mj. (…)
Vis. kr. zem. Vlada, Odjel za bogoštovlje i nastavu izdala je županijama 26. studenoga o. g. slijedeću okružnicu: „Užasan potres poraznom svojom silom s jedne strane je razorio, a s druge strane znatno oštetio mnoge župne crkve, župne dvorove i župničke gospodarstvene zgrade. (…) Upućuje se županijama da se dotične zgrade što je prije moguće opet mogu rabiti.“

 

Katolički list, br. 52., 23. prosinca 1880.. str. 423

 Kritike na predavanje o potresu liberalnog profesora Falbe

(str. 423.) – Zagreb. Prošloga petka (17. o. mj.) javno je predavao u saborskoj dvorani mnogobrojno sakupljenim Zagrepčanima pozvani Rudolf Falb o svojoj teoriji glede potresa. On je došao, kako se pisalo i govorilo, da umiri, a sudeći po načinu kako je mirio slutimo da je mislio miriti one koji viču: Pax, pax, ali kojima se uzvraća: non est pax impiis (nema mira bezbožnicima). Nama nije detaljno poznata niti jedna teorija o potresu, pa zato ne mislimo ni na koji način suditi o stvarnom Falbovom predavanju gdje je pokušao toj tajni naravi ući u trag i svome je slušateljstvu razbistriti. Ali i nama i svakomu kršćanskom djetetu poznata je vječna i neoboriva istina naše svete vjere o providnom oku Božjem koje je vazda na sve stvorove upravljeno; odzvanja u našem srcu i svakoj pravoj kršćanskoj duši onaj Božanski ukor zbog malovjernosti i mlakoga pouzdanja u Boga, kao da će nas napustiti ona dobrota koja se skrbi i za crvića na zemlji. Pa kad smo o tom u dnu duše osvjedočeni mi držimo da nam je dužnost svom odlučnošću odbiti uvredu koju nanese nama svećenicima i našoj službi i taj učenjak (apostata a religione, a kako se čini također a fide) i svi oni sugrađani naši koji udariše u gromovit pljesak kad učenjak (?) počne čestitati Zagrebu što ima prosvijetljeno svećenstvo koje ovom zgodom nije narod podsjećalo da takav bič dolazi iz ruke Božje i što ga nije navraćalo neka gmiže pod križ. To ruglo svoje učenjak (?) je izrekao u hrvatskoj sabornici tako grubom formom da je postidio mnoge prisutne svjetovnjake te se skoro sve naše novine uplašiše priopćiti onu njegovu izreku onako kako ju on reče nego ju ublažiše. Zagrebačko svećenstvo, i uopće hrvatsko, nikad neće toliko zaboraviti na svoju dužnost da bi ikada, ma i iz daleka nijekalo Božju providnost koja ne dopušta da nam i vlas padne s glave bez znanja Božjega, a kamo da nas bez njegove volje snađe ovoliko upravo neprocjenjivo zlo. Nije istina da svećenstvo nije podsjećalo narod na prst Božji. Učinio je to i naš list, učinili su propovjednici, sigurno i ispovjednici, pokazao je sav Zagreb na Jelačićevom trgu 13. studenog. A što svaki poziv nije naišao na odziv, što se u nekim krugovima Zagreba još ni danas ne misli na Boga, na pokoru, mi se ne bi usudili reći da toga još nećemo osjetiti. Bog ne plaća svake subote, stara je istina. Upamtite si ju pljeskači!

S tornja katedrale skinut križ i „jabuka“

Prošle subote skinut je s tornja prvostolne crkve križ i jabuka. Križ je 2 2/3 metra visok premda se čini onako malen, a i jabuka je omašna, bakrena i dobro pozlaćena. U jabuci se našla peterokutna kutijica, viseći na bakrenoj žici. U kutijici je moć sv. Križa te više listića pergamene, popisanih molitvica da Bog uščuva i crkvu i grad od požara i groma, zatim imena vladara, bana, biskupa, zagreb. kanonika. Priložene su ujedno na papiru otisnute slike sv. Franje Ksaverskoga i Donata. Kako se iz tih papirića razabire postavljena je jabuka gore 1766., a dao Bog, bit će skoro i na ljepšem tornju i još ljepše uzdignuta nad cijeli Zagreb.

 

Katolički list, br. 53, 30. prosinca 1880., str. 429-432

Solidarnost župe Dubrava u Međimurju s postradalim Zagrebom

(str. 429.) Dubrava u Međimurju. – Velecijenjeni Vaš list bilježi mnogu žalosnu vijest, nad kojom bi se čovjek morao rasplakati. Užasni događaj od 9. studenog utisnuo je crnim slovima kobnu nesreću u povijesti glavnoga grada Zagreba. Zaista svatko tko je poznavao grad Zagreb – njegov lijepi položaj i divnu okolicu – morao je biti uzdrman u dnu srca svoga čitajući razorenje koje je prouzrokovao zlokobni potres. Sjećajući se ja toga meni preugodnog Siona, gdje sam kao đak sisao i upijao miomirisni duh znanosti; ja – na žalosni glas – od strave – pomislih na one užasne i u srce dirajuće riječi Jeremije proroka, koje je plačući nad svojim svetim gradom Jeruzalemom izustio: Quomodo sedet sola civitas… (Kako osamljena sjedi prijestolnica…Tužaljke, 1,1) – Oh! Koliko puta se je u pokorničkoj boli razgaljivalo srce – kad je poput zlatne žice zadrhtalo pjevačko grlo na koru ponosne, sad skoro zarušene crkve sv. Stjepana – u Velikom tjednu – zapjevavši: Incipit lamentatio Jeremiae prophetae. (Započinje plač proroka Jeremije.)
(str. 430.) – A gle sada – sve je drugačije! No dobri Bog, koji je po nepresežnoj svojoj providnosti i milosti opomenuo puk, taj isti će upokorenomu i skrušenomu narodu dati i pomoć i blagoslova! (…) Vrsno poglavarstvo ulijeva utjehu u grudi stradalnika; sve je na nogama, sve se kreće, sve tješi, sve miri, sve pomaže!

Pobožnost naroda u Donjoj Stubici nakon potresa

Donja Stubica – Bič pravedno razgnjevljenoga Gospoda dosegao je i nas te iz duhovnog drijemeža probudio, nadamo se, na bolji život. Nisam voljan opisivati materijalnu štetu koju smo pretrpjeli – znam da ste već čuli – već u malo riječi orisati ću da uz sve učenjačke hipoteze, uz sve proricanje g. Falba, dobri nam narod, do čijih je ušiju i to došlo, očito ispovijeda da je to ruka pravednoga Suca.
Siromašan je narod ove župe, te rijetko tko si je zidao kuću od opeke ili kamena. Sve je to drveno. Siromašni narod ne jadikuje što su mu ispucale peći – ta lako ih sam zamaže; ali jadikuje što postradaše skoro svi hramovi Božji; župna crkva i pet kapela župe donjostubičke. Jadikuje jer u njih ne može moliti pravednoga, ali milosrdnoga Oca gdje ćuti da pravedni svoj gnjev danomice pokazuje. (…)
Hrli narod hrpimice k službi Božjoj; hrli k sv. ispovijedi da se u dnu srca pokaje za tolike uvrede Bogu nanesene; hrli da umiri gnjev miloga Oca, u duši svojoj osvjedočen da će ga, ma i u osakaćenom hramu Svomu čuvati Onaj koji sve može i cijelim svijetom vlada. – Gleda brižni pastir obraćenje ovaca svojih pa ih zove da svi u zajednici zavape k Ocu da ih prije usliša. – Pozva ih da pjevajući litanije Svih Svetih uzdahnu: „Od potresa zemlje – oslobodi nas Gospodine!“ (…) Sjatilo se naroda da je milina bilo gledati i zapjevasmo u župnoj crkvi: „Gospodine smiluj se“, a tad krenusmo ka kapeli sv. Antuna. Idu ljudi dva po dva i pjevaju: „Moli Boga za nas“. (…)
(str. 431.) – Vratismo se za pol sata u župnu crkvu, a g. župnik zapjeva sv. misu prošnje i zahvale. Zahvale što nas je Gospod sačuvao od većega zla; a prošnje da nas ubuduće od takva oslobodi. Tik pred podne raziđe se raskajani narod – mnogi od njih okrijepljeni presv. Tijelom Spasiteljevim – vrlo utješen. –
Možda sam i odviše potanko opisivao taj ophod, ali ne mogoh odoljeti srcu kad i ovo pišuć u duhu sam motrio skrušeni onaj narod, ono pouzdanje kojim se obraća k svome Ocu. Nadam se stoga, veleučeni gospodine uredniče, da ćete ustupiti prostora ovim recima, neka se vidi, da narod koji se u Boga ufa ne može biti odbačen, ne može dvojiti.

O pozlaćenoj bakrenoj „jabuci“ s vrha tornja katedrale i o kutijici koja se u njoj nalazila

Zagreb – (…) G. Bolle započet će posao odmah novom godinom i izvana i iznutra, ondje gdje je najnužnije, da se služba Božja bar poslije godinu dana mogne započeti. (…)
O jabuci prvostolne crkve zagrebačke priopćio je g. Ivan Tkalčić u „Obzoru“ ovaj opširniji opis: „Iznutra ogromne bakrene dobro pozlaćene crkvene jabuke visila je na bakrenoj žici peterokutna pozlaćena bakrena kutijica (visoka pet palaca, široka u sredini dva palca), čiji zatvor bijaše zaliven olovom, a sa strana zaličena bijelom smolom, na prednjoj strani ove škatulje urezano je ovako: 17. P. S. C. G (eorgii) R(eesz) C(ustodis) 66. – Kada smo ju otvorili nađosmo najprije u crvenom, svilom podstavljenom kožnatom zamotku (etui) križić izbrušen iz gorskoga ledca (Bergkristall) nešto višlji od dva palca, opleten tankom srebrenom veružicom i proviđen na dnu malim pečatom koji visi na svilenoj vrpci i jamči za vjerodostojnost malene relikvije drva sv. Križa, koja se u istom križiću nalazi. U tako maleni prostor, u škatuljicu naime, nije se mogla smjestiti kakva veća povelja, to se je samo polučiti moglo neznatnim, do dva palca i visokim i širokim listićem, pisanim na pergameni. Prvi listić i to na prednjoj strani glasi ovako: 1766. SS. Stephane et Ladislae, defendite et protegite sanctam hanc domum cum clero, Patriam, Populum ac orthodoxam religionem. ( Sv. Stjepane i Ladislave, branite i čuvajte ovaj sveti dom zajedno s klerom, Domovinu, narod, i pravu vjeru (…) Poslije ova dva listića dolazi opet komadić pergamene, na kojem upisana je usrdna molitva da g. Bog izvoli sačuvati ovu crkvu, svećenstvo i cijeli grad s okolicom od groma i zla vremena. (…) Pod ovim komadićem pergamene nalazio se je opet neznatan odrezak pergamenin, ali za nas dosta znatan, doznajemo mnogo iz njega: tko je tu jabuku pozlatio i tko ju je na vrh zvonika postavio. Postavio ju je: Jacobus Klarics presbyter et sacellanus cathedralis ecclesiae, apposuit hunc globum 1766., 11. augusti.
(str. 432.) – Dakle g. 1766. pozlatio ju pod-arhiđakon i župnik sićki, a to djelo dogovorio je na 9. kolovoza, te već za dva dana kasnije, tj. na 11. kolovoza stavio ju nad laternu crkvenoga zvonika Jakob Klarić. (…) Zatim opet, na posebnom komadiću pergamene ubilježeni su dotični kanonici, prebendari i župnici zagrebački. (…)
I doista, na ovaj kratki, ali srdačan upros, mora se svačijemu srcu oteti pobožan uzdah na Svevišnjega i zamoliti ga, da pomiluje one, koji su prije sto i četrnaest godina (ne sluteći ni najmanje groznu nesreću naše prvostolne crkve) velikim veseljem stavili na stolnu crkvu sv. kršćanski znak i ujedno ga zamolili da samu crkvu, grad Zagreb s okolicom i cijelom domovinom od groma i zračne nepogodi zaštiti. – A koji smrtnik bi mogao znati nedokučive odluke Onoga koji nebom i zemljom trese. – U istoj kutijici priložene su dvije drvorezne sličice utisnute na papir, tj. slike štovanih zaštitnika protiv gromova i zračnih nepogoda.(…)