Ton Smerdel

SAPETIH KRILA

+ Dr. Ivanu Merzu
(U pjesmi je sintetizirana titanska borba velikog ideologa Orlovstva s liberalnim svijetom i svagdašnjim životom. – op.ur.Orlovske misli 1928.g.)

I.
“Na lomaču, na lomaču s ludama ovim!”
Svakog viču nam dana,
te lomače od borovog podižu drva,
da duše na njima nam spale,
te duše što trpe, što sanjaju, mole!
“Na lomači ovoj neka sagori i žrtva ova,
junak naših dana! – Na lomaču!”
Kliktala je tako u jutro sivo jesenjeg dana
gomila crna briga, boli
i duševnih borbi vitezu blijedom.
A vitez je samo oborio glavu
roneći smjelo u tajanstva skrivenoga srca,
da lakše k onoj Misli sviju misli
na krilima sleti.
I vitez je vidio tada:
Gomile crvene i crne,
i vojske sa zastavama plamnim
i čuo je tada da zemlja tutnji u rušenju svega.
Vitez na krilima duha
u glasu krvave molitve svoje
Njemu je svetom predao nade
Njemu je jakom mišicu posvetio slabu.
Pred njim je tada djetinjstvo iskrslo krasno
u legendi rumenih boja,
pa mladost sa krilima bijelim,
pa cvijeće i smijeh; i zvonki smijeh!
Pred njim je tada duh crnina
u zvuku jedinom samo
svu muziku sasuo pomamnih sfera.
Pred njim je tada krunicu križeva i boli
djecu ljubeći dragu
mnoga hrvatska molila majka.
Pred njim je mnogo duhova skršenih
u sumnji časa, godine i dana
divan tada srušilo hram.
Pred njim i On prošao je tada sam
popljuvan bez srca na dlanu,
bez vijenca na glavi,
sa suzom jednom u oku,
jer milijuni za pravdu umriješe bez pravde.
I čuo je tada krik, taj pomamni krik
svih žednih,
prevarenih,
ostavljenih.
Da, sve je osamljene čuo,
i psalme s vigilijom tužnom vidio je
vitez blijedi u dušama braće.
I njemu hijene pile su krv,
dok šumom je mladosti lutao
i s nadom pjevao ko stabla mlada
što na suncu,
što kad rastu u ritmu smijeha,
radosti su puni, rastom su snažni.
I on je na blještavom moru
sve lađe vidio svoje.
I on pitao je galebove sive:
“Kud letite ptice sure?
Zar i jedra moja za zrenikom čeznu onim?”

II.
“Na lomaču s vitezom blijedim!
Na lomaču s njime sada,
jer krvi bratovlje ko nigda sada smo žedni.
Ti, krvniče stari, (gomila bjesni),
Ti, Bože, viteza čistog i ludog
spasi u čudu nekom,
samo ga spasi! Ha, ha, ha! samo ga spasi!
Na lomaču s njime!”
gomila urla. – I kamenje leti.
A vitez obori glavu, pa usne na molitvu skupi
i zadnjim titrajem boli i smrtne muke
Bogu moli se svom:
“O, domovino draga, zar sinova još nemaš,
da za te živote žrtvuju svoje?
Bože, daj njima divsku snagu
i dušama njihovim plameni žar,
jači od lomače ove.
Oh, zraka i vode mi treba
sa vrhunca i doline domovine moje!”
Reče, a plamen crveni bukne
i junakova duša u more plave vječnosti ode.
Gomila rukne
i bijesno kolo plesati počne,
a kad izmorena na koljena klone,
sva srca kukaju tužna
i dirnuta čudesnom zrakom s neba
sve jedan po jedan od zvijeri janjetom biva.

III.
Tako lomača pod nama gori
svakog božjeg dana,
i žedni molimo s vitezom blijedim Njega:
“O, Gospode, Hrvatska žedna je duše i Neba,
O, Gospode, bolje nek’ ovo srce izgori naše,
jer ti ćeš pokloniti božansko svoje
onima što s barjacima dolaze bijelim
i klikću: “Hosanna! Hosanna!”

IV.
Gospode, Hrvatskoj duha i Istine treba,
o, Bože, djedova hrabrih, majki nam svetih,
sunca i kruha svima nam treba!
O, Bože, nemoj da na lomači strašnoj
domovina izgori nam: grješna, osramoćena
ko robijaš onog crnog duha!”

(ORLOVSKA MISAO, Glasilo Mahnićevog orlovskog Đaštva, Zagreb, 1928./1929., r.8, str. 98-100)