|
DOKTORSKA DISERTACIJA IVANA MERZA U ponedjeljak, 16.prosinca 1996. na samu 100. obljetnicu rodenja Ivana Merza u 12,00 sati održana je u Vijecnici Filozofskog fakulteta Sveucilišta u Zagrebu promocija Ivanove doktorske disertacije koja je za tu prigodu objavljena kao prvi svezak njegovih sabranih djela. Disertacija je objavljena u originalu, tj. na francuskom jeziku kako ju je Merz u izvorniku napisao. Ivan Merz je obranio svoju disertaciju na Filozofskom fakultetu 1923.g. Disertaciju su izdali Filozofski fakultet Sveucilišta u Zagrebu i Postulatura za beatifikaciju Ivana Merza. U ime prvog izdavaca Filozofskog fakulteta o disertaciji je govorila prof. dr. Milka Jauk-Pinhak, prodekan Filozofskog fakulteta. U ime drugog izdavaca Postulature Ivana Merza govorio je o.Božidar Nagy. Rektor teologije u Splitu, dr. Marin Škarica, koji je napisao svoju disertaciju o Ivanu Merzu i liturgiji, predstavio je liturgijski opus Ivana Merza. Merceva disertacija objavljena je kao prvi svezak njegovih Sabranih djela. Dr. Milka Jauk Pinhak Prikaz doktorske disertacije Ivana Merza Donosimo ovdje prikaz disertacije Ivana Merza iz pera dr. Milke Jauk-Pinhak, prodekana Filozofskog fakulteta Sveucilišta u Zagrebu. Dr.M. Jauk-Pinhak sudjelovala je svojim predavanjem na Mercevom simpoziju u Parizu i u Zagrebu. Filozofski fakultet Sveucilišta u Zagrebu i Postulatura kauze za kanonizaciju Ivana Merza izdali su njegovu disertaciju na francuskom jeziku, koju je 1923.g.obranio na Filozofskom fakultetu Sveucilišta u Zagrebu. Merz je studirao francuski jezik i književnost najprije u Becu, a zatim u Parizu. U svojoj disertaciji istraživao je francusku književnost navedenog razdoblja tražeci u njoj element liturgije. Pošao je od teze, koju je ranije postavio francuski književni povjesnicar Hippolyte Taine, da je liturgija igrala kljucnu ulogu u formiranju europske civilizacije i svih umjetnosti i književnih rodova vec od srednjega vijeka. Jedino joj je stoljece prosvjetiteljstva (18.st.) bilo nesklono. Filozofi prosvjetiteljstva i enciklopedisti njegovali su duh individualizma i smatrali da covjeku nije nužan nikakav utvrden kult niti zajednica da bi uspostavio odnos s Bogom. Narocito je J.J.Rousseau takvim stavom utjecao na svoje suvremenike i na velike pjesnike romantizma. U 19.st. dogada se snažna liturgijska obnova i liturgija definitivno postaje nacionalno nasljede francuskoga naroda. Na pocetku stoji Chateaubriand, koji je želio pokazati da je od svih religija na svijetu kršcanstvo najhumanije, najpoeticnije, najsklonije slobodi, umjetnostima i književnosti i najmoralnije. On je bio posebno privucen ljepotom obreda. Mnogi su pisci, poput njega, bili privuceni vanjskim, estetskim vidom liturgije. Drugi su više bili pod dojmom liturgijskih tekstova i sadržaja obreda , koji mogu izazvati vrlo snažne fizicke i duševne reakcije. Liturgija može pomoci covjeku da uspostavi svoj unutarnji sklad. Francuske pisce Merz je razvrstao u tri kategorije: liturgijske (koji cine vecinu i imaju izrazito pozitivan odnos prema liturgiji), antiliturgijske (pjesnike romantizma) i indiferentne (npr. Balzac, Flaubert). S druge strane tece struja satanistickih djela u kojima se liturgijski elementi koriste da bi izazvali horor i užas (Hugo) ili se njima na simbolican nacin predocuju svakodnevni sadržaji (Baudelaire). Snaga liturgije posebno se ocituje u tome što ona može izazvati obracenje. U književnom razdoblju, koje je Merz istraživao iz svoga sasvim osobnog i novog kuta gledanja na književnost, dva su vrhunca obilježena silinom utjecaja liturgije: prvi je Joris Karl Huysmans (90-ih godina 19.st.), a drugi Paul Claudel (u godinama 1910. Do 1920.), oba konvertita. Kao autor i književni povjesnicar Merz se služi finim, razradenim i ucenim analizama kojima otkriva nove dimenzije francuske književnosti. Bio je velik poštovalaca francuske kulture. Svojim je znanstvenim djelom bitno obogatio naše poznavanje francuske književnosti, a i samim Francuzima otkrio jedan njen novi vid. Uskoro se ocekuje hrvatski prijevod toga djela. ********************** Predgovor KARDINALA FRANJE KUHARIcA za francusko izdanje disertacije Ivana Merza "Ivan Merz - apostol liturgijske obnove mnogo vremena prije Drugog vatikanskog sabora!" Kardinal Franjo Kuharic napisao je predgovor za francusko izdanje doktorske disertacije Ivana Merza . Ovdje ga donosimo u hrvatskom prijevodu. U povodu stote obljetnice rodenja Sluge Božjega Ivana Merza (1896.-1996.) zapocinje izdavanje njegovih Sabranih djela od kojih je vecina sve do sada ostala u rukopisu. Kao prva knjiga u tome nizu jest prijevod njegove doktorske disertacije s naslovom "Utjecaj liturgije na francuske pisce". Zahvaljujem Postulatura za proglašenje svetim Ivana Merza i izdavacu da je to djelo, kao i ostala koja ce slijediti, ponudeno našoj javnosti. Sluga Božji Ivan Merz umro je 1928.godine u 32 godini života., ali njegovo djelo ima poruku i za naše suvremenike. Drugi vatikanski sabor posvetio je veliku pozornost liturgijskoj obnovi. Crkva upravo iz liturgije živi svoju vjeru, svoju zahvalnost Bogu, svoju ljubav. Crkva iz liturgije, a to znaci iz euharistijsko slavlja i sakramenata, crpi snagu za svoju svetost. Drugi vatikanski sabor kaže: "Doista, liturgija kojom se osobito u božanskoj žrtvi Euharistije vrši djelo našeg otkupljenja, u najvecoj mjeri pridonosi da vjernici životom izraze i drugima ocituju otajstvo Kristovo i narav prave Crkve." (SC 2). Liturgija je zaista izvor i središte života Crkve. Stoga je Crkva u liturgiju sabrala svu svoju pobožnost i izražava je mnogostrukim nadahnucima ljepote i dostojanstva. Arhitektura, slikarstvo, skulptura, glazba u liturgiji crpi svoja najuzvišenija nadahnuca i izraze. Tako Crkva u liturgiji ulijeva kroz pobožnost ocitovanje uzvišene ljepote. Stoga je razumljivo da uzvišenost i ljepota liturgije, proživljena vjerom, ne ostavlja ravnodušnima ljude koji u sebi nose težnju za lijepim, uzvišenim i vjecnim. To je osjetila mlada duša Ivana Merza u Parizu. Sam ponesen iskustvom liturgijskog života, piše svoju doktorsku raspravu kako je liturgija utjecala na francuske pisce. Nisu rijetki koji su baš kroz liturgiju nalazili put do Boga i doživjeli obracenje. To je dobro osjetio Ivan Merz jer je sam u liturgiji našao susret s Bogom, i daje svjedocanstvo kako sveta liturgija posvecuje covjeka. Sudjelujuci u Misi, hraneci se tijelom Kristovim i rijecju Božjom, rastao je do pune kršcanske zrelosti. Možemo ga smatrati apostolom liturgijske obnove mnogo vremena prije Drugog vatikanskog sabora. U vjerskom odgoju hrvatske katolicke mladeži, polagao je najvecu pozornost upravo liturgijskom životu mladih da rastu u uvjerenju vjere i cestitosti života. Ovo djelo svojim sadržajem i sadašnjem naraštaju mladih, a pisao ga je mladi Merz, može biti otkrice i poticaj na aktivno sudjelovanje u svetoj liturgiji. Na sve
citatelje zazivam Božji blagoslov **********************
Govor dr. Marina Škarice, rektra
Teologije u Splitu na predstavljanju doktorske dizertacije Ivana Merza. Dr.Marin Škarica, svecenik splitske nadbiskupije, profesor i rektor Teologije u Splitu napisao je svoju doktorsku disertaciju o Ivanu Merzu pod naslovom: "Ivan Merz - promicatelj liturgijske obnove u Hrvatskoj." Napisao ju je u Rimu i obranio 1975.godine na Papinskom Liturgijskom Institutu "Anselmianumu." To je bila prva doktorska disertacija posvecena Ivanu Merz. (Drugu disertaciju o Ivanu Merzu napisao je o.Božidar Nagy, hrvatski isusovac 1978. takoder u Rimu i obranio je na Papinskom Sveucilištu Salesianumu pod naslovom: Ivan Merz - covjek vjere i odgojitelj za vjeru.) Obje dizertacije pisane su na talijanskom jeziku. U ovom kratkom prikazu imam zadatak ukazati na liturgijsku pozadinu ove radnje, u stvari zašto se Merz odlucio pisati ovakovu neuobicajenu radnju. Iznijet cu i neka Merceva liturgijska zapažanja i razmišljanja te kratko upozoriti na posebnost i vrijednost ove radnje uglavnom s liturgijskog stanovišta. Merz je u Sv. Gabrijelu blizu Mödlinga u Svetom tjednu 1920. godine obavio liturgijske duhovne vježbe, koje je studentima držao poznati etnolog o. Wilhelm Schmidt. Otada je Mercev život poprimio snažni liturgijski pecat, te liturgija za njega postaje sve više život, i to život s Kristom i Crkvom, liturgija mu zapravo pomaže ostvariti zajedništvo s Kristom i Crkvom. Ta njegova ljubav prema liturgiji još više se osnažila i produbila za vrijeme njegova studija u Parizu, gdje je iskoristio sve mogucnosti da što dublje zade u duh i bogatstvo liturgije. Tome je sigurno pridonijelo i njegovo svagdanje sudjelovanje na misi s misalom u ruci, njegova svagdanja pricest i cesto pohadanje svecanih liturgijskih obreda u raznim najpoznatijim pariškim liturgijskim centrima, koji su privlacili Parižane. Posebnu i jedinstvenu ulogu u formiranju mnogih francuskih i drugih intelektualaca, posebno pisaca, odigrala je kapela benediktinki u Rue Monsieur. I Merz je najviše pohadao tu kapelu, jer je u njoj mogao duboko i istinski proživljavati liturgiju i u njoj aktivno sudjelovati. Opažao je da liturgija ima velik utjecaj na mnoge ljude, posebno na intelektualce, pisce, obracenike. Zaželio je nešto dublje ispitati koliki je i kakav taj utjecaj. Zato je i razumljivo da se odlucio, da u svojoj doktorskoj radnji ispita koliki je utjecaj imala liturgija na francuske pisce. Tako nastaje njegova doktorska radnja: "Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do naših dana". Pisanje ove radnje omogucilo je Merzu da zaista duboko upozna liturgiju, njezino znacenje, njezin duh i nadasve njezinu ulogu u formiranju pravog vjernika. Smatramo da je to bila zadnja faza Merceva liturgijskog dozrijevanja i njegova potpuno liturgijskog usmjerenja. To mišljenje potvrduje i J. Radic: "Izrada ovakove liturgijske disertacije bila je konacna faza u njegovoj liturgijskoj orijentaciji i izobrazbi." Isto tvrdi i D. Žanko, koji kaže da se "prema svemu cini, da je Pariz izvršio na njega (Merza) najdublji utjecaj" i da je Merz "kroz liturgijsko-poetsku Francusku izradio svoju svetacko-liturgijsku fizionomiju do savršenstva." Ukratko cemo prikazati samo glavne Merceve postavke i tvrdnje, koje on povezuje uz liturgiju, a donosi ih u uvodu i prvom poglavlju radnje. U samoj radnji on želi pokazati i dokazati da su te njegove tvrdnje ispravne. On kaže da je srednjovjekovna drama nastala iz liturgije, to jest iz potrebe da se liturgijska otajstva narodu prikažu na jasan nacin. Stoga je liturgija u ono vrijeme imala važnu civilizacijsku ulogu, koju je uglavnom izvršavala preko mnogih benediktinskih samostana. Svi su umjetnici bili pod utjecajem liturgije, tako da su sve umjetnosti dužnici liturgije, jer su sve one na neki nacin služile potrebama liturgije. Sve srednjovjekovne književne vrste nose ocite tragove liturgijskog utjecaja, pocevši vec od 9. stoljeca, a posebno neka djela poznatih pisaca 17. stoljeca, kao djela R. Racine-a, P. Corneille-a, B. Pascal-a. J. B. Bossuet-a. 18. stoljece prožeto je individualistickim duhom Enciklopedista, stoga je ono posve antiliturgijsko. Antiliturgijski pisac je J.J. Rousseau i njegovi sljedbenici: A. de Musset, A. M. L. de Lamartine, A. de Vigny i drugi. Merz je svoju radnju podijelio na liturgijske pisce, antiliturgijske i takozvane "indiferentne". Dalje Merz tvrdi da objavljivanjem Génie du Christianisme od F. R. de Chateaubrianda pocinje povratak francuske kulture liturgijskim tradicijama, ali ovo još ne zahvaca narodne mase, jer su još postojale mnoge partikularne liturgije. Chateaubriand je uspostavio poštivanje liturgije u javnom mnijenju, ali njegovi dokazi nisu znanstveni. On opisuje najpoznatije obrede i cini se da tako protestira protiv antiliturgijskog duha Rousseau-ovih pristalica. Njegovo poznavanje liturgije je površno. Služi se liturgijom da iz nje izvede sentimentalne i romanticne efekte. Tada dolazi jedan genijalan covjek, don Guéranger, koji ponovno uvodi u Francusku liturgijsko jedinstvo, to jest jedinstvenu rimsku liturgiju, dokidajuci sve partikularne liturgije. On je svojim lijepim i važnim djelima, Institutions liturgiques i L Année liturgique omogucio širenje tocnog shvacanja liturgije i njezine ljepote. Merz naglašava da onaj tko želi upoznati liturgiju treba citati ova djela. Guérangerova aktivnost stvorila je cijelu generaciju prijatelja liturgije. Sve ovo je na svoj nacin utjecalo na pisce. Barbey d' Aurevilly preteca je liturgijskog pokreta medu francuskim piscima. En route od Huysmans-a (1896) oznacuje prvo doba cvata liturgijskog utjecaja u francuskoj književnosti. Claudelova zbirka Corona benignitatis anni Dei (1913) drugi je takav vrhunac utjecaja liturgije. Liturgija ce ubuduce imati važnu ulogu u životu francuskog naroda. Tako je liturgijska umjetnost J. K. Huysmansa, P. Verlainea, P. Claudela i mnogih drugih pisaca na poseban nacin dužnik liturgije. Aktivnost opatije Solesmes i kapela benediktinki u pariškoj Rue Monsieur ostavili su u književnosti dublje tragove nego li benediktinska opatija u Beuronu. Merz pri kraju uvoda istice da je on, na temelju proucavanja i analize moderne književnosti, došao do zakljucka da je rimska liturgija nacionalna baštima francuskog naroda, i da sveti liturgijski tekstovi, koje u Francuskoj skoro svi vjernici prate iz misala, pružaju njima filozofiju i nauku života. Upravo to je razlog, naglašava Merz, zašto su se mnogi obratili na kršcanstvo upravo pod utjecajem liturgije. Merz još naglašava da se pisci mogu podijeliti u dvije grupe: s jedne strane pisci koji su više navezani na estetsku vrijednost, to jest na ljepotu liturgije (J. K. Huysmans), a s druge strane pisci koji nadasve pokušavaju bolje shvatiti sadržaj i filozofsko-vjersku poruku liturgije (E. Baumann). Merz je u svojoj radnji "minuciozno obradio oko pedeset književnika, analizirao oko 500 književnih djela (romana, lirskih pjesama, drama, apologetskih stranica, antiliturgijskih spisa, konvertitsih svjedocanstava i najsitnijih književnih priloga, u kojima se javlja barem jedan stih ili jedan redak liturgijskoga duha)." Merz u zakljucku ipak kaže da nije analizirao sva djela pojedinih pisaca u kojima se aludira na liturgiju, nego samo ona najvažnija. On takoder istice da ova njegova radnja može poslužiti drugima u još dubljem proucavanju ovoga problema, ali u isto vrijeme tvrdi da nece biti moguce otkriti još neke novosti, jer je on detaljno analizirao mnoge pisce i veliki broj njihovih djela. Merz se nije dugo zadržavao na tumacenju poznatih liturgijskih stvari. Prema njemu "liturgija je javno bogoslužje organizirano službeno od Crkve"(Herbert). I razni vjerski obredi, koji se ne odnose striktno na liturgiju, ali su na neki nacin s njom povezani, privlace njegovu pažnju. U mnogo slucajeva on je naglasio i dokazao da je liturgija narodno bogatstvo francuskog naroda, bogatstvo koje odgaja ukus Francuza i daje im nauku života. Liturgija je bila posebna briga benediktinaca, i ova je radnja vecim dijelom zrcalo utjecaja benediktinaca na francuski narod. Merz u ovoj radnji barem nekim naznakama pokazuje da je liturgija utjecala i na srednjovjekovnu dramu, a taj utjecaj osjeca se sve do danas, kaže on, kod francuskih pisaca. Suvremena liturgijska obnova u Francuskoj velikim je dijelom djelo don Guérangera, koji ponovno uspostavlja jedinstvenu rimsku liturgiju, koja u Francuskoj nije postojala od Karla Velikog do 18. stoljeca. J. K. Huysmans, koji je bio apostol liturgije medu intelektualcima i umjetnicima, pokazao je da se ljepota poezije nalazi u raznim vjerskim obredima. Veliko zanimanje za liturgiju francuskih intelektualaca i srednje klase privuklo je i pažnjju stranaca, koji se nisu mogli otrgnuti draži liturgije. Merz kaže da iz njegovih analiza proizlazi da su se mnogi obratili pod utjecajem liturgije. Merz je sve svoje tvrdne potkrepljivao citatima i smatrao je da je uspio dokazati sljedecu don Guérangerovu tvrdnju: "... Ljubav prema svetim svecanostima (obredima) duboko je ukorijenjena u srcima Francuza i zajedništvo (savez) izmedu vjere i poezije, koje cini temelj katolicke liturgije, ima za njih tako veliki car, da ne mogu ni bol ni politicki interes prouzociti da je u ovim casovima zaborave, dok tako plemenite i duboke emocije prolaze njihovim dušama." Merz je na kraju radnje donio i nekoliko veoma važnih kazala; ja ovdje želim posebno istaknuti ono liturgijsko, koje sadrži veci dio raznih obreda i ceremnija, liturgijskih tekstova i pojmova (preko 160), koje us u 19. i 20. stoljecu analizirali razni francuski pisci. U ovom kazalu može se veoma brzo konzultirati i pronaci koji je pisac obradivao pojedinu materiju i pojmove, u kojemu djelu i na kojoj stranici toga djela. Ovo kazalo je veoma važno i zahtijevalo je naporan i dug rad da ga se priredi. "Karakteristika je ove opširne teze da je i nehotice postala apologijom liturgije. Na poseban nacin potrebno je naglasiti da se u posve novom svjetlu pokazalo važno znacenje gregorijanskog pjevanja... Sam Merz je osobno pohadao razne liturgijske centre u Francuskoj: Montmartre, Chartres, Lourdes, benediktinke u Rue Monsieur u Parizu i druge, i na taj nacin je kontrolirao opise pisaca koje je obradivao." D. Žanko pisao je 1938: "Tim golemim radom dr. Merz se uzdigao u red najtemeljitijih strucnjaka ovoga predmeta i sami Francuzi bili bi mu najviše zahvalni, kada bi imali štampanu ovu savjesnu i minucioznu strucnu klasifikaciju i studiju o liturgijskim elementima u njihovoj ogromnoj i nepreglednoj literaturi." Slicno se izrazio i dr. Tommaso Federici, laik, profesor na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu, kad je upoznao djelo Ivana Merza. Srecom, sada Francuzi imaju štampanu ovu radnju i mogu biti zahvalni onima koji su je izdali. Nakon svega recenoga možemo prihvatiti kao tocnu tvrdnju prof. D. Žanko: "Ali po svemu se cini, da je Pariz izvršio na njega u tom smislu najdublji utjecaj, da je baš kroz francusku katolicko-konvertitsku literaturu osjetio svu realnost Kristove prisutnosti u rimskoj Crkvi. Sa dušom, kakvom je Ivan došao u Pariz 1920. proci kroz cudo katolickoga srca moderne Francuske pišuci disertaciju i listajuci stranicu po stranicu od Chateaubrianda do Helloa, tragajuci iskljucivo za najintimnijim aspektom Crkve, za liturgijskim duhom, to znaci proci jedinstveno krštenje vodom ljepote. Kroz francusku religioznu poeziju voden za ruku od de Maistrea, Huysmansa i Claudela Merz se smrtno zaljubio u kolektivnog Krista i ne samo naucio nego licno doživio njegovu realnu prisutnost u Crkvi i svemu crkvenomu, naravno umjetnicki doživio kroz intuiciju Leona Bloya i Paul Claudela, znanstveno doživio kroz misli Emila Baumanna, Luise Bertranda i Peguya, te nadnaravno doživio kroz psalme i liturgijsku molitvu Mise, o kojoj ga je snažno poucio slavni don Guéranger." Sada možemo vidjeti i shvatiti odakle kod Merza onakova ljubav i oduševljenje za liturgiju. Na taj nacin on dolazi u Zagreb u drugoj polovici 1922. godine potpuno spreman duhovno, liturgijski i intelektualno da zapocne odlucan rad medu hrvatskom katolickom mladeži, posebno s namjerom da duhovno obnovi ovu mladež okupljenu u katolickim organizacijama, a i cijelu Hrvatsku upravo po liturgiji. Objavljivanje ove vrijedne doktorske radnje veliko je obogacenje za sve koji cijene Merza i njegov rad, ali i za sve koji žele upoznati smisao i znacenje liturgije za istinski duhovni život. Završimo ovaj prikaz rijecima prof. Tommasa Federicija: "Tako kao laik, jedini od zacetnika liturgijskih pokreta i obnova modernog vremena, Ivan Merz je dostojan da se nazove ljubljeni , dragocjeni sin Crkve, izabrana duša, Božji ugodnik i da bude predložen kao primjer moderne svetosti, stvarne i življene." U stvari Ivan je znao ici naprijed, neustrašivo i sigurno, i onda kada to nije bilo lako, kada je nailazio na mnoge poteškoce, nerazumijevanje, protivljenja, bez ikakve jace podrške, i uspio je, nadvladavajuci sebe. U ovome stoji znacenje i velicina Ivana Merza. Uzet u svojoj cjelini, on stoji pred nama kao covjek, apostol, propagator liturgije, svetac - da ga što bolje upoznamo i nasljedujemo. Objavljivanje ove njegove doktorske radnje svakako ce uvelike doprinijeti njegovu boljem upoznavanju u njegovoj i našoj Hrvatskoj, ali isto tako i diljem svijeta. Upravo zato izdavanje ove radnje ima svoje veliko opravdanje. |