Pozdravna riječ banjolučkoga biskupa Franje Komarice na početku Svete Mise

Pastirski pohod Svetoga Oca Ivana Pavla II. Banjoj Luci 22. lipnja 2003.

Sveti Oče, nasljedniče apostolskoga prvaka, prvosvećeniče Ivane Pavle II., je li ovo doista stvarnost, a ne nekakav privid, da ste Vi osobno danas ovdje kod nas u Banjoj Luci? Jest, istina je, dobrome Bogu budi hvala i čast!

»Dobro si učinio, što si došao!« (Dj 10,33). Tim se svečanim i učtivim riječima rimski stotnik Kornelije zahvalio apostolu Petru kada se ovaj, po Božjemu nadahnuću, pojavio na pragu njegove kuće u gradu Jopi.

Istim biblijskim riječima, pun nade i neizmjerno zahvalan, kličem i ja Vama, Petre naših dana, Ivane Pavle, Veliki i posebno dragi i štovani: Dobro ste učinili, što ste poslušali Božje nadahnuće i došli ponovno k nama, u ovu nama – ali i Vama također – dragu zemlju Bosnu i Hercegovinu, u Vrhbosansku metropoliju, u ovu rodnu moju Biskupiju banjolučku, koju ste mi – po promislu Božjem – prije 14 godina povjerili na upravljanje.

U ime našega prvostolnika kardinala Vinka Puljića, braće biskupa i svećenika, te redovnika i redovnica i svih vjernika svjetovnjaka i rimskoga i grčko-ukrajinskoga obreda, ali i mnogih ljudi dobre volje, s područja ove biskupije i zemlje, izražavam Vam najsrdačniju dobrodošlicu: Dobro nam došli vrhovni pastiru Opće Crkve, Božji proroče našeg vremena, najveći mirotvorče suvremenoga svijeta, neumorni branitelju Božje časti i ljudskoga dostojanstva!

S nama, okupljenima iz svih krajeva naše domovine, izražavaju Vam radosnu dobrodošlicu braća u biskupstvu, svećenici i drugi hodočasnici pristigli iz raznih europskih zemalja, poglavito iz susjedne Hrvatske.

Na ovome su jedinstvenom veleslavlju nazočni i naši poštovani susjedi: predstavnici drugih vjerskih zajednica u našoj zemlji; predstavnici države, entitetā, županijā, grada Banjaluke, mnogih općina, raznih kulturnih institucija, predstavnici međunarodne zajednice u BiH. Nazočni su ovdje i predstavnici naših dobročinitelja iz više europskih i američkih zemalja, kojima od srca zahvaljujemo na svesrdnoj pomoći, što su nam je do sada pružili te se živo nadamo da će i dalje biti uz nas.

Sveti Oče, neizbrisivo su nam se u sjećanje utisnule Vaše očinske, utješne riječi, izgovorene mnogo puta u deset zadnjih godina naše teške tragedije: »Niste napušteni. S Vama smo. Bit ćemo s Vama sve više!« Da je to istina svjedoči i ovaj Vaš drugi pastirski pohod u samo sedam godina našoj Crkvi i Domovini, gdje duboke i bolne rane nedavnog nametnutog nam rata, vrlo sporo i nažalost, nepravilno zarašćuju.

Došli ste i ovaj put u svoju sredinu, u Banjaluku, na tlo Katoličke Crkve, koja je ovdje još od prvih stoljeća kršćanstva i koja je kroz svoju dugu i burnu povijest dijelila sudbinu okolnih biskupija: Baloie i Siscije, Salone i Nina, Splita i Knina, Vrhbosne i, poglavito Zagreba, kojemu je pripadala više od šest stoljeća. Odlukom Vašega prethodnika Lava XIII. iz 1881. u ovaj je grad, u sklopu obnovljene redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini, postavljeno sjedište tada osnovane Banjolučke biskupije.

U stoljećima svoga rasta i cvata ovdje je Katolička Crkva doživljavala i dramatične trenutke uistinu »raspete Crkve«. Za svoju vjernost objavljenoj Božjoj istini o Bogu i čovjeku, napose kroz zadnjih pet stoljeća, svojim su životom platili mnogi njeni biskupi, svećenici, redovnici, redovnice i drugi Kristovi vjernici. Samo u zadnjih 60 godina ova je biskupija imala najveći broj žrtava među svojim svećenicima, redovnicima i vjernicima svjetovnjacima, od svih biskupija u hrvatskome narodu.

Za vrijeme nedavne ratne tragedije, u duhu Evanđelja i Vaših poticaja, nismo uzvraćali zlom za zlo. Dapače, uporno smo se trudili činiti dobro svima u nevolji, bez razlike na vjersku ili nacionalnu pripadnost, pa i onima od kojih smo morali podnositi nepravdu i zlo. Unatoč našemu miroljubivom držanju, dobro poznatu našim susjedima i međunarodnim predstavnicima, Katolička se Crkva u široj banjolučkoj regiji voljom ovozemaljskih moćnika sada nalazi pred potpunim istrjebljenjem. Desetci tisuća katolika s područja Banjolučke biskupije i Vrhbosanske nadbiskupije, kao i iz drugih krajeva BiH, još uvijek čekaju da se vrate na svoja stoljetna ognjišta, u svoje župe i tu nastave život dostojan čovjeka. U moju se biskupiju do sada uspjelo vratiti samo oko 3% od broja njezinih prognanih i izbjeglih vjernika.

Uvjeren sam da iskorjenjivanje katolikā s ovih prostora nije volja Božja. A Vi ste mi osobno u proljeće 1996. rekli da to nije ni Vaša volja niti to smije biti volja Crkve. Iako smo kao biskupija i metropolija teško ranjeni, i sada se trudimo činiti dobro svima, ustrajno radeći na pomirbi utemeljenoj na istini, na pravdi i na iskrenome oprostu, praštajući istodobno drugima njihova zlodjela i moleći druge za oproštenje zbog zlodjela počinjenih od pripadnika Katoličke Crkve, sadašnjih i prijašnjih naraštaja, u ovim našim krajevima, koji su naša mila i jedina naša Domovina.

Kao biskupi smatramo svojom dužnošću izvršavati obavezu, na koju ste nas podsjetili i za koju ste nas posebno ohrabrili kada ste ono bili u Sarajevu u travnju 1997., pozvavši nas da neumorno dižemo proročki glas te ukazujemo na nasiljā, raskrinkavamo nepravde, nazivamo zlo pravim imenom i svim zakonitim sredstvima branimo povjerene nam zajednice, ne dopuštajući da nas zastraši ni jedna ovozemaljska vlast (usp. Govor članovima Biskupske konferencije, br. 3).

Želimo u ovome gradu i u ovoj zemlji biti dragocjena spojnica kršćanskoga Zapada i Istoka, pouzdani voditelji dijaloga između kršćanstva i islama, vjerodostojni graditelji pravedna mira među narodima ove zemlje i ovoga dijela Europe. Kako bi to uistinu mogli biti, potrebno je najprije da možemo opstati u svojim domovima, župama i biskupijama i imati životne uvjete dostojne čovjeka Europe 21. stoljeća. Svojim podrijetlom, svojom uljudbom i svojom vjerom pripadamo zajedničkoj europskoj kući te zbog toga želimo – a i u stanju smo – pridonijeti njezinu duhovnome napretku i razvoju. Ali smo istodobno razočarani  i žalosni, što ta ista Europa u nama još uvijek ne prepoznaje ljude i narode ravnopravne ostalim svojim žiteljima. Neka i u ovome dijelu našega kontinenta Europa što prije bude Europa: ujedinjena i ravnopravna, koja sve poštuje i pomaže onima koji su slabiji. Zato Vas, Sveti Oče, smjerno i usrdno molimo da i dalje, kako u Crkvi tako i u svijetu, budete glas svih ovdašnjih obespravljenih ljudi: i katolikā i nekatolikā,. O čujte ovaj glas vapijućega u pustinji! Ne zaboravite nas i pomozite nam da ponovno stanemo na vlastite noge i kao društvo i kao Crkva!

Sveti Oče, ima u ovome gradu, u ovoj biskupiji i u ovoj zemlji istinske vjere, neuništive nade i djelotvorne ljubavi. Ima ovdje uspjelih svjedočkih života, koji zavrjeđuju svako poštovanje. Ima i ova mjesna Crkva što ponuditi općoj Crkvi: ima dragocjeno jedinstvo svojih svećenika, redovnika, redovnica i vjernika svjetovnjaka s njihovim biskupom i međusobno. Ima u njoj pravih mučenika među svećenicima; za jednog od sedmorice mučenika iz zadnjega rata, župnika Ratka Grgića, niti nakon punih 11 godina još uvijek ne znamo mjesto njegove mučeničke smrti. Ima u ovoj biskupiji i Crkvi vjernih redovnika, franjevaca i trapista, i redovnica iz nekoliko družbi; ima požrtvovnih roditelja i plemenite mladeži otvorenih poticajima Božjega Duha u zalaganju za brata čovjeka, za opće dobro i bolji svijet.

Danas ova biskupija nudi na oltar Crkve jednoga od svojih najdičnijih članova, mladoga vjernika svjetovnjaka, koji se je istaknuo u službi Evanđelja: časnoga slugu Božjeg Ivana Merza, rođena i odrasla u Banjaluci, a umrla u Zagrebu. Čovjek je to koji s jedne strane svojom visokom kršćanskom kulturom nadvisuje zemaljske uskogrudnosti, povezuje narode i države, miri i ujedinjuje svijet vjere i znanosti, i s druge strane svojim primjerom potiče mnoge u ovoj biskupiji, ali i izvan nje, posebno u Katoličkoj Crkvi u Hrvatā, da budu vjerni Kristu i Njegovu namjesniku na zemlji.

Hvala Vam, Sveti Oče, što ste toga apostola mladeži iz prve polovice prošloga stoljeća nakanili danas uzdignuti na čast oltara, i to baš ovdje, u njegovu rodnom gradu, sada, na početku Srednjoeuropskoga katoličkog dana, koji budi nove nade među katolicima zemaljā Srednje Europe!

U prigodi Srebrnoga jubileja Vaše papinske službe, a u ime svih ovdje nazočnih i u ime svih katolika Bosne i Hercegovine, izričem Vam najsrdačnije čestitke praćene molitvom Kristu, Dobrome Pastiru, da Vas On čuva živa i zdrava svojoj svetoj Crkvi te još dugo ravnate svetim narodom Božjim!

Još jednom Vam kličem – dobro nam došli Sveti Oče i od svega srca Vam hvala!