KONGREGACIJA ZA KAUZE SVETIH

V A T I K A N

 

DEKRET O  HEROJSKIM KREPOSTIMA

ČASNOGA SLUGE BOŽJEGA IVANA MERZA

 

Objavljen u Vatikanu, u nazočnosti Pape Ivana Pavla II.  5. VII. 2002.

 

 

         «Meni je život Krist a smrt dobitak» (Fil 1, 21). Ove riječi, koje je Sluga Božji Ivan Merz htio da mu budu upisane na grob, mogu ukratko označiti njegov život koji je sav bio ispunjen ljubavlju prema Kristu, svjedočenjem za Evanđelje i služenjem Crkvi. On je, sasvim vođen Kristovim Duhom, radosno stupao putem svetosti te je riječju i djelom svim ljudima svijetlio svjetlom božanskog Otkupitelja (usp. Mt 5, 16), ostvarujući ono što će kasnije II. Ekumenski Vatikanski Sabor kazati: «Zapovijed ljubavi, koja je najveći Gospodinov nalog, sili sve kršćane da rade za slavu Božju dolaskom njegova Kraljevstva, i za vječni život svih ljudi, kako bi spoznali jedinoga pravoga Boga i onoga koga je poslao Isusa Krista (usp. Iv 17, 3). Svi se kršćani moraju truditi oko toga da božansku poruku spasenja spoznaju svi ljudi po svoj zemlji (Dekret o apostolatu laika Apostolicam Actuositatem, 3).

         Sluga Božji, sin Mavre Merza i Terezije Mersch, rođen je 16. prosinca 1896. godine u Banjoj Luci, u Bosni, koja je tada bila okupirana od Austro-ugarske monarhije.  2. veljače 1897. g. preporođen je sakramentom Krštenja. U devetoj godini primio je prvu svetu pričest, a sljedeće godine ojačan je sakramentom sv. potvrde. Marljivo je i uspješno pohađao osnovnu i srednju školu, privatno je učio svirati violinu i glasovir; napose je učio francuski jezik. Njegovu ljudskom i  kršćanskom odgoju puno je pridonio profesor Ljubomir Maraković, koji je bio zauzeti promicatelj Katoličkog pokreta među mladima. Njegovom pomoću sluga Božji, koji je u obitelji dobio solidan ćudoredni odgoj, počeo je dublje upoznavati katolički nauk i revno njegovati zajedništvo s Bogom po Euharistiji, molitvom, štovanjem Djevice Marije, prezirom grijeha i čežnjom za dobrom. Godine 1914. počeo je pisati svoj dnevnik, koji je ogledalo njegove duše i njegova puta prema svetosti.

         Završivši srednju školu u rodnom kraju, da udovolji volji roditelja, ušao je u Vojnu akademiju  u Bečkom Novom Mjestu, koju je napustio tri mjeseca kasnije zbog moralne pokvarenosti koja je ondje vladala. 1915. god. upisao se na Filozofski fakultet Sveučilišta u Beču, a sljedeće godine pozvan je u vojsku i poslan na talijansko bojište. Sudjelujući u Prvome svjetskom ratu duhovno je očvrsnuo osjećajući se privučenim k dubljoj spoznaji Boga i ustrajnijem vježbanju u krepostima. Nakon rata nastavio je studij u Beču 1919. do 1920. a potom u Parizu  1920.-1922. Postigao je naslov doktora filozofije na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je boravio s roditeljima; u istom je gradu od 1922. god. predavao francuski jezik na Nadbiskupskoj gimnaziji.

         Da bi bio što savršenije sredstvo u Božjim rukama, dao se na studij filozofije i teologije. Marljivo je njegovao duhovni život i stalno napredovao u nasljedovanju Krista. Aktivno je sudjelovao u poslanju Crkve, upotrijebivši svoje različite talente  za Katoličku akciju kojoj je postao promicateljem u skladu s naukom Vrhovnog svećenika Pija XI.  U «Hrvatskom orlovskom savezu» mudro je i plodonosno radio na kršćanskom odgoju mladih, kojima je napose preporučivao milosni život, euharistijsku pobožnost, duh žrtve, apostolat i vjernost Vrhovnom svećeniku. Obično je preporučivao da se prenosi u život liturgija, koju je smatrao najboljom školom svetosti.

         Sve što je sluga Božji druge učio, sam je savjesno, vedro i ustrajno ostvarivao, slijedeći Božju riječ koja glasi: «Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima» (Mt 5, 16). Prosvijetljen vjerom, hodio je s Bogom pouzdavajući se čvrsto u njegovu Riječ i u crkveno Učiteljstvo. Godine 1921. je pisao: «Cijeli moj život se kreće oko Krista Gospodina», kojega je sluga Božji gledao u Crkvi, u Euharistiji, u sakramentima, u Svetom Pismu i u bližnjemu.  Boga je ljubio svim svojim srcem, svom dušom svojom i svom snagom svojom (usp. Mk 12, 30); vjerno je vršio njegovu volju, borio se protiv napasti, izbjegavao grijeh, težio za evanđeoskom savršenošću, radosno i revno odgovorio je Gospodinu koji ga je zvao na rad u svoj vinograd (usp. Mt 20, 3-4). Ljubeći Krista ljubio je duše. Govoreći sudionicima na Euharistijskom kongresu u Zagrebu 1923. godine,  sluga je Božji ustvrdio: «I jer Isus čezne i strepi za svakom pojedinom dušom, jer je ona stvorena za vječno blaženstvo, to se čežnja za dušom naših bližnjih prenosi od Isusa na nas i u nama se rađa želja da stavimo sve te duše u Isusov naručaj za koji su one i stvorene».

         Bio je promicatelj liturgijskog pokreta u Hrvatskoj, vršio je djela duhovnog i tjelesnog milosrđa, pružao gostoprimstvo, promicao slogu i njegovao prijateljstvo, jednom riječju živio je otajstvo «zajedništva svetih».  Duboko se ufajući u Boga, obilno je sijao dobro sjeme i na kamenito i suho tlo; vjerovao je u učinkovitost molitve i žrtve; povjeravao se Božjoj providnosti, a u poteškoćama  i u bolesti sačuvao je duhovni mir.

         Pomnjivo se pripremao za život vječni, koji je nastojao zaslužiti poštujući Božje i crkvene zapovijedi. Brižljivo je njegovao pravednost prema Bogu i bližnjemu, umjerenost u korištenju zemaljskim stvarima, strpljivost, jakost, siromaštvo, čistoću i poslušnost prema roditeljima i poglavarima. Iz ljubavi prema Bogu vedro je podnosio teške patnje bolesti, koje su ga dovele do smrti u jutarnjim satima dana 10. svibnja 1928. godine.

Ivan Merz je pravi Kristov svjedok u životu, na samrti i poslije smrti a sjećanje na njegov apostolski žar i na izvanredne kreposti  živo je u Božjem narodu.

Glas svetosti, koji je sluga Božji uživao u Hrvatskoj, nije oslabio tijekom vremena, usprkos progonu Katoličke Crkve sa strane komunista. Kad je pri Duhovnom stolu u Zagrebu pokrenuta kauza beatifikacije i kanonizacije, proveden je Dijecezanski informativni postupak, kojeg je valjanost potvrdila Kongregacija za kauze svetih dekretom od 5. lipnja 1992. godine.  Pošto je bila pripremljena Pozicija, po zakonskim propisima održana je rasprava o tome je li sluga Božji vršio kreposti u herojskom stupnju. Dana 19. travnja 2002. održan je Posebni kongres konzultora teologa, s pozitivnim ishodom. Sljedećeg 7. svibnja, u Redovitom zasjedanju oci kardinali i biskupi, saslušavši izlaganje ponensa kauze, preuzv. gosp. Salvatorea Fisichella, naslovnog biskupa Voghenze, izjavili su da je Ivan Merz u herojskom stupnju vršio kreposti bogoslovne, stožerne i druge s njima povezane.

Pošto je niže potpisani kardinal Prefekt  o svemu ovome podnio podrobni izvještaj Vrhovnom svećeniku Ivanu Pavlu II., Njegova Svetost je prihvatila i potvrdila mišljenja Kongregacije za kauze svetih i naredila da se pripremi dekret o herojskim krepostima sluge Božjega.

Pošto je to propisno učinjeno, danas, sazvavši potpisanoga kardinala prefekta kao i ponensa kauze te mene tajnika Kongregacije i ostale koji po običaju bivaju pozvani, u njihovoj prisutnosti Sveti je Otac svečano izjavio: Utvrđeno je da je sluga Božji Ivan Merz,  vjernik laik, u herojskom stupnju posjedovao bogoslovne kreposti vjere, ufanja i ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao i stožerne kreposti razboritosti, pravednosti, umjerenosti i jakosti, kao i kreposti s ovima povezane, - u svrhu o kojoj se radi.[1]

Vrhovni svećenik je naredio da se ovaj dekret objavi i unese u akte Kongregacije za kauze svetih.      

Dano u Rimu, dana 5. mjeseca srpnja godine Gospodnje 2002.

 

Iosephus Card. Saraiva Martins

                                                                                               Prefekt

 

                                                                             + Eduardus Nowak

                                                                                       Tajnik


 

[1] U latinskom originalu  ova formula glasi:  Constare de virtutibus theologalibus Fide, Spe et Caritate tum in Deum tum in proximum, necnon de  cardinalibus Prudentia, Iustitia, Temperantia et Fortitudine, iisque adnexis, in gradu heroico, Servi Dei Ioannis Merz, Christifidelis laici, in casu et ad effectum de quo agitur. Ove posljednje riječi (“u ovom slučaju i u svrhu o kojoj se radi”) odnose se na beatifikaciju i kanonizaciju, u vidu koje se izdaje dekret o herojskim krepostima.