IVAN   MERZ

BOŽJA PORUKA NAŠEM VREMENU

U dokumentarnom filmu što ga je Hrvatska televizija snimila o Ivanu Merzu i prikazala na svojim ekranima u 2000. god. nastupa i Kardinal Franjo Kuharić. Na kraju svoga nastupa Kardinal izjavljuje kako je Ivan Merz «Božja poruka našem vremenu.» Sličnu misao o Merčevoj «poruci» Kardinal Kuharić potvrdio je i svega četrdeset dana prije svoje smrti u pismu koje je uputio postulatoru Merčeve kauze 31. siječnja 2002. u kojem među ostalim piše: «Ivan Merz je svojim obraćenjem i životom suvremena poruka današnjim generacijama i mladim intelektualcima da je vjera svjetlo Kristovo koje obasjava svakoga čovjeka.»

Promatrajući povijest Crkve možemo reći da je svaki Božji ugodnik, svetac, blaženik ili kandidat oltara određena Božja poruka svome vremenu. U svakom povijesnom vremenu Bog uzdiže svjedoke vjere da nam budu putokazi kako doći do Boga, kako svetije živjeti kršćanski poziv, kako ostvarivati život po Evanđelju. I našem vremenu označenom velikim tehničkim dostignućima, ali isto tako sekularizmom i liberalizacijom Bog šalje svjedoke vjere među koje svakako pripada i naš Ivan Merz. Kao laik, živeći od svoje laičke profesije pokazao je kako se u svijetu može živjeti potpuno posvećen Bogu i životu po Evanđelju. Pogledat ćemo sada podrobnije razne vidove poruke koju nam Bog upućuje preko svetoga života našega Ivana Merza.

1. Merz je dokaz postojanja Boga i nadnaravnog svijeta vjere

Kada je bilo završeno snimanje priloga Kardinala Kuharića za dokumentarni film o Ivanu Merzu,  Kardinal je, opraštajući se od osmočlane tv-ekipe koja ga je snimala, rekao nazočnima i ovu misao: «Veći dokaz da Bog postoji jesu sveci na zemlji, negoli zvijezde na nebu.»  Time je riječima, što je bilo očito, aludirao i na našeg Ivana o kojem je na filmu dao lijepo svjedočanstvo.

            Sveti ljudi najprije svojim životom po vjeri i potom svojim djelovanjem za Boga jesu u prvom redu svjedoci da Bog postoji, da duhovni, nadnaravni svijet jest jedna realnost u koju oni bili neprestano uronjeni. Za Ivana Merza to su posvjedočili brojni njegovi prijatelji koji su s njime dolazili u kontakt.

             Dr. Čedomil Čekada o petoj obljetnici Ivanove smrti objavljuje članak pod naslovom «Naš svetac u fraku»,  te među ostalim tvrdi: «Na Merzu su, čovjek bi skoro smjelo rekao, milost i duhovni svijet eksperimentalno dokazani. Njegov vjerski razvitak i asketsko sazrijevanje, osobito na početku njegova duhovnog puta, nemaju naravne eksplikacije… Ako nećemo da se na njemu ogriješimo o načelo dovoljna razloga, moramo priznati metafiziku milosti i nevidljivoga svijeta. Ona ga prožima sve jače i jače. Bez nje ne može se Merza uopće razumjeti.»

      Kardinal Franjo Šeper, koji je Merza osobno poznavao i s njime prijateljevao, u svojoj izjavi za Merzov proces beatifikacije veli: «U životu sam susreo samo dvije osobe koje su samom svojom pojavom djelovale na poseban način i stvarale oko sebe kao neku nadnaravnu atmosferu. Jedan od te dvojice bio je dr. Ivan Merz.»

            Marica Stanković, velika katolička javna radnica koja je Ivana Merza poznavala i s njime surađivala u svojoj izjavi za njegov proces beatifikacije tvrdi: «Na njemu se osjećala blizina Božja. On ju je nosio, kudgod je prolazio. Kad smo uz njega bili, mi smo je gotovo osjetno osjećali. I zato je trebao samo jedan Merčev pogled, samo jedan susret s njim, i najnemirnija duša smirivala se, utješila se.

            Profesor na Papinskom sveučilištu Gregorijani u Rimu, Francuz o. Irennee Hausherr, isusovac, Merza je također poznavao i s njime se susreo nekoliko puta u Banjoj Luci, Parizu i Rimu. Za Merzov proces beatifikacije dao je izvanredno svjedočanstvo o Merzovoj svetosti u kojem među ostalim izjavljuje: «Hoće li tko razumjeti ili ne, u njegovoj se blizini osjećala sasvim osobita prisutnost Božja… Hrvati ne bi smjeli dopustiti da ugasne uspomena na Ivana Merza. Čovjek takve inteligencije i tako široke naobrazbe koji je usred svijeta živio potpuno Božjim životom, životom djeteta u evanđeoskom smislu, koji je samom tom jednostavnošću i smirenim predanjem Božjoj dobroti, jedinom Dobru, ustostručavao svoje energije u služenju dobru - to je tako lijep i tako blagotvoran prizor da ga ne bi smjeli skrivati ni u Hrvatskoj ni izvan nje…  Neka njegovi sunarodnjaci zahvale Bogu što im je u njemu dao uzor pravog kršćanina i zaštitnika.»

2. Merz kao laik ostvario svetost života

Posebna Božja poruka koja nam preko Ivana Merza dolazi jest činjenica da je on kao vjernik laik u svome životu ostvario ideal evanđeoske svetosti života. Merz nije bio ni svećenik, niti redovnik niti je kao laik radio u crkvenim strukturama. Vršio je laičko zanimanje, bio je srednjoškolski profesor francuskog i njemačkog jezika na gimnaziji i tim radom si je zasluživao svoj svagdanji kruh. Nešto slično kao sv. Pavao koji je u određenom razdoblju svoga života pravio šatore, što mu je bio zanat, samo da ne bude kršćanskoj zajednici na teret i da bude uvjerljivije njegovo propovijedanje Isusa Krista.

U svojoj enciklici na početku novog tisućljeća Novo millenio ineunte Papa Ivan Pavao II. daje katoličkim vjernicima program u sedam točaka za novo tisućljeće po kojem treba živjeti i kojega treba ostvarivati. Prva točka toga programa jest upravo ostvarivanje svetosti u kojoj Papa među ostalim veli:

«Ovaj ideal savršenosti ne smije se pogrješno shvatiti kao da bi uključivao neku vrstu izvanrednog života koji mogu živjeti samo neki 'velikani' svetosti. Putovi svetosti su mnogostruki i prikladni pozivu svakoga čovjeka. Zahvaljujem Gospodinu koji mi je dao da tijekom ovih godina proglasim blaženima i svetima tolike kršćane, a među njima mnoge laike koji su se posvetili u najredovitijim životnim okolnostima. Vrijeme je da se svima na uvjerljiv način ponovno ponudi to 'visoko mjerilo' redovitog kršćanskog života.» (Novo millenio ineunet, br. 30.

Hrvatski su biskupi 24. rujna 2002. objavili poseban dokument «Pozvani na svetost» gdje upravo razrađuju i primjenjuju na naše okolnosti tu Papinu ideju i poticaj vjernicima što je dao cijeloj Crkvi na početku trećeg tisućljeća tj. poziv na ostarenje svetosti u svim prilikama života.

Važno je međutim naglasiti i ovo: Ivanu Merzu ta svetost nije bila dana od početka, od djetinjstva. On se vođen milošću Božjom postupno do nje uzdizao i to kroz osobni trud, nastojanje, kroz borbu sa svojim slabostima, kroz trpljenja Prvog svjetskog rata, koristeći sva duhovna i asketska sredstva što ih Crkva preporuča  onima koji ozbiljno teže k ostvarenju svetosti.

3. Merz katolički intelektualac spaja znanost, kulturu i vjeru 

Osim što je bio laik, Ivan Merz je postigao visoku profesionalnu sveučilišnu naobrazbu. Doktorirao je u svojoj struci napisavši disertaciju o utjecaju liturgije na francuske književnike. U svome životu spaja znanost i vjeru, pokazuje kako se može povezati  duboko vjersko uvjerenje i svetost života s visokom kulturnom i intelektualnom izobrazbom. U svome kratkom životu naučio je deset jezika i osposobio da je mogao zarađivati kruh u četiri zanimanja (profesor što je bio, časnik u vojsci, književnik, a posjedovao je znanje i vrline jednog svećenika). Nakon što je doktorirao u svojoj struci Merz studira privatno kršćansku filozofiju i teologiju pod vodstvom isusovaca pripremajući se tako i intelektualno za svoj apostolski rad. Uz to se bavio pisanjem, te je ostavio veliku pisanu baštinu, brojne objavljene radove, a mnogi radovi ostali su do sada u rukopisu i sada se postupno objavljuju.

4. Primat duhovnosti i duhovnog života u odnosu na akciju

Da bi se mogao uspinjati prema kršćanskoj svetosti Ivan je svjestan da bez Božje pomoći i snage ne može napredovati. Stoga svesrdno gaji molitveni i sakramentalni život, odakle dobiva snagu za ostvarenje kršćanske savršenosti i za svoj apostolski rad. Svoj duhovno-molitveni život Merz temelji najprije na liturgiji, katoličkom bogoslužju, koja je za njega prava škola svetosti.  «Na temelju se Liturgije svaka pojedina duša odgaja. Može se reći da je Liturgija pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog Kristova života.»[1] Te njegove ideje o važnosti sudjelovanja vjernika u liturgijskom životu potvrdit će kasnije i Drugi vatikanski sabor.

Središte liturgijskog slavljenja i života jest Euharistija. U životu časnog sluge Božjega Ivana Merza to je bilo veoma istaknuto. Njegova ljubav prema Euharistiji očitovala se najprije u njegovu svakodnevnom sudjelovanju u sv. misi i primanju sv. Pričesti, te njegovim čestim adoracijama pred Presvetim Sakramentom.  Svijest da u Euharistiji prima samoga Boga Isusa Krista ispunjala je njegovu dušu radošću koja je nalazila odjeka u njegovim brojnim spisima i člancima, te u svjedočanstvima njegovih suvremenika. O važnosti primanja presv. Euharistije piše: «U sv. Pričesti gdje se vaše tijelo i vaša duša ujedinjuje sa samim Božanstvom, treba biti vrhunac vašega života; u tom je činu i vrhunac cjelokupne liturgije. Sve veličanstvene  molitve i pjesme, sva vaša razmatranja, svi vaši čini tijekom dana moraju biti kristocentrični, moraju biti usmjereni prema tom jedinom času vašega dnevnoga života – sv. Pričesti. Na taj se način već na zemlji  ispunjava vaša zadnja svrha i postajete dionicima same biti Božje.»[2]

Merz je čovjek dubokog duhovnog života i nastojanja za svetošću. Prije svakog apostolskog djelovanja smatra Merz da treba prethoditi najprije osobni duhovni život. Tako u svom poznato članku «Sticanje podmlatka» piše: «Temelj našega apostolskog rada i uspjeha leži prema tome u nama samima, u našem odnosu k Isusu, koji u nama mora živjeti. Koja su, dakle, svojstva da se ponajprije sami izgradimo? To je dnevna jutarnja meditacija, često prisustvovanje sv. misi i primanje sakramenata, dnevno ispitivanje savjesti i dnevno čitanje duhovnog štiva. Činimo li to, to će Isus u nama sve više i jače živjeti, razumjet ćemo bolje smisao života i ekonomiju spasa i uvidjet ćemo s kojom ljubavlju naša Ljubav - Isus - ljubi svaku pojedinu dušu.»  Naravno da je Merz sve ovo što je drugima preporučivao u prvom redu on sam vršio kako su mnogi posvjedočili i što je i bio izvor njegova uspjeha u apostolatu.

5. Merz - čovjek Crkve i papinstva

«Nema jače ideje u Merčevu liku od ideje Crkve», veli za nj prijatelj D. Žanko i nastavlja: «Crkve, koja kroz papinstvo čuva nauku i jedinstvo, te Crkve koja kroz liturgiju moli i prinosi 'žrtvu hvale' Ocu i 'pomoću koje' - veli Merz – 'vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnoga života Kristova'.  Papinstvo i liturgija, to su krila Merčeve duše, to su bitni karakteristikon čitava njegova bića.»[3] Na poseban način ističe se u njegovu osobnom vjerskom životu i apostolskom radu zadivljujuća vjernost i odanost crkvenim pastirima, u prvom redu Papi kao Kristovu Namjesniku, a potom i mjesnim biskupima, čije je smjernice za rad u Katoličkoj Akciji na poseban način ustrajno provodio u život. Sam nam je časni sluga Božji dao odgovor odakle u njemu tako velika ljubav prema Crkvi i Papi. Na pitanje jedne ankete zašto ljubi Crkvu i Svetog Oca Papu, odgovorio je: «Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima, a u Svetom Ocu pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svoga.»[4]  Crkva je «velebni odraz neizmjernog Krista» – tim će se riječima izraziti časni sluga Božji u svome programtaskom članku o duhovnoj obnovi po liturgiji Crkve.[5] I stoga je i razumljiva njegova velika, odana i vjerna ljubav prema svetoj Crkvi i onima koji je vode.

6. Merz - neumorni i revni apostol

Iz njegove doživljene spoznaje Isusa Krista i njegova spasenjskog poslanja koje Crkva kao Kristovo mistično tijelo nastavlja kroz povijest,  u mladom Ivanu Merzu rađa se svijest da se i on treba aktivno uključiti u to poslanje svojim apostolskim radom. Stoga se Ivan nije zadovoljio da  svoju vjeru živi samo unutar četiri zida svoga stana i četiri zida crkve. On izlazi u javnost, na putove, trgove i raskršća suvremenog života. Drži predavanja, brani vjeru, promiče njezina moralna načela u javnom životu.

Poznata je njegova rečenica koju je još kao student u Parizu napisao, a koju je, spomenuvši Merza, i Papa Ivan Pavao II. naveo u svome govoru u Splitu prigodom svoga drugog pohoda našoj domovini 1998.: «Katolička vjera je moje životno zvanje.»[6]  To je svoje zvanje časni sluga Božji ostvario na zadivljujući i herojski način pa ga stoga Crkva želi postaviti za uzor kako se u laičkom staležu može ostvariti ideal kršćanske svetosti i angažiranog apostolata. 

To svoje zvanje Merz je ostvarivao na raznim područjima kršćanskog života. Po povratku sa studija i početkom svoga javnog djelovanja Ivan se aktivno uključuje u rad katoličkih organizacija za mladež i postaje njihov glavni duhovni animator i idejni vođa.[7] U svojoj  apostolskoj revnosti vođen je uvijek i samo nadnaravnim motivima: «Srž svakog apostolata mora biti borba protiv grijeha. To je glavni okvir, u koji  ulaze  druge vrste apostolata - čisto vjerski, prosvjetni, politički, ekonomsko-socijalni. Tko vojuje u redovima Crkve, ima samo jednog neprijatelja - grijeh, sve su ostalo indiferentne stvari kojima se valja služiti za pobijanje grijeha i promicanje spasa duša.»[8]

            Merz se spremno odaziva pozivu Pape Pija XI. za uvođenje Katoličke Akcije, tj. sudjelovanje laika u hijerarhijskom apostolatu Crkve i ustrajno promiče njezine ideje. Nakon povratka s hodočašća iz Rima za Svetu Jubilarnu godinu 1925. g., kamo je poveo stotinjak članova Orlovske katoličke organizacije, Merz piše članak o plodovima toga hodočašća nakon susreta s Papom, te veli: «Euharistija i Papa trebaju biti korijen, vrelo i počelo Orlovstvu. Euharistiju i Papu valja dati našem narodu. I kada Orlovstvu uspije da ove dvije ideje učini kraljicama hrvatske narodne duše, tada može mirne duše reći sa sv. Pavlom: 'Dobar  boj vojevah.' To je jedina i najčvršća osnovica bez koje je sav rad osuđen na rasulo. Eto, do te su spoznaje Orlovi ponovno došli na svom rimskom  hodočašću." [9]

I vatikanski dekret o herojskim krepostima naglašava Ivanovu apostolsku revnost te se u njemu navode i ove njegove misli: «I jer Isus čezne i strepi za svakom pojedinom dušom, jer je ona stvorena za vječno blaženstvo, to se ta čežnja za dušom naših bližnjih prenosi od Isusa na nas i u nama se rađa želja da stavimo u Isusov naručaj sve te duše za koji su one i stvorene.»[10] Sličnu misao izrazio je Ivan u svome pismu sarajevskom nadbiskupu I. Ev. Šariću 3.V.1926.:

«Mi smo se orlovi stavili u službu svete Crkve spremni da je milošću Božjom pomažemo u širenju Kraljevstva njezina Božanskog Zaručnika. Nemamo nikakvih nuzgrednih ciljeva, već onaj jedini, glavni: što više duša sjediniti s Isusom. Stoga se apsolutno pokoravamo i u tom pitanju, kao i u svim drugima, našim biskupima.»[11] Svoj apostolski žar za spasenje duša, i napose za odgoj mladeži, časni je sluga Božji Ivan Merz okrunio posebnim činom na kraju svoga života: svjestan da Bog od njega traži da mlad umre, svoj je život na samrti svjesno prikazao Bogu kao žrtvu za hrvatsku mladež učlanjenu u orlovski pokret. O petoj obljetnici njegove smrti izrečena je o njemu u javnosti i ova tvrdnja: «Nikada nije obukao reverende, a bio je stup Crkvi Božjoj».[12]

7. Merz odgojitelj mladeži.

Po svojoj profesiji Merz je bio srednjoškolski profesor. Kao profesor ne samo da je svoju službu savjesno vršio nego je na razne načine odgojno djelovao na svoje učenike, kako su to mnogi od njih posvjedočili. «Bio je više naš odgojitelj nego profesor»,  napisat će o njemu jedan njegov učenik. No tamo gdje se Merz posebno istaknuo u svome odgojiteljskom radu bile su katoličke organizacije za mladež u koje se odmah uključio po svome dolasku u Zagreb nakon završenih studija. Bio je izabran za predsjednika Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza, potom za potpredsjednika i tajnika Hrvatskog orlovskog saveza, a bio je i član Marijine kongregacije gdje je vršio sve do smrti službu tajnika.  I upravo u apostolskom radu među mladima stekao je najviše zasluga. Važno je ovdje istaknuti njegov apostolski program  koji je napisao kao  predgovor orlovskog priručnika Zlatne knjige. U tom dokumentu koji je u pisanoj formi postao žrtva nerazumijevanja njegove okoline, Merz iznosi svu novost svoga apostolskog programa. Tek nakon nekoliko godina taj je svoj program, po kojem je djelovao od početka svoga javnog rada, objavio kao poseban članak.[13] Na poseban način Merz ovdje ističe važnost euharistijskog života, i potom uključivanje mladeži i njihovih organizacija u Katoličku Akciju.

Časni sluga Božji Ivan Merz u svojim brojnim spisima ostavio je bogatu duhovnu baštinu. Neumoran je bio u pisanju članaka, držanju predavanja, promicanju načela kršćanskog morala na svim područjima. Djelujući kao odgajatelj mladih on ih ne želi učiniti samo karakternim nego ih nastoji oduševiti za vođenje duhovnog života, za život milosti kroz molitveni i  skaramentalno-liturgijski život. Potom ustrajno u javnosti promiče crkveno učenje i poznavanje papinskih dokumenata, a ljubav prema Crkvi i papi nastoji usaditi u srca svojih suvremenika, napose mladih. Posebno se bori za očuvanje čistoće duše i tijela kod mladeži, te u tu svrhu drži predavanja, piše članke i objavljuje knjižicu za mladiće «Ti i ona»; i za djevojke je mnogo učinio u smislu prosvjećivanja i promicanja moralnih vrijednosti u njihovu životu, tako da su ga prozvale «vitezom ženske časti.»[14]

Odgojitelji i prosvjetni djelatnici, što je i sam bio naš časni sluga Božji po svojoj profesiji, u Ivanu Merzu i njegovu odgojiteljskom radu mogu pronaći kako se kršćanski odgaja mladoga čovjeka, koje ciljeve, metode i sredstva treba upotrebljavati da bi se odgajanik ispravno usmjerio prema ljudskoj i kršćanskoj zrelosti.[15]

8. Merz uzor Bogu posvećenim  osobama u svećeništvu, redovništvu i posvećenim laicima.

Prigodom proslave 50. obljetnice smrti Ivana Merza Kardinal Franjo Kuharić u svome govoru na svečanoj akademiji 26. X. 1978.g. u Zagrebu rekao je i ove riječi: «Ivan Merz ima mnogo toga reći danas našim mladima, našim sjemeništarcima, našim bogoslovima, našim redovnicima i redovnicama, nama svećenicima i biskupima. Zaista, ovaj naš dragi Orao bio je apostol vrlo kratko vrijeme, samo šest godina, a unio je mnogo, učinio je mnogo, zapalio je mnoge, jer je sam gorio ljubavlju Duha Svetoga koja se u njemu razgorila u otvorenost duše da prihvati Isusa za Kralja svoga srca i života i da uđe u Njegovo Kraljevstvo.»

Ivan, premda nije pripadao kleričkom niti redovničkom staležu, u svijetu je živio potpuno Bogu posvećenim životom na što se i zavjetom obavezao kao laik. Još kao devetnaestogodišnjak učinio je zavjet čistoće do braka, a sa 27 godina (1923.g.) kad mu je bilo jasno da Bog traži njegovo cijelo srce, učinio je zavjet vječne čistoće, čime se je potpuno posvetio Bogu. Njegova posvećenost Bogu očitovala se u svakodnevnom sudjelovanju na sv. misi i primanju sv. pričesti. Premda nije bio obvezan, molio je Časoslov. Krunica mu je bila svakodnevno u rukama i svakodnevno je obavljao adoraciju pred Presvetim Sakramentom i veoma često preko tjedna i pobožnost križnog puta, kako to svjedoči njegov duhovnih o. Vrbanek.

Ozbiljno je namjeravao osnovati svjetovni institut Bogu posvećenih laika po uzoru na Operu Kardinal Ferrari iz Italije. Nažalost, prerana smrt ga je u tome spriječila, ali je njegovu ideju deset godina nakon Ivanove smrti djelomično ostvarila njegova bliska suradnica u apostolskom radu Marica Stanković koja je osnovala zajednicu Suradnica Krista Kralja. Marica Stanković u svojim spisima izričito naglašava da je osnovala zajednicu samo zahvaljujući Ivanu Merzu koji ju je za to pripremao tijekom života i svojim svetim životom davao joj je moralnu snagu za to djelo.

9. Susret s trpljenjem i križem – uzor i onima koji trpe

I bolesnici i patnici mogu naći u Ivanu Merzu divan uzor kako se strpljivo podnose svakodnevne poteškoće, kako se ljubi Isusov križ i kako ga se strpljivo nosi sve do kraja svoga života. Već od mladosti pratila je Merza patnja i trpljenje i nastavila se u raznim oblicima sve do kraja njegova života, a on ju je  svjesno prihvaćao i prikazivao Bogu. Zapisat će Ivan u duhovnim vježbama: «Bože, daj mi snagu da u dragovoljnome trpljenju postajem Tebi sve sličniji.»[16]  «Tebi za uzdarje, Bože, dajem sama sebe. Daj da kalež trpljenja primim i da zazovem na ovoj zemlji Tvoje ime, da Te nakon toga mogu licem u lice gledati!»[17]  «Život bez križa, udoban, morao bi za mene biti najvećom sramotom. Stoga moram biti sretan i smatrati kao normalno stanje vojnika Isusova teške staleške dužnosti. Zato ih trebam savjesno obavljati i to smatrati za križ mojega života; za moje dnevno razapinjanje, koje donosi blagoslova u radu za spasavanje duša u Katoličkoj Akciji.»[18]  Posljednjih mjeseci križ je posebno pritisnuo njegova leđa ali ga je strpljivo ponio sve do kraja života. Bolest (upala čeone šupljine) primorala ga je da pođe na operaciju, ali je Ivan bio svjestan da će tom prigodom i umrijeti. Prije odlaska na operaciju sastavio je svoj nadgrobni natpis u obliku oporuke. Duhovniku je rekao da žrtvu svoga života prikazuje za hrvatsku mladež u organizaciji Orlovstva u kojoj je za života djelovao. Tu svoju spremnost Merz je potvrdio i dan prije nego će umrijeti. Koliko je njegova žrtva bila draga Bogu, pokazao je daljnji slijed događaja. Nakon smrti tisuće mladih hrvatskih vjernika uzeli su Ivana Merza kao primjer svoga života i slijedili su njegove ideje. Zato su mu i stavili na grob vijenac s natpisom koji najbolje potvrđuje što je Ivan Merz značio, a znači i danas: HVALA TI ORLE KRISTOV ŠTO SI NAM POKAZAO  PUT K SUNCU.

Bog je pozvao Merza k sebi u vječnost u onoj životnoj dobi kad je još bio dovoljno mlad da mladima bude blizak, a opet dovoljno zreo i odrastao da odraslim vjernicima može biti uzor kako se može ostvariti svetost i angažirate se u izgradnji Božjeg Kraljevstva počevši od mladih godina života.

10. Posljednja ispovijest vjere i očekivanje milosrđa Gospodinovoga

Predosjećajući da će umrijeti, Ivan je prije odlaska na operaciju sastavio svoju oporuku i to na latinskom jeziku, jeziku Crkve. Radilo se u stvari o nacrtu natpisa za nadgrobni spomenik a Ivan mu je dao naslov "testamentum". To je bilo ujedno i posljednje što je Ivan napisao u svome životu. Oporuka je pronađena u ladici njegova pisaćeg stola nakon smrti. U nekoliko rečenica Ivan je sažeo sav svoj život i svoje vjerovanje u budućnost koju mu obećava Onaj kojemu je povjerovao i posvetio svoj život. U tim riječima nema straha ni neizvjesnosti pred misterijem kojemu ide u susret. Iz svake riječi izvire samo vedra nada i sigurno pouzdanje u vječni život i blaženstvo što vjerniku obećava kršćanska vjera. U hrvatskom prijevodu natpis glasi:

Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno potpuno vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova. I(van) M(erz) sretan u blaženstvu i miru. Duša će moja postići cilj za koji je stvorena. U Gospodinu Bogu.

Ivanova oporuka jest divan zaključak njegova života i kruna njegove pobožnosti. Njome je stavio točku na remek-djelo što ga je stvorio od svoje duše i svoga života surađujući s Božjom milošću.

Ove riječi njegove oporuke nalaze se danas uklesane na bijeloj mramornoj ploči nad njegovim grobom u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu.

11. Merz u svjetlu Drugog Vatikanskog sabora

Govoreći na proslavi 50. obljetnice smrti časnog sluge Božjega Ivana Merza u Zagrebu, 26. XI. 1978.  nadbiskup Franjo Kuharić bio je rekao i ove riječi: «Kada  čitamo  koncilske  dokumente,  pogotovo  o  apostolatu  laika,  pa  konstituciju  u  Crkvi,  nekako  osjećamo  da je  to  već  sve  živjelo  u  Ivanu  Merzu;  da  je  on  to  ostvario  davno  prije  Koncila,   jer  je  zapravo  ostvario  ono  što  Koncil  želi  da  bude  ostvareno,  a  to  je  autentično,  velikodušno življenje Evanđelja. Ići za  Isusom  Kristom. Vjerovati  u  Crkvu  u  njezin  misterij  u  kojoj  su  neprestano  otvoreni  nepresušni  izvori  spasenja. I  kad  bismo  imali  sve  više  takvih  velikana  duha  u  suvremenom  trenutku,  imali  bismo  mirniju  nadu  za  budućnost  naše  Crkve  i  našeg  naroda.»

Iste misli izrekao je bio četiri godine ranije i banjalučki biskup Alfred Pichler iz rodne biskupije Ivana Merza kad je predvodio sv. misu u zagrebačkoj katedrali na Dan Ivana Merza, 10. V. 1974.:

       "Iznenadila me jedna činjenica kad sam pred neki dan opet pročitao njegov životopis. Otkrio sam da je Merz upravo onaj čovjek kakvog traži II. vat. sabor. Među koncilskim dokumentima ima jedan dekret o apostolatu laika. O tome istom predmetu govori II. dogmatska konstitucija o Crkvi. Tu su o vjernicima laicima iznesene zapravo sasvim nove nauke. I shvatio sam da je Ivan Merz izvanredno suvremen čovjek. Kad svijet dobro shvati dekrete Drugog vatikanskog sabora, tada će tek dr. Merz postati poznat i biti još suvremeniji."

Dr. Marin Škarica u svojoj doktorskoj disertaciji koju je napisao o Merzu kao promicatelju liturgijske obnove, u jednom cijelom poglavlju obrađuje suvremenost Ivana Merza pod vidom liturgije. Mnoge ideje koje je Koncil donio i odobrio, Ivan Merz ih je propagirao i provodio već prije četrdesetak godina. Vidjeli smo, iako kratko, koliko je Ivan cijenio liturgiju i shvaćao njezinu važnost za duhovni život kršćana. Isto tako veoma je nastojao da ljudi razumiju ono što svećenik moli kod sv. mise i da budu kod nje aktivni. Nakon Koncila te su ideje postale su opća svojina Crkve, a Merz je to već davno prije ostvarivao.

U Ivanovoj biografiji "Borac s bijelih planina" (FTI, 1971.) pri koncu knjige nalazi se cijelo jedno poglavlje koje nosi naslov "Suvremen i nakon Drugog vatikanskog koncila". U poglavlju su doneseni mnogi koncilski tekstovi kojima se uspoređuje učenje Koncila s onim što je Ivan Merz zastupao i činio. Najveće Ivanovo značenje gledano kroz prizmu Koncila jest njegovo pionirsko nastojanje oko ostvarivanja autentičnog laičkog apostolata. Ono što je Ivan samoinicijativno i vođen Milošću Božjom činio i ostvarivao, takav angažman za proširenje Kraljevstva Kristova Drugi vatikanski sabor danas traži od svakoga laika. U tome nam Ivan svijetli svojim nenadmašivim primjerom.

Merčevo življenje ideja i smjernica Koncila prije Koncila ističe također i službeni vatikanski dekret o njegovim herojskim krepostima i to odmah na početku kao što navodimo u sljedećem završnom odlomku. Time je i vrhovna uprava Crkve potvrdila njegovu aktualnost i suvremenost jer je Merz puno toga živio i anticipirao što će kasnije potvrditi Drugi vatikanski sabor.

12. Prema oltaru

5. srpnja 2002. god. proglašen je u Vatikanu dekret o herojskim krepostima časnog sluge Božjega Ivana Merza i time je priznata njegova svetost. To je najvažniji čin prije same beatifikacije čime je završen njegov proces za priznanje herojskih kršćanskih vrlina koji je trajao pune 44 godine tj. od 1958.g.. Važno je naglasiti da ovaj službeni crkveni dokument o Ivanu Merzu odmah na početku stavlja jedan citat iz dokumenta o Apostolatu laika Drugog vatikanskog sabora i primjenjuje ga na Ivana pokazujući kako je to on već sve u djelo provodio i prije samog Sabora. Dekret započinje ovim riječima:

«Meni je život Krist a smrt dobitak. Ove riječi koje je Sluga Božji Ivan Merz htio da mu budu napisane na grobu, mogu se smatrati sažetkom njegova života koji je sav bio ispunjen ljubavlju prema Kristu, svjedočenjem za Evanđelje i služenjem Crkvi.  On je, potpuno vođen Kristovim Duhom, žurno išao putem svetosti, te je riječju i djelom svijetlio svojoj okolini svjetlom Božanskog Otkupitelja, pa je tako ostvario ono što će kasnije reći 2. Vatikanski Sabor: «Zapovijed ljubavi koja je najveći Gospodinov nalog, sili sve kršćane da rade za slavu Božju koja se ostvaruje dolaženjem njegova kraljevstva, a tako i za vječni život svih ljudi, kako bi spoznali jedinoga pravoga Boga i onoga koga je poslao Isusa Krista. usp. Iv 17,3). Svim je kršćanima časno breme da porade kako bi božansku poruku spasa spoznali i primili svi ljudi posvuda na zemlji.(Dekret o apostolatu laika, Apostolicam Actuositatem, AA, br. 3)»

Beatifikacija Ivana Merza najavljena je za 22. lipnja 2003. g. uBanjoj Luci kada će Papa Ivan Pavao II. svečano potvrditi i priznati svetost Ivana Merza i aktualnost njegove poruke  za naše vrijeme.                                                                                  

                                                                                                           o. Božidar Nagy, postulator