U 1. svjetskom ratu
U veljači 1916. god. polazi
Ivan u vojsku i nakon oficirskog tečaja poslan je na talijansku frontu gdje
ostaje do konca rata. Kako je proživljavao rat i njegove strahote, najbolje
se vidi iz dnevnika koji je uspio voditi i na fronti. Gledajući dnevno smrti
u oči, izvrgnut stradanjima svake vrste, Ivanov se nazor na svijet produbio.
Sumnje i kolebanja iščezavaju u susretu s trpljenjem i smrću. Kršćanska
vjera pojavljuje se Ivanu kao jedina vrijednost koja pobjeđuje sve zlo koje
je Ivan oko sebe gledao i doživljavao. Pod konac rata pisat će Ivan svome
ocu ove značajne riječi: "Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu,
jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo
da opet postanem slobodan i da uredim svoj život prema onome što sam spoznao
da je pravo."
Iz ratnog dnevnika
Graz, 18. III. 1916. - Velika je vjerojatnost da ću i ja na frontu. Iskreno govoreći, ja se ne bojim smrti, ta tamo gore je ono pravo carstvo. Samo se još nisam pomirio s mišlju da ću ja zaista onamo i nisam sebi svjestan da vodim krepostan život...Ta uvijek sam bio protiv rata. Sve bih ljude najradije izgrlio i pomirio između sebe... Graz, 27. III. 1916. - Upravo sada trebam duševne snage, trebam crpsti iz nepresahnjivog vrela Ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije, koja napunja dušu rasvjetom, koja je svjetlija od dana, koja je pretvara u duševno zadovoljstvo, koja smiruje u osjećanju nečega nepoznatog i neizmjernog. Silno, svesilno bih htio opet tome Vrelu. O, Deus, adiuva me! (O Bože, pomozi mi!) Zingarella, 18. V. 1917. - Bol, patnja, pogled na tolike tisuće iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi, jamačno, pere sa čovjeka sve prolazno i velikom mu energijom upravo sugerira smisao života. Ono malo boli, što pretrpih, onaj prvi strah pred puščanim tanetima i šrapnelama, na putu k brigadi, govorile su mi uvjek Gospodinove riječi: "[to se bojite, zar još ne vjerujete?" Pa čemu se bojati? Ta On gore već znade što će sa mnom biti, On me neizmjerno voli, pa znade da li je za mene bolje da poginem ili da dalje živim. Pa čemu se bojati kad On određuje moje putove! Valja živjeti i Njega vječno hvaliti i ne brinuti se za smrtnu opasnost.
Monte Rasta, 5. X. 1917. - Gone me želje, potkapa me borba i nestalnost... Kad će doći vrijeme vječne slave, vječnog otkupljenja? Kad ćemo vidjeti uskrslog Jaganjca i sjaj njegove vječno-lijepe Majke, koji se proteže iznad svih svjetova? Kada, kada ćemo biti ujedinjeni u pjevanju nebeskih korova, kada ćemo se izgubiti u vječnom pjevanju Sanctus, Sanctus, Sanctus, obavijeni Božanskim sjajem?
Fonzaso, 5. II. 1918. - Boga nikada zaboraviti! Neprestano težiti za ujedinjenjem s njime. Svaki dan - ponajbolje zoru - upotrijebiti jedino za razmišljanje i molitvu, po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise. Taj sat treba biti izvor dana, u tome satu valja da čovjek zaboravi na cijeli svijet, da potisne sve svjetske brige, svu nervozu života, da bude miran kao u kolijevci. U tome se satu moraju stvoriti planovi za budući dan, tu se razmišlja o vlastitim pogreškama i moli milost da se svlada sva slabost. Bilo bi grozno kad ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi za me! Ne smijem onako živjeti kao što sam živio prije rata. Moram započeti novi, preporođeni život u duhu novo-spoznatog katolicizma.
Beč, 9. IV. 1918. - A što ću ja biti? To je teško pitanje, koje me muči već dulje vremena. Zanima me književnost i umjetnost, iako sada ne uživam više u tome... Na ovome smo svijetu samo provizorno... za čas nismo tu, a ovaj život imade samo utoliko smisla, ukoliko je priprava za drugi. Tako je i sa životom naroda i čovječanstva... Istina je, književnost nije sve. Literatura, umjetnost, samo su detalji u tome velikom djelu: Kraljevstvu Božjem. Sve struke imaju pred Bogom jednaku vrijednost, samo se mora raditi po Njegovoj volji... Biti praktičnim katolikom mora biti moja svrha... Bože moj prosvijetli me da ubrzo dođem do čvrste odluke! Svagdje neka se vrši volja Tvoja, jer smo ovdje samo putnici, a u našoj se pravoj domovini neće mnogo pitati da li sam bio profesor ili zidar. Ali nešto biti valja!
Fontanel, 20. V. 1918. - Saniteci pronesoše ispod prozora na nosilima krvlju oblita kuhara. Pokriven je dekom. Lice mu je crveno, crveno, crveno - krv, krv, krv, a da se ne mogu ni crte lica prepoznati.... Mysterium vitae - krvlju obliven čovjek. Od Adama do danas milijuni su to ljudi prepatili i prepatit će do sudnjega dana...
Fontana Secca, 28. V. 1918. - Svibanjska kraljica neka mi oprosti, što na nju tako rijetko mislim. Bože, Bože, više mističnog svijeta! Solarol, 13. VII. 1918. - Neki dan vidjeh svećenika. Najradije bih poljubio ruke koje su držale Krista...O Bože da sam već kod Tebe! Najbolje bi bilo da plamenom svoga Milosrđa sažgeš parazite grijeha, koji su se usukali u moju dušu, pa da dobar i svet stupim u Te, ili barem da u životu budem nadahnut svetom radošću i nadčovječanskom voljom. Lako je pisati, ali teško je sveto živjeti! Solarol, 4.VIII.1918. - Najsretniji dan bio bi kad bi otac i majka postali dobri kršćani, kad bi naša obitelj postala katoličkom....