ZA SAV RAD ZA CRKVU I NAROD – HVALA!

 

Govor dr. Antuna Ivandije

na pogrebu dr. Dragutina Kniewalda

7. V. 1979.

 

Dopratili smo u definitivni stan, u ko­načno počivalište jednoga svog brata čo­vjeka, koji se nakon duga života, proživ­ljenih peripetija, počestih nerazumijeva­nja, teških patnja i tjelesnih boli konač­no smirio u ovome grobu. Želio je da nje­gov odlazak bude nečujan i skroman, kao što je bio povučen i posljednji period nje­gova života. Poštujući njegovu želju, u skromnosti ga sahranjujemo, no Bogoslov­ni fakultet i mi, njegovi studenti i uče­nici, ne možemo a da mu na rastanku ne reknemo barem skromno, ali javno: Hvala!

Na svom dugom životnom putu — ro­dio se g. 1889. — dr. Kniewald je osebu­jan, ali velik čovjek. Kao rođeni Zagrep­čanin završava srednju školu i maturira na Gornjogradskoj gimnaziji. Na vidiku je bila vesela budućnost i privlačna karijera, ali on je odlučio postati katoličkim sve­ćenikom. Javio se tadašnjem zagrebačkom nadbiskupu sa željom da postane sveće­nik, ali da želi poći na studije u Rim. No tadašnjem zagrebačkom nadbiskupu nisu trebali učenjaci i profesori, nego kapela­ni — kako sam reče — pa se zato Kniewald javio senjskom biskupu, koji ga je odmah poslao u rimski zavod Germanicum-Hungaricum, pa je tako mladi Kniewald uniformu i sabljicu zagrebačkog Ple­mićkog konvikta zamijenio crvenim talarom pitomaca Germanicuma. Svršivši studije u Rimu kao doktor filozofije i teo­logije, dolazi u Senj svom biskupu te po­staje biskupskim tajnikom, zatim profeso­rom na bogosloviji, te se g. 1921. konačno vraća u svoj Zagreb. Tu radi na Bogoslov­nom fakultetu sve do svog umirovljenja. Njegov se rad na Fakultetu uglavnom odvijao u tri smjera: bio je profesor pa­storalnog bogoslovlja, liturgike i crkvene umjetnosti. Postoje popisi znanstvenih ra­dova dr. Kniewalda, po kojima je on po­znat crkvenim znanstvenim krugovima. No Kniewald je u povijesti hrvatske Cr­kve poznatiji po svom radu u Katoličkom pokretu. On je zajedno s dr. Ivanom Merzom, kojega je kršćanski usmjerio dr. Ljubomir Maraković, unosio u mlade hrvat­ske generacije Katoličku Akciju Pija XI. Svoja iskustva u radu s mladeži ostavio je u dvije zlatne knjige: Katoličkom đaku i Katoličkoj učenici, za koje je golema šte­ta da se i danas ne daju mladeži u ruke. Kniewaldova osnovna misao u radu u Ka­toličkoj Akciji bila je sve do njegove smr­ti: Katolička Akcija mora apstrahirati od politike. A kad su teške prilike hrvatsko­ga naroda u staroj Jugoslaviji mlađima zamutile jasno stanovište Katoličke Akci­je, Kniewald se od tih pojedinaca s boli distancirao. Žalio ih je, jer ih je volio.

Kao liturgičar Kniewald je poznat i iz­van naše domovine. Posebno se bavio po­viješću liturgije, te je pred čitavu Europu iznio naš posebni zagrebački liturgijski obred, i s mađarskim liturgičarom bene­diktincem Rado-om riješio podrijetlo za­grebačkog obreda.

U praktičnom radu Kniewald je kod nas pokrenuo liturgijsko gibanje i dao nam je prvi prijevod Rimskog misala, koji je doživio nekoliko izdanja i bio prije Drugog vatikanskog sabo­ra jedina veza vjernika sa svećenikom pred oltarom. Također je još prije II. va­tikanskog sabora načinio prijevod čitavog brevijara, koji je ostao u rukopisu.

No jedna stvar nije svima poznata: Kniewaldov nastup i rad kao člana Pripremne li­turgijske komisije Drugog vatikanskog sabora. Njegov dubokim razlozima obraz­ložen intervent, potkrijepljen našim gla­goljskim bogoslužjem i odobrenim hrvat­skim prijevodom Evanđelistara i Rimskog obrednika, bio je odlučujući faktor da je Drugi vatikanski sabor raspravljao o bogoslužnom jeziku i dopustio živi narodni jezik u bogoslužju Katoličke Crkve. Ta prije su neki formalisti kod nas proglaša­vali skizmaticima ljude koji su govorili da nema pravog liturgijskog života, dok ljudi ne budu razumjeli što svećenik na oltaru moli. Dr. Kniewald je uz vlastitu veliku žrtvu uspio u tome.

Sve to spomenuto i mnoštvo nespome­nutoga rad je dr. Kniewalda na crkvenom području. No, on je poznat i izvan crkve­nih krugova kao ozbiljan povjesničar cr­kvene umjetnosti. Njegovi studijski član­ci o našim antependijima, pokaznicama, relikvijarima, jesu pravi dobitak za zna­nost, jer je on kao liturgičar dublje razu­mio sadržaje i likovna rješenja nego ljudi koji nemaju tako detaljnog poznavanja li­turgije. A svojim studijama liturgijskih kodeksa s umjetničkog stanovišta uvrstio se među najbolje poznavaoce našega i ma­đarskoga sitnoslikarstva, i stvorio je vla­stitu diateku kodeksa i minijatura, kakvu vjerojatno nema ni jedna naša ustanova.

To su poznate stvari, no rijetko tko zna da je dr. Kniewald — po njegovu vlastitom pričanju — zapravo spasio Bašćansku plo­ču. Kad su, naime, u teškim danima dik­tature i nasilja u staroj Jugoslaviji zbog žandarskih postupaka bili u opasnosti sva­ki hrvatski čovjek i svaka hrvatska stvar, tada su mještani Jurandvora noću skinuli Bašćansku ploču s crkvenog zida i sakri­li je na morskoj obali pokrivši je kame­njem, da je spase od sudbine, kakvu je ne­kad doživio natpis kraljice Jelene. Nitko nije znao gdje se ploča nalazi, i mještani nisu nikome htjeli to reći. Tada je s čla­novima Akademije došao dr. Kniewald, i mještani su njemu kao katoličkom sveće­niku odali tajnu. Tako je Bašćanska ploča spašena i prenesena u Zagreb.

Toliko stvari ima kod kojih je Kniewald sudjelovao, a za koje javnost ne zna. Bo­goslovni fakultet i Bogoslovno sjemenište imaju Kniewaldu zahvaliti da Nijemci za vrijeme rata nisu zauzeli čitavu zgradu i prekinuli rad bogoslovije i fakulteta. Nje­govo njemačko prezime, savršeno pozna­vanje njemačkog jezika, ljudski nastup — i ništa drugo — bio je jedini argumenat kod njemačke komande. — A kasnije, kad su počele padati optužbe o kolaboraciji i političkoj angažiranosti sjemeništa i fa­kulteta, dr. Kniewald se pobrinuo za pro­matrača izbliza, koji je objektivno izvje­šćivao. Pa ovom prilikom i jednomu i drugomu iskrena hvala! Kniewald je to mogao učiniti, jer je imao čist obraz, jer je znao točnu granicu između vjere i Cr­kve s jedne strane i politike s druge stra­ne. Hvala mu!

I ja osobno kao njegov student i njegov učenik imam njemu mnogo zahvaliti. A najviše mu zahvaljujem za ono što je uči­nio za mene kad sam bio u najvećoj ne­prilici. Kad su drugi bili u strahu, jedini je Kniewald načinio sve što je bilo u nje­govoj moći. Dragi moj profesore, hvala!

Za sav rad za Crkvu i narod, za sjeme­nište i fakultet, za znanost i kulturu, — za ljudsko i čovječansko razumijevanje — dr. Kniewaldu Bog neka bude plaća, a među nama trajan spomen i zaslužena mu slava!

Dr. Antun Ivandija