Prof. Thomas Gueydier

KULTURA, VJERA I NACIJA U DISERTACIJI IVANA MERZA

Predavanje održano u Europskom Domu u Zagrebu,
18. studenog 2005.

Dame i gospodo!

Ima tomu 85 godina kako je jedan mladi Hrvat od dvadesetak godina, izgubljen u anonimnom mnoštvu ljudi, žena i djece tek izašlih iz prvog svjetskog rata, stigao u Pariz. Sa svoja dva prijatelja započeo je otkrivati Francusku. Nakon mnogo poteškoća da nađe stan, on se smjestio, upisao na Sorbonu da bi polazio predavanja iz književnosti, i tako je za njega otpočeo jedan novi život. Ništa izvanredno, a ujedno i ništa banalno...

Ime tog  mladog čovjeka, Francuzima dotada nepoznato, prirodno utopljeno u zaboravu tijekom XX. stoljeća,  u posljednje vrijeme iznenada je izronilo iz šutnje u Francuskoj. Teolozi pariškog Katoličkog sveučilišta, među njima i oni najučeniji, sada ga poznaju. U mjesecu svibnju ove godine opširno su raspravljali o njemu za vrijeme studijske večeri koju je uzveličao svojom nazočnošću kao i predsjedanjem osobno i Rektor tog sveučilišta. 23. rujna ove godine velika dvorana Guizot pariškog Sveučilišta Sorbone okupila je među ostalima jednog francuskog akademika i stalnog promatrača Svete Stolice pri UNESCO-u,  da bi govorili o tom mladom čovjeku. Pet dana kasnije, 28. rujna, oko 250 stanovnika Caena u nazočnosti zamjenika gradonačelnika tog grada, vatikanskog promatrača te veleposlanika BiH, Hrvatske i Francuske pri UNESCO-u, otkrivali su istu osobu.

Što se, dakle, dogodilo između trenutka kada je mladi nepoznati Hrvat 1920. stupio na tlo Francuske i danas, gotovo jedno stoljeće nakon njegova prolaska kroz Pariz, da ga sve više i više Francuza već upoznaje?  Dogodilo se da je prestižni francuski nakladnik Cerf , nakon beatifikacije Ivana Merza – to je naime ime tog mladog čovjeka - objavio njegov vlastiti tekst o Utjecaju liturgije na francuske pisce. Naime, taj je dokument ustvari doktorska disertacija Ivana Merza iz književnosti koju je on obranio 1923. na Zagrebačkom sveučilištu, a koju je pripremao tijekom dvije godine koje je proveo u Francuskoj. Ova je njegova disertacija  od mjeseca ožujka ove godine sada dostupna u Francuskoj. Ta je studija, dakle, vrlo brzo, zainteresirala dobar broj Francuza, i to od najuglednijeg akademika do običnog studenta. Zašto ?

Ponajprije zato jer nekoliko biografskih pojedinosti objavljenih  povodom izdanja  njegove disertacije čine osobu Ivana Merza posebice privlačnom. U pogledu njegova multikulturalnog podrijetla, intelektualnog odgoja, duhovne formacije i djelovanja, on doista ujedinjuje u jednoj jedinoj osobi niz europskih naroda i država kao što su BiH, Hrvatska, Češka, Njemačka, Mađarska, Austrija, Francuska i Italija. Ali ono bitno što ne može, a da ne privuče pozornost Francuza, to je vizija kulture koja prožima njegovu studiju. Vizija kulture snažno europska, obilježena i idejom  ukorijenjenja i s idejom otvorenosti Univerzalnom. Upravo taj aspekt želio bih večeras s vama obraditi.

1.     PATRIOTIZAM

Doktorska disertacija Ivana Merza ponajprije nas podsjeća da je francuska kultura, kultura jednog naroda, kultura jedne Nacije. Kada Merz govori o Liturgiji, to je kao da govori o «nacionalnoj baštini francuskog naroda». Za današnjeg Francuza to je vrlo čudno. Jer nacionalni osjećaj, da ga tako nazovemo, u Francuskoj je gotovo nestao osim nekoliko iznimaka. Ovo tvrde svi promatrači. Vrlo visoki postotak odsutnosti na izborima, sve veća učestalost neuljudnog ponašanja (aktualno vrlo nasilna ponašanja u pariškoj regiji), eksplozija nasilja u školi, također su pokazatelji jedne duboke krize nacionalnog identiteta. I činjenica je da ništa više osim nogometa danas ne okuplja Francuze u ime Francuske... Razlozi tog apatriozima, koji se vrlo često manifestira u obliku opasne ne-druželjubivosti, su brojni i različiti. To je prije svega individualizam, koji nagriza smisao za zajedništvo, zatim relativizam koji ne štedi vrijednosti Republike, hedonizam koji daje prvenstvo zadovoljavanju individualnih užitaka stavljajući u drugi plan skrb za opće dobro,  itd.

Ivan Merz nam, dakle, vraća sliku sada već jedne zaboravljene Francuske,  jedne Francuske Nacije, jedne Francuske koja nije samo anonimni skup pojedinaca, ili zajednica zatvorenih samih u sebe, nego živi i skladni organizam koji okuplja ljude i žene oko baštinjenih vrijednosti zajedničkog i voljenog nasljeđa. «Liturgija čini dio te baštine Francuske», piše Ivan Merz u zaključku svoje disertacije. «Ona nije samo odgojiteljica ukusa francuskog naroda. Ona mu također pruža učenje kojemu on vrlo često prilagođava najvažnije čine  svoga života».

U vrlo dirljivom poglavlju koje je posvetio ratnicima, Ivan Merz također piše: «Ljepota liturgijskih tekstova daje prosvijećenim ljudima kao i samom narodu veliki književni užitak i razjašnjava mu smisao života, dok ga veličanstveno odvijanje liturgijskih svečanih obreda prati kao vjerni prijatelj, kako u danima radosti tako i u danima najtežih patnji».

Možemo navesti još i ulomak iz poglavlja posvećenog Maurice-u Barrès-u.  « Za njega je», piše Ivan Merz, «liturgija  najprije sastavni dio unutrašnjeg života svećenika, i potom, ona čini uvijek živi odjek duša koje su nekad nastavale Francusku. Izvan te veze, koju liturgija oblikuje između živih i mrtvih, i ne uzimajući u obzir da ona od jedne Nacije stvara jedan gotovo vječan organizam, ona (liturgija) dokazuje, čak i svojim falsifikatima, da Francuz mora dati vanjski i vidljivi oblik nepoznatim snagama koje izviru u najskrovitijim naborima njegove duše».

Ljubav Ivana Merza prema francuskoj Naciji i kulturi je uočljiva. Ona je također i vrlo aktualna. Sjetimo se snažnog poziva Pape Ivana Pavla II. upućenog veleposlanicima UNESCO-a koje je susreo za vrijeme svog posjeta Parizu, 1980.: «Nacija, je velika zajednica ljudi ujedinjenih različitim vezama, no osobito i posebice kulturom. Nacija postoji preko  kulture i po kulturi, ona je dakle velika odgojiteljica ljudi, da bi oni mogli 'biti još više' u zajednici.  Bdijte, svim mogućim sredstvima koja su vam na raspolaganju, nad temeljnom suverenošću koju posjeduje svaka Nacija po svojoj vlastitoj kulturi. Čuvajte je kao zjenicu svoga oka za budućnost velike ljudske obitelji.»

2.     UNIVERZALIZAM

Nije potrebno reći da  uzdizanje Nacije kako kod Ivana Merza tako i kod Pape Ivana Pavla II. , očito, nema ništa zajedničko s nacionalizmom. (Uostalom Ivan Merz, veliča jednu naciju – francusku naciju -  koja nije njegova). Dokaz tomu je što se njegov entuzijazam za zajednički identitet povezuje bez problema s otvorenošću prema Drugom, odnosno prema drugim narodima. Tako on posvećuje vrlo lijepe stranice stranim piscima koji: « su bili izloženi, između ostalog, utjecaju francuskog liturgijskog pokreta  i koji svjedoče (…) o ljepoti Liturgije. (…) Duhovi zaneseni ljepotom,» tvrdi on u svezi s njima,  «bilo koje narodnosti bili,  otkrivaju tu jedan nepresušni izvor sigurnosti i pjesničke inspiracije».

Među stranim piscima nalazi se, na primjer, izvjestan Walcheren (Van de Meer de Walcheren). Ivan Merz ide tako daleko da tvrdi da razmišljanja o estetici liturgije toga Nizozemca često nadmašuju i ona kojima se može diviti kod  Huysmansa (Joris-Karl Huysmans). Huysmans kojemu, prisjetimo se, Ivan Merz posvećuje čak  3 poglavlja, Huysmans  kojeg  smatra kao onoga zahvaljujući kojemu: «liturgijska obnova je započela svoj trijumfalni pohod preko francuske književnosti». «Walcheren,» zaključuje on, «se toliko napajao francuskim duhom,  da nećemo nikome učiniti nepravdu, ako mu dodijelimo izabrano mjesto među poklonicima liturgije francuskih pisaca».

Poglavlje koje Ivan posvećuje književniku Pierre-u Loti-u je također vrlo znakovito. U stvari Merz tu komentira opise što ih romanopisac daje o nekim nekršćanskim kultovima koji se prakticiraju u dalekim zemljama. «Narodi koji su još daleko od svake kršćanske civilizacije,»  primjećuje Merz pozivajući se na egzotične romane Pierre-a Loti-a, «shvaćaju liturgiju  kao nacionalnu baštinu, koja oblikuje snažnu tradicionalnu vezu među susljednim generacijama Nacije.» Zanimajući se na taj način za nekršćanske liturgije izvan Francuske, Ivan Merz u potpunosti dokazuje ne samo da nije nacionalist, nego također i nadasve da on ima veoma razvijen smisao za univerzalno.

3.     LITURGIJA – VEZA POSEBNOG  I  UNIVERZALNOG

Ovaj smisao za Univerzalno, koji ne isključuje, kako smo vidjeli, uzvisivanje kolektivnog identiteta, taj smisao za Drugog  koji ide zajedno s nacionalnim oduševljenjem, ovo nastojanje prema otvorenosti što se izražava u isto vrijeme kao i potreba  za ukorijenjenjem, sve to, dakle, Ivan Merz nalazi u Liturgiji. Čitajući njegovu studiju, primjećujemo da liturgija kod njega igra ulogu jedne vrste međuprostora između univerzalnog i posebnog.

To je zato što se Liturgija stavlja kako na stranu razuma, apstrakcije, objektivnog, tako i  na stranu emotivnog, osjećajnog, subjektivnog; jer ona je sastavljena od tekstova koji pozivaju na razmišljanje, no istovremeno je obilježena i nizom drugih djelatnosti, često nerefleksivnih, koje se  mijenjaju od jednog razdoblja, mjesta i konteksta do drugoga. Liturgija, dakle, omogućuje povezati dva svijeta koji su bez nje potpuno strani jedan drugome. Tu dvostruku karakteristiku liturgije Ivan Merz izričito naglašava već od početka svoje studije: «Mogli bismo, svrstati pisce u dvije skupine: jedni se radije priklanjaju estetskom vidu liturgije, dok su drugi više osjetljivi za dubinsko razumijevanje liturgije.»

Liturgija dopušta, dakle, piscima, njihovim likovima, a također i samom  Ivanu Merzu da se ne izgube u dva oblika ekscesa, i u oblicima neuravnoteženosti. Ona dopušta i olakšava  kretanje između univerzalnog i pojedinčanog. Uzmimo ponovno primjer iz poglavlja posvećenog svjedočenju ratnika, koje smo već citirali. Tu otkrivamo kako pohađanje Mise omogućuje piscu Henri-u Géhon-u da se obrati, tj. da prijeđe od izvanjskog  prakticiranja  po običaju na iskustvo stvarnog susreta s božanskim. Liturgija, ponajprije shvaćena kao izraz jedne pripadnosti posebne, nacionalne, u jednom drugom momentu taj je pisac shvaća kao ulazna vrata za uzvišenije, transcendentne i univerzalne stvarnosti.

Suprotno tomu, jednog pisca kao što je na primjer Ernest Hello, naravno,  privlači filozofsko značenje Liturgije, tj. smisao njezinih tekstova, koje on komentira apstraktno prije nego što ih taj pisac promatra primijenjene u konkretnosti Liturgije. Isto tako u poglavlju koje posvećuje Léon-u Bloy-u, Ivan Merz  počinje  pokazujući koliko spontano taj pisac shvaća « karakter univerzalnosti » molitava Crkve, koliko od prve cijeni: « toliko bitnu snagu da natrag,  Apsolutnom vrati svaki svodljiv ljudski  osjećaj ».  ( roman Le Désespéré – Očajnik ). Potom podsjeća na način kojim Bloy, odričući se neke vrste idealizma, opisuje posebno mjesto koje zauzima Liturgija u narodnom životu.

Pisci koje je Ivan Merz svrstao među antiliturgijske su oni, koji u nemogućnosti da bi se mogli uistinu vratiti u liturgijsku dinamiku, ostaju u sferi Univerzalnog, u sferi Racionalnog, bez mogućnosti da zajednički sa sebi sličnima izraze svoje težnje; koje su tada osuđene na individualizam. Izvrstan primjer tomu je Alphonse Lamartine.

Zaključak: KULTURA ZA DANAŠNJE VRIJEME

Kao sažetak rečenog  i uvod u zaključak htio bih dodati da se liturgijska kultura, takva kakvu je u svojoj studiji iznosi Ivan Merz, predstavlja kao jedna vrsta «konkretnog univerzalizma» ili «nadiđenog patriotizma». Ukratko, ako bi Ivana Merza trebalo smjestiti u europsku povijest ideja, moglo bi se reći da on čini jednu vrstu sinteze između dvije suprotstavljene koncepcije kulture koje se sučeljavaju već dvije stotine godina: to je koncepcija kako ju shvaćaju francuski Prosvjetitelji definirajući ju metafizičkim pojmovima apstrakcije i nepromjenljivosti, nasuprot koncepciji njemačkih Romantika koji kulturu razmatraju pod pojmovima nacionalnog genija.

Najmanje što u ovom trenutku možemo reći je, da je jedna takva sinteza neizbježna - danas više nego ikada - ponajprije zato da bi se otklonila spirala nacionalizma, ali i da bi se ozdravilo od te neobične bolesti čije su žrtve naše zapadne demokracije ili one koje su se pozapadile. Želim govoriti o toj bolesti koja je karakterizirana jednom vrstom razočaranja zajedničkog života; to razočaranje prouzročeno je gubitkom skupnih vrijednosti ili bolje rečeno udaljavanjem od tih nekadašnjih skupnih vrijednosti koje se danas smatraju suviše apstraktnim i postepeno postaju za većinu ljudi nepristupačne, da bi na kraju postale nepostojeće. Sociolozi govore o «društvenom raz-vezivanju» («dé-liaison sociale» ) da označe to nestajanje osjećaja kolektivne pripadnosti. Rekli smo malo prije da je Francuska jedna od prvih žrtava te bolesti,  ali to je napose Europa koja od nje trpi.

Dobar dio promatrača objašnjava neuspjeh francuskog referenduma za projekt Europskog Ustava činjenicom da on nije vodio dovoljno računa o specifičnim tradicijama, posebice o društvenom nasljeđu svake zemlje – dakle i Francuske – i na taj način  prijeti članicama Unije, koje su sve više izručene ultraliberalizmu,  da se utope u jednom velikom Sve. Drugim riječima Europa kako su je predložili Francuzima, bila je prema većini njih, neka Europa isuviše apstraktna, Europa u kojoj se njezini građani nisu pronašli kao takvi, tj. kao njezini razumni subjekti, duboko ukorijenjeni u jedan identitet.

Druge posljedice te aktualne bolesti koje bismo mogli nazvati «političkim razočaranjem» su razarajuće. Nacionalni okvir se malo po malo gubi, lokalni partikularizmi i komunitarizmi  truju i nameću se na nesuvisli način, ponekad i nasilno, jer su ostali samo ti, primitivni, oblici udruživanja da umire pojedince u traženju skupine kojoj bi pripadali. Da bi okarakterizirao ove nove fenomene filozof Régis Debray iskovao je izraz «identitetska pobuna» («l’insurrection identitaire»).

Treba, dakle, pod hitno naći mjesta gdje bi se mogla ponovno uspostaviti društvena veza, mjesta civilizacije, mjesta dovoljno označena da bi se pojedinci mogli u njima pronaći, ali i mjesta dovoljno otvorena da ne bi  u njima ostali zatvoreni. Liturgija, kakvu je ocrtao Ivan Merz, to jest Liturgija sa svime što ima edifikantnog, humanizirajućeg je dakle jedno od tih mjesta gdje se Univerzalno i Posebno mogu sastati, mjesto gdje osobe imaju mogućnosti da se izgrade u svim dimenzijama svog bića – intelektualnoj, osjećajnoj, društvenoj i naravno duhovnoj. Svakako, Crkva, čije je djelo Liturgija, nema monopol u tom susretu između Sveopćeg i Pojedinačnog. Samo, ona ima neizostavno specifično poslanje pridonijeti tome «živjeti zajedno», jedan doprinos, ali ne isključiv (još jednom) nego neosporivo bogat i dostojan poštovanja.

          Prije završetka htio bih kazati nekoliko riječi o reviji koja nosi naslov Respublica Nova. U njezinom zadnjem broju objavljen je jedan vrlo pohvalni članak posvećen Ivanu Merzu i njegovoj disertaciji…To nije bilo kakva revija : uređuju je studenti visokih pariških škola, među ostalim i iz poznate Ecole Normale Supérieure, škole u koju se pod svaku cijenu nastojao upisati i Charles Péguy, a koja i danas formira buduću francusku elitu… Sve vam to navodim kako bih vam priopćio da je Ivan Merz  započeo također svoju misiju post mortem (nakon smrti) kod francuske mladeži. Neka bi dakle ovaj drugi boravak što ga on sada u Parizu čini kao Blaženik, mogao donijeti mnogo ploda većem ugledu Francuske, Hrvatske i Europe.