Prof. Thomas Gueydier

 

IVAN MERZ GOVORI FRANCUZIMA

O  VJERI  I  KULTURI

 

 

 Predavanje održano 21. XI. 2005. profesorima i učenicima Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu, u kojoj je bl. Ivan Merz službovao kao profesor.

 

Veoma sam sretan da se nalazim danas zajedno s Vama u ovoj gimnaziji u kojoj je bl. Ivan Merz službovao kao profesor. Prije nešto više od dvije godine još nisam poznavao Ivana Merza. Otkrio sam ga u dnevniku La Croix na dan njegove beatifikacije koju je izvršio papa Ivan Pavao II. ovdje u Banjoj Luci. U to vrijeme predavao sam francuski jezik u srednjoj školi (Nantes), i Ivan Merz, ovaj književnički blaženik, profesor kršćanske literature, odmah je privukao moju pozornost. Štoviše, kad sam doznao da je napisao disertaciju posvećenu utjecaju liturgije na francuske pisce, veoma brzo sam postao nestrpljiv da ga otkrijem. Otada i nakon što sam upoznao p. B. Nagya, surađivao sam u objavljivanju njegove disertacije u Francuskoj i organizirao sam nekoliko događanja da bi ju se upoznalo.

Prije svega, teolozi Katoličkog sveučilišta u Parizu (Institut Catholic) okupili su se 25. svibnja ove godine da bi o njoj diskutirali. Bilo je među njima velikih erudita koji su iznijeli što za njih predstavlja razmišljanje Ivana Merza o odnosima literature i liturgije. Potom, 23. rujna održana je javna tribina, posvećena disertaciji Ivana Merza, na poznatom francuskom sveučilištu Sorboni, gdje je Ivan Merz studirao od 1920. do 1922. godine, nakon što je došao u Francusku. Ovom tribinom predsjedao je g. Roland Drago, donedavni predsjednik Akademije moralnih i političkih znanosti, jedne važne institucije koja okuplja najbolje znanstvenike iz Francuske.

I na kraju, Centar za teološke studije u Caen-u, čiji sam ja koordinator više od godinu dana, stavio je Ivana Merza u središte svečanosti početka akademske godine, koja se održala 28. rujna o. g. Bilo je prisutno više od 250 osoba. Ovaj događaj, među ostalim, okupio je četiri ambasadora pri UNESCO-u, to jest iz Bosne i Hercegovine, iz Hrvatske, Francuske i Vatikana. Osim toga, kao posljednje, jedna revija koju izdaju studenti velikih francuskih škola, posvetila je jedan članak pun pohvala disertaciji Ivana Merza.

Želio bih Vam sada kratko izložiti kroz ovih nekoliko minuta, zašto prema mome mišljenju Ivan Merz govori današnjim Francuzima. Treba priznati da su svi elementi prisutni da taj mladi čovjek njih u stvari ne zainteresira. On je došao u Francusku samo na dvije godine, prije više od 80 godina, a ostatak života proveo je u Banjoj Luci, Beču i Zagrebu te drugdje. Međutim, njegova doktorska disertacija o francuskoj literaturi privukla je našu pozornost. Kako je to moguće?

 

 

1. POGLED NA FRANCUSKU

Prvi razlog zašto Ivan Merz govori današnjim Francuzima, unatoč vremenskoj i prostornoj udaljenosti je sljedeći: on im šalje sliku jedne Francuske već dugo zaboravljene, jedne Francuske za koju oni osjećaju da im nedostaje, to jest Francuske kao nacije čiji stanovnici dijele zajedničke vrijednosti.

 

1.1 Francuska danas

Sigurno znadete da Francuska ovoga časa proživljava teške trenutke. Neredi su se zbivali u pariškim predgrađima, kao i u drugim četvrtima u provinciji, a da policija nije bila sposobna da kanalizira nasilje, te je Vlada bila prisiljena nametnuti policijski sat. Ovi događaji su simptomatični. Oni otkrivaju da u Francuskoj sve više i više muževi i žene ne uspijevaju shvatiti što znači živjeti zajedno. To hoće reći da nacionalna veza ne postoji više za mnoge od njih i da su zajedničke vrijednosti, one republikanske, u ovoj prigodi na putu da se opasno izgube. Moglo bi se navesti mnogo drugih primjera onoga što sociolozi zovu «društveno razvezivanje». Ima veliki postotak apstinencije na izborima, nasilja u školama, ali također napuštanje stranaka, sindikata i crkava.

 

 

1.2  Francuska Ivana Merza

Nasuprot jednoj takvoj Francuskoj, koja je u izvjesnom smislu izgubila svoju dušu, Ivan Merz nam dakle šalje kroz svoju studiju sliku jedne Francuske – skladne, Francuske bogate jednom izuzetnom baštinom, Francuske koja je prožeta zajedničkim vrijednostima koje okupljaju narod u jedno. Ivan Merz posebno se divi kod Francuza njihovom smislu za jednakost između najbogatijih i najsiromašnijih, između elite i narodnih masa.

Tako na primjer navodi «liturgijski demokratizam» jednog Francoisa Coppea. «Francois Coppe,» piše Merz, «divi se veličanstvenom slavlju obreda te Crkve koju ne zanima da sazna je li to siromah ili bogataš koji u njima sudjeluje. Liturgija je prema njemu prava škola jednakosti, dok demokratizam demagoga često nije ništa drugo nego pritajena hipokrizija.»

U poglavlju, vrlo dirljivom, što ga posvećuje ratnicima Ivan Merz piše ovako: «Sjaj liturgijskih tekstova pribavlja (u Francuskoj) ljudima izobraženima, kao i samom narodu, velike književne radosti i rasvjetljuje smisao života, dok ga odvijanje njezinih veličanstvenih i svečanih obreda prati kao vjeran prijatelj, u danima radosti kao i u najtežim trpljenjima.»

 

 

 

2.  POGLED NA VJERU

 

Dobro se vidi kroz ove primjere, jedinstvo Francuske nacije, takvo kakvo ga opisuje Ivan Merz i na koje on podsjeća i kojemu se divi u svojoj disertaciji. To jedinstvo ima svoje korijenje u vjeri, točnije u liturgiji, koja nije drugo nego kolektivni izraz Vjere. S ovim također Ivan Merz šalje svim vjernicima u Francuskoj pozitivnu sliku jedne vjere koja se suprotstavlja svim negativnim slikama religije koje nas zapljuskuju na našim televizijskim ekranima. Odatle interes za njega danas kod nas.

 

2.1 Vjera danas

Znadete sigurno kao i ja da je naše doba karakterizirano s dva, odnosno tri tipa krajnosti, odnosno zastranjenja na području religioznog. Prvo, postoji religiozni fanatizam koji vodi prema grubom nasilju terorizma. Taj fanatizam kritiziraju svi vjerski vođe na našoj planeti. Drugo, naš svijet i posebno zapadne demokracije i one koje su se «pozapadile» ugrožene su religioznim individualizmom čije su posebne manifestacije sekte. Treće, ono što je manje poznato, a to je da se može zamijetiti ovoga časa jedno oživljavanje militantnog ateizma koji je usmjeren da se bori protiv svih religija. Radi se o jednoj reakciji na dvije prethodne forme krajnosti o kojima smo govorili. Posljednji francuski bestseler naslovljen «Traktat ateologije» jest jedan splet neutemeljenih optužbi i lažnih tvrdnji protiv kršćana, židova i muslimana.

 

2.2 Vjera prema Ivanu Merzu

U svojoj studiji o utjecaju liturgije na francuske pisce Ivan Merz definira vjeru na takav način da se ona suprotstavlja svakome od ovih triju tipova religijskog ludila. Za njega je vjera prije svega liturgija. Ova kolektivna vizija vjere jest dakle u suprotnosti s religioznim individualizmom. Biti vjernik za Ivana Merza znači biti vjernik s drugima. Za njega oni malobrojni  književnici koji nisu osjetljivi za liturgiju kao takvu prolaze na izvjestan način pokraj pojave religioznosti i njenih stvarnosti.  To je primjer književnika romantičara. Neki među njima kao Lamartine pretendiraju komunicirati s Bogom direktno, bez posredovanja posebnog kulta.

Nasuprot, pisci kao Leon Bloy, koji otkrivaju smisao liturgije, idu direktno u srce vjere. Ivan Merz piše, na primjer, o njemu: «S Leon-om Bloy-om započinje onaj niz francuskih pisaca koji su potpuno shvatili bit liturgije, onako kako ju je izložio Don Gueranger. Bloy je bio prvi među francuskim piscima koji je shvatio liturgiju ozbiljno i koji nije oklijevao da sav svoj život usuglasi s njezinim zahtjevima. Liturgija je dakle postala za Bloy-a jedno od središta oko kojega će kružiti sav njegov unutarnji život.»

Liturgijska vizija vjere koju pretpostavlja studija Ivana Merza suprotstavlja se ne samo religioznom individualizmu, nego također drugoj bolesti vjere, a to je fanatizam. Dobro se to osjeća da proučavanje puno divljenja prema katoličkoj liturgiji ne vodi ga da kritizira druge liturgije, druge religije, naprotiv. Poglavlje koje on posvećuje piscu Pierre-u Loti-u je vrlo značajno. On ustvari u njemu komentira opise što ga romanopisac čini o pojedinim nekršćanskim kultovima koji se prakticiraju u dalekim zemljama. «Narodi još daleko od svake kršćanske civilizacije,» primjećuje Merz, imajući u vidu egzotične romane Pierre-a Loti-a, «smatraju liturgiju kao svoju nacionalnu baštinu koja oblikuje snažnu tradicionalnu vezu među susljednim generacijama Nacije.» Zanimajući se tako za nekršćanske liturgije izvan Francuske, Ivan Merz dokazuje da je on dakle ne samo otvoren drugim religijama, nego se njima divi, kao i njihovim kultovima, i njihovim pripadajućim obredima.

 

 

 

3. POGLED NA KULTURU OPĆENITO

 

Gledajući općenito iz studije koju Ivan Merz posvećuje utjecaju liturgije na francuske pisce, proizlazi određena vizija kulture posebno zanimljiva. Za njega kultura (u prigodi francuska) nije niti potpuno konkretna niti potpuno apstraktna. Ona je ujedno univerzalna i pojedinačna.

 

3.1  Dvije vizije kulture

Već skoro 200 godina u Europi se sučeljavaju dvije vizije kulture, ona filozofa prosvjetiteljstva i ona njemačkih romantičara. Prvi misle da se kultura nalazi na planu metafizike, na razini nepromjenljivih vrijednosti, kojima se suprotstavljaju mjesni običaji i religiozna vjerovanja, sinonimi predrasuda i praznovjerja. Drugi nasuprot misle da se kultura definira u okvirima genija, prema posebnosti toga i toga naroda, i da su sva apstraktna načela nešto umjetno što svjedoči o težnji da se hoće definirati Čovjeka izvan njegova podrijetla.

 

3. 2  Sintetička vizija kulture Ivana Merza

Ivan Merz pomiruje dvije vizije kulture, dajući svu svoju važnost ideji prema kojoj čovjek ima potrebu za korijenima, a da ne zaboravi da treba biti usmjeren prema onome što ga nadilazi, prema onome što mu ne sliči. Htio bih dati dva primjera za ilustraciju; prvi je komentar što ga Ivan Merz čini na jedan citat Maurice-a Barres-a i koji definira činjenicu «biti Francuz» u okvirima ukorijenjenja u jedan poseban identitet.

«Za Maurice-a Barres-a,»  piše Ivan Merz, «liturgija je najprije sastavni dio nutarnjeg života svećenika i ona čini jedan odjek, uvijek živ onih duša koje su nekada nastavale Francusku. Izvan te veze što je čini između živih i mrtvih, i ne imajući u vidu da liturgija stvara gotovo vječni organizam jedne nacije, ona dokazuje, čak i sa svojim patvorinama da Francuz mora dati vanjski i vidljiv oblik nepoznatim silama koje izviru u najskrovitijim naborima njegove duše.»

Drugi primjer koji bih želio citirati pokazuje kako Ivan Merz shvaća također činjenicu «biti Francuz» izvan ukorijenjenja u jedan svjetovni identitet kako ga opisuje Maurice Barres. To je primjer koji je izvučen iz odlomka što ga Ivan Merz posvećuje strancima. On ide sve dotle te kaže da razmišljanja nizozemskog pisca Valcherena o estetici liturgije često nadilaze one kojima se može diviti kod Huysmansa. Huysmans kojemu, podsjetimo se, Ivan Merz posvećuje ništa manje nego tri poglavlja. Huysmans-a kojeg on smatra onim začetnikom s  «kojim je liturgijska reforma počela svoj trijumfalni hod kroz francusku književnost.» «Valcheren,» - kaže dalje Ivan Merz, - «dotle se prožeo francuskim duhom da se neće učiniti nepravda nikome ako se njemu dodijeli izabrano mjesto među onim francuskim piscima koji se dive liturgiji.»

 


Prof. Thomas Gueydier na ulazu u
Nabiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu
 

 

ZAKLJUČAK: IVAN MERZ EUROPLJANIN

 

Želio bih zaključiti ovo izlaganje tvrdnjom o tome što je najizvanrednije u slučaju Ivana Merza, a to je da se shvaćanje Vjere, Francuske i Kulture, koje prožimaju njegovu disertaciju,  izravno očituju u njegovu životu.

Gledajući njegov nacionalni identitet, mnogostrukost njegovih pripadnosti, odnosno podrijetla, nisu bili u njemu konfliktualni, nisu kod njega izazvali «krizu identiteta». On je znao od svojih različitih pripadnosti stvoriti jednu skladnu cjelinu, stavljajući svoj duboki «ja» iznad zemaljskih stvarnosti, koliko god one bile važne.

Gledajući s duhovnog stajališta, te, uspoređujući njegov život s načelima Evanđelja, Ivan Merz je uspio od svoje vjere u Boga učiniti ne jedno utočište ili jedno oružje, nego jedan izvor ljubavi, sloge, i mira, što je cijela njegova okolina posvjedočila.

I na kraju, s kulturnog stanovišta, Ivan Merz je znao učiniti od svoje studije jedno sredstvo da upozna samoga sebe, ali isto tako da upozna druge, otkrivajući druge načine izražavanja. To je, dakle, ono što je bez sumnje impresioniralo Francuze koji su to mogli pročitati u posljednje vrijeme i što vam ja također želim da učinite uz pomoć vaših profesora, ovdje u gimnaziji, u kojoj je Ivan Merz bio profesor.