PROPOVIJED KARDINALA SILVIJA ODDIJA

NA PROSLAVI DANA IVANA MERZA, 10. V. 1986. U RIMU

«ČUDO OD MLADOG KATOLIKA»

AKTUALNO I U NAŠE VRIJEME

U subotu,  10.  svibnja 1986.,  u Rimu je komemorirana obljetnica smrti sluge Božjega Ivana Merza. U Međunarodnom centru za mladež “San Lorenzo” koncelebriranu svetu misu pedvodio je kardinal Silvio Oddi. Na svetoj misi bili su nazočni hrvatski vjernici  koji žive u Rimu, te mladi Rimljani koji se okupljaju u ovome Centru što je osnovan prema želji Svetoga Oca Ivana Pavla II. Tom prigodom kardinal Oddi održao je sijedeću propovijed:

Skupili smo se danas ovdje u Međunarodnom centru mladih da komemoriramo onoga, koga bismo mogli nazvati apostolom mladih, slugu Božjega Ivana Merza, mladog intelektualca,  koji je   32  godine živio na teritoriju današnje Jugoslavije,  od 1896. do 1928. Izvan svoje domovine on je još uvijek malo poznat. Međutim, prenošenjem i otvaranjem procesa za njegovu beatifikaciju ovdje u Rimu pri Kongregaciji  za svete,  to je učinjeno početkom ove godine, glas o njemu počeo se širiti i izvan  njegove domovine. I s pravom! Mi danas komemoriramo godišnjicu njegove svete smrti u Zagrebu 10. svibnja 1928., smrt za koju bismo s pravom mogli reći da je žrtva prinesena Bogu. Uglavnom je rijetkost među mladima naći Božje ljude koji umirući prikazuju svoj život Gospodinu kao žrtvu, kako je to učinio upravo naš Ivan. On je prikazao svoj život još kao mladi čovjek,  s 32 godine, za mladež kojoj je posvetio čitavo djelovanje svoje mladosti.

Tko je bio Ivan Merz? Vi ga poznajete. Poznajete njegov život i njegov duhovni put. Ipak,  radi vlastite edifikacije,  sjetimo se kratko njegova životnog puta. Započeo je školovanje u Banjoj Luci, svom rodnom mjestu,  zatim nastavlja studije u Beču i Parizu. Tako su mu se otvorili široki kulturni horizonti što su mu ih pružile europske metropole. Doživljava sve okrutnosti Prvog svjetskog rata i zahvaljujući ovom iskustvu susreta s patnjom  i  trajnom opasnošću od  smrti  stječe pravi smisao života u kršćanskoj vjeri. Potpuno se predaje Kristu kao posvećena osoba, te kao laik polaže zavjet čistoće. Svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju mladeži,  osobito unutar organizacije tzv. Orlova u okviru Katoličke Akcije čije ideje ustrajno uvodi u Hrvatsku i hrvatsku Crkvu. Toj organizaciji također kao životni ideal daje moto: Žrtva,  Euharistija, Apostolat;  to je trinom koji je postao geslom za tisuće i tisuće mladih. Također je jedan od promotora liturgijskog pokreta. Čovjek vjere, žive molitve, čvrstog odricanja,  Euharistije. Premda mlad i laik,  još se i danas smatra jednim od stupova Crkve u Hrvata. Stoga je pravo da se i ovdje u Rimu slavi komemoracija njegove smrti,  a ne samo u Bazilici presvetog Srca Isusova u Zagrebu, gdje počiva njegovo tijelo. Ovdje, u centru kršćanstva, u srcu Crkve, možemo to reći  pod prozorom Pape,  Kristova namjesnika,  u ovom Centru za mlade za koje je Ivan posvetio svoj život.

Onaj tko poznaje Ivana Merza  zna jako dobro što je za njega predstavljalo Rim,  središte katoličanstva. Rekao bih da tu dotičemo njegovo srce i srce njegove duhovnosti,  njegove zrele, premda mlade  osobnosti. Vjernost Crkvi i ljubav prema papi nastojao je usaditi  u duše mladih s kojima je dolazio u dodir. Ima jedan njegov tekst,  upravo klasičan, tako često citiran koji pokazuje što je za njega značila Crkva i papa. Na pitanje iz jednog upitnika  zašto voli Katoličku Crkvu i Kristova namjesnika, Ivan odgovara: ”Jer u Crkvi vidim jasnu sliku ljubljenog Spasitelja, Bogočovjeka Isusa Krista, sa svim njegovim savršenostima;  a u liku Svetog Oca vidim svoga Boga i svoga Gospodina.” Bolje od toga nije se moglo reći! Činjenica da je papa za njega Krist vidljiv na zemlji, Ivan će ponavljati bezbroj puta i izrazit će to u najrazličitijim oblicima i varijacijama u svojim brojnim  spisima i konferencijama.

Ovu ljubav prema Kristovu namjesniku Ivan je na prvom mjestu pokazao u produbljivanju Papina naučavanja. Gotovo me stid dok ovo kažem, jer što mnogi svećenici nisu činili i ne čine, to je činio Ivan, laik. Sve dokumente, one najvažnije, izdane od Svete Stolice i Papine enciklike, osobito posljednjih sto godina, Ivan ne samo što je pročitao, nego ih je proučio do te mjere  da je postao pravi stručnjak za  upoznavanju papinskih dokumenata. I nije se zadovoljio time da ih proučava za sebe, nego je postao širitelj njegovih poruka i sadržaja. Rijetko se može naći kakav njegov spis koji ne bi sadržavao kakvu referenciju na papino  naučavanje ili kakav citat, ali i duže izvatke. Osim stalnih poziva na enciklike, bilo u svojim člancima, bilo u svojim konferencijama,  Ivan je objavio i desetak članaka o Papi i gradu Rimu, imajući uvijek pred očima nadnaravne vidike kao što su središte katoličanstva i sjedište Kristova namjesnika. Evo jednog primjera. U časopisu za katoličku žensku mladež “Za vjeru i Dom” za čitavu Svetu godinu  1925. Ivan se brine za rubriku “Roma aeterna” (Vječni Rim). U prvom članku kaže: “Bitna karakteristika svakog rimokatolika jest ljubiti  Svetog Oca i držati se njegovih direktiva i njegovih želja.” U jednom pak drugom članku kaže: “Ljubav i vjernost prema papi je od najveće i bitne važnosti za život svakog vjernika. Katolička nauka o papinstvu treba da postane za svakog suvremenog katolika predmet najdubljeg uvjerenja,  kako za razum, tako još i više, za srce.”

Ivan je za svoga kratkog života napisao mnogo, više od tri tisuće stranica. Svojim apostolskim radom ostavio je dubok trag u Crkvi među Hrvatima. Poslije je i o njemu napisano mnogo; objavljeno je nekoliko životopisa. A ovdje u Rimu izrađene su dvije doktorske teze o njegovoj osobnosti i djelu. Ali je najvažnije što je Ivan svojim svetim životom postao uzor kršćanskog života,  ponajprije za tisuće mladih, i to ne samo Hrvata,  budući da je njegovo ime predstavljalo program za život i djelovanje. Stoga su ga hrvatski biskupi preporučili kao uzor za mladu generaciju. Ovo “čudo od mladog katolika”,  kako su ga nazvali, aktualno je i u naše vrijeme. Kako se približava Sinoda o laicima, Ivan Merz svojom osobnošću koja je sva okrenuta prema svetosti,  svojim apostolskim žarom,  svojom dubokom vjerom i svojom specifičnom karizmom koja se očitovala u iskrenom osjećaju s Crkvom, onaj glasoviti “sentire cum Ecclesia”, ovo intimno sjedinjenje s Crkvom predstavlja izazov,  gotovo bih rekao  nalog Gospodinov. Na nama je da razlučimo želi li Gospodin po njemu  saopćiti nešto našem vremenu,  također nama, za naše apostolsko zalaganje, za naš kršćanski život što uvijek ima potrebu za svjedočenjem, za ohrabrenjem,  za pomoći.

Svojim primjerom i, rekao bih, svojim zagovorom, Ivan je već sigurno pomogao mnogima. Molimo ga danas na dan kad se sjećamo njegova ulaska u nebo nek' nam pomogne u našim poteškoćama,  jer svi imamo poteškoća,  kako bismo živjeli po Božjoj zapovijedi: ”Budite sveti kao što sam ja svet. Budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš koji je na nebu”. Posljednje pismo, njegova oporuka koju je sastavio samo na latinskom i koja stoji uklesana na kamenu  nad njegovim grobom u Zagrebu,  svjedočanstvo je njegove ljubavi: “Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist, smrt dobitak. Sad očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno, potpuno i vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova. Sretan u radosti i u  miru. Moja će duša postići svrhu za koju je stvorena.” Draga braćo, to isto želim i sebi, obraćajući  se Božjem milosrđu, da bismo i mi mogli posjedovati jedoga dana ovaj mir i ovu radost u vječnosti, blaženoj i sretnoj. Amen.

(GLASILO  POSTULATURE  IVAN MERZ, br.  1-2  1986, str. 4-6)