Propovijed biskupa Josipa Mrzljaka na sv. misi u povodu proslave Dana Ivana Merza, 10. V. 2001. u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu

 

Od Merza učimo što znači Euharistija

u svagdanjem životu

 

 

Dan preminuća – dan rođenja za nebo

Braćo i sestre! Spominjemo se danas 73. obljetnice smrti sluge Božjeg Ivana Merza koji je preminuo na današnji dan 1928. godine. Dan preminuća ljudi koji su umrli na glasu svetosti mi obično nazivamo danom rođenja za nebo. Zato za nas kršćane to nije dan obične komemoracije, nego dan kršćanskog ponosa i nade, dan zahvale Bogu za takve ljude. I što se više vremenski udaljujemo od toga dana i toga vremena i od zemaljskog života tih ljudi, oni su nam sve bliži. I mi želimo poput njih "hodočastiti" ovom zemljom gledajući ih kao uzore, primjere, a onda i kao pomoćnike i zaštitnike do našeg konačnog cilja. No valja nam putovati i na tom putu jačati se osobito Euharistijom, što nam je osobito svojim primjerom pokazao sluga Božji Ivan Merz.

 

S Papom gledati u budućnost novog tisućljeća

Po prvi puta slavimo njegovu obljetnicu rođenja za nebo u novom desetljeću, stoljeću i tisućljeću. Potaknuti primjerom Ivana Merza i mi svoje oči i uši, a još više razum i srce upravljajmo prema središtu kršćanstva - Rimu i u njemu nasljedniku sv. Petra Svetom Ocu Papi. Svojim apostolskim pismom "Novo millennio ineunte - Ulaskom u novo tisućljeće" on nas upućuje što je osobito važno pri ulasku u ovaj novi odsječak vremena. On kaže: «Sada trebamo gledati buduće vrijeme, trebamo 'izvesti na pučinu' s pouzdanjem u Kristovu riječ: Duc in altum! To što smo učinili ove godine ne može opravdati osjećaj zadovoljstva, a još nas manje dovesti do stava nezauzetosti. Baš suprotno tomu, življena iskustva trebaju u nama pobuditi novi dinamizam potičući nas da doživljeno oduševljenje uložimo u konkretne inicijative. Sam nas Isus opominje: 'Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.'(Lk 9,62). Kada je Kraljevstvo u pitanju, nema vremena za obaziranje unatrag, a još manje za mirovanje u lijenosti. Puno nas očekuje i zbog toga trebamo posegnuti za djelotvornim poslijejubilejskim pastoralnim planiranjem.» (br. 15)

 

Poziv na svetost – pastoralna hitnost

Potrebno je dakle planirati u pastoralnom djelovanju Crkve. Puno je toga potrebno. Iz dana u dan pojavljuju se nove brige, nova pitanja i novi problemi. A mi smo ograničeni ljudi sa svim svojim slabostima i grijesima. Postoji opasnost da se u svemu tome izgubimo. Postoji opasnost da u mnogim svojim angažmanima i akcijama na raznim područjima zaboravimo na ljestvicu vrednota. Da ne bismo možda gradili "kuću na pijesku" zaboravivši na temelje. I tu nam Sveti Otac u već

citiranom pismu pritječe u pomoć: "Prije svega, bez oklijevanja kažem da je perspektiva u koju treba smjestiti čitav pastoralni hod svetost. Nije li možda to bio konačni smisao jubilejskog oprosta kao posebne milosti koju Krist nudi kako bi se život svakoga kršćanina mogao očistiti i duboko obnoviti? Želja mi je da među sudionicima Jubileja bude mnogo onih koji iskusuju tu milost, svjesni njezine zahtjevnosti. Poslije završetka Jubileja započinje redoviti hod, no upravo svetost ostaje više nego ikad pastoralna hitnost." (br. 30)

 

Mnogostrukost putova svetosti prikladno pozivu svakoga čovjeka

Svetost je, dakle, pastoralna hitnost. Ili možemo reći: svetost je temelj na kojem možemo graditi sve svoje pastoralne aktivnosti. Bez toga gradimo "kuću na pijesku".

Razumijemo li mi tu riječ: svet?! Nije li nam to možda nešto strano, nešto daleko, nešto što pripada prošlosti, nešto što pripada nekom drugom, a ne meni? Kad bismo među nama kršćanima pravili neku anketu o svetosti, kakve bismo odgovore dobili? I opet nam pomaže Sveti Otac: "Kao što je sam Koncil objasnio, ovaj ideal savršenosti ne smije se pogrješno shvatiti, kao da bi uključivao neku vrstu izvanrednog života koji mogu živjeti samo neki 'velikani' svetosti. Putovi svetosti su mnogostruki i prikladni pozivu svakog čovjeka. Zahvaljujem Gospodinu koji mi je dao da tijekom ovih godina proglasim blaženima i svetima tolike kršćane, a među njima mnoge laike koji su se posvetili u najredovitijim životnim okolnostima. Vrijeme je da se svima na uvjerljiv način ponovno ponudi to 'visoko mjerilo' redovitoga kršćanskog života: čitav život crkvene zajednice i obitelji treba ići u tom smjeru. Očito je također da su putovi svetosti osobni i zahtijevaju istinsku i vlastitu pedagogiju svetosti, koja treba biti sposobna prilagoditi se pojedinim osobama. Ona će morati spojiti bogatstva ponude upućene svima, dakle tradicionalne oblike osobne i zajedničke pomoći te novije oblike ponuđene u skupinama i u pokretima koje Crkva priznaje."

 

Sveci na oltaru – uzor i svjetionici da i mi postajemo sveti

Sveti Otac zahvaljuje Bogu na milosti da je mogao mnoge kršćane proglasiti svetima ili blaženima. Neki se čak malo čude: zašto toliko?! Upravo zato da bismo vidjeli kako svetost nije neki dalek i apstraktan pojam. Kako sveci nisu samo ljudi iz neke daleke prošlosti, čiji su životi često puta isprepleteni legendama, nego da su to ljudi koji su hodali ovom zemljom kao i mi. Da su to ljudi našega vremena, ljudi koje smo možda poznavali. Zar ne bi svatko od nas mogao svjedočiti za poneku osobu koja u skrovitosti živi ili je proživjela svoj kršćanski život da je sveta? Možda mnogi naši roditelji, mnoge majke koje su spremno i požrtvovno bile u službi života, mnogi očevi koji su svojim dubokim kršćanskim životom svjedočki usađivali vjeru u svoje potomke. Od toga mnoštva Crkva želi izdvojiti neke koji su to bili u herojskom stupnju. Želi staviti neke na oltare da nam budu svjetionici, da nam budu uzor i primjer, da postajemo sveti nasljedujući ih.

 

Bez Euharistije ne možemo ići putem svetosti

Što bismo mogli naučiti od sluge Božjega Ivana Merza? Puno toga. Možda najviše o tome što je njemu značila Euharistija u svagdanjem životu. Euharistija za koju i Drugi vatikanski koncil ponovno kaže da je "izvor i vrhunac cjelokupnog kršćanskog života". Bez Euharistije ne možemo ići putem svetosti. Nećemo imati snage. Prevagnut će u nama ljudske slabosti. Živimo u jednom čudnom vremenu kada smo spremni jedni druge napadati kojekakvim uvredama, lažima, ogovaranjima, klevetama. Naši mediji prepuni su takvih otrovnih strelica i na taj način stvara se ozračje mržnje i kojekakvih zala. Zar nismo i ovih dana svjedoci mnogih skupova ljudi koji su možda i opravdani u svojim zahtjevima, ali nikako ne možemo opravdati psovke i uvrede pojedinih osoba ili pojedinih naroda. Ni mi kršćani nismo imuni od svega toga.

 

Na Merzu se osjećala blizina Božja

Stoga mi je na poseban način zapelo za oko, a to stavljam i svima vama za primjer i nasljedovanje, mišljenje i svjedočanstvo Marice Stanković o Ivanu Merzu:

"Nikada on nije nikoga napadao, iako je doživio mnogo nepravda. Nikada nikoga nije ogovarao, iako smo mu mi namještali stupice, samo da vidimo hoće li se Merz prevariti i dometnuti koju na račun bližnjega. Nikad nikoga nije osuđivao, iako je načelna njegova borba za čistoću Katoličke Akcije bila neobično teška. U svakoj duši gledao je Krista, prisutnost svetog Trojstva, i zato se prema svakoj vladao s neobičnim štovanjem. U Merčevoj se blizini nije moglo misliti nešto grješno, nisko, pa ni manje vrijedno. Sve je to u njegovoj blizini nestalo. On je svojom pojavom, svojim govorom, svojim mirom dizao dušu u visine. Kad je razgovarao o najobičnijim dnevnim stvarima, poslovima, brigama, kad su mu ljudi pričali o najobičnijim svojim doživljajima, potrebama, pa čak i sitnim svađama, ni onda se Merz nije izgubio, i onda je ostao na visini, uvijek spreman da diže duše k Bogu. Na njemu se osjećala blizina Božja."

Može li se više reći o jednom pozemljaru nego da se na njemu osjeća blizina Božja ?! Približimo se u svojem životu takvim ljudima, a onda ćemo biti i mi blizu Bogu.

 

 

Glasilo Postulature IVAN MERZ, br. 1-2, 2001.g.