PROPOVIJED  GOSPIĆKO-SENJSKOG  BISKUPA

MSGR.  MILE BOGOVIĆA

na proslavi Dana Ivana Merza

 u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu 10.  svibnja 2002.

U Kristovu svjetlu Merz našao put

svakom čovjeku

Prijelaz pragova vječnosti

Draga braćo i sestre, prvi kršćani su posebno slavili onaj čas kad je netko od njih prekoračio prag iz ovozemaljskog života u vječnost. A u slučaju kada je taj koji je prešao prag vječnosti bio mučenik, svjedok vjere, onda su se kršćani na njegovu grobu sastajali; i poslije kad je došla sloboda, na tom grobu sagrađena je redovito i crkva. I to mjesto gdje je kršćanin prekoračio prag vječnosti zvalo se jednostavno prag – «limen» (latinski). U Rimu znademo da su Petar i Pavao, prvaci apostolski, prekoračili prag vječnosti. To je za cijelu Crkvu važno jer su oni mučenički, svjedočanski prekoračili taj prag. Iz cijele Crkve Katoličke i u ovo naše vrijeme  svake pete godine dolaze tamo biskupi da se poklone na tome mjestu gdje su Petar, a zatim i Pavao zasvjedočili svoju vjernost Isusu, gdje su prešli prag vječnosti; taj pohod biskupa Rimu zove se posjet pragovima ili latinski «ad limina apostolorum»; dakle, svi biskupi idu na pragove apostolske. Vidimo koliko je važno kamo si okrenut u trenutku kada prelaziš iz ovozemaljskog života u vječnost. Ako si okrenut prema Bogu, prema izvoru svoga stvaranja i prema svome otkupitelju, onda si doista velik.

Kristovim Duhom Merz je išao prema svakom čovjeku

Danas je, braćo i sestre, 74. godišnjica kada je sluga Božji Ivan Merz nedaleko ovoga mjesta prekoračio prag vječnosti. Možemo u nekom smislu reći da je njegov prag vječnosti   upravo na ovom prostoru gdje smo se mi večeras sastali, jer je ovdje položeno tijelo u kojemu je sluga Božji ostvario pobjedu. Za tu pobjedu primio je nagradu kada je prekoračio prag vječnosti. Ivan Merz spada među one kršćanske velikane koji su riječ Božju, kada se ona nastanila među nama, primili u svoj život i s njome išli prema svakome drugome čovjeku. Nisu išli sami, uvijek je s njima bila riječ Božja koja je sišla i nastanila se u nama. Ivan Merz je svom svojom dušom nastojao ići Kristovim Duhom prema svakome čovjeku. I moj večerašnji govor inspiriran je Merčevim riječima koje je on uputio učiteljici Miri Majetić: ”Dani u kojima ne učinimo ništa za druge već samo za se, to su izgubljeni dani, treba stjecati dane time da činimo nešto za druge”.

Merz je radio na evangelizaciji javnosti

Onaj koji dobro pozna Merzov život, primijetit će da je svoje školovanje usmjeravao tako da njegova odrasla dob bude što bogatije darivanje drugima u Duhu Isusa Krista; da kao izgrađeni katolički laik taj duh širi u svijetu. Danas bismo to rekli suvremenim rječnikom da je radio na evangelizaciji javnosti. Kada nekamo idemo ili nekomu idemo redovito, to biva zbog naših potreba. Taj put drugome zbog vlastitih potreba prirodan je svakome čovjeku jer je drugi nama potreban. Ali Merz je dobro osjetio da je u svijetu jako slabo razvijen  osjećaj ići drugome kad drugi nas treba. Ići kroz život kao vjernik znači upravo ići k njemu radi njega, nošen duhom ljubavi prema drugome. To je drukčiji pogled od onoga koji nam danas svijet nudi. A i inače, svijet je i prije nudio što danas nudi.

U Kristovu svjetlu Merz našao put svakom čovjeku

Spoznao je Merz da tim putem nitko tako dosljedno i ustrajno nije hodio osim Isusa Krista. Zato je ne samo naglašavao potrebu povezivanja s Kristom, nego je i sam tu vezu svakim danom učvršćivao primanjem svete Euharistije. S njime je bio Krist kojega je on uspoređivao sa Suncem; ima jedna knjiga pod naslovom «Put k Suncu», gdje su objavljeni Merzovi tekstovi iz kojih se vidi njegov put Kristu. I u Kristovu svjetlu je najlakše uočio put prema svakome drugome čovjeku.

Isus koji silazi s neba da nas obdari bogatstvom bio je Merzov ideal

            U Vjerovanju svake nedjelje ispovijedamo da je Sin Božji radi nas i radi našega spasenja sišao s neba i postao čovjekom. On je dakle došao ovamo k nama na zemlju, ne radi sebe i neke svoje koristi, nego radi nas. Radi ljudi koji su živjeli, koji će živjeti do kraja svijeta na ovom planetu. Nije došao zato jer se ovdje bolje živjelo, kao što obično ljudi idu, jer se ovdje bolje zarađivalo, jer je ovdje mogao i steći dosta podložnika koji će mu služiti i slično. Okolina u kojoj se rodio i u kojoj je živio mislila je drugačije. I zato je Isus, kad se rodio u toj okolini, bio loše shvaćen. Iako je rođenje Isusovo bilo u najvećoj skromnosti, Herod nije mogao novorođenog kralja shvatiti nikako drukčije nego kao onoga koji je došao da uzme i otme mu njegovo, tj. vlast, bogatstvo i slavu. Herod je naime sudio po sebi, jer je on kraljevstvo tako razumio i prakticirao. A Isus je sišao s nebesa da nas obdari svojim bogatstvom. I u tom duhu je on bio okrenut i ostaje okrenut svakom čovjeku. Toga Krista uzeo je Merz za svoj ideal i u tom Kristovu duhu išao je i Merz svakome čovjeku.

Krist odbija sotonske zavodljivosti jer su izraz duha zloće

Onaj koji ljudima ne želi dobro, Sotona, htio je Isusa nakon 40-dnevnog posta navesti da prihvati Herodov pogled na vlast i na bogatstvo, da Isus promijeni cilj svoga dolaska. Neka se i Isus okoristi prilikama pa da za sebe stiče i bogatstvo i vlast, da bude okrenut sebi, a ne drugima i da ne živi za druge, nego da živi za sebe. To se zbivalo kad je Sotona nudio svoje «darove». Ali je Krist tu napast glatko odbio jer mu je bilo jasno da je prisvajanje bogatstva, vlasti, slave za sebe i radi sebe, izraz duha zloće, a  ne izraz spasenjske volje Božje zbog koje je on došao. Zato je Isus napasniku glatko rekao: “Odlazi, Sotono”. I nastavio je Isus svoj hod radi nas i radi našega spasenja. On je nastavio taj put i onda kada je ostao bez pratnje. Kada su ga i njegovi apostoli napustili i razbježali se, i kad je ostao bez podrške svojih najmilijih. Krist nije prestao ići tim putem zbog kojega je došao da živi radi nas i radi našega spasenja.

Merz shvatio i živio otkupiteljsku vrijednost patnje

           Kod Merza je veoma izražena otkupiteljska snaga patnje. On je shvatio da bez križa ne može donositi veći plod u svojem apostolatu. I on je shvatio vrijednost patnje i onda kada je bio na ratnom  bojištu, i u svojim bolestima. Svoje uvjerenje da se katolicizam neće širiti ako u nas ne bude radnika, molitelja i patnika izrazio je u mnogo navrata i na mnogo načina. Pa zar ne znače one riječi Ž.E.A. tj. žrtva, Euharistija, apostolat,  što ih je Merz sastavio kao geslo, upravo to. Na prvom mjestu je žrtva. I to žrtva osobna, ujedinjena s Kristovom žrtvom. Osobna žrtva može biti prazna, mučna, i kao takva je onda besplodna. Ali kada čovjek primi Euharistiju, kada je on zajedno s Isusom Kristom, a to su ta dva stupa - osobna žrtva ujedinjena s Kristovom žrtvom – onda iz toga proizlazi plodan apostolat. Žrtva, Euharistija, apostolat. Vidimo kako je Merz doista svoje programe usklađivao s Kristovim i svoje putove s Kristovim putom.

Duh Sveti daje snagu da se ide drugome u susret i kad je protiv nas

            Merz također smatra da treba ići s ljubavlju k onome koji nas prezire. Mi obični ne mrzimo samo krive protivničke ideje, zabilježio je on, već naš prezir često prenosimo na osobe. “Interficite errores diligite personas” - uništite zablude, a ljubite osobe - stara je kršćanska poslovica, kaže Merz. I nastavlja: «Posve je krivo što se često događa da napadamo na naše protivnike ne razlikujući pri tome krive ideje koje oni zastupaju i njihove besmrtne duše koje valja spasiti.» Dakle, ne napadati. Kada je Isus uskrsnuo, vidjeli su apostoli da je to ispravan hod pa i onda kada su svi vikali da idu krivim putem. Ići drugome ne radi sebe, nego radi njega, radi toga drugoga, ma koliko to bilo teško, vidjeli su da tako treba hodati, ali nisu imali snage za takvo koračanje. Tek kada je na njih sišao onaj isti Duh koji je vodio Isusa Krista, Duh Sveti, onda su i oni prohodali na taj način. I krenuše u svijet, ne da traže zaposlenje i radna mjesta. Ne zato da rješavaju svoje materijalne probleme. Nisu zato išli, nego zato da druge susreću, da idu drugima da im pomognu, da drugima donesu radosnu vijest, da drugima navijeste spasenje po Isusu Kristu.

Biti apostol znači donositi dar slobode djece Božje i poruku spasenja

            Nisu apostoli poput svjetskih osvajača krenuli da svijet podlože sebi, svojem narodu i svojoj državi, da prošire svoju vlast, svoje bogatstvo i svoju slavu, nego da drugima donesu dar slobode djece Božje, poruku spasenja i Radosnu vijest o pobjedi života nad smrću, dobrote nad zloćom i to po Isusu Kristu. To je bila ona snaga koja ih je vodila da  idu po cijelome svijetu. Ali za neke stvari nisu imali snage, kao što je i Krist pred svojim tužiteljima odjednom izgledao nemoćan. Tako su i apostoli za neke stvari bili nemoćni, nisu imali za cilj da prošire svoju vlast, da povećaju svoje bogatstvo, da steknu osobnu slavu. Ali su imali snage da idu svakome čovjeku zbog Njega. I imali su mu što donijeti ne zbog toga jer su osobno bili bogati, nego jer su vidjeli bogatstvo kada su primili Isusa Krista; i to bogatstvo Isusa Krista prenosili su drugima, i zato su išli drugima zbog njih. A oni su bili spremni da se žrtvuju poput Petra i Pavla u Rimu, za svakoga čovjeka, jer tako je njihov Učitelj i Vođa radio.

            Merz je jednom zapisao da želi raditi po direktivama onih čije je zvanje i čiji je život pod neposrednim utjecajem Duha Svetoga, jer znao je i on da nije u stanju svojim mišićima i svojim umom, svojom pameti učiniti taj dar ljudima, niti ići k ljudima pa da doista bude to Radosna vijest, radostan susret. Ali kada ide s Kristom, kada Krista nosi, onda doista donosi spasenje.

Hod prema drugome zbog Krista spasonosan je i za onoga koji nosi Radosnu vijest

Mi često vidimo da pojedinci i ustanove dolaze k nama samo zbog sebe, a ne da nam pomognu. Vidimo i električara da dolazi samo da bi nam uzeo novac, a ne misli kako je napravio posao. Vidimo općinara koji se prihvatio službe koja bi trebala biti služba svima, a on je koristi samo za sebe. Vidimo često i visoke funkcionare koje smo mi birali kako ne brane naše interese, nego se bore za svoje interese. Zato  nam jednako teško pada kada vidimo neke koji su došli izvana u našu domovinu pod izlikom da nam pomognu, da rade za nas, a ustvari često vidimo kako su došli ovamo da rade za svoje interese, a za naše muke kao da i nemaju vremena, niti se žele nositi s tim našim brigama.

           No, draga braćo i sestre, ono što nam smeta kod drugih, i drugim smeta kod nas. Kršćanski hodati kroz život znači znati hodati drugome zbog njega. Krist je bjelodano pokazao, a za njim i svi ostali koji su ga slijedili kao i Ivan Merz, da taj hod drugima zbog njih nije spasonosan samo za drugoga, nego i u prvom redu za onoga koji s tim duhom Kristovim ide svom bratu.

Merz je radio da hrvatski katolički laikat bude povezan s hijerarhijom

           I na kraju  želim nešto reći i o tom kako je Ivan Merz htio evangelizirati javnost. Mi često puta u njegovim spisima nailazimo na to kako preporučuje svakome “da se moli za naš pokret, za našu mladež”. U to vrijeme postojao je Hrvatski katolički pokret, Katolička Akcija, koja je bila poput mreže razapeta po cijeloj Hrvatskoj, po cijelom hrvatskom prostoru. Dakako, ako bi ta mreža bila doista nosiva, onda bi svaka vijest i svako nadahnuće Duha bilo uvijek jako u svakome tom dijelu, u pojedinim župama, u pojedinim centrima, u pojedinim odborima, u pojedinim udrugama. Merz je radio na tome da najprije imamo dobru organizaciju, da hrvatski katolički laikat bude organiziran i povezan s hijerarhijom; jer ako smo organizirani, onda sve ono što shvaćamo može brzo prostrujati kroz cijelu tu mrežu razapetu u našem narodu. Dakle, na tome je Merz jako mnogo radio, i to na socijalnom programu.

Katolici trebaju zastupati kršćanske stavove u društvenom životu

Merz je imao osjećaj za socijalu, za onoga koji je bačen u grabu, pokraj kojega prolaze razni farizeji i mnogi drugi. Kad smo bili bačeni u grabu, prolazili su drugi i gledali su, vidjeli su, ali nisu imali vremena, nisu mnogo učinili. Često puta osjećamo kao da nas žele vidjeti u grabi, da nemamo snage, da nemamo samostalnosti. Crkva je pozvana i onda i sada da ima taj osjećaj, da ta mreža koja je bačena rekli bismo preko crkvene organizacije, a koju treba još učvrstiti, da ona doista okuplja pozitivne snage koje će djelovati na svakom mjestu. Jer nismo tako loše raspoređeni. Ima nas i u Saboru katolika, kršćana i u gotovo svakom gradskom vijeću, u svakoj tvornici. I što mislite, braćo i sestre, bili bilo toliko tih promjena i tolikog zla i nereda za čovjeka, bi li sebičnost bila toliko jaka da ti katolici koji su bili tako raspoređeni svugdje da su oni doista bili sol zemlje na tom mjestu gdje jesu? Evo vidite, u tom smislu djelovao je Ivan Merz. Da, tako radi Katolička Akcija. Zar ne, braćo i sestre, da je često puta naše kršćanstvo jako mlitavo?! Kako to da može onaj koji se deklarira kao katolik donositi takve zaključke i dizati ruke za ono što nije ni katoličko, ni ljudsko, ni narodno, niti općenito za čovjeka. Ali vidimo, slabi smo. Treba se čvršće organizirati i biti radikalniji u tome svome svjedočanstvu vjere. To nam poručuje Merz.

Ne treba obnavljati stare organizacije

Još bih jednu misao htio naglasiti: Merz je napravio plan za jedan katolički dnevnik i napisao je već pravila za njega. Naša društvena atmosfera je gotovo zatrovana; izvlači se sva prljavština i vitla se oko nas, ispred nas, i kaže to ti je ta tvoja situacija. Nema tu dobra i nema šanse da je izvučeš. Zar mi kršćani, katolici možemo reći da doista nemamo snage da izvučemo iz one situacije naš narod? Ali imat ćemo je ako radimo onako kako je Merz radio. Ako budemo radili u svojem svjedočenju. Ako i mi budemo spremni na žrtvu, ne tuđu, nego svoju. Ako se i mi budemo doista hranili Euharistijom kako je on to činio. I onda će biti plodova. Onda ćemo moći ići naprijed. Nećemo reći da treba sada osnovati sve one organizacije koje su bile onda, ali trebamo se više međusobno organizirati i čvršće se povezati s Euharistijom s Isusom. Onda možemo reći da idemo naprijed kao kršćani. Evo, tako je radio Merz. Trudio se, mnogo je učinio. I trebamo ga prihvatiti kao uzor.

U Ivanu Merzu imamo svjedoka koji je išao putem Isusa Krista

Drago nam je da i vrhovno vodstvo Crkve priprema da ga stavi svima nama, pogotovo laicima za uzor u kršćanskom životu, i to ne u mlitavom, nego u radikalnom, onome svjedočanskom, kako su umirali prvi kršćani, kakvim su životom živjeli i umrli Petar i Pavao. I zato su na njihovim grobovima narasle one veličanstvene crkve, koje sa svih strana posjećujemo da se nadahnemo njihovom vjerom koja im je dala snagu da i uz velike žrtve žive za Isusa Krista i da na koncu svjedočanskom smrću zasvjedoče svoju ljubav prema njemu i prema ljudima. Evo, okupili smo se ovdje na mjestu gdje su zemni ostaci dr. Ivana Merza. Ponesimo taj radikalizam, taj njegov smjer u svoj život. Idimo tim putom jer Crkva i mi osjećamo da je to put na koji je stao naš učitelj i vođa Isus Krist. Ako je tako, onda doista imamo i u Ivanu Merzu jednoga svjedoka koji je išao ovim hrvatskim putem tražeći i slijedeći stope Isusa Krista. Amen.

Glasilo Postulature IVAN MERZ, br. 1, 2002.g.