DOSLJEDNOST JEDNOG ŽIVOTA

Homilija biskupa Đure Kokše prigodom proslave

85. obljetnice rođenja Ivana Merza 16. XII. 1981.

 

Da smo živjeli prije sto godina, imali bismo u mnogo čemu drugačije poglede i druge bi stvari bile za nas aktualnije nego ove naše danas. I kad bismo, naprotiv, živjeli nakon sto godina, tada bi opet nove stvari došle u žarište, a ovo što nam se danas čini važnim prestalo bi biti aktualno. Ovim razmišljanjem želim vas uvesti u promatranje lika Ivana Merza koji je rođen prije 85 godina kako bismo mogli uočiti u njemu ono što je povijesno i ono što je iznad povijesti, jer za nas kršćane postoji nadvremenska, vječna dimenzija postojanja. Kad promatramo život mladog čovjeka s 32 godine, u redovitom životu u toj dobi možemo tek nazrijeti obrise jedne pune ličnosti, a kod Merza je bilo drugačije: s tim godinama on je ispunio velik vijek te još danas njegova riječ i njegov primjer svijetle drugima, drugim ljudima i pokoljenjima, njegove spomen-godišnjice još uvijek nam pune crkve. Jer mi, kao vjernici, ne tonemo u povijest bez traga i glasa, bez budućnosti. Kad gledamo što je ostalo živo od jedne ličnosti, onda to možemo razmatrati pod mnogim vidnim kutovima i na različite načine. Prvo, možemo gledati ono što je od te osobe još živo, što je njezina idejna ili egzistencijalna poruka. Drugo, možemo promatrati tu osobu u njezinu povijesnom kontekstu i uočiti njezinu ulogu u povezivanju razdoblja među kojima je živjela, tj. gledati ju kao kariku u lancu. Treće, možemo je promatrati kao uzor, primjer, samu u sebi, bez obzira na značenje u svom vremenu i na kasniji povijesni odjek.

Pod ova tri vida, ne ulazeći u pojedinosti, htio bih vam, braćo i sestre, predložiti lik pokojnog Ivana Merza koji je u našoj sredini proizveo toliki utjecaj, svratio na sebe toliku pozornost te istaknuti one ideje koje je on zastupao, koje je živio, životvorno priopćavao i ostvarivao u svom vremenu. Prvo što bih htio naglasiti naročito je važno u našim prilikama i za naše ljude, a bila je bit Merčeve ličnosti koja je zračila poruku, koja je osvjetljavala put drugima: to je bila dosljednost. Dosljednost jednog života, dosljednost jednog čovjeka koji se nije bojao imati svoje vlastito mišljenje, zastupati ga, za njega često i mnogo patiti. A to nerijetko nama nedostaje jer ne dovodimo misao do zaključka, ne privodimo djelo do kraja. Merz je imao potpuno uvjerenje, koje je prožimalo cijelu njegovu osobnost – i da se slikovito izrazim – on se pretvorio u ideju, živio od ideje, živio za ideju. To je izvanredno u njegovoj ličnosti, ono nesvakidašnje i to nam mora govoriti, govoriti kao dužnost prema nama samima da i mi budemo takvi, da domislimo misao do zaključka, djelo privedemo kraju, da budemo vjerni i dosljedni u svojim uvjerenjima, stavovima, nazorima. Samo tako priopćavamo živu stvarnost naše vjere, Boga dajemo drugim ljudima. Ako toga nema, onda je sve ostalo samo nabrajanje riječi kojih ima bezbroj u svim rječnicima. Pogledajmo dalje neke od osnovica ili žarišta, na kojima je počivao Merčev život koji je on gradio tamo od ratnih događaja pa kasnije svojom askezom. Bila je to, u prvom redu, njegova vjera u Boga, iskrena, doživljena, ne naslijeđena. Do te vjere u Boga, ali ne Boga filozofa ili teologa, nego do Boga Jakovljeva, Boga živoga, došao je kroz borbu. Drugi vidik njegova nepokolebiva uvjerenja bio je Krist koji je na Petru kao na temelju sagradio svoju Crkvu. To nije bio stav sentimentalnosti ni tradicionalnosti, već stvar principa. Kristova Crkva je Kristova i drugačije ne može biti jer je sazdana od njegova duha, rođena iz njegove muke i smrti, ali ju je Krist postavio na Petra. I ta Petrova dimenzija Crkve bila je kod Merza veoma istaknuta. Papa i crkvenost – dvije ideje koje je Merz svim svojim bićem živio i zastupao! Bilo bi dobro kad bi netko danas našim rječnikom i jezikom progovorio onom ljepotom i uvjerljivošću kojom je Merz govorio o Crkvi, da je živi i s njom osjeća. Ali, ne u bezbroj riječi koje Crkvu otuđuju i umanjuju, nego da znaju Crkvu vidjeti čistu, onakvu kakva je u Kristovoj zamisli, da je vide u njezinoj stvarnosti, da znaju s njom patiti, s njezinim ljudima i institucijama, njezinim životom i radom suosjećati. To je velika stvar kod Merza da je on taj vid kršćanstva – crkvenost – dosljedno i uvjereno stavio u hrvatski katolički život kako prije njega nitko nije učinio. Odanost Kristovu namjesniku – Petru i njegovim nasljednicima, koji su temelj jedinstva Crkve i koji trebaju utvrđivati u vjeri sve, nitko u novije vrijeme nije tako jasno, odlučno i temeljito, rekao bih – apsolutno upozorio na te vrijednosti kao Merz.

Usko povezana s autentičnim shvaćanjem Crkve jest Euharistija kao središte, kao prisutnost Krista. I to je Merz shvatio i do temelja, do zadnje konsekvencije proveo u život. Euharistija je crkvenost u višem smislu. Crkva živi stalno, ali Crkvu treba vidjeti u onome bitnome, osnovnom, stožernom u našoj vjeri: Crkva, Euharistija, liturgija. Daljnji vid Merčeve duhovnosti bila je liturgija. Jedva da je tko ovako dosljedno, ovako središnje inzistirao na liturgiji. Liturgija i Euharistija: gdje se Bog moli i gdje se njemu klanja, gdje je On prisutan, središnje su točke naše vjere i naše Crkve. I to je Merz shvatio, uočio i proveo u život. Istina, bilo je povijesnih uvjetovanosti u njegovu liturgijskom zanosu kao što je na primjer latinski jezik, za koji je Merz u ono vrijeme s mnogim drugima smatrao da je prijeko važan u liturgiji. No, sigurno bi i on nakon Koncila zdušno prihvatio današnju reformu jer osnova svega njegova rada bila je poslušnost prema Crkvi na prvom mjestu.

Važan vid u Merčevu djelovanju bila je Katolička akcija. Ona je u svoje vrijeme značila, ako tako smijemo reći, deklerikalizaciju Crkve, tj. cilj i pokušaj da se Crkva ne svede samo na kler, na službene funkcije, nego da Crkva u svim svojim članovima živi onaj apostolski duh kad vjernik vjerniku predaje vjeru, da je vjerujući otac ili vjerujuća majka daje djetetu, i to ne iz knjiga, nego iz svoga osobnog vjerskog iskustva. Tu vjeru ne može samo imati i davati kler, odnosno službeni hijerarhijski dio Crkve. Nastalo je doba, bili su očiti znaci vremena da treba krenuti u apostolat laika ili, bolje, apostolat sviju vjernika. Nastojalo se i teološki opravdati mjesto vjernika u Crkvi, da on nije samo onaj koji sluša, da on nije samo ovca koja se striže nego da je on vjernik, vjesnik Kristov, svjedok Kristov, kao što su i ostali hijerarhijski dijelovi. Sva su se ta pitanja javila i pokušavala rješavati ondašnjom Katoličkom akcijom kako ju je zamišljao papa Pio XI. To je tada bilo nešto novo, potrebno, što je dozrijevalo i na teološkom polju. To je logički vodilo, iako kroz poteškoće i tapkanja, do jače formulacije što je Crkva, što su vjernici unutar nje. Dakako da je i sama Katolička akcija pape Pija XI. bila uvjetovana određenim prilikama i određenim prostorima. No, Merz ju je u takvim uvjetovanostima potpuno prihvatio, više u apsolutnom smislu nego u relativnom okviru.

Katolička akcija kao apostolat unutar hijerarhije, to isto kao apostolat Crkve. A Crkva ne može biti politična niti to smije biti njezin apostolat. Crkva, kao takva, ne smije se baviti politikom. To je prepušteno drugim ljudima i drugim ustanovama i prema tome Merz je bio dosljedan kada je tražio da Katolička akcija bude apolitična ukoliko je unutar Crkve i njezina apostolata. To je zastupao i za to se borio. Ta riječ »politika«, istina, ima tisuću značenja, tisuću primjena koje mogu ići od tehničkog razmatranja do postavljanja jednog okvira koji sve obuhvaća. Naravno, u svim političkim mogućnostima i stvarnostima, Crkva je na različite načine određivala ili dopuštala stavove da vjernici imaju svoje političko stajalište određeno, uvjetovano, nadahnuto Crkvom, a što znači da Crkvu i njene vjernike treba voditi ljubav do čovjeka, ljubav do zajednice, odgovornost za zajedničko dobro, već prema vremenima i prilikama. To se mijenja jer se okviri mijenjaju, pa je tako, u tom kontekstu, i uloga Katoličke akcije drukčija, ali to ništa ne umanjuje Merčev lik ako ga stavimo u povijest, u okvire u kojima je živio. On stoga ostaje lik čovjeka koji je slijedio dosljedno, do kraja svoju vjeru, živio po svojoj vjeri, molio se, klanjao i tako svijetlio i zračio čistu vjeru u našoj sredini. To stoji i ostaje i svakome od nas može dati priliku ne samo da razmišljamo, nego i poticaj da idemo za njim jer primjeri privlače. A sigurno je da je ovaj Božji čovjek primjer koji privlači sve one koji se istinski žele predati Bogu, Kristu i Crkvi, potpuno, temeljito i do kraja.

 (Glasilo Postulature Ivan Merz, br. 1–2 (11), 1982.)