DUŠA DR. IVANA MERZA

                                  Nonne cor nostrum ardens erat in nobis dum logueretur in via?

                                        Nije li gorjelo naše srce u nama kad nam je govorio putem ?

                                                                                                                      Luka 24, 32

1. Tajna dr.  Ivana Merza

Suđeno je za neke ljude, da njihovo ime nikada ne silazi s poprišta duhovne borbe čovječanstva. Pojave se najednom kao neki poslenici višega svijeta i uđu u službu ovoga svijeta ne suzujući svoje polje rada, najmanje misleći na sebe, čudaci, često puta žrtvovani za spasenje drugih, živeći - pro mundi vita - a ne misleći na uspjeh i ne računajući na snagu svoje riječi i svoga srca, nego samo na slavu Ideje. Kao vjesnici nijeme Providnosti, kao oblici nevidljive ljubavi umiješaju se među ljude i njihova budnost ide pred svima, njihova mudrost uznemiruje sve, njihova moć ispunjava svačiju nemoć, a često puta njihova nemoć krije u sebi strahovite slutnje budućih golemih i jedinstvenih događaja.

Ime Ivana Merza može se već danas sigurno ubrojiti među imena onih koji se neće izbrisati ni na nebu ni na zemlji. Dok je živio kao mlad profesor, pače kao akademičar, splela se oko njega čudesna mreža protivnosti. Kao da je stigao iz neke začarane zemlje lijep i naivan vitez, koga nitko nije ni poznavao, pa počeo živjeti u ovoj zemlji: ništa drugo nego živjeti.[1] Ali taj jednostavni, nenametljivi život počeo je sve više upadati u oči: što god se on više skrivao, postajao je zamjetljiviji; što je više šutio, više se o njemu govorilo; što mu je riječ bila pametnija, mirnija i ljubaznija, rasplamsavala se oko nje vatra srdžbe, bijesa i nemira, dok jednog dana - o, kako se dobro sjećam toga dana - nije sudbina svih privatnih katoličkih naprezanja bila stavljena na kocku preko njegove ličnosti.

Deset godina poslije smrti njegovo ime poprima istu svježinu kao i u danima najveće popularnosti za života. Kad Ivan Merz ne bi bio faktično, nego samo profesor, pisac i organizator, Hrvatska bi ga se bez sumnje još sjećala i častila ga, ali ne s ovom posebnom nijansom štovanja, na koje nemaju prava heroji analize, pera i organizacije i koje mogu očekivati samo oni koji su udarili svoj stan u redu ljubavi.

Dr. Merz nije ušao u svijet svojih suvremenika ni dramatskom borbom obraćenja kao Claudel ili Papini; ni čudesnim i iznenadnim bljeskom milosti koja je, kao Savlu pad s konja, diktirala Psichariju potresni Voyage du Centurion; ni stravičnim protestima i vikom na sve trulo oko sebe, čak i na kršćane, kojom vikom su Leon Bloy i Charles Peguy[2] izazvali prave građanske ratove prvih mozgova francuske inteligencije; ni veličanstvenim stihom i dubinama svojih knjiga, kojima je, na primjer, anglikanac Newman zabezeknuo čitav svoj otok dokazujući svoj korak prema Rimu. Ništa od svega toga! Merz je čovjek bez velikih gesta. On pače ne voli geste i ne izražava se kroz literaturu. Sav se golemi Božji i njegov vlastiti udio u izgradnji i razvoju njegove duše skrio u intimne stranice njegova dnevnika. Sve što god se u njemu dogodilo, dogodilo se iza vrata. On nije bio trublja Božje borbe s čovjekom. Ljudima nije bilo dano pratiti rast i unutrašnju spiralu njegova uspona; čak i najbliži su zinuli kad su se rastvorile tajne njegovih dnevnika.

A ipak se usjekao kao klin u duše svojih suvremenika. Postao je razmeđa duhova, ali ne više kao biskup Mahnić razmeđa liberalnih i katoličkih duhova, nego razmeđa dvaju mentaliteta unutar organiziranih katolika. S toga razloga njegova popularnost u širim laičkim krugovima i nije velika, ali je to veća među »organiziranima« i čini se da joj neće biti kraja, jer je Ivan Merz bio toliki signum contradictionis, a danas je toliko svjetlo da ga samo Božja ruka može ugasiti i nitko više.

Čime je, dakle, ovaj mladi čovjek postao razbojištem i teškom kušnjom za mnoge u Hrvatskoj? Čime se izdiglo njegovo ime među neizbrisiva imena? Zašto je još za života bio i neizrecivo štovan i nevjerojatno proganjan i prezren? Zašto je baš preko njega, najponiznijega i najskrivenijega janjeta Božjega pukla sva slabost ljudska na dvoje i kao neki perpetuum mobile dočekala u punoj ratnoj spremi i prvi decenij njegove smrti?

Makar kako paradoksalno to zvuči, Ivan Merz je postao čak simbol izvjesne duhovne orijentacije i kamen međaš hrvatskoga katolicizma zato jer je izrekao nekoliko starih, u svim kodeksima, svim dogmatikama i svim crkvenim povijestima formuliranih principa o Crkvi, o Papi, o biskupima i o svećenicima i o njihovu odnosu prema katoličkom svijetu ili, bolje, o odnosu katoličkoga svijeta prema njima; jer je bez ikakvih pretenzija osobnoga vodstva do djetinjske naivnosti čist od svih racionalističko - političkih aspekata na sve »momente situacije«, izrekao - zapravo ponovio, verbalno ponovio, doslovno prepisao nekoliko misli Sv. Oca o politiziranom katolicizmu i o crkvenom katolicizmu; jer je o problemu akcije u odnosu s kontemplacijom mislio poput sv. Tome Akvinskoga, Tome Kempenca i svih učitelja duhovnoga života.

Danas, deset godina poslije Merza, sve te ideje imaju kod nas, bar teoretski, puno građansko pravo i nitko živ se ne bi usudio pomisliti da javno kaže nešto protiv njih, naprotiv, one su toliko same po sebi jasne, stare i jednostavne da gotovo i ne iznenađuju. A ipak baš preko njih Ivan Merz postaje signum temporis.. Čini mi se da moram opet naglasiti, da sve te ideje o Crkvi, Papinstvu, depolitiziranoj Katoličkoj Akciji i kontemplaciji kao bitnom preduvjetu akcije nije dr. Merz formulirao u debelim svescima teološko - filozofske erudicije poput Goyaua i Sertillangesa, ni u ruhu blještavih eseja poput Lipperta ili Pierra Charlesa, ni u fascinantnom umjetničkom izraza poput Chestertona ili Papinija, drugim riječima, on se nije nametnuo, nije bio zapažen - kako se to u književnom svijetu kaže - ni po čemu oko ideje, nego samom, golom čistom idejom kao takvom. Pače (već ću se tijekom ovog članka pobrinuti da ne budem krivo shvaćen), Merz je pri tome bio toliko doktrinaran, suh, neoriginalan, u neku ruku, kao što ono veli Bremond za Newmana: »bez žarkog plamena zanosne, sladunjave riječi, bez truna efekta i osobne groznice«, daje baš ta činjenica od presudne važnosti za prosuđivanje Merčeva ideološkoga udara i uspjeha u našoj poslijeratnoj »organiziranoj« sredini, a još više za prosuđivanje njegove osobne visine unutarnjega karaktera i apsolutne sljubljenosti s istinama katolicizma. Istine katolicizma, naime, predstavljaju najelementarniju jednostavnost i milinu kao i najstrašniju problematiku. Radi se o duši koja im pristupa i s kakvim duhom im pristupa.

»Što je tko više u sebi ujedinjen i iznutra pojednostavljen, to viša i dublja pitanja bez truda razumije, jer odozgo prima svjetlost da shvaća.« (Nasljeduj Krista I, 3, 3.)

Merz, duh čist, jednostavan i postojan, pristupio je istinama kao najodanije dijete majci, sve njene riječi primio u punoj ljubavi i apsolutnom pristajanju, na sve šapnuo Fiat voluntas tua i isto tako prirodno, kao kad voda teče ili probija cvijet, sve što je primio ili čuo jednostavno majčinim riječima ponovio dalje svojoj braći, u početku i ne sluteći da ono što je njemu toliko prirodno i jasno nije i svoj braći prirodno i jasno, da to čitavom svijetu nije prirodno i jasno. Osobno sam često slušao iz njegovih usta misao: pa zar je to kakav problem? Pa to su stare vjekovne bitne istine kršćanstva! Zar je to revolucija ako čovjek danas ponovi ono što je jučer rekao Papa? - Pa i sâm sam pokušao tako govoriti i opazio sam da mi nešto manjka za toliku jednostavnost, da mi riječi zveče poput praporca, da me grozna snaga racionalističke argumentacije svaki čas mrvi i da sa svim tim istinama ne mogu uspravno obastati, da tim suhim stabljikama treba vode u korijenu moje duše, da nije dosta razum i sva njegova kombinatorika, da nije dosta organiziranost i sva njena disciplina, da treba ljubavi, malo, bar kap ljubavi, pa da istom onda postanemo djeca, pa da onda neobično postane obično, da teško postane lako, da problematika magle postane jasnoća sunčanog dana.

Stoga sudbonosnu »revolucionarnost« Merčeve pojave treba tražiti u nama, u našem mentalitetu, u našoj sredini, u našoj tradiciji pa i u našoj povijesti, u našoj crkvenoj povijesti. Ne treba radi toga prevrtati očima, dosta je sabrano pročitati što su rekli Herwegen, Karl Adam, Peter Lippert i Romano Guardini o unutarnjoj religioznoj krizi evropskoga katoličkoga čovjeka uopće i o njegovu antropocentričkom mentalitetu i o njegovu poimanju, bolje: nepoimanju Crkve u nadnaravnom i mističnom smislu; dosta je čuti liturgičare, pa da nam se taj mentalitet još više razgoli, ili, recimo, prolistati samo dvije oštroumne i smione knjige Jacquesa Maritainea[3] o francuskim katolicima i njihovu odnosu prema Leonu XIII., pa će nam biti jasno da su »katolici u neprestanoj defenzivi, u kojoj su se sa svojim protivnicima borili imanentnom kritikom, koja je bez sumnje imala sa znanstvenoga i psihološkoga vidika veliko značenje, ali je pored svega toga imala tu slabost da su katolici počeli zaboravljati na svoju glavnu moć, a to je specifično nadnaravna,[4]  da su ljudi svoj odnos prema Bogu i Crkvi gledali više u etičkim obavezama, da su poštivali duhovnike prije svega zato jer su im bili vođe u politici i prosvjeti, u organizacijama i društvima. Grčevito oslanjanje na organizacije mnoge je zavelo da su vjeru i politiku identificirali. Tako se, naime, tumačio poziv Leona XIII. da duhovnici iziđu van iz sakristije. Jasno je da je takvo postupanje moralo s vremenom voditi u praktični naturalizam.«[5] Ovdje se ne mislimo upuštati u analizu katoličke atmosfere u Hrvatskoj, kad se pojavio Merz. Jedno stoga stoje to na više mjesta učinjeno (često u takvoj formi daje imalo više duhovne štete nego koristi), a drugo što bi u tu svrhu trebalo segnuti preko uskih granica Hrvatske, u kojoj se u to doba još uvijek naveliko kopirao tuđi mentalitet (Centrum, dr. Janez Krek, Slovenija, Čehoslovačka, Austrija), koji se onda nakalamio na naše crkveno - političke prilike, u kojima se još uvijek osjećao bacil jozefinizma pomiješan s iluzijama naivno shvaćene ćirilo - metodske ideje...

Bilo kako bilo, Merčeva je pojava revolucionarnoga karaktera. Mentalitet njegova duha u sukobu je s mentalitetom njegova doba. Ali nikada nam ništa neće biti shvatljivo ni prihvatljivo od Ivana Merza ako se kakvom - takvom snagom ne dignemo u red ljubavi. Sve se da dotjerivati, analizirati, pobijati, nadmudrivati i uvijek nepobijeđen ostati pri svome u redu naravnih zbivanja. Tu nema jedinstva i neće ga biti, ali u nadnaravnom redu, pod suncem teološke kreposti ljubavi sve će postati svima jasno i ujednačeno.

Sve počiva u ljubavi. I tajna Ivana Merza počiva u ljubavi. Tu smo u pravoj jezgri stvari. Ne radi se toliko o istinama koliko o ljubavi i srcu, iz kojega su one propovijedane i kojom su kao očarane padale u duše dobre volje. Radi se o ličnosti, o čovjeku, o životu toga čovjeka. A tu smo pred čudom veličine, pred novim nepoznatim vitezom, pred najčistijom poezijom, pred najorginalnijim likom naše zemlje, pred Božjom i ljudskom zagonetkom, pred plamenom i nedohvatnim zanosom mističkoga reda, pred mladićem koji je od svog početka do svoga brzoga svršetka innocens manibus et mundo corde živio uronjen u nevidljive realnosti svijeta.

»Zato sebi i svima stavljam memento: proživljavamo dubok i velik život i svakog trenutka budimo svjesni da mi zaista opstojimo i da se ne suprotstavimo ovoj harmoniji koja vlada u svemiru. Ovo tjelesno zapravo nije život; život je ono tamo nevidljivo, puno dubine i perspektive, što se u odabranim časovima još više proširuje, da osjetimo onaj drugi veliki svijet, one nevidljive sile koje djeluju i pokreću sve ovo. I upravo da što bolje mognemo zaroniti u taj neizmjerni svemir, te uz to mnogo objektivnije promatrati vanjski život, što nas okružuje, moramo ubiti u sebi svaku strast i težiti asketskom životu. Tko je bar malo pokušao da ide tom cilju, vidjet će svijet oko sebe u sasvim drukčijem svjetlu, osjetit će bolje one tajne niti grijeha, koje se isprepliću oko moderna društva, pa se s njim igraju kao mačka s mišem. I što je život više prožet askezom, to nas oni tajni glasni glasovi sve jače upućuju u misterij opstanka...«

Nije ovo napisao ni Pascal ni Psichari, nego mladić na talijanskoj fronti u 20. godini života (1916.), student filozofije Ivan Merz.

Ako je tako, tko ne vidi da je jedina naša briga danas ne toliko govoriti o Merzu, nego pasti na koljena pred Merza i, kao što je ono H. Bremond rekao za Pascala, »kroz njegovu molitvu ući u općinstvo Svetih«.

«Ukratko, naša gorljivost ga kanonizira u neku ruku, toliko je ona slična onoj specijalnoj emociji, svečanoj i slatkoj, sretnoj i bojažljivoj, što se u nama javlja pri susretu sa svecem.»[6] Nonne cor nostrum ardens erat in nobis dum loqueretur in via?