2. Čovjek »rimske orijentacije«

Jedna od najznačajnijih oznaka u javnom životu i djelovanju dr. Ivana Merza jest bez sumnje njegova »rimska orijentacija«. Pod tim mislimo čitav onaj kompleks misli, studija, duhovnog mentaliteta i akcija u cilju da se do korijena produbi shvaćanje Crkve u njezinu najbitnijem, najunutrašnjijem, najvitalnijem, čistom, svrhunaravnom, mističnom pojmu, te da iz toga niknu sva ostvarenja, osobna i socijalna, i naravnoga i nadnaravnoga reda.

Nema jače ideje u Merčevu liku od ideje Crkve; Crkve koja kroz papinstvo čuva nauku i jedinstvo, te Crkve koja kroz liturgiju moli i prinosi »žrtvu hvale« Ocu i »pomoću koje« - veli Merz - »vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnoga života Kristova« i kroz koju »svaki katolik postaje velik i univerzalan«. Papinstvo i liturgija, to su krila Merčeve duše, to su bitni karakterisikon čitava njegova bića. »Te ideje nalaze se u njega u takvoj jasnoći i krepčini, kako to samo kod svetaca, i to svetaca mistika susrećemo« (o. J. Vrbanek DI, njegov ispovjednik). Te dvije ideje: crkvena nauka (enciklike) i crkvena molitva (liturgija), imale su u Hrvatskoj jakih branitelja i učenih propagatora, ali Ivan Merz je prvi čovjek koji ih je svetački pretočio u posljednji svoj živac i iz njih stvorio jedini smisao svoga kratkoga života.

Najednom drugom mjestu sam napisao da ne znam, »da li je moguće uopće zamisliti religioznu fizionomiju dr. Ivana Merza izvan svijetlog kruga, u kojemu zrači ona najdublja, mistička ideja o Crkvi. On je tako organski, duhovno nosio Crkvu u svome biću da se osjećao njezinom živom česti, kao što je ruka ili noga čest jednoga organizma koji se zove čovjek. Sva njegova duša, to je bila ljubav za Crkvu, ljubav u Crkvi. Od svih koji su došli k njemu da makar nikodemski nešto čuju i vide, tražio je u bezbroj varijacija da se prenesu u misterij Crkve. Svu snagu razuma i svu snagu vjere je upotrebljavao i u pomoć im slao najnježniju ljubav da njome kao sigurnom pomoćnicom uzmogne posvijetliti duši i naučiti je što je to uistinu Crkva. On se toliko intelektualno i duhovno kretao u svemu što se odnosilo na Crkvu i na jedinstvo s Crkvom daje svatko tko se ikada sastao s njime živo osjetio, ako ništa drugo, a ono bezuvjetno da je taj čovjek apostol nekoga uzvišenoga, ljupkoga, neizrecivo privlačnoga, gotovo bih rekao novoga poimanja Crkve, poimanja koje se u suhoći modernih srdaca i u magli modernističkih zabluda nekud zamelo i posve izgubilo. Njegov je govor o Crkvi bio nov, sasvim nov našim ušima.[1] Nije to bila samo nauka, enciklička nauka, koja se trebala saznati (još manje apologetsko - juridička), nego život kojim je trebalo osobno i iskreno živjeti. A taj je život bio također nov, neizrecivo privlačiv, veličanstven, univerzalan, jedini objektivan, liturgijski.[2] Dvije godine poslije njegove smrti napisao sam: »On je bio čisti katolik. Katolik s papom i za papu; katolik kojemu u duši žive sve svete knjige, svi crkveni oci, svi koncili, sve dogme, sve enciklike, sva liturgija, sva svetohraništa, sve zapovijedi, svi katekizmi, svi biskupi, svi svećenici, svi siromasi, svi redovnici ovoga svijeta. - On je živio u Crkvi, u Kristu - u duhovnoj Crkvi, u vidljivoj Crkvi, u Kristovu tijelu, u Kristovu duhu, u Kristu, koji je čovjek i Bog ujedno.«[3] Bilo bi veoma zanimljivo znati, kako je dr. Merz kao mlad svjetovnjak, prepušten gotovo samome sebi, po studiju i privatnoj sklonosti usmjeren prema literaturi i umjetnosti, izrastao i odgojen u naravno - etičkom obiteljskom miljeu i liberalnoj atmosferi modernoga života, kako je došao do najintimnije nadnaravne sljubljenosti s Crkvom i rimskim papom. Da li ga je privukla ideja živoga Krista u vidljivoj glavi kao Ernesta Psicharija; ili njezin veličanstveni eksterijer kao Chateaubrianda i Brunetierea, ili savršeno intelektualno jedinstvo i dosljednost u principima; ili studij problema infalibiliteta; ili sakramenti, kojih nema bez Crkve, a bez kojih se čovjek ne spašava i ne posvećuje; ili konačno veličanstvena doktrina sv. Pavla o mističnom tijelu Kristovu, kojemu smo svi živi udovi,[4]  ili onaj duboki socijalni karakter Crkve, koji veže sva tri njena carstva u sveopće bratstvo krštenih duša - communio sanctorum?

Teško je znati kroz koji je od ovih portala ušla njegova duša duboko u svetište. Ali po svemu se čini da je Pariz izvršio na njega u tom smislu najdublji utjecaj, da je baš kroz francusku katoličko - konvertitsku literaturu osjetio svu realnost Kristove prisutnosti u rimskoj Crkvi. S dušom, kakvom je Ivan došao u Pariz 1920., proći kroz čudo katoličkog srca moderne Francuske, pišući disertaciju i listajući stranicu po stranicu od Chateaubrianda do Helloa, tragajući isključivo za najintimnijim aspektom Crkve, za liturgijskim duhom, to znači proći jedinstveno krštenje vodom ljepote. Kroz francusku religioznu poeziju vođen za ruku od de Maistrea, Huysmansa i Claudela, Merz se smrtno zaljubio u kolektivnoga Krista i ne samo naučio, nego i osobno doživio njegovu realnu prisutnost u Crkvi i svemu crkvenomu, naravno umjetnički doživio kroz intuiciju Leona Bloya i Paula Claudela, znanstveno doživio kroz misli Emila Baumanna, Louisea Bertranda i Peguyja, te nadnaravno doživio kroz psalme i liturgijsku molitvu mise, o kojoj ga je snažno poučio slavni Don Gueranger.

Osim toga baš se u Francuskoj o papin autoritet nasukao i Sillon i Action Francaise. Merz je stigao u Pariz kad se još nije stišala bura nakon osude Sillona, a upravo se spremala osuda Action Francaise. U Francuskoj se tad najviše debatiralo o papinoj osudi i o problemu poslušnosti i to se našega Ivana moralo duboko dojmiti i definitivno u njemu kristalizirati apsolutnu i djetinju poslušnost Svetom Ocu Papi.[5] Prije Pariza kod Ivana se ne javlja ideja Crkve, osim tu i tamo u ratnom dnevniku (»Vratimo se Crkvi!«, str. 92.) i usput kao npr.:

»Neka nam pomogne dragi Isus, da svladamo sotonu u samome sebi i da ljubimo našega stvoritelja i našeg bližnjega, pa da tako uzmognemo proslaviti i proširiti svetu Crkvu.«[6] 

Samo na jednom mjestu iznenađuje njegovo duboko distingviranje mentaliteta u katoličkim redovima:

»Jednoj je (struji) Crkva alfa i omega, a druga hoće da kršć. načela prožmu javni život, jer su ona najbolja garancija, da će on cvasti.«[7]  No još više to čini jedna sitna iskrica, koju je zabilježio kao maturant:

»Jučer sam bio s roditeljima na jednoj zabavi. Bilo je dosta veselo, no kad sam se vratio, sjetio sam se da je korizma i da se ne smiju pohađati zabave. Treba priznati duhovni autoritet, jer bez autoriteta nema sloge.«[8] Duhovni autoritet, to je ona magična sila koja će od mladoga doktora filozofije i profesora francuske literature od 1922. do 1928. učiniti najodanije svrhunaravno dijete Katoličke Crkve.

Bilo kako bilo specifična nota koja dominira njegovim šestgodišnjim zagrebačkim djelovanjem jest Crkva, i to u spektru Rima, samo Rima i opet Rima. Drugim riječima: »Jedan je grad u središtu svemira i on tvori njegovo jedinstvo. Ljubav (Amor) je ista riječ kao i Roma (kada se čita odozada). Govorimo dublje: Krist je glava čitavoga čovječanstva.«[9]

Merz će postati apostol ideje spasenja i jedinstva kroz Krista, koji živi ne samo u Euharistiji nego i u svakoj vjerskoj i intelektualnoj zamisli Bijeloga Oca u Rimu. Obuhvatit će Crkvu i kroz teološku vjeru i kroz teološku ljubav, i kroz teološku nauku. Shvatit će od kolike je presudne važnosti u hrvatskom katolicizmu ideja rimske Crkve i rimskoga pape i neće više imati mira ni odmora dok sav ne izgori za tu ideju.

»Treba nastojati da u našem katoličkom pokretu veza s Crkvom bude što jača, da uz sposobnost i svijest vođa bude u njih i heroizam poniznosti i pokoravanja.«[10]

Heroizam poniznosti i pokoravanja. Treba zapamtiti tu riječ! U njoj kao da se krije ključ svega zla koje bije katoličke redove u svim biskupijama hrvatske zemlje. Za one koji ne shvaćaju razloge »izravne ovisnosti o crkvenom autoritetu« i smisao akcije, za čije je različne oblike »potrebno da nadu u Crkvenoj hijerarhiji svoje disciplinatorno središte«, kod i najmanje intervencije Crkve, poslušnost može biti nešto herojsko. To su jedinstvene prigode da se iskuša ljubav i nema ih svaki dan.

»Kaže se da treba trpjeti« - pisao je P. Clerissac - »ne samo za Crkvu, nego i od Crkve. Ako ima istine u ovoj riječi, to je da mi katkada osjećamo potrebu da se s nama postupa jače, da nas drže u sjeni, šutnji i svim prividnim nemilostima...«[11]  Da li Merz misli na servilnu i pasivnu poslušnost, koja se tražila od mnogih i u više slučajeva? Nipošto, nego na poslušnost svrhunaravnu, tj. sinovsku prema vidljivoj glavi tijela Kristova i inteligentnu, onom inteligencijom koju daje vjera:

"Jedna je od bitnih karakteristika svakog rimskog katolika da ljubi Svetog Oca Papu i da sve svoje misli i sva svoja djela ravna prema odredbama i željama njegovim. Rimski je papa vidljivi Krist među ljudima, zaručnik sveopće Crkve. U uzburkanom moru zabluda i strasti, koje tresu čovječanstvom - poglavito danas -Petrova je Stolica 'sidro nade i luka spasa' (Benedikt XV.), za koju se valja uhvatiti i u kojoj moramo naći zaklonište, ako ne želimo i mi da nastradamo. Štovanje Svete Stolice osobito je važno za Hrvate katolike i to s više razloga: mi se nalazimo na granici Istoka i u neposrednom doticaju s ljudima i idejama, koji nimalo ne poštuju Rimsku Stolicu. Osim toga, u hrvatskom narodu nije nastradao samo princip svake vlasti, već je u širokim slojevima nastala upravo neka mržnja na sve predstavnike Crkvenog autoriteta. I same je krugove dobrih katolika zahvatila ta zaraza i nije rijetka stvar da se na nezgodan način kritiziraju naši crkveni učitelji. A otpad jednog dijela svećenstva od Crkve najbolji je dokaz kako je hrvatski narod duboko pao u tom pogledu."[12]

Time Merz podcrtava ljubav i štovanje, a u tom slučaju ne treba nikakva heroizma. Ako se ljubi Crkva, ljubi se i papa, ne samo apsolutno i neefikasno nego praktično kao živa slika Krista usred nas.

Danas mi se upravo neshvatljivom čini ona užasna borba koja se bila 1926. i 1927. razmahala oko ovih jednostavnih istina. Sjećam se onih dana u kojima se svaki put, kad bi Merz donio među nas novi citat o temi poslušnosti, razvila mala svečanost otkrića Amerike. Jednog dana donio je ovu misao Pija X.:

«Kad se ljubi papa, ne zaustavlja se na diskusiji o onom što on savjetuje ili traži, u ispitivanju dokle sigurno ide dužnost poslušnosti i u određivanju granice ove obligacije. Kad se ljubi papa, ne predbacuje se da nije govorio dosta jasno; ne stavlja se pod sumnju njegove naredbe pod lakom zaštitom da ne treba slušati, jer ne dolaze direktno od njega nego od njegove okoline...»

Koliko radosti! Kao da je Pio X. imao viziju naših borba i naše patnje. Ovaj čas mi nije prezentno da li je baš tu misao negdje objelodanio, ali kasnije sam je našao kod H. Bruna.[13]

Kao motto svojoj stalnoj rubrici u listu »Za vjeru i dom« pod natpisom »Vječni Rim« Ivan je i opet prenio Pija X.:

»A koliko ga valja ljubiti, papu! 'Ne riječima niti jezikom, već djelom i istinom' (l Iv 3,18). Kad se ljubi jedna osoba, to se u svemu nastoji prilagoditi njenim mislima, izvršiti njena htijenja, protumačiti njene želje. Ako želimo dokazati našu ljubav prema papi, potrebno je slušati ga.«[14]

Merz je prezreo svu opasnost koja proizlazi iz političkog naturalizma. Njemu je Crkva objekt teološke vjere, nadnaravna realnost, a ne naravna realnost. Stoga je sve znanje upotrijebio da dokaže opasnost koja je vrlo ozbiljno ugrožavala akciju mnogih katolika. »Služiti se kao najvišim praktičnim pravilom prosuđivanja stvari, - pa i onih u kojima je angažirana religija i duhovno - kroz nacionalni interes; zatvoriti se u politički empirizam ne vodeći računa o bitnoj subordinaciji političkoga dobra kao takvoga Bogu i Kristu i Crkvi Kristovoj, zar to nije opasno?«[15]  Često mije znao reći: »Radi se o papinoj odredbi, a papa ne može odrediti nešto čime bi se žrtvovala istina. Dakle radi se na koncu konca samo o tome da ljudi samo žrtvuju zabludu.«

Nije ovdje mjesto da se analiziraju sve te veće i manje zablude i opasnosti na koje je upozoravao Merz. Tu se radi o nečem suptilnijem nego što je pogreška doktrinalnoga reda, radi se o duhu. I kad je prividno sve u redu, može biti nered u duhu. Stoga je Merz energijom, koja nije klonula nego u smrti, bez obzira na to da li će ljudi slušati ili neće slušati, uvijek izricao papine istine.

A te su istine providencijalnom koincidencijom počele poput gorućih strijela pljuštati iz Rima s enciklikom Ubi Arcano Dei, koja je izišla pred Božić 1922., upravo iste godine kad je dr Merz došao u Zagreb i smjestio se na nadbiskupskoj gimnaziji kao profesor.

Danas mirne duše mogu za sebe reći da mi je to bilo pravo čudo promatrati kroz četiri godine toga mladoga profesora kojemu je, bez truna pretjerivanja, prva i glavna briga bila studij enciklika. Slatku francusku literaturu zamijenile su stroge, klasične izreke crkvenoga učiteljstva; svu ljepotu romanske poezije teški tomizam Leona XIII., Pija X. i Pija XI.

Enciklike, enciklike! Samo su lepršale oko naših ušiju poput lastavica. Lovili smo pogdjekoju kap iz tih čarobnih rimskih vaza i ne dosežući im slatkoće i vrijednosti. A on je samo crpao, crpao, neumorno dan i noć crpao i cvao od sreće što su ti zdenci neiscrpivi i prebogati, da se njima može osvježiti čitav svijet i preporoditi svemir. Magična je bila moć Dr. Merza i samo se njoj ima zahvaliti da je ta strana i nepoznata riječ našla neku toplinu u našoj duši. Pa, eto, i Mahnić govori o enciklikama. Zrak je najednom postao prepun enciklika. Sve je počinjalo i svršavalo s njima. I dobri, siromašni radnici i šegrti, i oni su saznali za enciklike i njima je gorjelo srce dok im je govorio iz njih i po njima. I katolički tisak najedanput je počeo citirati. Oči su se privikle na brojne citate iz Motu propria, Ubi arcano Dei, II fermo proposito, Quas primas, Immortale Dei... Nastala je u povijesti hrvatskog katolicizma jedinstvena enciklikološka prepirka i utakmica.

Merz prijateljima dariva enciklike Leona XIII., puni stupce »Života«, »Katoličkoga lista«, »Nedjelje«, »Mladosti«, »Za vjeru i dom«, »Katoličkoga tjednika« citatima i prijevodima. Izdaje knjigu o Katoličkoj Akciji složenu od samih enciklika itd.

Jedne smo večeri prema dogovoru došli u njegov stan (Starčevićev dom). Bili smo trojica. Sve studenti. Bilo je potajno dogovoreno da ćemo nas trojica pod Ivanovim vodstvom ulaziti malo dublje u duhovne probleme. Ja sam osobno očekivao da će nam on sam iz svog iskustva objasniti nešto u smislu efektna poticaja za unutarnji život. Posjedasmo oko njegova velikog pisaćeg stola u uglu sobe, a on svakom dao u ruku tekst enciklike Leona XIII. Immortale Dei. Netko je dobio latinski, a netko francuski tekst. I počeo je tumačenje redak po redak. Teške definicije i distinkcije o crkvenoj i civilnoj vlasti padale su kao maljevi po mladim srcima nepriviknutim toj pretvrdoj hrani. Merz je pred sobom imao svoj prijevod, a mi smo ga slijedili po svojim tekstovima, istina, teško i hrapavo, ali on je svaku stavku tumačio s toliko žara da smo bili jednostavno svladani uvjerenjem da o svakoj Leonovoj misli ovisi sudbina svijeta. Ipak mi se čini da nismo dotjerali do kraja. Teško smo svladavali i francuski, i latinski, i enciklički jezik. U površnosti, lijenosti i rasutosti oko stotinu poslova nečujno su prestale naše i prve i posljednje lekcije iz enciklika, ali trajno je ostalo ono uvjerenje, duboko i iskreno, da o enciklikama ovisi da li će Europa svu ovu barbariju naturalističkoga i ateističkoga svijeta - kapitalističkog i komunističkog - izbaciti iz misli ne samo u politici nego i u ekonomiji i socijalnom životu i u internacionalnom životu ali (to naročito vrijedi za katolike) i u domeni intelektualnoga i religioznog života.

Godine 1926. priređivali smo skupa u Hvaru proslavu franjevačkog jubileja. Mene je zapalo predavanje, ali dok sam ga spremao, Merz je insistirao na tome da glavna ideja ima biti ljubav prema papi, biskupima i svećenicima jer da je to za sv. Franju najznačajnije kao i za moderni svijet, koji je izgubio jedinstvo jer na vrhu čovječanstva ne priznaje više papu kao živi autoritet. Ja sam doduše znao za onu najčistiju himnu svrhunaravnoga reda što ju je sv. Franjo posvetio crkvenom učiteljstvu,[16] ali mi se ipak činilo, u onoj prigodi i za onu publiku da je ta teza pretvrda i da joj ja osobno ne bih mogao udahnuti krvi i zanosa. Stoga sam nekako nastojao da to zaobiđem. Međutim pola sata prije nego što sam stupio na onu našu najljupkiju hrvatsku pozornicu, Ivan me pograbio: »Ako ispustiš ono o Crkvi i papi, onda ću ja nastupiti poslije tebe i objasnit ću ljudima da je za današnje doba to najznačajnije.« Nije bilo druge, morao sam nekako improvizirajući realizirati Merčevu želju.

Najsretniji dani za dr. Merza bijahu oni u Rimu prigodom internacionalnog omladinskog hodočašća, pri kojemu su sudjelovali i hrvatski Orlovi. Kad se vratio, napisao je:

Papa! Vidjeli smo njegovu bijelu pojavu, poljubili njegovu svetu ruku i od ljubavi prema vidljivom Kristu bili spremni - milošću Gospodnjom - predati mu neograničeno svu svoju egzistenciju... I kad je Sveti Otac u svom govoru dao nama Orlovima smjernice za naš rad, osjetismo svu veličinu i sve značenje papinstva; shvatismo: ako Orlovstvo hoće da ostane na pravoj liniji i da bude ispravan pokret u velikom sklopu svih mogućih pokreta u krilu Svete Stolice, mora da bude papinskim pokretom... Euharistiju i papu valja dati našem narodu.[17]

Dva dana nakon povratka iz Rima susreo sam ga pred nadbiskupskim dvorom. U ruci je držao preveden papin govor iz posebne audijencije hrvatskih Orlova i nosio ga nadbiskupu. Bio je sav preobražen, drhtao od djetinje sreće i zanosa. Govorio je o tom govoru s tolikom vjerom i ljubavlju, sav u plamenu trijumfa i blaženstva da mi se učinio kao najsretnije dijete s dugo očekivanim darom u rukama. Moram priznati da sam imao osjećaj nekog grandioznog historijskog događaja. Kao da se neka Magna charta hrvatskog katolicizma pojavila u njegovoj ruci, tako smo počeli drhtati i on i ja. I kad je on zamakao u dvor, ja sam se žurio po ulicama onako uznemireno, kao kad se uistinu nešto veliko dogodi. I tko da zaboravi taj susret. Radost toga svetog čovjeka razlila se mojim srcem i meni se činilo, da bi trebala zazvoniti sva zvona i zavijoriti se sve zastave. Mogu danas reći da sam jedanput u životu vidio božanski sretna čovjeka.[18]

U životu organiziranih katolika svakako je najveći kamen kušnje bila poznata nadopuna i prerada »Zlatne knjige«, koju je objasnio sam Merz u Predgovoru:[19]

»S tim je u vezi zanosna ljubav mlađih prema svetoj Crkvi, Isusovoj neokaljanoj zaručnici, te njenim biskupima i svećenicima. Oni su se uvjerili da svećenika zapada prva i najvažnija uloga u širenju kraljevstva Božjega... Ovo izdanje Zlatne knjige išlo je upravo za tim da svećeniku vrati ono dostojanstveno mjesto koje zapada Isusova učenika.«[20] 

Dakle, trebalo je svećeniku vratiti dostojanstveno mjesto, jer se više ne radi o svećeniku - političaru, o svećeniku -ekonomskom stručnjaku, o svećeniku - više ili manje izobrazbe, o svećeniku - prosvjetnom organizatoru, zborovođi i sl., nego o Isusovom učeniku, o službeniku Božjem, koji je postavljen na čelo svoje braće poradi duša, poradi duhovnih i vječnih interesa, poradi Crkve, u čijoj je dušobrižničkoj službi kao duhovnik. Kao takav on više nije i ne može biti »opasan«, ne može »zakulisno minirati«, ne može praviti nikakve »političke frakcije« ili imati »vlastite interese«, vlastiti položaj, svoju dušobrižničku funkciju, svoga biskupa (koji ga je jedini postavio i koji ga jedini može ukloniti), kao i uopće ideju Crkve, u čijoj je funkciji. Ivan Merz se ne plaši, on čak u doba kad još mnogo toga nije bilo jasno, ni primljeno, kad je bilo poradi nedozrelih prilika i općeg mentaliteta, te ljudskih slabosti, u neku ruku i opasno naglašavati neke stvari, on ide do kraja i ne preza ni pred izvjesnim prividnim apsurdima. On je sam iz starih spisa Pija X. i kardinala Merry del Vala iz 1903. i 1904. izvukao i vlastitom rukom preveo i dao u tisak 1925. g. pod naslovom »Biskup je potpuni gospodar katoličkih društava svoje biskupije« i ove misli:

«Bolje je da se jedno djelo, organizacija, akcija neučini nego da se učini mimo ili protiv biskupa.» (Podcrtao Merz)

«Ako se poduzimlju same po sebi dobre i lijepe stvari, ali ako ih ne odobrava vlastiti pastir (biskup), nije to gorljivost hvale vrijedna, niti je to iskrena pobožnost.»[21]  (Podcrtao Merz)

U čitavom ovom poslu, o kojem bi se mogle ispisati knjige, Merz ispunja bitno duhovno djelo. On teži samo za tim da duhovno kršćanstvo siđe u vremenito - organizacijsko, pa makar se to i ne smatralo aktualno vjerojatnim. Takav posao za njega je plod vjere. Svrhunaravno on gleda na »volju biskupa« i na svaku akciju kao »djelo pobožnosti«. Merz pretpostavlja živu i praktičnu vjeru kod većeg broja organiziranih katolika, atmosferu teološki prožetu i spoznaju svih Božjih prava, naročito onih Kristova Namjesnika i biskupa, «koji od neba dobivaju stalešku milost i posebno svijetlo.»[22]

Mi smo daleko od tog ideala. »Ako Bog ne učini čudo i ako eksces beznađa ne dovede ovaj nesretni svijet do momenta poslušnosti, zemaljska kraljevstva bit će za dugo vremena bačena u krvave pocijepanosti.«[23]

*

Na kraju možemo reći da Ivan Merz nije išao toliko za »novim« istinama koliko za novim odnosima prema organizmu katoličkih istina. Jasno je da je to moralo nužno voditi do sukoba i više ili manje oštrih diferencija sa tradicijom »empiričkoga katolicizma«. To izvire i u skladu je također s poznatom istinom da se »kršćanstvo in ordine ideali i kršćanstvo in ordine reali ni u jedno povijesno doba potpuno ne poklapaju« (Naši razgledi, str. 14.).

Radilo se o tome da se stvari metafizičke i svrhunaravne prirode istim duhom i tretiraju, a ne da se nasilno prilagođuju pozitivističke - naravnom shvaćanju i interesima. I među katolicima su se ispremiješale vrijednosti. Današnji čovjek je postao gotovo nesposoban pojmovati Crkvu onako kako to njezino dostojanstvo traži. To naročito vrijedi za one koji stoje po strani u njezinu bitnom nutarnjem životu, kao i za one koji u pomanjkanju teološke ljubavi misle da bi Crkva imala biti sretna što joj oni služe, namjesto da su oni sretni što nju mogu slušati i ljubiti.