3. Intelektualno-kontemplativni karakter Merčeve akcije

Neki koji nisu poznavali dr. Merza izbližega, nego možda samo po onom što je u zadnjoj fazi svoga života pisao i govorio o papinstvu i Crkvi, posebno o crkvenoj hijerarhiji i poslušnosti, misle da je »u njegovim ustima katolička nauka bila tvrda i često puta preuska, a da bi mogla osvojiti i one koji dobro misle i vjerne inteligente«, kao što se to - ovim citatom - reklo za biskupa Mahnića u Sloveniji, gdje se kritizira »neživljenjkost in psihološko ozkost njegova dela in njegovih načela«.[1]

Sasvim izolirano uzeti neki članci, pa i njegova knjižica o Katoličkoj akciji, ostavljaju doduše dojam hladnog i racionalnog postavljanja principa katolicizma više kao neke normativne nauke nego kao životnoga nazora, koji ima u sebi svu istinu, zapravo čar istine , koju svaki čovjek mora osobno osvojiti i u sebi oživjeti ne samo kao spoznaju nego i kao najdublji doživljaj svoga bića.

Ali oni koji mogu obuhvatiti tu veliku dušu u cijelim, naročito oni kojima je bilo dano da izbližega dođu pod udar njegove magnetske ličnosti, tima je jasno da je za njega Crkva živi duhovni organizam i da se on sav sa svim moćima svoga duha integralno ucijepio u nadnaravnost toga organizma, objektivno i subjektivno uronjen u njeno mistično tijelo, tijelo Boga - Čovjeka.

Merz kaže:

»Svatko tko sistematski u sebi proživljuje Kristov život, uzvisuje i preporađa svoju dušu i izgrađuje od nje jedan univerzalni tip (jer je Krist univerzalan: uzor svim narodima i svim vjekovima).«[2] 

Stoga je potrebno zaći dublje u njegov intelektualni i kontemplativni život, drugim riječima, približiti se Merzu osobno, pa da se osjeti sva životna i psihološka širina i dubina njegove djelatnosti i njegovih načela.

Merz je skroz - naskroz tip čovjeka unutarnjega i intelektualnoga života. On se još kao maturant povlači u sebe. Njegov dnevnik je od prvog početka usmjeren prema unutra, a ne prema van. On ne registrira toliko vanjske koliko unutarnje događaje. A unutra se toliko toga događa, uvijek i neprestano, jer se za čovjeka bore dva svijeta za dvije vječnosti. Najprije ljepota, pa bol, pa istina, i čini se, uvijek na planu milosti, ulaze i ukorjenjuju se u Merčevu biću. Istina, on se toliko ne bori kao što to rade skeptici, cinici, i druga čeljad ohola držanja, ne bori se ni s ljepotom, ni s boli, ni s istinom. Velikodušno ih prima, priznaje, ljubi. Odmah živi s njima i postaje pun ljepote, pun boli i pun istine. Bori se samo zajedno: Salus animae suprema lex! I ukoliko tome zakonu njegova unutarnjega života nešto smeta, to nesmiljeno odbacuje i herojski prelazi i preko ljepote, ako je senzualna, i preko boli, ako je samo naravnoga reda (izvan misterija Križa) i preko istina koje treba istom iskapiti i ispirati iz mnoštva laži.

»Kad je čovjek živ, mora da misli na vječne stvari i da nalazi sreću u tom razmišljanju ... Duševni radnik ne smije, kao (mnogi) danas, da radi samo zbog plaće, nego da duševno radi zbog interesa za stvar i mora da sebi stvori duboku filozofsku podlogu. Vječnost je po svom Sinu čovječjoj naravi izravno donijela vjeru, koja je najdublja filozofska podloga.«[3]

Iz tih par rečenica maturantskoga Ivanova dnevnika razabire se sva unutarnja struktura budućega intelektualca kontemplativnoga tipa: 1. sreća u razmišljanju; 2. potreba filozofske podloge; 3. sve što dolazi kroz religiju primati a priori.

Merz razmišlja uvijek, u svim fazama svoga života: u vojnoj akademiji, na fronti, u Beču, u Parizu, u Zagrebu, u svim situacijama i svim raspoloženjima. To razmišljanje se uvijek tiče najdublje tajne života, u kojoj se stalno kreće njegova misao i srce. Najintimnije iskrice toga razmišljanja, i ne sluteći da to za tuđe oči piše, ostavio nam je u svojim dnevnicima. Ti će jednoga dana postati biser hrvatske religiozne literature i imat će svoju posebnu misiju. On razmišlja već time što živi, sve njegovo proizlazi iz kontemplacije koja duh sjedinjuje s vječnošću i iz studija, koji ga sjedinjuju s istinama i principima.

»Dr. Merz je bio intelektualac, vrlo široke i raznolike erudicije. Načitan i bistar, esteta i literata. Čovjek se upravo čudi njegovoj oštrini suda i zapažanja, osobito u mladim godinama. I kasnije je on izrazita misaona individualnost. A ipak ta filozofska duša prigrljuje čitavom dušom kršćanstvo. Sve do temelja, u čitavom opsegu, i s najsitnijim dedukcijama.

Spontano i sama od sebe. - Za hrvatski katolicizam to je dobitak koji se ne da dovoljno ocijeniti. Merz je kršćanin -profesor, svetac - umnik. Njegovo je kršćanstvo prorađeno, motivirano, elitno. Kršćanstvo inteligencije, kršćanstvo prosvijetljene vjere, kao u Francuza.«[4]

^*

Što studira Dr. Merz?

Za svoje zvanje profesora: francusku i njemačku literaturu.

Za svoje zvanje »pomoćnika Crkve«: liturgiju, kršćansku filozofiju, teologiju, enciklike, moderne ćudoredne probleme. I to baš ovim redom. Što dalje, to više napušta literaturu, a ulazi u teologiju i enciklike.

Prekratko je vrijeme od šest godina za sve ovo. Ali Merz kao da je slutio tu kratkoću. Žuri se i ne ulazi u filozofske i teološke probleme zaobilaznim putem, listajući sad ovu ili onu knjigu esejističko - literarnoga stila; on, koji je toliko ljubio umjetnost, silnom snagom volje kao da ispunja neki strašni tajnoviti poziv, okružuje se sve samim fundamentalkama i sistematski iz dana na dan uči i podcrtava teške definicije skolastičke filozofije i Tomine Sume. Još i sada u njegovoj prekrasnoj i bogatoj biblioteci[5] vide se tragovi solidna rada po djelima kao što su, da spomenem samo neka:

Teološka suma sv. Tome Akvinskoga u francuskom prijevodu: 1. sv. »Dieu«, 2. sv. »La Prudence«, 3. sv. »Les actes humains«, 4. sv. »La vie humaine«. - Reinstadler: Elementa philosophiae scholasticae I. i II. sv.[6] - Donat: Ethica generalis - Tanquerey: Brevior synopsis Theologiae dogmaticae. - Tanquerey: Precis de Theologie ascetique et mystique. - Arregui: Summarium Theologiae moralis. - Dom A. Grea Besson: De l' Eglise et de sa divine constitution. -Denzinger: Enchiridion sjmbolorum et definitionum. -Micheletti: Epitome Theologiae pastoralis. – Saint Thomas D'Aquin: Du Gouvernement royal (de Regimine principium). - Acta Pija X., Leona XIII., Pija XI. - Rimski Brevijar na francuskom jeziku. - Biblija na francuskom jeziku. - Vie des Saints (mnoštvo svezaka) itd.

Kad god se došlo k njemu, moglo ga se naći s jednim ili drugim tekstom na stolu, jer on ništa i ne poduzima bez konzultiranja ovih tekstova, što se, uostalom, zapaža u čitavom njegovom publicističkom poslu posljednjih godina, možda čak u tolikoj mjeri da mu oduzima svaki čar originalnosti. Ništa zato! On je svjestan da je u njegovo doba organiziranim katolicima u Hrvatskoj najviše trebala čista katolička nauka, principi, filozofsko - teološka i enciklička podloga. Stila i literature je bilo dosta, a pojmovi o Crkvi i autoritetu, o odnosu naravne i nadnaravne akcije, o vlasti i poslušnosti, o katolicima i politici, o Katoličkoj Akciji, o kršćanskom društvenom poretku, o filozofiji perennis, o kršćanskom ćudoređu, o liturgiji - da, pojmovi o svemu tome bijahu zamagljeni i ugroženi, djelomično nenačeti, a većinom neproživljeni. Trebalo je poslijeratni probuđeni religiozni zanos omladine nahraniti principima i usmjeriti ga objektivnom cilju: Crkvi naučavajućoj i liturgijskoj, katolicizmu nadnaravnom i euharistijskom.

Bez obzira na to što će od toga njegova brzog publicističkog rada ostati, što će se jednog dana moći sabrati i posebno izdati, za ono doba (1924. - 1928.) on je time stvorio jedan divan mentalitet u hrvatskom Orlovstvu, kojemu je kao glavni ideolog udahnuo dušu. Ali još više, Merz je svim praznim frazerima i govordžijama za sva vremena dokumentarno pokazao da akcija bez studija i bez principa ne vodi ničemu, da Katoličku Akciju moraju voditi intelektualci i da je primarno i bitno »formirati ponizne mislioce, a ne prazne deklamatore« (kard. Ach. Ratti).[7]

Merz je osobno u punini ostvario intelektualni život. Ako ćemo se držati glasovite sheme intelektualnoga života kako ju je zamislio A. D. Sertillanges,[8] onda u Merzu možemo otkriti pravo intelektualno zvanje; čovjeka koji nije izoliran, koji pripada svome vremenu; koji savršeno posjeduje kreposti kršćanskoga intelektualca, u prvom redu duh molitve i disciplinu tijela; čovjeka koji je proveo »organizaciju života« - čuvajući samoću, surađujući sa sebi sličnima, kultivirajući sve nužne relacije, čuvajući potrebitu dozu akcije, trajno zadržavajući unutarnji mir i šutnju; koji je idealno znao rasporediti vrijeme i rigorozno se držati programa ništa ne ostavljajući slučaju ili momentalnim raspoloženjima;[9] koji je pored stručnog studija, kako smo naveli, nadasve cijenio tomizam i poduzimao u radu herojske žrtve odričući se revija, dnevnog tiska, literalne razonode i intelektualne radoznalosti, koja zaviruje u stotinu knjiga i leti na sve strane.[10] Osim toga, Merz je u Francuskoj naučio organizirati posao i pamćenje s izvanredno bogatom kartotekom, koja će biti trajan dokument njegove goleme erudicije, izbora studija, ustrajnosti i strpljivosti.

Da ga je izbližega poznavao V. Honnay SJ, pisac grandiozne metodike socijalne formacije modernih katoličkih intelektualaca, sigurno bi ga kao rijedak primjer spomenuo u svojoj knjizi.[11] (To je djelo toliko tipično za Merčevu formaciju da bi ga trebalo prevesti ako za išta a ono zato da se shvati unutarnja formacija  njegova intelektualnoga života.)

*

Idimo još na dublje! Nepotpun bi to bio pogled na primat duha kad bi se zapustilo ispitivanje uloge koju ima kontemplacija u životu dr. Merza i njena superiornost u njegovu aktivnom životu.

Stari su znali da kontemplativni život, gdje čovjek »čezne za gledanjem ljepote Božje« i »pruža mu svoju dušu u žrtvi« vrijedi više nego aktivni život.

Merz je dobro proučio nauku sv. Tome o kontemplaciji i ekscerpirao ju je u svojoj knjižici o Katoličkoj Akciji.

»Kada, dakle, govorimo o socijalnom kraljevstvu Isusa Krista, mislimo na takvu organizaciju ljudskoga društva - pojedinaca, roditelja, zvanja, država, međunarodna života - u kojoj će Crkva moći da promiče vršenje kreposti, kontemplaciju duše, tj. unutarnje Kraljevstvo Božje. Jer ne smijemo zaboraviti da je kontemplacija (duboki vjerski život) život duše u neprestanoj zajednici s Bogom, a takav život je najbolji i prema tome sve ljudske djelatnosti, sav ljudski život i sav život prirode imaju za cilj »kontemplaciju duše«[12]

On je sigurno jedan od onih rijetkih qui spiritu Dei aguntur.

Toliko je u njemu »dovršen red ljubavi« da mu vanjska aktivnost proizlazi samo iz sjedinjenja s Bogom i da on preko nje nikada nije riskirao »vlastito rasipanje u ritmu materije« (Maritain).

Problem akcije je oduvijek bio aktualan u katoličkim redovima, to je eminentan problem uopće u djelovanju kršćanina kao pomoćnika u nadnaravnoj misiji proširenja Kraljevstva Kristova. Naročito je to u Merčevoj organizaciji bilo aktualno, jer je ona istom po Merzu inkorporirana hijerarhijskom apostolatu postala u cijelini sastavni dio pastoralne službe, bez obzira na to da li je bila u svim čestima na to pripravljena i duhovno sazrela.

Stoga je upravo providencijalno što je u prvom početku Katoličke Akcije u Hrvatskoj na čelu joj i u srcu stajao ovaj Božji čovjek, koji će uvijek biti memento ljudima organizacije, koji se ponašaju tako kao da Crkva ne može biti i napredovati bez njihove akcije i koji sve očekuju od svoje osobne djelatnosti, sposobnosti, taktike, veze, i popularnosti.

Bit će memento po dvije različite stvari, koje ipak idu skupa: po vanjskoj aktivnosti među ljudima i po unutarnjoj aktivnosti oko osobnog usavršavanja.

Merčeva vanjska akcija je do najsitnija detalja izljev unutarnjega, kontemplativnoga života, jer on živi u ljubavi. Ne rastavlja ljubav prema Bogu od ljubavi prema čovjeku, pa prema tome ni njegova dva oblika života (kontemplativni i aktivni) ne mogu postojati jedan bez drugoga. Drži se sv.Tome: Contemplata aliis tradere, ali uvijek tek kao oruđe u rukama Svemogućega Boga, pred kojim najveći pothvati naše prirodne energije nisu nego prolazne patvorine. Odatle njegova poniznost, nenametljivost, služenje svima, radost, mir, o, onaj nezaboravni, legendarni Merčev mir i magično unutarnje djelovanje na ljude (»neposredno, nekim kontaktom s njegovom dušom« dr. D. Ćepulić).

Svecima i velikim religioznim genijima često se događa da, ocrtavajući tip Božjeg apostola, stvore savršeno svoj vlastiti duhovni portret. Takav upravo divan i jedinstven autoportret ostavio nam je i dr. Ivan Merz:

»I jer Isus čezne i strepi za svakom pojedinom dušom, jer je ona stvorena za vječno blaženstvo, to se ta čežnja za dušom naših bližnjih prenosi od Isusa na nas i u nama se rađa želja da stavimo u Isusov naručaj, za koji su one i stvorene, sve te duše. Prvi smo korak učinili time što smo vlastitu svoju slobodu stavili u službu Isusove volje. Drugi je naš korak osobni saobraćaj s našim drugovima. U svakoj zgodi, posve nehotice, mora iz nas da struji onaj nadnaravni mir, ono počivanje u Bogu, kojega smo mi dionici. Mi ćemo u duši našega bližnjega, koji nije naš pristaša, razmatrati jedan predmet od neizmjerne vrijednosti, koji bi se poput stakla razbio kad bismo ga nezgodno primili. Budimo zato oprezni; budimo puni milosrđa i strpljivosti s našim protivnicima; u svakom času oni sebi moraju biti svjesni da mi u njima ljubimo nešto čega vrijednost oni sami ne poznaju i da smo im spremni pomoći u najneznatnijim, kao i u najznatnijim stvarima. Bude li svaki naš s tom ljubavlju saobraćao sa svojim drugovima, to će se stvoriti oko same organizacije kao neki ugođaj, neka misteriozna i miomirisna atmosfera i čim koji od naših drugova stupi u kontakt s jednim od naših članova, imat će taj osjećaj da se tu radi o jednom velikom svijetu, koji on tek naslućuje, a još ga ne poznaje.«[13]

A što se tiče unutarnje akcije, posvetio je sav napor svoga uma i svoje volje da spozna Boga i da ga uzljubi te da učini i da ga drugi uzljube.

»Ali još važnije od jedinstva svih u akciji, jest nevidljivo jedinstvo nekih u kontemplaciji, u onoj mudrosti »s kojom sva dobra dolaze čovjeku i koja ga čine sudionikom prijateljstva Božjega« (Mudr. 7). To je prije svega ono za čim vapije agonija sadašnjice. Svijet traži svece. Ako mu katolici ne daju ono što traži, to gore po njih i po sve, on će im se osvetiti i tražiti utjehu kod đavla. Očito Bog hoće nešto novo.«[14]

Ivan Merz je nešto novo. »U ljudskim se dušama«, piše on, »odigrava historija čovječanstva. Sve ono što mi nazivamo historijom, samo je projekcija svega onoga što se događa u ljudskim dušama.«[15]