5. Zaključni razgovor

Dobri, dragi, prijatelju! S najdubljim uzbuđenjem sjećam se tvoga najtežega križa, o kojem nisi ostavio ni slova na ovoj zemlji, nego si ga cjelovita i od ljudi neviđena odnio pred Krista Propetoga i za naše otkupljenje - sjećam se tvoje osamljenosti. Sve tvoje dragovoljne pokore i sve patnje koje si snosio i želio snositi nisu ništa prema osjećaju osamljenosti kojim si unišao u osjećaj Krista na Maslinskoj gori. Radio si među nama i za nas, a mi smo bili tvoja pustinja, mi smo iz prikrajka klimali glavama nad tobom, ne zato što te ne bismo ljubili i cijenili, ne zbog toga što te u zlobi srca ne bismo htjeli slušati i slijediti, nego zato što smo bili siromašna, nezrela djeca bez snage da te do dna shvatimo i slijedimo.

Čak smo te se htjeli rješiti, u časovima kušnje, kad nam se činilo da presporo stizavaš sa svojim Piom u grozničavoj trci našega vremena, u kojem se brzo radi, a radilo se stvarno o tom što mi za tobom daleko ostadosmo bez tvoga svjetla i bez tvoje vjere, što nam je časovito bilo gore s tobom nego bez tebe. Ti si vidio da mi nismo odgojeni za Crkvu i za pasionizam, da se naše staze teško poklapaju s tvojom, makar se tu i tamo križaju, i nije ti bilo druge, nego ići svojim putem sam, slijedeći visoki poziv s one strane života i živeći u svjetloj sjeni svoje sudbine.

Kud god si prolazio, osjećalo se da prolaziš sam, jer mi, koliko god smo imali dobru volju, uvjek smo ponešto skrivali pred tobom, zadržavali smo sebi i za sebe, dok si se ti davao sav.

U zore smo te puštali sama da skupa s dobrim ženama prikazuješ Ocu »žrtvu hvale«, a mi smo dolazili kasnije s bubnjevima i zastavama da nas bolje vide, prepuni sebe i »organizacijske snage«, koju si ti smatrao tek jednim od sredstava za uspon duha, a ne ciljem svih moralnih i materijalnih hekatomba.

Kao mladi David s praćkom, ti si se srcem nabacio na strašnog modernoga Golijata, o kojem moralisti i filozofi govore kao o apokaliptičkoj zvjeri; a u tom srcu bilo je »snova i akcije« - kako veli Maritain za Psicharija - »snova po nabujalosti neke unutarnje punine, ne po slabosti razuma; i akcije poput snova«. Nama katolicima si rekao da samo u nadnaravnom leži tajna naših uspjeha i da se svaka stvar s atributom »katolička« može da okrene protiv nas ako u njoj nema nadnaravnoga soka iz misterija ljubavi.

Da odvratiš katastrofu mnogočega s atributom »katoličko«, posegnuo si da objasniš nadnaravnu jezgru u literaturi, u organizaciji, u socijalnom životu, u ćudorednim običajima, u crkvenom apostolatu, u politici.

Ali tu te dočekao najteži križ - križ osamljenosti.

I dok si sve ostale križeve nosio kao heroj radosna srca, pod križem osamljenosti u dva si navrata proplakao. Je li to bio plač poput Isusova nad Jeruzalemom ili odušak boli Maslinskoga vrta? Je li to bio plač radi nas ili radi tebe? Mi to nikada nećemo saznati.

Ti si htio slobodu djece Božje. A mi volimo ropstvo naše grupe; htio si da božanske ideje budu svima spasenje, a mi ih najvećom strašću monopoliziramo; ti si bio ponizan i velikodušan, a mi smo na sva zvona vješali da smo bolji od drugih i ne osvrćući se na mudrost Imitacije. »Da i vidiš drugoga, gdje javno griješi ili da čini grdno zlo, ne bi smio zato misliti da si bolji jer ne znaš kako dugo možeš ostati u dobru. Svi smo slabi...« (I. 2, 4.); ti si živio za Crkvu, a mi živimo za našu grupu i kao što si ti naučavao da izvan Crkve nema spasa ni vrijednosti, mi galamimo da izvan naše grupe i naše tradicije nema ni dobre volje, ni poštena srca, a ako se, Bože sačuvaj, bjelodano pojavi ne priznajemo ništa i zaobilazimo sve; ti si za neprijatelje i klevetnike molio prosvjetljenje Duha, a mi smo im krojili osudu i sramotu, nikada siti tuđeg poniženja; tvoj centralni problem je bio poslušnost i služenje, a naš je vlast i vodstvo, čak i tamo gdje nas ne traže. Mi »uvijek pomišljamo na trijumfe i kako ćemo na kraju imati pravo«, a ti si »priznao da nije ništa naša zasluga nego da se pokoravamo istini, koja je pobijedila«.[1]

Dosta, dosta! Čini se, kao da te tjeram od nas, kao da smo dva tuđa i daleka svijeta, zlobnicima na uhar.[2] Nisam tako mislio, htio sam o desetogodišnjici tvoga odlaska odati najdublju počast križu tvoje osame i zamoliti te da nam oprostiš svu tvrdoću srca i tužnu oholost, kojom smo te sa obadvije strane okružili kao Saharom.

Mnogi su me pitali što bi ti da si živ među nama? (Pitanje značajno za obadvije vojske.) Ne znam u detalje, ali sam siguran da bi u ovom proširenom "ekscesu beznađa" pojačanom snagom žrtvovao čitavo srce za spas crkvenog autoriteta i da bi u ovoj strašnoj bezvodnoj pustinji istiskao sve sokove svoga bića za kap ljubavi i za blagu rosu nesebičnosti, da bi dvostruko pateći od ljudske bijede ipak ili s njom ili preko nje ostvario samo planove Božje i interese Duha.

To možeš i ovako, iz nevidljiva svijeta, u kojem si živio više nego na zemlji, još dok si bio vidljiv, pa stoga daj, dobri dragi prijatelju, zaslugom križa tvoje osamljenosti i tvojih suza da se bez ičijega poniženja i kod nas udomi pravda, mir i jedinstven duh.