NOVI ČOVJEK U KRISTU

»Novi se čovjek pomaljao na našem obzorju. Dolazio je čovjek kojemu vjera nije bila tradicija već život, a katolički rad nije smatrao sportom već borbom za neumrle duše«. Tim riječima opisuje Marica Stanković u »Životu« (1938. g. br. 5.) svoje dojmove o prvom susretu s Ivanom Merzom.

Od Merčeve smrti do danas objavljeno je mnoštvo članaka i prikaza, u kojima se isticao jedan ili drugi vid »novog čovjeka u Kristu« koji je kroz Merza privlačio i oduševljavao tolike ljude i poticao ih da pođu primjerom njegova uzorna života. Nije moguće u jednom članku prikazati sve vidove te nadnaravne novosti koju je sv. Pavao na sebi iskusio i što su toliki do Merza proživjeli: milost Božja koja preporađa u novo stvorenje onoga koji je prihvati i s njome surađuje.

U ovom članku prikazat ćemo u kratkim crtama temelj bez kojega nema novog stvorenja: vjeru Ivana Merza. U narednim prikazima u ovoj rubrici donosit ćemo ostale vidove Merčeve karizme.

Vjera koja ne pozna sumnje

Tko želi upoznati osobu i život Ivana Merza, prva stvar koja će ga sigurno zanimati jest njegova vjera. Kako je taj naobraženi intelektualac došao do duboke vjere kojom je zadivljavao ne samo svoje suradnike nego i mnoge svećenike? Kako je mogao na pitanje jedne ankete »Imate li vjerskih sumnja« odgovoriti kratko i jasno »Ne«? (bilo mu je tada samo 27 godina). Gdje je tajna tog odlučnog »Ne«?

Iako nas teologija uči da je vjera u prvom redu milost Božja, odmah moramo dodati da kod Merza ta milost nije ostala bez ploda, kako za sebe kaže apostol Pavao.

Kršćansku vjeru koja je preobrazila njegov život Merz nije naslijedio u svojoj obitelji. Sredina, u kojoj je bio odgajan i rastao, bila je liberalna. Od kuće je dobio pristojan građanski odgoj, ali bez kršćanske podloge. Niti tadašnji vjeronauk, koji je učio u školi, nije na njega ostavio pozitivan utjecaj kako bi se to očekivalo. Osoba koja je za njegovu vjeru kao gimnazijalca najviše značila jest njegov profesor hrvatskog jezika dr Ljubomir Maraković.

Ivanov dnevnik pruža nam, međutim, dragocjene podatke kako se njegova vjera razvijala, kako je kroz sumnje, borbu, kolebanja i razmišljanja dolazio do čvrstih i dubokih uvjerenja o istinitosti katoličke vjere. Bilo je to jedno polagano obraćenje, koje pratila neodoljiva milost Božja. Upravo taj razvoj, ta borba za vjeru, čini ga tako bližim našem vremenu, tako simpatičnim našim suvremenicima, od kojih mnogi proživljavaju istu krizu svoga kršćanskog uvjerenja.

Najvažniji doprinos njegovoj vjeri učinio je trogodišnji boravak u Prvom svjetskom ratu. Neprestano u smrtnoj pogibelji, patnje i trpljenja svake vrste doprinijeli su da je na život i svijet počeo gledati zrelijim očima. Bol je pročistila njegov nazor na svijet i najviše pridonijela da je postao muž vjere, čovjek nepokolebivog kršćanskog uvjerenja. Mnogi su mislili da je Merza, kakav se pojavio u Zagrebu 1922. god., stvorio Pariz. Točnije je slijedeće: onakvog kakvom mu se divio cijeli katolički Zagreb stvorila je milost Božja u krvi i plamenu Prvog svjetskog rata. Ivan 23. VIII. 1917. piše svome ocu:: »Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu, što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da udesim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo.«

Njegov šest godišnji boravak u Zagrebu nije bio ništa drugo nego period angažirane vjere. Ono u čemu je našao smisao života, u što je bio uvjeren posljednjom žilicom svoga bića, a to je Isus Krist Spasitelj, nije htio niti mogao zadržati za sebe. Želio je i druge ljude usrećiti, upoznati ih s jedinom pravom istinom, privući ih k izvoru spasenja. Dokaz je tome u prvom redu njegov uzoran kršćanski život sav prožet molitvom, žrtvom i ljubavlju prema bližnjemu. Izraz te ljubavi bila je njegova ogromna apostolska djelatnost u tadašnjim katoličkim organizacijama za mlade. Tolika predavanja, sastanci, privatni razgovori, korespondencija, pisanje članaka i brošura, sve je išlo za ciljem da kod mladih ljudi učvrsti temelje vjere i da ih privede bliže Kristu koji jedini može čovjeku dati pravi smisao života.

Sasvim je logično da je na koncu takvog života mogao napisati u svome testamentu riječi: »Život mi je bio Krist a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i vječno, potpuno, nepodijeljeno posjedovanje Presv. Srca Isusova.«

Božidar Nagy, DI