MERZ GOVORI

Izvatci iz Ivanova dnevnika

Pohodio sam s K. grob Zrinskog i Frankopana. Ide se onamo kroz aleju lipa. S desna i lijeva okomito na nju teku aleje cipresa . . . Zapitam grobara gdje su grobovi Zrinskog i Frankopana. On nešto stade buncati u dijalektu o nekom artiljerijskom majoru . . . »Čovječe, oni hrvatski junaci Zrinski i Frankopan gdje leže?« »Wie, wie« — »Frankopan« ću mu ja. »A ja, Frantischpan«, pa nas povede onamo. Grob je na kraju aleje već kod zida. Nad grobom je jedna ploča s latinskim natpisom. Na grobu je uvenuo vijenac s nekom krpom, na kojoj se još vide tragovi boja hrvatske trobojnice. To nas podsjeća da su ovdje bili dobri ljudi i svojim junacima učinili onu ljubav, koja se još kostima može iskazati. Ispod lipa i cipresa u večernjoj rumeni koja se miješa s crnilom dima počivaju njihove kosti. Slava vam pošteni Hrvati! I kameno će srce procviliti kad vidi kako dobri ljudi stradaju. No ne, stradali nisu, oni još žive u uspomeni poštenih Hrvata. Iz njihove su krvi procvali i procvast će cvjetovi i ruže. Odem s K. od groba. On je salutirao i rekao mi da izmolimo »Oče naš« za te junake. Iziđemo iz groblja. Već je nastala tama. Na prijedlog K. uđemo u starinsku crkvicu. Treptjelo je žuto večernje svjetlo.

Bečko Novo Mjesto, 15. listopad 1914.

(Kosti bana Petra Zrinskog i kneza Krste Frankopana prenesene su 1919. god. u Zagreb i sahranjene su u zagrebačkoj katedrali).

Eto, upravo sam 24 sata u zatvoru. Smijem se sam sebi. Taj zatvor trebao bi da me »popravi«, a ovdje mi je bolje nego obično. Toliko koliko sam danas dobio hrane, u akademiji još nisam dobio. Vojnici su donijeli toliko da nisam mogao pojesti, a Hrvat vojnik koji me je zavolio, donio mi je u 4 sata zemičku, a poslije opet zemičku sa šunkom. Baš dobri su ti Hrvati, vole svakome ljubav da učine. S njim sam govorio o saboru, poslanicima Madžarima. On misli kao i svi Hrvati. Priča mi da ovdje u akademiji ima dosta Hrvata. Naravno sve pozna, jer su bili u zatvoru . . . Poslije podne sam veoma dobro spavao, ovjekovječio se na vratima pjesmama, šarao, razgovarao se preko prozora sa zatvorenim »Oberrealschulerom«. Najdulje vremena sam čitao »Die Kunst zu beten« (Umjetnost moljenja). Tu knjigu čitam po drugi put. Isprva mi se nije činilo Bog zna što, ali čim sam je više studirao, osjetio sam finesu logike i piščeva religioznog osjećaja . .

Sad ćemo malo razmišljati, ali nisam više svjež kao malo prije. Radio sam tjelesne vježbe, pa sam umoran. Prolaznost je nešto strašno. Jučer u ovom doba prispio sam ovamo, a sada je sve drugačije nego prije. Sjećam se kad sam se vozio željeznicom putujući u Opatiju, osjetio sam da će i ti svijetli časovi proći i da ću se toga samo sjećati. Isto tako bit ću sutra u ovo doba vani i mislit ću na ovaj čas, koji mi se prije pričinjao čudnovatim. Najveće se muke u sjećanju prikazuju malene. Sve prolazi! To sad osjećam svom dušom. A možda mi svaki slijedeći čas može donijeti gadnu misao: borba tijela s duhom. Sav je život ovakova borba između dva elementa i ovom se borbom dovinjavamo Idealu našega života: Svevišnjemu. Bože, Bože sveti, daj mi snage da se pomolim, da se sporazumim sa svojim Stvoriteljem, sa stvoriteljem svih divnih zakona u prirodi, s gospodarom neizmjernih treptećih zvijezda, s vječnom istinom. »Moliti znači vjerovati«. Ja vjerujem u Gospoda Boga svemogućega, vjerujem da je On savršen Duh u slobodi volje i veličini. Čovjek sam sitan. Imam slobodu volje, ali ograničenu. Ali ono malo Prometejeve iskre, djeličak od djelca Svevišnjega, vuče me Ovome i dokumentira opstanak Ovoga.

Kao što čovjek, koji još nije sasvim zagazio u blato, želi da se razgovara s pametnijim od sebe, tako isto duh svom žestinom teži za savršenim, za velikim Duhom. U molitvi se s Njim razgovara i On mu tako čudnovato fino odgovara, da čovjek misli te diše zrak visina. Taj razgovor sa Svevišnjim, ta veza, priznavanje Svevišnjega, to je religija. Religija je bez molitve mrtva. No molitva se ne mjeri na duljinu i ona ne mora da se čita iz knjiga. Razgovor iz vlastitog čuvstva, razmišljanje o Pismu i namjerama Svevišnjega, to je molitva. Bog je duševno biće. A pošto smo mi tjelesni, to je misao na Njega tjelesnoduševna. Da Ga razumijemo, postao je Emanuelom, nama sličnim. I mi se Isusu možemo moliti i ta nam je molitva mnogo lakša, jer nam je Isus bliži.

Bečko Novo Mjesto, 25. listopada 1914.

(Ova dva izvatka iz Ivanova dnevnika datiraju iz vremena njegova boravka u Vojnoj Akademiji u Bečkom Novom Mjestu. Kad ih je pisao, bilo mu je 18 godina).

TAJNA POSVEĆENJA
Duhovski i poduhovski ciklus

Kroz dvije godine vodio je Ivan u »Posestrimstvu«, listu za katoličke djevojke rubriku, liturgijski kutić. Donosimo ovdje jedan izvadak iz njegova članka »Tajne Otkupljenja«, objavljena u 8—9 br. Posestrimstva 1924. god.

»Danas se je rodila Crkva« veli sv. Augustin govoreći o Duhovima. Po uskrsnuću nam je Krist povratio naša prava na božanski život a o Duhovima nam daje »Duha koji oživljuje«. Taj isti Duh daje Papi i biskupima nepogrješivost, koju mnogi nazivlju najsmionijom dogmom katoličke vjere. Duhovi, taj crveni uskrs, dolazi po svojoj veličini odmah nakon Uskrsa.

Advenat nas je podsjećao vladavine Boga Oca nad izabranim narodom. Bog Sin je vladao od Božića do Uzašašća a Duh Sveti vlada od Duhova do konca svijeta. Poduhovska nas liturgija podsjeća na ovu treću periodu. Kao što je Papa na čelu hijerarhije, tako je Euharistija vrhunac sakramenata. Vladavina Duha Svetoga vidljivo se očituje u rimskoj Crkvi, usred koje blista presv. Sakramenat. Ovaj je tih, nepomičan, ali njegovu vanjsku aktivnost preuzimlje katolička hijerarhija. Po svojoj Crkvi Krist nastavlja svoj život — nadu ljudima, i poduhovsko je doba zato poglavito posvećeno životu svetaca, koji su na uzoran način najviše radili za proširenje Isusovog Kraljevstva među ljudima. To je Duhovsko doba posvećeno posvećivanju duša. Zato ono počinje blagdanom presv. Trojstva. Ta je dogma ishodna točka apostolskog djelovanja: krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.