DA LI SU NAM SVECI DANAS POTREBNI

Netko bi, možda, mogao pitati: nema li usred intenzivnog duhovnog previranja unutar Crkve, usred tolikih i važnih zadataka, koji svuda čekaju hitnu pomoć i zalaganje njezinih vjernika — nema li mnogo prečih, korisnijih i potrebnijih stvari negoli voditi brigu, ulagati sile, trošiti materijalna sredstva da se pospješi dan kada će jedan član Božjeg naroda, koji je živio među nama u ovom stoljeću, kao jedno novo, izvorno svjetlo zasjati na našim oltarima, kada će se na nebu Crkve pred očima čitavog Božjeg naroda opet pojaviti jedan između nas okrunjen aureolom autentične svetosti? Dovoljno je samo malo razmisliti pa poslušati mišljenje današnjih vodećih teologa da se uvidi kako je ovo pitanje suvišno a prigovor neopravdan.

U knjizi »Odgovori velikih teologa« uz ostale, dva vodeća njemačka teologa, K. Rahner i J. B. Metz u dijalogu iznose i pretresaju centralne i sudbonosne probleme s kojima je pokoncilska Crkva suočena. Govori Rahner: »Prvo i zadnje pitanje, koje se Crkvi danas postavlja, nije zapravo pitanje o njezinoj teologiji, nego pitanje da li je životna snaga religiozne egzistencije u stvarno proživljenoj vjeri, nadi i ljubavi, u nasljedovanju Krista Raspetoga, u odvažnosti radi Boga kadra riskirati ovu zemaljsku egzistenciju ili se naprotiv Crkva, bilo to njezino konzervativno ili progresivno krilo, na koncu konca pokušava smjestiti u ovom svijetu na jedan posve burzujski način ... pitanje da li kršćanstvo doista proživljavamo i onda kada je ono proturječje (izazov!) »svijetu« ili znamo o tom samo pametno govoriti; to mi se čini nekako zadnje pitanje, koje se naravno ne rješava niti institucionalnim promjenama niti nekom modernom sublimnijom teologijom.« »S time se posvema slažem« prihvaća Metz. »Mi smo danas kadikad tako siromašni, da nam se čini da ne samo što ne možemo među nama pronaći nikakvih svetaca nego da više pravo i ne znamo kako bi oni trebali izgledati, da ih kao takve mognemo prepoznati. Htio bih naglasiti da je, možda, zadnje i odlučno pitanje kako uspješno ostvariti onu životnu praksu, koju nazivamo praksom vjere, nade i ljubavi u ovom našem svijetu.«

Ove dvije »zvijezde« na teološkom nebu nisu jedine koje tako misle. Isto uvjerenje izrazio je francuski teolog H. de Lubac u jednom svečanom govoru pred američkom javnošću 1969. god.: »Kada se radi o tom da konačno prosudimo što jest a što nije pravo kršćanstvo, mi uvijek radije vjerujemo svecima, koji kršćanstvo danas kao i nekad žive ne pokušavajući iz njega pobjeći, nego filozofima, koji bi ga htjeli prenadograditi... Unatoč svemu ostaje sigurno to da sva budućnost Crkve, sva plodnost njezine misije ovisi danas o jednoj energičnoj obnovi vjere.«

Drugi poznati prvak današnje teologije E. H. Schillebeecks govori slično: »Kršćanski život, činjenica da među nama susrećemo svece, to je konkretni apologetski dokaz naše vjere.« ... Na drugom mjestu piše: »Ljudi su siti naših propovijedi. Oni traže snagu za svoj život... Kršćani treba da ljudima djelom pokažu da je kršćanstvo sila koja preobražava život ...«.

Crkva je uvijek smatrala da je pojava svetosti obilježje koje je pred čovječanstvom najefikasnije legitimira kao Božje djelo. Ona je — po utjelovljenju — na novi, posve izuzetan način s Bogom ujedinjeno čovječanstvo. Zato je ona ontički, bitno sveta.

Sveci su najočitiji znak i najizrazitiji plod te svetosti. Tako svetost konačno i nije drugo do stvarni, neposredni i živi: Bog s nama! Ona je proniknutost, prožetost čitavog ljudskog bića i života s Bogom. Ona je ponovno i neposredno bogojavljenje u povijesti čovječanstva. Čovjek se nikada tako neposredno i intimno, i na način koji tako odgovara njegovoj naravi, ne susreće s Bogom kao kad se susretne sa svecem. Ta to je upravo čovjek koji je pun Boga. Čovjek koji je postao živo prebivalište Tri put Svetoga. Biće koje je milosni, neiznakaženi i nepomućeni odsjev Njegova lica. Zato su susreti s pravim svecem uvijek velika životna milost. Ništa ne iznenađuje da je za obraćenje gotovo svih velikih konvertita u prvoj polovici stoljeća bio presudan i odlučujući susret s kojim svetim Božjim čovjekom. Ta je milost današnjem čovječanstvu prijeko potrebna.

Današnji je čovjek često puta toliko izmoren, razočaran i prezasićen svime da se već unaprijed od svega ograđuje; da se nigdje ne želi angažirati; da se pred svim kritički upitljivo, sumnjičavo i skeptički zaustavlja. Ne želi se ničemu i nikome više povjeriti i predati. Pogotovo ne povjerenjem i predanjem kakvo vjera traži i uključuje.

Samo pred pojavom svetosti, kod susreta s autentičnim svecem i moderni čovjek kao pred nečim novim, dotad neviđenim, neočekivanim zastane. Iznenađen, zatečen, zadivljen. Izbačen iz svojih običnih kategorija i zato zbunjen. Taknut u svojim najdubljim ljudskim dubinama. Nešto se u tim dubinama, odavno duboko zakopano, pokrene i u svojim temeljima zadršće. Kao da nakon dugog lutanja i uzaludnog traženja čitavo biće predusrećući svako razmišljanje i vaganje spontano progovara: heureka — našao sam! Sve u nama kao da govori: to je ono pravo. Tu kao da prestane svako kolebanje. Tu kao da nema više mjesta diskusiji. Očevidnost je Istine neodoljiva. Upravo kao što nas u pravoj umjetnini, onaj s p l e n d o r veri — sjaj ideje — naprosto podjarmljuje i mi mu se bez opiranja i s radošću predajemo.

Takav je sjaj u svetom životu utjelovljene Riječi. On zahvaća Čitavo biće. Djeluje gotovo neopazice, diskretno, nenametljivo. A ipak privlači ono najdublje u nama, tako neodoljivo, da se pred njim lomi svaki otpor: da smo kao nemoćno dijete spremni na kapitulaciju; da smo na pristajanje i prihvaćanje Istine, koja nam se tako objavljuje, pripravni čitavim svojim ljudskim bićem.

Velik je broj onih koji su tu milost doživjeli u svom susretu s Ivanom Merzom. Njegov je život bio božanska umjetnina. Uspjelo i divno ostvarenje evanđeoske Istine. Premda mlad, bio je uistinu velik, ozbiljan i zreo muž. Sav u Bogu a u isti mah sav otvoren i u djelotvornoj ljubavi nadvijen nad konkretnim čovjekom i njegovim svakidanjim potrebama. To svjetlo koje je za sobom ostavio ne smije oslabiti, a kamoli utrnuti. Još mnogi treba da na tom vrelu crpe svjetla i životne snage. Nastojanje oko njegove kanonizacije bit će za sve nas neprestani memento i snažan poticaj na ono što je najpotrebnije i najvažnije, što crkva i čovječanstvo, kojemu je ona poslana, najviše i prije svega trebaju: kršćanstvo u konkretnom, svakidašnjem životu ostvareno, autentična svetost.

o. Ivan Kozelj, DI