MERZ GOVORI

O IVANU MEŠTROVIĆU

Upravo sam došao s Meštrovićeve izložbe. Obasuli su me mlazovi ideja. Razapeti Krist, Krist i Magdalena, Krist i Samaritanka, Pieta, Krist tjera Židove iz hrama, Madonna s djetetom, Krist i napasnik, Japanske Madonne... Sve je sama lirika, subjektivizam. Ekspresionizam. Neanatomske forme realiziraju silan intenzivni unutrašnji život. Autodidakt Meštrović došao je u svijet i trpljenje čovječanstva postaje za nj problem. On, koji je do sada bio liberalac, koji je do sada samo uzgred obradio koji religiozni motiv, najednom vidi jedan poseban svijet, koji se oduvijek bavio kardinalnim ljudskim problemima. Meštrović se sada bavi kršćanskom religijom i unaša u vanjske forme kršćanstva svoju vlastitu dušu, koja razara te forme. Nema sumnje, Meštrović je od Boga silno obdaren čovjek. U njemu je moderni subjektivizam našao tipičnog reprezentanta. Meštrović je bio u Americi. Možda je na nj djelovao religiozni pokret Kvekera. Možda mu je prijala njihova čežnja za Beskrajnim i njihovo subjektivno interpretiranje Evanđelja. Nikada do sada nije potanje poznavao kršćanstva. Nije studirao, na primjer, opise milieua, iz kojeg je nikao Krist, sve njegove životne faze, što je trpio, zašto je radio. Nije do sada imao pred sobom živa Krista, kao npr. što ga ima katolik koji živi liturgijski. Kad najednom ispaćeni bezbožni liberalac Meštrović dobi u ruke Evanđelje i u njemu Kristovu nauku, koji li mlazovi ideja najednom iskočiše! Meštrović vidi Krista sub specie svoga »Ja«. On motri tu povijesnu pojavu kao pravi reprezentant XX. stoljeća, koje je otpalo od Krista. To nije historijski Krist, ali iz mora tih efemernih poteza XX. stoljeća, tu i tamo prodire po koja crta pravoga, historijskog Krista. Meštrović je prema tome čisti lirik, koji je svojim Kristovima dao izreske iz svoje duše, duše koja ispod ruševina idejnih vrednota dvadesetog stoljeća polako nalazi put k Isusu Kristu. Valja se diviti Meštroviću da je tolikom virtuoznošću znao izraziti svoj unutrašnji život. Umjetnici su tipovi čovječanstva. Kad iznesu svoj put k Isusu Kristu i svoj duševni svijet, pokazuju smjer onima koji su nikli iz one okoline, iz koje su i oni došli. To je civilizirana zapadna Evropa, koja je u stanju konverzije, a nipošto jugoslavenski milieu. Meštrović je nama tuđ i dao Bog da naš narod nikada ne dođe u stadij onih naroda, čijem psihološkom raspoloženju odgovara Meštrovićevo raspelo.

(Dnevnik, 13. X. 1920.)

VJEČNI RIM

U časopisu »Za vjeru i dom« u godini 1925. vodi Ivan Merz rubriku »Vječni Rim«. Ovdje donosimo njegov uvodni članak u skraćenom obliku objavljen u 1. broju.

Jedna je od bitnih karakteristika svakog rimskog katolika, da ljubi sv. Oca Papu i da sve svoje misli i sva svoja djela ravna prema njegovim odredbama i željama. Rimski je papa vidljivi Krist među ljudima. On je nepogrešiv u pitanjima vjere i ćudoređa, kada govori službeno ex cathedra. On imade trostruku vlast: učiteljsku, kraljevsku i pastirsku ...

U uzburkanom moru zabluda i strasti koje tresu čovječanstvom — poglavito danas — Petrova je stolica sidro nade i luka spasa (Bened. XV.) za koju se valja uhvatiti i u kojoj moramo naći zaklonište ako ne želimo i mi stradati.

Štovanje svete Stolice osobito je važno za Hrvate katolike ...

Program je rubrike VJEČNI RIM, da što više učvrstimo u našim srcima uvjerenje da nam je dužnost da ljubimo sv. Oca Papu i da prema smjernicama, koje on daje sveopćoj Crkvi, i mi upriličimo naše privatno kao i javno djelovanje. Pravi su, naime, katolici spremni da i u privatnom kao i javnom životu ispovijede i djelima dokažu svoju ljubav, osobito time da će što više iskazivati neograničenu poslušnost Apostolskoj Stolici, za koju će biti spremni da sve pretrpe i da za nju proliju svoju krv.

Mi ćemo stoga donositi u ovoj rubrici o svetoj Stolici »nova et vetera« (Mat. 18, 52), nove i stare dokumente što ih je sveta Stolica izdala, a imaju načelno ili praktično značenje za privatni ili javni život katolika.

L u r d

Ivan Merz bio je nekoliko puta u Lurdu. Sam je bio veliki štovatelj Gospe Lurdske. Objavio je nekoliko članaka i jednu brošuricu o svojim dojmovima iz Lurda. Donosimo ovdje kraći izvadak iz njegovog članka »Lurd«, objavljenog u Katoličkom listu 11. IX. 1924.

LURD

... U 4 s. i četvrt pođem k špilji; no bilo je toliko svijeta pred crkvom sv. Krunice, da sam morao pričekati na procesiju s Presv. Oltarskim Sakramentom ... Orleanski kardinal Touchet blagosivao je svakog pojedinog bolesnika s Presvetim, a jedan je svećenik snažno zazivao: »Gospode mi ti se klanjamo, Gospode mi se ufamo u Te, Gospode mi te ljubimo ... Gospode daj da progledam, Gospode, daj da prohodam ... tada je jamačno mnogo oko proplakalo. Sav je narod jednodušno opetovao ove bolne usklike i tako zasvjedočio vjeru u prisutnost Galilejskog čudotvorca Isusa Krista, Sina Božjega i u istinitost vjere katoličke . . . Jedan je kardinal svete rimske Crkve nosio Svetootajstvo, a svećenstvo je rimske Crkve molilo u ime naroda i pred narodom. I ako tom prilikom koji bolesnik zaista u tren oka ozdravi, onda je Bog pod prilikama pšeničnog kruha nazočan i svi su »apsurdi« Crkve katoličke živa spasavajuća istina. I sveti je Sakramenat polako prolazio pokraj ispruženih i sjedećih bolesnika ...

Sama (noćna) procesija bila je čarobna: tisuće upaljenih svijeća, električnim žaruljama rasvijetljena bazilika, čiji se nebotični zvonik na daleko vidio ... sve mi je to bilo kao bajka uzeta iz carstva djetinje mašte ...

Nakon procesije sav je narod s upaljenim svijećama, kao s gorućim tulipanima u ruci pjevao urnebesni »Credo — Vjerujem«. .. . Kad je pjesma došla do riječi »i jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu«, kao da se to užareno jezero podiglo za metar više, i sav je narod polako pobožno pjevao svaki ovaj atribut Crkve. Činilo se kao da je tako prionuo uz svaku riječ, da je teška srca prelazio na drugu. — Oh, čarobne li bajke o rasvijetljenim crkvama, vatrenim rijekama i jezerima, zanosnim pjesmama, čudesnim ozdravljenjima i svetim ljudima koji iz ljubavi bližnjemu žrtvuju svoj život; bajovita li prizora, što ga Otac nebeski priređuje svojoj zemnoj dječici!