Opraštamo se od Merčevih suradnika:

DR DRAGO ČEPULIĆ

Jedan od najbližih suradnika i prijatelja dra Ivana Merza — dr Drago Čepulić umro je u Zagrebu 1. ožujka 1976. u svojoj 83. godini života.

Rođen je u Novom Vinodolskom 3. siječnja 1893. Osnovnu školu završio je u Jastrebarskom a gimnaziju pohađa u Zagrebu i Bjelovaru. Studira u Beču i Parizu zajedno s drom Merzom i postaje potom prvi doktor romanistike Zagrebačkog sveučilišta. Službuje kao profesor na Nadbiskupskoj gimnaziji a onda u drugim službama.

Našoj javnosti poznat je posebno kao mislilac i pisac. Surađivao je u mnogim novinama i časopisima te napisao što većih što manjih djela.

Dr Drago Ćepulić bio je čovjek velike erudicije; čitao je mnogo, analizirao, sistematizirao. Boravio je u mnogim evropskim metropolama. Susretao se s mnogim kulturnim radnicima, razmjenjivao mišljenja. Njegova vjera ostaje netaknuta, dapače sve se više produbljuje. Uvjeren je da je Bog Onaj koji upravlja i ljudskom poviješću i svakim pojedinim čovjekom. Hranio se u tišini crkava, u razgovoru sa svojim Bogom, u razmišljanju i čitanju Biblije.

Nas ovdje posebno zanima njegovo poznanstvo i prijateljevanje s drom Ivanom Merzom. S njime je zajedno studirao u Parizu, potom zajedno službuju na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. Također zajedno s njime privatno pohađa dvogodišnji tečaj kršćanske filozofije i teologije pod vodstvom o. Alfirevića, DI, u Zagrebu. Po smrti dra Merza napisao je o njemu mnoge članke u tadašnjim katoličkim časopisima. Zato smo za ovaj broj izabrali upravo dra Čepulića kao Merčeva suvremenika da nam on kroz svoje uspomene i poglede razasute po raznim novinama i časopisima prikaže taj svetački lik katoličkog svjetovnjaka.

Apostol starijeg prijatelja

»Bilo je to pred sedam godina (1921.) kada smo se zajedno sastali o Božiću popodne kod Ivana u njegovoj sobi za stolom urešenim malim božičnim drvcem. Mala kolonija Hrvata u Parizu. Kako je bio ,vazda kršćanski ljubezan, željan da svakome kršćanski ugodi i da ga razveseli, tako nam je ovom zgodom podijelio lijepe umjetničke svete sličice. Na jednoj osobitoj sličici koja je mene zapala, a prikazuje Porođenje Spasiteljevo, potpisani su straga: I. Jukić. Đuro Ščetinec, Dr František Dvornik, Mihovil Ivšić a zadnji Ivan Merz. Odozgo stoji: Noel 1921., Paris.

Na odlasku iz Pariza ljeti g. 1922. on mi je donio u stan Maritaina: Elements de philosophie. Bilo mu je zacijelo stalo da se upoznam s tomističkom filozofijom. Na rastanku me srdačno zagrli. Mi smo se tada već dobro poznavali, samo što je on bio premda mlađi — apostol svoga starijeg prijatelja. On je mene pozivao na priredbe tako zvanoga Comite catholique. On mi je davao literaturu, podatke o katoličkim suvremenim francuskim piscima, vodio me slušati koral. I poslije u Zagrebu on me je nukao na pravu pobožnost, on me je doveo u Kongregaciju akademsku višu, da ga zamijenim na mjestu tajnika, priveo me pobožnosti Srcu Isusovu, upoznao me s orlovskom organizacijom, a s njime sam se zajedno kod oca Alfirevića dalje upoznao sa skolastikom.

Ali to su vanjski događaji. Ivan je bio apostol srcem svojim, svojom dušom, koja je bila u velikoj mjeri naturaliter christiana. Ne može mi ispasti iz pameti jedan sastanak u Parizu. Bilo je to na jednom boulevardu blizu Sorbonne.

Ni ja se uostalom više ne sjećam o čem smo govorili. Ja samo vidim sebe i njega u duhu tako na uglu pločnika do one kavane: ja slušam i slušam kako Ivan govori, tako mi je milo što on govori, jer nikoga već dugo nisam slušao ovako govoriti. Sit sam bio liberalnih fraza, koje me ostavljaju bez potpore u moralnim poteškoćama, a govor Ivanov bio je govor, kakav sam slušao kao mali dječarac, kad sam tako uživao dvoreći dan za danom svećenika kod službe Božje i gorljivo se moleći... Ivan je znao govoriti u meni onome, koji uza sve ipak nije htio ostaviti svoju staru ljubav iz djetinjstva; u njemu sam uvijek osjećao dušu od naravi kršćansku. Njegove riječi bile su kao supstancija jedne duge meditacije.« (Uspomene na dra Iv. Merza, Nedjelja br. 5, 1929., str. 2—3)

»Ivan Merz ponajprije i u prvom redu bijaše jedna duša. To toliko mnogo znači, uopće i napose danas, da smatram da sam tom riječi kazao sve najdublje što se o njemu može reći. Duša je dubina bića čovjekova i rijetki su danas ljudi s kojima se susrećemo da bi čovjek mogao osim vanjštine riječi pa i samih djela do živjeti u dodiru s nekim da se sretnemo baš neposredno s njegovom dušom ... Ivan Merz bio je takva samnom srodna duša, jer sam već jednom odao da je bio moj apostol, onaj čiju sam apostolsku dušu gledao nekako kao svoju djetinju dušu i u njemu vidio sebe u onom najboljemu, što sam igda imao, osjećao, činio ...

Tako je naš Ivan na mene djelovao iznutra, a nipošto izvana, jer smo se u nekim stvarima znali razići... Ja sam k njemu mogao uvijek poći izjadati se i on me je uvijek najviše shvatio; zato sam mu se mnogo i povjerio ... Čovjek se pred njim i s njim osjećao kod kuće; ja se nisam nigda u društvu s njime osjećao sputan, vezan; nisam trebao praviti kisela lica niti igrati se turobna sveca. ... U društvu s Ivanom svatko je mogao 'ostati pri svojoj naravi' jer je on bio duhovan čovjek ... On bijaše od kuće i finim manirima odgojen, učtiv i ljubezan i kod njega sam mogao naći, kad sam došao, ne samo širom otvorena vrata i još šire srce, blaga smješka i vjernih plavih očiju, nego i malo Evrope.' (Dobivao je razne časopise i pratio katolička zbivanja vani — op. ur.)

(Duša dra Ivana Merza, Orlovska misao, br. 8, 1928/29, str. 101—103.)

»U našemu Merzu mi se klanjamo onome božanskom u njemu, što nije prestalo živjeti, jer je bilo 'izvor žive vode' koja je našla svoj utok u Vječnost. Naš Merz, baš zbog blizine Božje koja bijaše u njemu, daje nam odgovor na pitanje duše: zašto život, čemu život? On je vođa našeg života. Po njegovu primjeru i naš će život biti 'izvor žive vode, koja teče u Vječnost!' Naš vođa dr Merz privlači nas svojim božanskim životom milosti i odgovara našoj duši da je ona za Boga određena, tijelu da će uskrsnuti.

(Na grobu dra Ivana Merza, govor izrečen 18. V. 1930. Nedjelja br. 21, 1930. str. 3.)

»O dru Ivanu Merzu pisati i ponovno opet pisati nije mi ni mrsko ni teško. Rado, vrlo rado, s veseljem sam se tome pozivu odazvao, jer je nieffova Dlemenita, da, sveta ličnost još uvijek tako živo uz mene, kao da sada zajedno stupamo Zrinjevcem prema njegovu stanu u Starčevićevu domu u ozbiljnom razgovoru usred ulice, i kao da ga danas posjećujem u njegovoj sobi da čujem njegovu riječ i vidim što čita, što radi. A on je vazda bio okružen misalima, enciklikama, lijepom knjigom. Kao da ga danas sretoh u Parizu, u blizini Odeona, kadno mi dade neke upute o modernoj francuskoj književnosti, o Claudelu. Tada sam stao tu književnost proučavati i njega pohađati. Posve mi se usjekla njegova duboka pobožnost u srce — čini mi se da je to bio nekako naš prvi susret — i odsele sam njegovu sliku vazda u srcu nosio kao nešto sveto, što sam i ja u najdubljem biću svoje duše i posve bez prisile, bez diktata, po sebi želio biti i postati. Čovjeka ravna našem Ivanu poslije nisam sreo. Inteligentan i dobar, bogat darovima uma i srca, tako sav u svom Bogu, čija mu je ljubav sjala iz očiju, navirala na usta, zaokupljala pamet, Ivan Merz je doista bio Božji čovjek. Božji čovjek i čovjek Crkve, u kojoj je vidio samo svoga Boga i svoga ljubljenoga Spasitelja. Homo catholicus iz najdublje dubine, svakom žilicom svoga svestranog i plemenitog bića. Ivana Merza nemoguće je bilo zaboraviti, njega je nemoguće bilo ne voljeti. Tako je bilo, tako je još i danas. Zato se njegovim prijateljstvom ponosim kao — najsvetijom i najmilijom uspomenom svoga života.« (Homo catholicus, Kat. tjednik, br. 17, 1943., str. 15.)

MARIJA MAROŠEVIĆ

U Zagrebu je 8. rujna 1976. preminula u 87. godini svoga života nastavnica Marija Marošević. Starijoj generaciji njezino ime i osoba veoma su dobro poznati, jer se broji među javne katoličke radnike iz prvih decenija Hrvatskog katoličkog pokreta. Uz predvodnike našeg laičkog apostolata, dra Ivana Merza i Maricu Stanković, nastavnica Marija Marošević uzidala je svoje napore i svoj trud u bujan katolički život i rad koji je karakterizirao prijeratnu generaciju katoličkog laikata.

Rođena je na Malu Gospu, 8. rujna 1889. godine u Vukovaru. Nakon osnovne i djevojačke škole koje pohađa u Zagrebu nastavlja školovanje u učiteljskoj školi ss. Milosrdnica. Upisuje se potom na Višu pedagošku akademiju u Zagrebu gdje studira hrvatski, njemački, francuski jezik i povijest te postaje nastavnicom tih predmeta. Službovala je kratko vrijeme u Krašiću, Vugrovcu i Sv. Nedjelji, da bi poslije toga došla u Zagreb gdje je provela ostali dio svoje službe i života. Kao nastavnica spojila je stručnu spremu s dobrim odgojnim metodama, načelnost s dobrotom. Siromašnijim đacima pomagala je duhovno i materijalno. Zato je i ostala u ugodnoj uspomeni kod učenika od kojih su je se neki i do konca života sjećali svojim pismima i veselili je svojom zahvalnom pažnjom čak i iz prekooceanskih zemalja.

Od početka svoga nastupa u prosvjetno-odgojnoj službi uključuje se u Hrv. katolički pokret. Postaje prvom urednicom časopisa za žensku katoličku mladež »Ljubica« a kasnije u; obavlja istu funkciju u časopisu »Proljetno cvijeće«. Surađuje također u časopisu »Za vjeru i dom« te u mnogim drugim apostolskim pothvatima s članovima orlovske organizacije.

Brinula se za kućne pomoćnice i duhovno im pomagala zajedno s drugim osobama koje su radile na tom području. Književno radi, piše i prevodi članke. U rukopisu je ostavila nekoliko prevedenih knjiga sa stranih jezika.

Njezin vjerski život baziran na čvrstoj vjeri, koji je diskretno znala spojiti s iskrenim rodoljubljem, kružio je oko tri pola: Euharistija, Liturgija, Marija.

Svaki dan dok je mogla išla je na sv. Misu i sv. Pričest. Sv. Misu pratila je liturgijski, iz misala koji joj je nabavio dr Merz i pod čijim je utjecajem i ona hranila svoj duhovni život na liturgijskim vrelima. Poznate su bile njezine česte adoracije pred Presv. Sakramentom. Svojim primjerom, poticajima i molitvama utjecala je da su joj dva nećaka izabrala svećeničko i redovničko zvanje. Nosila je ime Blažene Djevice Marije, rođena je na njezin rođendan, Malu Gospu, i na isti dan 8. rujna ove godine otišla je u vječnost.

Nastavnica Marija Marošević surađivala je s drom Merzom do konca njegova života. Cijela njezina obitelj bila je s njime usko povezana. Njezin mlađi brat, ing. Drago Marošević, zajedno je s drom Merzom studirao u Beču i surađivao u studentskom društvu Hrvatska. Kasnije u Zagrebu su mnogo prijateljevali i surađivali. Umro je mlad u tridesetoj godini i dr Merz mu je nakon smrti napisao pobudan nekrolog. Kada je nakon godinu dana umro i dr Merz, nastavnica Marija Marošević nije mu prisustvovala pogrebu, nego je ostala uz njegovu teško bolesnu majku, koja također nije mogla biti na pogrebu, da svojom prisutnošću ublaži njezinu bol u tim neutješnim trenucima.

Marija Marošević kao već i mnogi iz njezine generacije katoličkog laikata stigla je do cilja, do ostvarenja onih ideala za koje se od mladosti opredijelila, za njih živjela i radila i nastojala njima i druge privesti. Zahvalni smo i njoj kao i tolikim drugim našim katoličkim laicima iz njezine generacije koji su nam ostavili divan primjer kršćanskog života, pothvata i nastojanja oko oživotvorenja kršćanske vjere. Ime Marije Marošević ulazi u povijest Hrvatskog katoličkog laikata uz ostala časna imena iz prvih decenija ovoga stoljeća. Krist Gospodin kojega je svojom djevičanskom dušom cijeli život slijedila i u bližnjemu služila neka je primi u svoje blaženstvo i bude vječnom nagradom!

Gorio od apostolskog žara

Kada je o. J. Vrbanek, Ivanov duhovni voda, pripremao biografiju dra Merza koja je objavljena 1943., uputili su mu mnogi Ivanovi prijatelji i znanci svoje uspomene i sjećanja. Učinila je to i nastavnica M. Marošević iz čijeg pisma donosimo neke važnije izvatke. Pismo je pisano u Zagrebu, 14. IV. 1943.

»Mogu reći da sam ga držala svetim ... Doimao se kao anđeo. Bio je neprisiljen, ljubezan, otvoren, vedar, čist. Bila je zaista milina s njime govoriti. Radovao se svemub što je lijepo i dobro... On je uopće gorio od apostolskog žara, sve je htio obuhvatiti svojom revnošću i sve prodahnuti svetošću. Jednom vraćajući se s njim iz Remeta ne znam, što sam rekla — a možda i šutjela, on spomenu nešto o zazivu Dušo Kristova posveti me, iz molitve poslije sv. Pričesti. Još je nešto govorio i premda se ne sjećam što, ostao mi je neki neobično dubok dojam što me je onda obuzeo sve do sada i uvijek tim riječima u toj molitvi posvećujem osobitu pažnju. Kad sam pripovijedala o Rimu gdje sam bila 1922. on me pitao o konačnom općenitom dojmu, i kad sam rekla da bih ga mogla izraziti riječima uklesanim u obelisku pred bazilikom sv. Petra: Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat — odgovorio je gotovo svečano: »To je pravo!«