IZ POSTULATURE

PRVA MOLBA ZA IVANOVU BEATIFIKACIJU

Iz Dubrovnika nas obavještava naš dopisnik Ivo Arnerić, veliki štovatelj Ivana Merza i promicatelj njegova štovanja riječju i perom, da je 24. X. 1978. uputio Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. u svoje ime molbu za proglašenje blaženim Ivana Merza. Priložio je i kratak biografski prikaz a Postulaturi je uputio kopiju svoje molbe. To je, koliko nam je poznato, prvi puta da netko upućuje molbu Svetom Ocu za proglašenje blaženim Ivana Merza. Gospodinu Arneriću zahvaljujemo na njegovoj revnosti i zauzetosti i nadamo se da će ga u tome slijediti i drugi.

JOŠ JEDNA DISERTACIJA O MERZU

25. veljače 1978. god., o. Božidar Nagy, Dl, obranio je svoju doktorsku disertaciju na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Salezijanuma u Rimu i promoviran je za doktora iz katehetskog pastorala. Disertacija nosi naslov »Ivan Merz, čovjek vjere i odgojitelj za vjeru«, a pisana je na talijanskom jeziku. U prvom dijelu prikazuje temeljne crte duhovnosti Ivana Merza kao osnovice njegova apostolskog rada. U drugom dijelu obrađuje mnogostrukost vjersko-odgojnog rada Ivana Merza među hrvatskom mladeži. Na kraju radnje iznosi se suvremenost Merčevih kršćansko-odgojnih načela i ostvarenja i za naše vrijeme.

Ovo je već druga disertacija o Ivanu Merzu. Prvu je napisao i obranio 1975. dr. Marin Škarica također u Rimu. O životu i djelovanju Ivana Merza postoji još mnogo materijala koji bi se mogao znanstveno obraditi a što nije ušlo u okvir ovih dviju disertacija, pa predstavlja poticaj za nove doktorante da prouče i osvijetle ostale vidove tog jedinstvenog katoličkog laika i njegova rada u Crkvi u Hrvatskoj.

IVAN SE BRINE ZA SVOJ GROB

U mjesecu travnju ove godine zbio se zanimljiv događaj za koji smatram da je korisno iznijeti ga u javnost jer sam potpuno uvjeren da se radi o direktnoj intervenciji našega Ivana.

Prijenos Ivanovih zemaljskih ostataka s Mirogoja u Baziliku Srca Isusova zahtijevao je također i znatna materijalna sredstva, napose što se tiče izrade grobnice i nadgrobne ploče u samoj Bazilici. Iz fonda Postulature potrošilo se sve što je bilo predviđeno za tu svrhu. Ostalo je međutim još duga. 14. travnja, bio je upravo petak poslijepodne, donio mi je poduzetnik koji je vodio radove oko grobnice račun na iznos od 8.433 d. Ispričao sam mu se što ne mogu odmah ga isplatiti (nisam rekao razlog) pa sam ga zamolio da dođe u ponedjeljak, budući da me preko toga vikenda neće biti u Zagrebu. S druge strane namjeravao sam stvar izložiti našem o. superioru, upravitelju Bazilike i zamoliti ga da posudi Postulaturi svotu kojom bismo namirili dug. U ponedjeljak prije podne poduzetnik me je tražio, no bio sam u gradu. Poslije podne svakako sam namjeravao poći o. superioru da stvar uredimo prije nego poduzetnik ponovo dođe. Bilo je negdje oko 17 sati u ponedjeljak kad mi je zazvonio kućni telefon. Javlja mi kolega kapelan o. Lozuk iz župnog ureda da neki čovjek želi urediti nešto u vezi grobnice, pa bi ga poslao k meni. Rekao sam neka dođe. I dolazi jedan stariji gospodin prijatna izgleda i kaže da bi htio nešto doprinijeti za grobnicu pa ga zanima koliko bi još trebalo financijskih sredstava da Ivanov grob bude potpuno dovršen. Rekao sam da još trebamo izraditi reljefni veliki lik Ivanov, koji bi došao na mjesto sadašnjeg malog privremenog i onda bi glavnina bila gotova. No, odmah sam dodao da imamo još duga i pokazao mu na stolu račun za grobnicu koji mi je ondje stajao još od petka. Gospodin je zapitao može li vidjeti račun, što sam mu rado dopustio. Pregledao je sve stavke i onu konačnu cifru i potom bez riječi izvadio novčanik i izbrojio mi na stol 8.500 nd. s riječima da je to njegov prilog za grobnicu i da želi doprinijeti i kasnije kad se bude izrađivao reljef.

Naravno da sam ostao bez riječi. Kad sam se pribrao od iznenađenja, najprije mu zahvalih u ime Postulature, a onda ga zapitah kako je došao na tu ideju, što ga je potaknulo, da li je poznavao dra Merza itd. Odgovorio mi je da je njegov veliki štovatelj, da mu je Ivan svojedobno pomogao svojim zagovorom riješivši mu stambeni problem a i poznavao ga je još kao mladić. No, za ovu prigodu osjetio se jednostavno potaknut od neke više sile da to učini i donese ovaj prilog za grobnicu.

Sutradan je došao poduzetnik i bez poteškoće sam mu isplatio svotu koja je bila naznačena na računu, a da nije ni znao na koji način je novac došao. Dapače i on je bio velikodušan pa je odvojio nešto od novca i darovao za potrebe Postulature.

Nakon svega ovoga, meni je bilo jedno jasno: Ivan se brine sam za sebe, ne želi biti drugima na teret, želi providjeti sam za svoje potrebe. Zanimljivo je i to da ga za tu stvar uopće nisam molio, niti mi je dolazilo na um da ga molim. Koliko će nam onda više izaći u susret kad mu se molimo u našim potrebama. Pa i ako ne dobijemo ono što smo ga molili, budimo uvjereni da će isprositi ono što je za naše dobro.

Kad sam doživio to, u čemu sam dosada, možda, najjasnije osjetio njegovo djelovanje iz onostranosti, sjetio sam se jedne druge zgode koju opisuje Ivanov duhovnik p. Vrbanek u svojoj knjizi »Vitez Kristov — Ivan Merz« na str. 249:

»Čini se da je Providnost htjela posebno nagraditi Ivanovu darežljivost. Poslije smrti našao je otac u Ivanovoj novčarki uz 10 dinara još škapular, medaljicu i malu lutrijsku srećku. Par dana kasnije opazio je da je broj srećke izvučen, pa je na nju dobio 750 tadašnjih (što nije bila mala svota) dinara, upravo koliko je od svoga platio gradu za Ivanov grob. Sam je otac pri tom imao osjećaj: 'To mi je njegov prvi dar iz neba'.«

Postulator

ZAVJET DRU IVANU MERZU 1943. g.

Zavjetovala sam se dru Ivanu Merzu 1943. g. na Veliki petak na Božjem grobu u franjevačkoj crkvi na Kaptolu.

Stanovala sam kod gospođe H. S. Ta je obitelj na Veliku srijedu bila pokradena, (odneseno je deset muških košulja, sve što je imao suprug gospođe H. S.) Bio je rat i nije se moglo to kupiti, a na njemu je ostala jedina košulja, pa je obitelj u tom času bila u velikoj neprilici. Ja sam gđu. H. S. nagovorila da pođemo na Božji grob i da se tamo zavjetujemo Ivanu Merzu da bi se košulje vratile pomoću Ivana Merza. Pošle smo i obadvije vruće molile Isusu za tu stvar da napravi čudo po zagovoru dra Merza. Prve srijede po Uskrsu, tj. šesti dan, zavjet je bio uslišan. Toga dana dva službenika iz unutrašnjih poslova dovela su jednog čovjeka s lisicama na rukama i svih deset košulja u kuću H. S. Kad su zvonili gospođa se jako uplašila i iznenadila. Službenici su je upitali: »Gospođo, da li je vama nešto ukradeno u roku ovih deset dana?«. Odgovorila je: »Da, deset košulja.«. Pitali su je zašto nije prijavila policiji. »Vjerujte mi nisam smjela jer sam se bojala muža.« Oni su se na to smijali a zatim rekli: »Ovo je čudo Božje da jedna pokradena stranka ne prijavi krađu, a u roku od šest dana sve dobije vraćeno natrag. Vidite, gospođo, ovaj čovjek, koji vas je pokrao, prodao je košulje na više mjesta pa čak jednu u Hrvatskom Zagorju, i za sve je znao kome je i gdje prodao te vam sve vraćamo. Ovo čudo Božje se nije kod nas još dogodilo. Evo taj isti čovjek je u Vinkovčevoj s konopa pokrao dvadeset mokrih košulja. Krađa je odmah prijavljena a taj isti čovjek se ne sjeća ni za jednu košulju kome je prodao. Ovo vaše je čudo Božje.«

Marica Solarić
pedijatrijska med. sestra
10. V. 1978. u Zagrebu