OPROŠTAJ OD IVANOVIH PRIJATELJA
O. Ambroz Vlahov, OFM. Conv.
Dana 20. travnja 1977. u samostanu franjevaca konventualaca na sv. Duhu u Zagrebu preminuo je veliki prijatelj, suradnik i štovatelj Ivana Merza o. Ambroz Vlahov, franjevac konventualac, u 82. godini života, 65. redovništva i 59. svećeništva. O. Ambroz rođen je na otoku Prviću kod Šibenika 1895. god. Stupa u red franjevaca konventualaca i prve redovničke zavjete polaže na Cresu 1912. Studira teologiju u Insbrucku, gdje je 1918. god. zaređen za svećenika. 1920. godine dolazi u Zagreb, gdje ostaje sve do 1946. godine. Kroz te godine svoga boravka u glavnom gradu Hrvatske o. Ambroz ostavio je primjer neobično radišnog svećenika. Bio je najprije kapelan u župi sv. Blaža, potom kateheta u Krajiškoj školi, a zatim u školi na Sv. Duhu. Kroz sve vrijeme veoma je aktivno radio u katoličkim društvima. Bio je upravitelj Trećeg reda sv. Franje, duhovnik Orlova i Orlića, potom Križara i Križarica, voditelj katoličkih muževa i žena. Povrh toga o. Ambroz bio je voditelj izgradnje zavjetne crkve sv. Antuna, pa je za tu svrhu pokrenuo i unapređivao mjesečnik »Svetište sv. Antuna«, koji je izlazio 16 godina.
Od 1940. do 1945. o. Ambroz bio je provincijal, a nakon rata službovao je u Pančevu i Petrovaradinu. Od 1948. do 1954. bio je u zatvoru u Staroj Gradiški. Nakon zatvora službuje u Petrovaradinu i Splitu da bi posljednje godine svoga života proveo u Zagrebu.
Svečani sprovod o. Ambrozu na zagrebačkom groblju Mirogoj vodio je zagrebački nadbiskup mons. Franjo Kuharić 22. travnja 1977. Pogrebu su prisustvovali brojni zagrebački svećenici i redovnici, te mnogi vjernici i časne sestre, jer je o. Ambroz bio mnogima poznat kao uzoran redovnik koji se odlikovao velikim žarom molitve i radinosti, posebnom pobožnošću prema Bezgrešnoj (želio je kod nas osnovati poput o. Kolbea hrvatski grad Bezgrešne), nesebičnom ljubavlju prema bližnjemu (za vrijeme rata mnogima je spasio živote), te ustrajnim ispovijedanjem i vodstvom duša.
O. Ambroz bio je veliki prijatelj i suradnik Ivana Merza. Naše Glasilo objavilo je u br. 1. od 1974. god. na str. 11. njegov članak »Apostol Svetog Duha«, u kojem o. Ambroz iznosi svoje uspomene o našem Ivanu koji je često dolazio na Sv. Duh, pomagao o. Ambrozu u njegovom apostolskom radu pa mu je on sam dao naziv »apostol Svetog Duha«. Govoreći o bujnom katoličkom životu i radu na Sv. Duhu u katoličkim organizacijama, o. Ambroz je dapače ustvrdio: »Sve je te akcije uz pomoć drugih katoličkih javnih radnika probudio u prvom redu mladenački i svetački duh Ivana Merza.« U nastavku svojih uspomena o. Ambroz piše: »Zahvaljujući apostolskoj revnosti dra Merza Sv. Duh je postao centar religioznog života za cijeli tadašnji Črnomerac. O Ivanu Merzu i njegovu radu mogle bi se napisati zaista čitave knjige. O njemu se može govoriti samo najbolje i najsvetije. Ako smo imali sveca, to je bio on! U njemu ste nalazili, ako hoćete i svećenika i redovnika i laika katolika, uzor u svakom pogledu. Velik čovjek apsolutno!«
I mi zajedno s njegovom redovničkom subraćom i drugim prijateljima zahvaljujemo o. Ambrozu za uzoran primjer njegova svećeničkog i redovničkog života kao i za ove lijepe uspomene koje nam je ostavio o našem Ivanu!
Dr. Drago Cerovec
Malo je danas još na svijetu ljudi koji su imali prilike vidjeti živa dra Ivana Merza, a tek je živ još poneki od onih koji su s njime i aktivno drugovali i surađivali na polju Katoličke Akcije. Početkom 1978. godine (23. I.) ostavio nas je zauvijek jedan od tih posljednjih — dr. Dragutin Cerovac, umirovljeni pravnik u Zagrebu.
Kad su se između 1922. i 1925. godine širom hrvatskih krajeva pod vodstvom Crkve kod nas počela osnivati društva hrvatskih Orlova (bila je to kasnije jaka vjersko-prosvjetna i gimnastička organizacija katoličke omladine), u skupini onih najistaknutijih koji su činili vodstvo te organizacije (Hrvatski orlovski savez, skraćeno HOS), uz generalnog duhovnika o. Brunu Foretića, DI, te uz zagrebačkog odvjetnika dra Ivu Protulipca, liječnika dra Avelina Ćepulića, profesora dra Ivana Merza i druge našao se i nešto mlađi od njih student prava Drago Cerovac. Bio je vrstan govornik i okretan na peru, a u vodstvu HOS-a obavljao je dužnost organizacijskog referenta i to, kako kažu, s veoma mnogo vještine.
Da bi što više pridonijeli osnivanju novih društava, učvršćenju već postojećih i duhovnoj izgradnji Orlova, svi su članovi vodstva HOS-a veoma mnogo putovali. Osobito su subotom i nedjeljom, išli od župe do župe i ondje držali predavanja, pa i čitave tečajeve. Ponekad su išli i po dvojica ili i više njih zajedno. Tako je i pok. Drago imao priliku da s drom Merzom sudjeluje ne samo u raspravljanju na sjednicama HOS-a, nego i da s njime odlazi na apostolska putovanja. U ono vrijeme ona nisu bila baš ugodna jer nije bilo automobila ni autobusa, pa je do mnogih mjesta trebalo pješaci ti — po vrućini, po kiši i po snijegu — i desetak kilometara. A za put se nije dobivala nikakva dnevnica, ni uopće ikakav trošak, već tek novac za vlak (obično samo u jednom smjeru). Prehrana, smještaj i sve ostale potrebe »delegata« bile su prepuštene isključivo dobroj volji i razumijevanju župnika, odnosno pojedinih članova orlovskih društava na terenu.
Dru Merzu je u takvim prilikama bilo, dakako, mnogo lakše, jer je već kao profesor imao vlastitih prihoda, koje je rado upotrebljavao za Božju stvar, no Dragi kao studentu, obično bez »prebijene« vlastite pare u džepu, kao i mnogima drugima koje je onaj drugi dr. Ivo, predsjednik HOS-a, »nemilice« slao na teren, bilo je, dakako, mnogo teže. Valjalo mu je podnijeti mnogu fizičku žrtvicu! Ali sve se to u ono vrijeme rado podnosilo iz idealizma za Božju stvar.
Ta najuža suradnja između dra Merza i pok. dra Drage u Božjoj stvari, na organiziranju hrvatske omladine radi njezina aktivnijeg vjerskog odgoja, trajala je sve do Merčeve smrti. Na slici s Merčeva pokopa vidimo Dragu u odori hrvatskih Orlova nad samim otvorenim grobom, neposredno uz Ivanova oca. Ali Ivanovom smrću nije prestala i Dragina duhovna veza s njima. I decenijima kasnije, kad je već nestalo organizacije Orlova (bila je likvidirana od države 1929. god. jer Orlovi nisu htjeli stupiti u bivši Sokol Kraljevine Jugoslavije) i svih drugih katoličkih organizacija, Drago je zauvijek ostao vjeran idejama koje je propagirao napose dr. Ivan Merz, štoviše, koliko mu je to bilo moguće, javno ih je i aktivno dalje ispovijedao.
Pokretanje postupka za beatifikaciju dra Ivana Merza dočekao je Drago s velikom radošću. Čitavu tu stvar, moglo bi se reći, smatrao je i svojom stvari, pa je nastojao da je što više pomogne. Pred posebnim biskupskim ispitivačem dao je u zapisnik pod zakletvom i izjavu u tom smislu kao čovjek koji je imao prilike upoznati Merza iz najveće blizine. Svaki pak novi događaj u toku te akcije doživljavao je kao svoj vlastiti uspjeh. Osobno je prisustvovao otvorenju Muzeja dra Ivana Merza i dao za nj vrijedne priloge. Viče postulator Merčeve kauze sigurno će potvrditi da je u Dragi uvijek nalazio revnog suradnika.
Ideje koje je nekada u svojim predavanjima, člancima i knjigama iznio i propagirao dr. Merz — a one bi se mogle u jednoj rečenici izraziti riječima »Omnia restaurare in Christo — Sve obnoviti u Kristu« — pokojni je dr. Dragutin Cerovac do posljednjeg časa svojega života smatrao i svojim idejama. Prigodom susreta sa starim znancima, bivšim članovima organizacije Orlova i Križara, rado je navraćao razgovor na one mladenačke dane kad je drugovao i surađivao s pok. Ivanom, a komentirajući razne događaje u Crkvi novijeg vremena uvijek je odlučno zastupao one stavove za koje je bio uvjeren da bi ih danas zastupao njegov nekadašnji stariji brat po Kristu Ivan Merz.
Čvrsto vjerujemo da je Gospodin bio milostiv pok. Dragi i da mu je udijelio svoj vječni pokoj uz nekadašnje njegove suborce iz HOS-a — oba doktora Ivana, dra Avelina i uz ostale Orlove i Križare koji su u milosti Božjoj završili svoj život na zemlji.
(Pobliže o životu i javnom djelovanju pok Dra Cerovca izvijestio je prigodom njegove smrti »Glas Koncila«, a lijep prikaz o njemu donosi i kalendar »Danica« za 1979. godinu).
M. C.
Zadnjih godina mnogi posjetioci Bazilike Srca Isusova u Zagrebu mogli su susresti jednog starijeg čovjeka, nižeg rasta, sa štapom u ruci, vedra izgleda, kako se pobožno moli na onom mjestu u crkvi gdje je običavao klečati Ivan Merz. I tko je s njime stupio u razgovor, mogao je otkriti neobičnu vedrinu duha, iskrenu pobožnost kao i finoću u saobraćaju sa sugovornikom, neuobičajenu za tako visoke godine. Bio je to gospodin Miroslav Svoboda dobro poznat u krugu prijatelja i znanaca Ivana Merza.
Rođen je u Bjelovaru 1889. god. gdje je živio sve do 1955. god., kada se preselio u Zagreb. Bio je industrijalac suhomesnate robe, no ratna stradanja pogodila su i njega i njegovu obitelj. Za vrijeme djelovanja katoličkih organizacija bio je njihov aktivan član, napose u Orlovstvu. Prema svojim mogućnostima i materijalno je pomagao katolička društva. Sam je okupljao i poticao katolike svoga mjesta a na javnim manifestacijama istupao je kao dobar govornik. Prijateljevao je s Ivanom Merzom, koji je redovito bio njegov gost kad je dolazio u Bjelovar. O tim svojim susretima ostavio nam je gospodin Svoboda lijepe uspomene koje su objavljene u Ivanovoj biografiji. Navodi u njima činjenicu kako su sakupljena sredstva od dobrovoljnih priloga od predavanja, koja je u dva navrata Ivan Merz održao u Bjelovaru, namijenjena za nabavku i otplatu novih zvona bjelovarske crkve. U tim svojim uspomenama između ostalog bilježi i ova sjećanja: »Prilikom naših susreta Ivan Merz bi me često podsjetio na onu izreku Aut catholicus aut nihil — ili katolik ili ništa. I tu sam si izreku uzeo za putokaz u svome životu. Nije mi bilo teško držati se je i ostvarivati je jer je preda mnom uvijek lebdio Merčev primjer, koji ju je potpuno proveo u svome životu.«
Još od svojih mladih dana gospodin Svoboda štovao je Srce Isusovo pa je u svojoj kući imao uređen poseban kutak s malim oltarićem njemu u čast. A raspelo mu je bilo najmiliji ukras dnevnog boravka.
Zalazio je i u crkvu Gospe Lurdske, pa je kod zadnjeg posjeta skinuo svoj vjenčani prsten i ostavio ga svetištu za poklon u znak sjećanja na svoj posjet Lurdu prije pedeset godina.
Njegovi najbliži sjećaju se rado njegovih uzrečica koje je često znao ponavljati. Govorio bi: »Nije sretan koji mnogo ima nego onaj koji malo treba.« Ili: »Religionslos-charakterlos.« (U prijevodu: bez religije — bez karaktera).
Kad je bio mladić, otac mu je kupio spomenar i zapisao mu u nj stihove:
»Dok se pipa vrti a ražanj okreće, prijatelja nikad ponestati neće. Kad pipa presuši a ražanj zahrđa, prijateljska srca od kamena su tvrđa«. Rado ih je ponavljao posebno od onda kad je sam u svome životu iskusio i doživio kako veliku istinu u sebi sadržavaju. Bio je svjestan da mu se približuje prijelaz u vječni život, pa je sve svoje stvari prije smrti uredio. Dapače odredio je kako se treba odviti sprovod pa je tako cijeli njegov pogreb bio u njegovoj vlastitoj režiji. Nije želio cvijeća na pogrebu, nego je zaželio da se umjesto cvijeća pomognu potrebni, što je bilo označeno i na njegovoj osmrtnici. Jedino je želio da mu na pogrebu bude trnov vijenac i dvanaest bijelih karamfila, vijenac kao simbol Krista i njegova trpljenja, u kojem je i on u životu imao udjela, a dvanaest apostola koji su bili predstavljeni karamfilima. Želio je da mu bude tijelo izloženo u kapeli na groblju i da se kod pogreba služi sv. misa. Za Zagrepčane koji nisu mogli biti na sprovodu, zamolio je svoje da dadu odslužiti svetu misu u Bazilici Srca Isusova tjedan dana nakon pogreba i potom još jednu sv. misu mjesec dana nakon pogreba. Zanimljivo je da su ti dani upravo pali na proslavu 50. obljetnice smrti dra Merza i na sam blagdan Srca Isusova. Kao da je Nebo htjelo tim malim znakom upozoriti na njegovu vjernost svojim nebeskim prijateljima Srcu Isusovu i Ivanu Merzu, koje je za života veoma štovao. Spomenimo i to kako je njegova pažnja i neposredno prije smrti bila upravljena prema bližnjima, jer nije želio da drugi zbog njega bilo što trpe. Zato je često zadnjih dana pitao svoje: »Jeste li se dogovorili gdje će se Zagrepčani odmoriti nakon moga pogreba? Želio bih da se sastanu kod moga prijatelja koji me je uvijek rado primao kada nisam više živio u Bjelovaru.«
Prolaznici koji su početkom svibnja prolazili kroz Palmotićevu ulicu u Zagrebu, mogli su na Bazilici Srca Isusova vidjeti osmrtnicu neuobičajenog oblika i sadržaja (jer je i to bila želja pokojnikova, koja je ispunjena kao i sve druge koje je zaželio u vezi svoje sahrane). Uz veliki uspravni križ u lijevom uglu na papiru vertikalnog formata pisalo je: »Tvojim se vjernima Gospodine život mijenja a ne oduzima. U nadi uskrsnuća preminuo je naš dragi MIROSLAV SVOBODA dana 1. svibnja 1978. u 89. godini života. Sprovod će se obaviti u Bjelovaru 3. svibnja. .. Po želji pokojnika umjesto cvijeća molimo pomoći potrebne«.
Prijatelji koji su prisustvovali pogrebu po želji pokojnika da se nakon sprovoda negdje okupe, pošli su nakon sahrane prema dogovoru u obližnju bjelovarsku gostionicu, gdje ih je gostioničar besplatno pogostio, jer je pokojnika dobro poznavao; radio je kod njega dok je vodio u Bjelovaru proizvodnju suhomesnate robe. Rekao je tom zgodom prijateljima gospodina Miroslava: »To je umjesto vijenca u znak zahvale, jer mi je pokojni šef učinio mnogo dobra.«
Posjetioci koji su prolazili mimo grobnice obitelji Svoboda u Bjelovaru mogli su još dugo vremena nakon pogreba vidjeti na grobu veliki trnov vijenac, znak Kristova trpljenja ali i njegove kraljevske vječne slave u kojoj imaju udjela svi oni koji su u ovom životu s Kristom trpjeli i živjeli u nadi uskrsnuća.