LAICI U CRKVI DANAS

Čitatelji našega Glasila predložili su i zamolili da osim članaka, direktno povezanih s našim Ivanom, objavljujemo članke općenito o laikatu danas, o teologiji laikata u postkoncilskoj Crkvi, o ulozi i zadaći laika itd. Kolikogod je život i rad Ivana Merza bio program življenja i djelovanja tolikima nakon njegove smrti, tako smo uvjereni da vjerni njegovom duhu vjernosti Crkvi i suradnji s hijerarhijom u apostolatu trebamo obrađivati i današnje probleme laikata u Crkvi na stranicama njegova Glasila. On je tako marljivo pratio sve što se zbivalo u Crkvi kako kod nas tako i drugdje, napose u njezinu centru Rimu, pa će sigurno iz neba potpuno odobriti ovu inicijativu. Na koncu on je i sam toliko puta naglašavao da se treba uvijek držati smjernica Crkve i slijediti sve što njezini pastiri traže od vjernika. Kao pionir laičkog apostolata Ivan nas potiče da ostvarujemo sve ono što u sadašnjem trenutku Crkva preko svoje hijerarhije traži od laikata, što bi sigurno i on činio da je ostao još u ovom zemaljskom životu. Za početak ove nove rubrike objavljujemo dva članka: izvatke iz govora Sv. Oca, što ga je održao rimskom laikatu na blagdan Krista Kralja 1979. i prijevod članka »Zvanje i poslanje laika« od F. Lucas Moreira Nevese.

PAPA IVAN PAVAO II. LAIKATU RIMA I SVIJETA

Na posljednju nedjelju crkvene liturgijske godine, na blagdan Krista Kralja, 25. studenog 1979. Sveti Otac Ivan Pavao II. služio je poslije podne u Bazilici sv. Petra svečanu sv. Misu za laike, angažirane u apostolatu rimske biskupije. Tom zgodom, izrekao je prigodnu homiliju o Kristu Kralju i što ta istina znači za svakoga kršćanina. Nakon što je analizirao onu zgodu iz Ivanova Evanđelja gdje se Isus pred Pilatom proglašava za kralja i govori o naravi svoga kraljevstva koje nije od ovoga svijeta, Sveti Otac je nastavio:

»Evo pune definicije toga kraljevstva, evo sve istine o Kristu Kralju! Došli smo danas u ovu Baziliku da još jednom prihvatimo tu istinu očima vjere širom otvorenima i srcem, spremnim da dade odgovor. Jer, to je istina koja zahtijeva na poseban način odgovor. Ne samo razumijevanje. Ne samo prihvaćanje razumom, nego odgovor koji izvire iz cijeloga života.

Taj odgovor bio je izrečen na predivan način od episkopata suvremene Crkve na II. vat. koncilu. U ovome času dolazi nam želja da posegnemo za onim tekstovima konstitucije ,Lumen genitum' koji bliješte jednostavnom dubinom istine do tekstova koji su prepuni kršćanske prakse a sadržani su u pastoralnoj konstituciji ,Gaudium et spes' pa sve do tolikih drugih dokumenata koji iz tih temeljnih vuku konkretne zaključke za razna područja crkvenog života. Mislim posebno na dekret ,Apostolicam actuositatem' o apostolatu laika. Ako tražim nešto od laikata grada Rima i svijeta, jest to da uvijek imaju pred očima te divne dokumente učenja suvremene Crkve. Oni izriču najdublji smisao što znači biti kršćanin. Ti dokumenti zaslužuju daleko više nego da ih se jednostavno studira i meditira; ako se u njima ne traži oslonac, gotovo je nemoguće razumjeti i ostvariti naše zvanje, napose zvanje laika, njihov poseban doprinos izgradnji onoga Kraljevstva, koje iako nije ,od ovoga svijeta' (Iv. 18, 36), ipak ovdje dolje opstoji jer je u nama. I napose je u vama: laici!«

Na završetku svoga govora još jednom je Sveti Otac uputio topao poziv svima prisutnim laicima grada Rima da se ne uklanjaju pred vlastitim odgovornostima koje proistječu iz obaveza sakramenta krštenja i potvrde, a potvrđene su sudjelovanjem u Euharistiji. »To tražim na liturgijsku svetkovinu Krista Kralja. Krist, u stanovitom smislu stoji neprestano pred sudom ljudskih savjesti kao ono jednom pred Pilatovim sudištem. On nam neprestano objavljuje istinu svoga kraljevstva... I zato neka nam bude još bliži! Neka njegovo kraljevstvo bude sve više u nama! Uzvratimo mu ljubavlju na koju nas je pozvao — i u Njemu ljubimo uvijek sve više dostojanstvo svakoga čovjeka!

Onda ćemo zaista biti dionici Njegove misije. Postat ćemo apostoli Njegova Kraljevstva.«

Općenito je poznato da je papa Ivan Pavao II. već od početka svoga pontifikata posebno zainteresiran i posebno mu je na srcu problem laikata u suvremenoj Crkvi. To dokazuju njegova zadivljujuća putovanja po svijetu, njegovi posjeti župama svoje biskupije kao i činjenica da uvijek traži od biskupa koji mu dolaze »ad limina« da o tim stvarima s njime razgovaraju. Želi preko biskupa što više oduševiti laike po cijeloj Crkvi, probuditi što veću svijest njihove odgovornosti i njihovih dužnosti u krilu crkvene zajednice.

ZVANJE I POSLANJE LAIKA

Uoči susreta Svetoga Oca Ivana Pavla II. s rimskim laikatom, koji se održao na blagdan Krista Kralja 1979. poslije podne u Bazilici svetoga Petra, L'Osservatore Romano je objavio 25. XI. 1979. na prvoj stranici članak od F. Lucas Moreira Nevese, tajnika Svete kongregacije za biskupe, o pozivu i poslanju laika. U članku autor komentira temeljne misli iz IV. poglavlja koncilske konstitucije Lumen Gentium o laicima. Tu konstituciju o Crkvi Papa Ivan Pavao II. već na početku svoga pontijikata nazvao je »cartha magna« Koncila i preporučio svima da je čitaju i studiraju. Zbog važnosti i aktualnosti kako same problematike tako i iznesenih misli prijevod spomenutoga članka donosimo u cijelosti:

U strukturi »Lumen gentium« (Svjetlo naroda) IV. poglavlje o laicima ima bez sumnje specifičnu važnost.

Već je bilo primijećeno da koncilska konstitucija »Lumen genitum« nije htjela predložiti formalnu definiciju laika — povijesnu, sociološku, filozofsku i teološku. Radije prihvaća dinamičnu sliku, u pokretu, laika u njegovu životu i djelovanju. Neke crte omogućuju da se uoči ta slika. Sve se one po mome mišljenju odnose na poslanje i na zvanje laika.

Zvanje laika — namjerno upotrebljavam taj izraz zvanje, koji se stoljećima samo rijetko upotrebljavao u odnosu na laike i bio je gotovo isključivo rezerviran da definira svećenike i redovnike — opisan je u »Lumen gentium«, počevši od njegovih temeljnih elemenata.

Prvi elemenat jest činjenica da je laik po svojoj naravi učenik, sljedbenik i svjedok Isusa Krista. Sve to »Lumen gentium« sažima u jednom starom izrazu, preuzetu i primjerenu upravo na laike: christifidelis (Kristov vjernik). Riječ laik, što je Koncil upotrebljava izvan i iznad njezina uobičajena značenja i u pravom teološkom smislu, nije bilo koji čovjek, nego čovjek u odnosu prema Kristu.

Drugi elemenat, nedjeljiv od prvoga i od njega obogaćen, jest odnos laika prema Crkvi. Nema laika u točno teološkom značenju termina bez odnosa prema Crkvi. Laik je njezin sastavni dio: on kao takav međutim postoji snagom svoje vjere u Krista, svoga krštenja, svoje voljne pripadnosti ovoj zajednici vjernika. Od života Crkve prima kršćansko bivstvovanje, Crkvi dariva svoju raspoloživost, izgrađuje Crkvu prema svome vlastitom stanju laika ne prisvajajući službu pastira, koja mu ne pripada.

Treći elemenat — njegova egzistencija kao »Kristov vjernik« i živi član Crkve — laik živi u samom svijetu. »Lumen gentium« govori upravo o indoles saecularis (svjetovna sposobnost) laika: njegova svjetovnost. »Svijet« se tu ne razumije samo kao u geografskom smislu riječi, nego u punom smislu: po svome zvanju laik se nalazi uključen i angažiran u svim onim realnostima koje sačinjavaju dapače koje izgrađuju svijet: civilno društvo sa svojim zakonima i normama; društveni zajednički život; politički i ekonomski sistemi; tehnički i znanstveni napredak; migracije, turizam, razonoda, umjetnost, odgoj i kultura; obitelj . .. Nemoguće je sastaviti iscrpnu listu stvari koje se nazivaju vremenite stvarnosti: one su životni prostor laika koji se u isto vrijeme njima koristi ali njima mora i upravljati. U njima, i čak i od njih, laik će morati pronalaziti elemente da nađe Boga kao i svoju specifičnu duhovnost.

U srcu svijeta laik ima jedno poslanje. »Lumen gentium« povezuje to poslanje s misijom samoga Isusa čije funkcije svećenika, proroka i kralja svaki bi laik trebao utjeloviti u vlastitom životu i djelovanju kroz štovanje koje iskazuje Bogu u svojoj egzistenciji u svijetu, kroz evanđeosko svjedočanstvo koje daje i kroz djelovanje koje vrši da sanira sve ono u svijetu što ne odgovara Božjem planu. Eto zašto je poslanje laika, uvijek prema »Lumen gentium«, upravljati svijetom — uzimam koncilski izraz u svoj svojoj originalnoj snazi — s ciljem da ga usmjeri prema Božjem Kraljevstvu, tj. da bi realnosti svijeta daleko od toga da ometaju temeljne zakone Kraljevstva Božjega — bratsku ljubav, pravednost, duh Blaženstava, traženje Božje apsolutnosti u relativnostima stvari — pomogle da se već od sada gradi to Kraljevstvo, znajući da će ono biti nesavršeno i nezavršeno dok se Gospodin ne vrati. Definirajući to poslanje »Lumen genitum« upotrebljava poznati izraz iz Pisma Diognetu: duša svijeta (LG, 38).

Poslanje laika ne odvaja se od poslanja same Crkve. Moramo radije reći da poslanje Crkve, opsežna i kompleksna misija donošenja snažnog evanđeoskog kvasca do u korijene kulture raznih ljudskih skupina, ne može biti izvršena od samih pastira. »Lumen gentium« ne oklijeva reći da se uzalud nastoji ostvarivati određene vidove evangelizatorskog poslanja koje u stvari trebaju izvršiti laici snagom svoga vlastitog stanja kao laici. Tu se dotičemo teme odnosa laika i pastira: tema u kojoj nije riječ o suprotstavljanju ni o zbrci koja vodi do neodređenosti uzajamnih karizama, nego je riječ o međusobnom poštovanju karizama jednih u odnosu prema drugima u službi jedine Crkve i njezine jedine službe spasenja. Nije slučajno da Koncil u raznim drugim dokumentima otvara prostor za razne organizme dijaloga i suradnje između laika i pastira, uvjeren da će se samo u zajedništvu izgrađivati Crkva, Sakramenat jedinstva.

I posljednje primjedbe: laik, kako ga zamišlja i predlaže »Lumen gentium«, postoji samo u onom najvišem stupnju gdje se rješavaju neke konstruktivne napetosti koje se pojavljuju danas više nego ikada u životu i djelovanju većine laika. Napetost između neophodne prisutnosti u svijetu i svijesti biti Crkva i htjeti graditi Crkvu. Napetost između odlučnog i bezrezervnog angažmana u svijetu i kontemplacije kao traženja Božjeg sakrivenog lica. Napetost, dakle, između upravljanja stvarima do krajnosti relativnima, kontingentnima, promjenljivima, koje pripadaju ljudskoj egzistenciji uzetoj veoma ozbiljno i traženja jedinog apsolutnog koje pripada Bogu. Napetost između socijalnog i političkog angažmana i volje naviještati Evanđelje. Napetost između zahtjevne prakse i potrebe za jednom ozbiljnom izobrazbom koju sama konkretna akcija ne može osigurati nego ima potrebu stanovite udaljenosti, studija i refleksije, molitve i meditacije. Svaka od tih napetosti zaslužila bi posebno produbljenje zbog važnosti što je ima u egzistenciji svakoga laika.

Bogato i sugestivno učenje IV. poglavlja »Lumen gentium«, ako se usporedi s naukom iznesenom u drugim poglavljima i promatrano u okviru cjelokupne nauke Koncila, jest bez sumnje vrijedno i dragocjeno za rješavanje navedenih napetosti bez ukidanja jednog ili drugog elementa. Crkva i svijet trebaju laike, »ljude Crkve u srcu svijeta i ljude svijeta u srcu Crkve.«; angažirani ali u molitvi i kontemplativni; oni koji mijenjaju svijet, ali s jasnom i izričitom porukom Evanđelja Isusa Krista; aktivni ali žedni izobrazbe. Takvi laici, a ne drugi, izgrađivat će na temeljima svijeta Kraljevstvo Božje.