MERZ I PAPINSTVO

Pojava Merza u katoličkoj javnosti Hrvatske znači bezuvjetno neku novu prekretnicu, novi smjer u našem katoličkom gibanju. Merz je zašao u sva pitanja katoličkog života i iscrpio ih do dna. U načelima, ali i u svojoj svakidašnjoj praksi. Ostavio nam je teoriju, ali i svoj osobni primjer, koji govori već više od pedeset godina, a govorit će i u buduće.

Među ostalim njegovim, sasvim njegovim katoličkim pogledima, isticalo se njegovo promatranje Papinstva: uloga Papinstva u svijetu i u hrvatskom narodu.

Istina, mi smo i prije čuli kod nas govoriti o Papinstvu. Ta, Katolički smo narod od prvih stranica naše povijesti. Znali smo za ulogu Papinstva u dogmatskom biljegu Crkve. Znali smo za dragocjeni poklon Kristove nauke, koju Papinstvo tako vjerno čuva. Znali smo za vrela milosti, koja se samo preko Crkve i Papinstva izlijevaju u duše vjernika. Znali smo za važnost Papinstva u kulturi naroda i svijeta, u tisućljetnoj povijesti hrvatskog naroda.

Da, znali smo sve to. Ali sve to naše znanje i uvjerenje bilo je nekako mrtvo, bez života, bez zanosa. Svi govori i članci o Papinstvu bili su tehnički izvanredno dotjerani, sadržajno snažno dokumentirani, ali nitko nije u nama probudio one stranice ljudske duše i srca, koje su često jače i snažnije od najblistavijih dokaza i najčvršćeg uvjerenja, jer ih diktira ljubav.

Ali kad je Merz o Papinstvu govorio, to je bilo nešto sasvim drugo. I on je upotrebljavao dokaze i on je naučno razvijao važnost Papinstva, i on se služio literaturom, ali sve je to bilo protkano ne blještavilom riječi, ne govorničkim osebujnostima, već nutarnjom vatrom, nutarnjim zanosom, velikom ljubavlju žarkog katoličkog srca. Tkogod je slušao Merza kako govori o Papi, kako gori od ljubavi prema Kristovom Namjesniku, morao je Papinstvo proživjeti s Merzom, morao je Papu ljubiti kao Merz.

Prvi puta čula sam Merza javno govoriti o Papinstvu u nekom seocu. Taj njegov korak činio mi se upravo presmion. Kako će seljački svijet razumjeti ideju Papinstva? Ta nitko ga nije pripravio na to.

Pa ipak, svijet je Merza razumio. Maleni naš seljački svijet. U zabitnom seocu, daleko od glavne ceste i željeznice. Možda ti dobri ljudi nisu razumjeli svaku njegovu riječ, svaku njegovu misao. Ali razumjeli su njegov žar, njegovu ljubav prema Papinstvu, i to je bilo dosta ...

Kad su se godine 1925. hrvatski Orlovi vraćali s rimskog hodočašća, našlo se na kolodvoru u Zagrebu mnoštvo prijatelja orlovske mladeži. I svrstala se oveća povorka da prođe zagrebačkim ulicama i javno manifestira one osjećaje, kojima je našu mladež napunio papinski Rim. Prije nego li će povorka krenuti, mlad ovisok čovjek poviče iz svega grla »Živio Papa!« »Živio Papa«, prihvatilo je mnoštvo. To je bio prvi poklik Sv. Ocu na zagrebačkim ulicama. Tko ga je izrekao? Naš Merz ...

Godine 1926. pošle su hrvatske Orliće u Rim. I Merz je pošao s nama. Sv. Otac nas je primio u ovećoj dvorani i održao lijep i značajan govor. Kako je naša sreća u tom času bila neopisiva! Iako smo neprestano upirale oči u blagi lik Pija XI., ipak smo pogledom potražile Merza. Njegovo je lice sjalo, njegove su oči govorile: Vidim Krista. A cijela je njegova pojava bila upravo preobražena. Koliko puta je znao Merz reći da toliko ljubi Crkvu i Papinstvo, da kad bi Crkva rekla, da je bijelo crno, on bi joj vjerovao.

To nije bila fraza, to je bila za Merza najveća stvarnost. Merčevo mišljenje i njegovi sudovi stopili su se sasvim s mišljenjem i sudovima Crkve. Merz je pred Crkvom sasvim iščeznuo, sasvim nestao. Ne samo onako kako to uopće iščezava pojedinac pred cjelinom ili pred kakvom velikom i neobičnom pojavom. On je pred Crkvom sa svojim »Ja« sasvim svjesno nestao, ili još bolje, tako ga je uklopio u organizam Crkve, da je preko njega samo taj veliki organizam govorio.

Merz je neprestano prisluškivao glas Crkve. On je uvijek govorio jezikom Crkve. On je neumorno istraživao sve želje i savjete Crkve.

Zato je neprestano studirao, prevodio, popularizirao enciklike, okružnice i pisma Sv. Oca.

Zato nikad nije dao da pred njim netko napada ili kritizira Crkvu.

Zato je uvijek i svagdje branio Papinstvo. I zato je iznad svega ljubio Papinstvo.

Jest, povijesna uloga Ivana Merza je i u tome da nam je približio Papu, da nas je naučio ljubiti Papu, da nas je oduševio za Papinstvo.

M. S.