MERZ NADAHNJUJE

Susret Ivanovih štovatelja s ocem Nadbiskupom za godišnjicu Ivanova rođenja

Prigodom godišnjice rođenja Ivana Merza 15. prosinca 1979. god. naveče u velikoj dvorani Bazilike Srca Isusova u Zagrebu održao se susret štovatelja i prijatelja Ivana Merza. Samom susretu prisustvovao je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, koji je predvodio koncelebrirano euharistijsko slavlje. Koncelebrirali su: Mons. Branimir Župančić, generalni vikar banjalučke biskupije, poslan od svoga biskupa i zajedno s grupom Ivanovih štovatelja posebno za ovu zgodu došao u Zagreb; u koncelebraciji su nadalje bili dr. Stjepan Kožul, tajnik zagrebačkog nadbiskupa, o. Celestin Tomić, OFM Conv., dekan Teološkog fakulteta u Zagrebu, o. Ivan Fuček, pročelnik Filozofsko-teološkog instituta D I u Zagrebu, o. Mario Tolj, OFM Conv., vjeroučitelj studenata i voditelj svetoduške zajednice mladih MI i o. Božidar Nagv, dijecezanski postulator kauze za beatifikaciju Ivana Merza. Samom susretu prisustvovalo je oko stotinu Ivanovih prijatelja i štovatelja. Sve sudionike ovoga susreta posebno je obradovala prisutnost delegacije iz Banja Luke, Ivanova rodnog mjesta.

Taj susret nije imao samo za cilj komemoraciju godišnjice Ivanova rođenja nego i nastojanje da se zajednički pokuša poslušati što nam je Bog želio reći preko svjedočanstva Ivanova uzornoga kršćanskog života i rada. U tome smislu govorio je i nadbiskup u svojoj homiliji iz koje donosimo najvažnije dijelove. Zato su se svi prisutni zajedno s nadbiskupom nakon Euharistije zadržali u srdačnom razgovoru, gdje su iznosili svoja iskustva i svoje prijedloge. Svi su se na koncu složili s mišljenjem da Ivan Merz jest jedna Božja poruka, koju treba nastojati čuti. Jer, kad Bog podiže svete ljude u jednom narodu, onda nam preko njih želi nešto poručiti. Na nama je da tu Božju poruku znademo pročitati i ostvariti. Izražena je želja da se takvi susreti prijatelja i štovatelja Ivana Merza češće održavaju.

Mladić Neven predaje Nadbiskupu spomen poklon na ovaj susret: glava pučanke sa šibenske Katedrale

Remek djelo Duha Svetoga

Iz nadbiskupove lijepe i opširne homilije, što ju je održao prigodom koncelebriranog euharistijskog slavlja za godišnjicu Ivanova rođenja 15. XII. 1979. prisutnim štovateljima i prijateljima Ivana Merza, donosimo najznačajnije dijelove.

Već na početku svoje homilije govoreći o pojmu sakramentalnosti Crkve, otac nadbiskup je naglasio kako je II. vat. sabor nazvao Crkvu sakramentom spasenja u svijetu i da Koncil u svim krštenicima produbljuje svijest da je svatko od njih ne samo čest Crkve, nego Sakramenat Crkve, dapače da je svatko Crkva pogotovo kad je u zajednici sa svim drugim krštenicima. Dalje je nadbiskup nastavio:

»Premda su službe različite, odgovornosti su podijeljene, ali gdje god se nalazi jedan krštenik, tu se nalazi Crkva, a cijela Crkva u svoj svojoj cjelini i u svim svojim dijelovima jest opet Sakramenat određene prisutnosti djelovanja spasiteljske ljubavi samoga Isusa Krista. Tako u određenom smislu možemo reći gdje se nalazi član Crkve, tu se nalazi Krist. Tu djeluje Krist. On tu živi, on tu ljubi, on je tu svjetlost.. . Bilo to u tvornici, bilo to na katedri, bilo to u rudniku, u školi, na ulici, u laboratoriju, svuda je razlivena Crkva sa svojim otajstvom gdje je prisutan krštenik. I to je tako divno bilo ostvareno u Ivanu Merzu. Zaista Ivan Merz bio je Duhom Svetim uveden u to otajstvo Crkve. I dao je sakramentalni znak da se u njemu mora dogoditi Kraljevstvo Božje i da se po njemu mora izlijevati u svijet Kraljevstvo Božje, Kraljevstvo Isusa Krista. I svi oni koji se žele nadahnjivati na tom primjeru i tom svjedočanstvu, na tom kršćanskom ostvarenom životu, moraju nastojati da sada u ovom trenutku naše povijesti, sada na ovome tlu, u ovim okolnostima žive ono što je živio Ivan. Takav život nije ostvariv ljudskim mogućnostima. Takav život je ostvariv samo snagom duha. I Duh Sveti zaista djeluje. On djeluje i u današnjem svijetu. I ovaj susret je djelo Duha Svetoga. Gdje se god događa jedno nadahnuće, jedna težnja za dobrim, za istinitim, za lijepim, to je sve šaputanje Duha Svetoga u dubini ljudske savjesti. Duh je duša organizma Crkve i djeluje u svakome prema planu koji ima sa svakim, kojega ugrađuje baš u tom vremenu, baš na tom prostoru u otajstvo mističnog tijela Kristova. I Duh Sveti je tako djelovao i u Ivanu Merzu. Ivan Merz je remekdjelo Duha Svetoga. On se je napajao neprestano na izvoru Duha Svetoga. Vječni Duh Sveti, živi Duh Sveti čini uvijek Crkvu živom, čini je nepobjedivom, čini je uvijek sposobnom da odgaja svetost i da živi svetost. I kad molimo »vjerujem u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu«, onda se sjetimo da je to i obaveza vjerovati u svetu Crkvu. To znači treba nastojati da se ta svetost dogodi u nama, u svakome od nas; da bude prisutna sveta Crkva kao što je bila i u Ivanu Merzu prisutna sveta Crkva, jer je on nastojao biti zaista svet, sav Božji, Božji u srcu, Božji u intelektu, Božji u svojoj slobodi. Htio je biti sav Božji i htio je tom vatrom zapaliti i druge. To je apostolat. Proširiti svjetlo, navijestiti Isusa Krista, govoriti o njemu. Možda to nije moguće ni lako uvijek govoriti na svom radnom mjestu, govoriti na trgu, propovijedati s krovova, ali je moguće uvijek od osobe do osobe ...

Rekao sam da je prva zajednica bila okupljena oko Marije. Duhovi nisu bili trenutak, Duhovi su trajnost. Neprestano će rasti i događati se otajstvo Crkve u misteriju povijesti, u misteriju ljudskih srdaca. Ali što ima biti Crkva? Ima biti zajednica koja moli, koja moli s Marijom. I svaki naš apostolat, svako djelovanje Crkve i svako djelovanje svakoga od nas u ime Kristovo u Crkvi i za Crkvu i za čovjeka mora dolaziti iz tog unutarnjeg sjedinjenja s Bogom, iz te prisutnosti Boga u vlastitom srcu i vlastitoj duši, koja mora doći iz molitve. Zato je najaktivnija aktivnost Ivana Merza bila njegova molitva. Tu je on bio aktivan. Tu, kad je satima klečao pred Presvetim u Bazilici Srca Isusova, tu je bio on aktivan. A sve ono drugo što se događalo, njegovi koraci, njegovi govori, njegovi susreti, njegov žar kojim je osvajao duše za Isusa Krista, sve je to izviralo iz tog temeljnog stava duše u kojem je duša najsnažnija, najjača: molitva. Stoga i mi danas molimo. I u prvom redu neka to bude zajednica molitve i kad se god susretnete, neka uvijek bude prisutna i molitva. Molitva s Marijom. A mi najjače molimo kad molimo svim bogatstvom, neizmjernim bogatstvom otkupljenja, kad molimo srcem Kristovim, ono što Isus reče: u moje ime. Kad molimo u Isusovo ime, a na to nas poziva Crkva, za svijet, za ovu povijest, za ovaj sadašnji trenutak, onda će se sigurno događati velike stvari i u ovoj našoj povijesti.

Spomenuo sam na početku ove Euharistije da je Merz živio od Mise. Jednostavno se je utapao u tom beskrajnom oceanu ljubavi i iz njega je izlazio opet svjež, jak, oduševljen. Eto takva nam vjera treba danas. I pod tim pritiscima planetarne ateizacije tko će izdržati, tko će prenijeti ovo vrijeme i opet pobjednički pripraviti putove Gospodnje, ako ne onaj koji tu bude stajao s čvrstom vjerom, jakom vjerom, osobnom vjerom, osobnim opredjeljenjem, osobnim iskustvom susreta s Isusom Kristom živim, uskrsnulim i prisutnim. Molimo da takvih apostola imamo, da se oni umnažaju, da rastu u svojoj vlastitoj dubini, ali da se šire i u širinu; da Crkva bude prisutnost u našim intelektualcima, u našim radnicima, u svim zanimanjima koja ljudi vrše; da bude prisutnost, Sakramenat Krista. A gdje je Krist, tu se uvijek događa spasenje. Tu ne smije nikad umrijeti nada, tu će se uvijek događati ljubav.

Ima znakova na nebu i na zemlji. Na zemlji je znak i papa Ivan Pavao II. Što je Ivanu značio Papa! Prilika možda krhka, ali prilika jedne osobe koja predstavlja samoga Isusa Krista. Krist po njemu govori, Krist po njemu sabire Crkvu da bude jedno. Krist po njemu pokazuje put. Zato odanost Papi! Ta povezanost s Petrom bila je duhovnost Ivana Merza. On je zaista nosio cijelu Crkvu, ljubio je cijelu Crkvu i uprisutnio cijelu Crkvu kud je došao, gdje je progovorio i gdje je molio. Ova razmišljanja neka i nas potiču da bude sve više onih koji će slijediti tu vjeru, to nadahnuće. Amen!

Nadbiskup spomenuo Merza na susretu sa zagrebačkim klerom uoči Božića

Uoči Božića 22. prosinca 1979. zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić primio je u nadbiskupskom dvoru svoje pomoćne biskupe, provincijale, župnike, predstavnike nadbiskupije i crkvenih institucija koji su mu došli izraziti svoje čestitke za Božić i Novu godinu. Taj tradicionalni susret klera zagrebačke nadbiskupije s nadbiskupom održavao se redovito na staru godinu; ove je godine održan uoči Božića.

U svome govoru koji je tom zgodom otac nadbiskup uputio prisutnom svećenstvu, između ostalih važnih stvari i pastoralnih planova za budućnost istaknuo je posebnu važnost molitve i u okviru toga spomenuo susret s mladima i izjavu jednog studenta o našem Ivanu Merzu.

»Molite! Uvjeren sam, braćo, da je prva funkcija Crkve, njenog općeg kraljevskog svećeništva: moliti. Crkva je molitelj. Molitveni pokreti u svijetu izražavaju tu potrebu duše da se ponovno susretne s Bogom. U jednom susretu s mladima jedan student je rekao da Ivan Merz nije za njega zanimljiv zato što je govorio deset jezika niti zato što je studirao u Beču i Parizu, nego zato što je u njemu bio Bog, što ga potiče da bude bolji i što ga privlači k Bogu.« (Službeni vjesnik Nadbiskupije zagrebačke, br. 10, 1979., str. 353.)

Mladi slave Uskrs poezijom glazbom i ritmikom

U okviru proslave Uskrsnih blagdana održan je u Zagrebu na Bijelu nedjelju, 22. travnja 1979. Festival duhovne glazbe, poezije i ritmike za mlade. Na Festivalu je sudjelovalo 14 raznih grupa mladih uglavnom iz vjeronaučnih zajednica grada Zagreba — svih ukupno 180 mladih izvođača. Festival se održao u velikoj dvorani Dječačkog sjemeništa u Zagrebu na Salati. Poradi velikog interesa dvorana je bila potpuno ispunjena, a mnogi su morali i stajati.

Ideja za organiziranje ovoga festivala došla je nakon proslave 50. obljetnice smrti dr. Ivana Merza prošle godine. Na svečanoj akademiji na blagdan Krista Kralja, 26. XI. 1978., u istoj dvorani bio je izveden bogat duhovni program s mnogo mlađih izvođača koji su oduševili publiku pa je to dalo poticaja da se nešto slično organizira za mlade na proljeće.

Svetoduška zajednica mladih MI dočarala nam je tradicionalnu pučku proslavu Uskrsa koja se već godinama priređuje u župi sv. Antuna

Ovaj Festival bio je zamišljen kao proslava blagdana Kristova Uskrsnuća pa je i motto Festivala bio uzet iz uskrsne himne iz časoslova: »Život nema više kraja, s Kristom svima Uskrs svanu!« Sporedni cilj Festivala bio je stimuliranje kreativnosti mladih na području duhovne glazbe pa je ustanovljen zato i žiri koji je odabrao tri najbolje kompozicije. Prvo mjesto osvojio je zbor mladih crkve sv. Fabijana iz Varaždina, koji su ujedno bili i jedina grupa izvan Zagreba. Drugo mjesto dobila je zajednica mladih iz Frankopanske, a treće su dijelili mladi iz župe sv. Antuna i sv. Josipa. Kako je Festival okupio s jedne strane mlade iz mnogih vjeronaučnih zajednica, tako su s financijske strane u njegovoj organizaciji sudjelovali mnogi naši katolički izdavački centri sa svojim izdanjima što je u obliku nagrada bilo podijeljeno svima sudionicima Festivala. Opširniji izvještaj o samom Festivalu donio je Glas Koncila, br. 9, 1979., str. 8 i časopis Kateheza, br. 2, 1979., str. 24—26.

Željeli bismo još posebno napomenuti da je u okviru Festivala nastupila Svetoduška zajednica mladih »MI«, koja je sa svojih 40 izvođača u živopisnim narodnim nošnjama pokušala dočarati tradicionalnu pučku proslavu Uskrsa u župi sv. Antuna na Sv. Duhu. Organizatori festivala su posebno nastojali da ta folklorna točka bude zastupljena ne samo da se pokaže kako se već godinama slavi Uskrs u Zagrebu na Sv. Duhu, nego da se i naše narodno blago, folklor i narodni melos vrednuju i nađu mjesto u ovakovim duhovnim manifestacijama. Vrijednosti naše hrvatske kulture, folklora, treba čuvati i njegovati i što više uklapati u izraz današnje generacije mladih. Kako je ovo bio prvi pokušaj ovakve vrste, to su organizatori stekli dosta iskustva kako stvar u buduće bolje organizirati s tehničke strane. Cilj je bio u prvom redu proslaviti blagdan Uskrsnuća riječju i glazbom te da se kršćani nađu zajedno za te dane uskrsne radosti, pa su organizatori potpuno zadovoljni, jer je to bilo ostvareno. A za to također imamo zahvaliti našem Ivanu koji nas je kroz svoju lanjsku proslavu na ovo potaknuo. I kako su svi zaželjeli, ovakva vrsta proslave uskrsnih blagdana trebala bi se održavati svake godine, što se nadamo da će i biti ostvareno.

Zajednica mladih iz župe sv. Trojstva, Zagreb Prečko s njihovim kapelanom p. I. Tambolašem Dl izvode svoju pjesmu na Festivalu

Za blagdan Krista Kralja i ove godine zajedno

Prošle godine prigodom završetka proslave 50. obljetnice smrti našega Ivana Merza na blagdan Krista Kralja u zagrebačkom Dječačkom sjemeništu na Salati pao je prijedlog koji je očitovan pred brojnom publikom na koncu akademije da bi se svake godine ovaj blagdan proslavio kakvom prigodnom manifestacijom. Blagdan Krista Kralja jest blagdan naše budućnosti, eminentno kršćanski blagdan kad bi se vjernici trebali naći okupljeni zajedno i izvan redovite liturgije da u jednom radosnom susretu s prigodnim programom proslave taj blagdan i pokušaju već sada uprisutniti i anticipirati one radosti koje nas očekuju u Kristovu Kraljevstvu, kojemu idemo u susret.

Od želje i prijedloga nije bilo teško prijeći na djelo, kad je bila u pitanju tako uzvišena motivacija. Potaknuti, dakle, Merčevom proslavom lanjske godine i ljepotom blagdana Krista Kralja, dvije vjeronaučne zajednice mladih iz Zagreba — Palma i Svetoduška zajednica mladih MI pripremile su ove godine susret za taj blagdan — ovaj put u sjemeništu na Fratrovcu — a za temu proslave uzet je Branimirov jubilej, koji smo ove godine slavili diljem cijele domovine. Za motto svečanosti poslužila je misao o trostrukoj vjernosti Svetoga Oca Ivana Pavla II. iz njegova govora hrvatskim hodočasnicima u Rimu 30. travnja ove godine pa je u tom smislu bila ukrašena i pozornica: uz veliki zavjetni križ i papinsku zastavu stajale su riječi: »Hrvati uvijek vjerni — Kristu, Crkvi, Mariji.«

Ovaj je susret okupio oko 40 izvođača i 200 osoba koje su prisustvovale programu, podijeljenu u tri dijela. Prvi dio sadržavao je glazbene i recitativne točke. Bile su izvedene četiri recitacije o Branimirovu jubileju, koje su objavljene ove godine. U glazbenom dijelu nastupili su sastavi mladih iz Bazilike Srca Isusova (Korona), iz župe Sv. Josipa i župe Krista Kralja (Mirogoj). Ansambl Lotrščak i ove godine nas je razveselio svojim ugodnim pjevanjem, a sestra Cecilija Pleše oduševila je publiku svojim lijepim glasom; izvela je četiri kompozicije — dvije duhovnog i dvije festivalskog karaktera. Janko Mršić, uč. 6. razreda odsvirao je na violini jednu kompoziciju od Hendela, da bi na koncu grupa od devet mladića iz Rečice, svi u narodnim nošnjama, uz tamburice izveli nekoliko narodnih melodija. U drugom dijelu programa prikazan je prisutnima film »Povijest Katoličke Crkve u Hrvatskoj«. Treći dio ovoga susreta obavljen je u kapelici. Pred izloženim Presvetim Sakramentom obavljen je naš poklon Kristu Kralju, prisutnom među nama pod euharistijskim prilikama; molitva, blagoslov i na koncu pjesma Do nebesa i time je ovaj susret završen. Iza tog molitvenog dijela grupa izvođača zadržala se u ugodnom raspoloženju na maloj zakuski a rečičanski mladići pratili su spontanu pjesmu na narodnim glazbalima.

Tamburaški glazbeni sastav iz Rečice kod Karlovca učinio je proslavu blagdana Krista Kralja još svečanijom

Tako je završila ova proslava blagdana Krista Kralja. Svi su bili zadovoljni, jer je duhovni cilj susreta bio postignut: naći se zajedno za taj dan naše budućnosti i podijeliti u nadi već sada radosti kojima idemo u susret i koje nas očekuju u Kristovu Kraljevstvu.

Merz »kriv« za izložbu o svetom platnu

Početkom listopada 1978. mladi iz Zagreba u želji da što bolje proslave 50. obljetnicu smrti Ivana Merza organiziraju osamdnevno hodočašće u Rim. Bilo je to potpuno u duhu Sluge Božjega Ivana Merza, koji je sam organizirao hodočašće mladih u Rim, a znade se također dobro što je Rim kao središte kršćanstva s Kristovim Namjesnikom značio u životu i djelovanju našega Merza.

Kako sam imao važnoga posla u Rimu, to sam se priključio ovoj grupi. U programu hodočašća odmah na početku bio je posjet Torinu, gdje se upravo tih dana završavalo izlaganje Svetoga Platna, koje je privuklo oko četiri milijuna ljudi iz svih krajeva svijeta. 2. listopada rano ujutro već smo u crkvi gdje je bilo izloženo Sveto Platno. Nakon završene jutarnje molitve iz Časoslova trebalo se prebaciti u pokrajnu lađu i uvrstiti u povorku koja se korak po korak približavala glavnom oltaru, nad kojim je u osvijetljenom relikvijaru bila izložena najtajanstvenija relikvija kršćanskoga svijeta. Kad stižem blizu na dva do tri metra, dobro razaznajem svaki detalj. Tumač nam govori:

— Pogledajte na lijevoj strani otisak s prsne strane, a na desnoj s leđa! Tragovi muke su potpuno uočljivi...

Za mene kao i za mnoge to više nije bila samo relikvija niti samo otisak Kristova tijela: u jednom sam času osjetio — to je prisutnost! Tu je On! Krist je izabrao ovaj način da dođe u kontakt s našom generacijom XX. stoljeća koja razumije u prvom redu govor slike. I kao da nam želi kroz otisak svoga lika doviknuti: Pogledajte koliko sam vas ljubio ... !

Doživljaj je bio tako intenzivan da nisam išao gledati posebnu izložbu o Svetom Platnu. Gledajući plakate po Torinu, koji su oglašavali Sveto Platno, i razgovarajući s našim mladima, budi nam se želja da i u Zagrebu nešto organiziramo za one kojima nije bilo moguće doći u Torino. Ali gdje? Kako?

Odgovor sam dobio u Rimu, kamo smo stigli nošeni idealima našega Ivana Merza. Mladi isusovački pater A. Trstenjak odveo me je u kapelicu uz crkvu Sv. Ignacija, u kojoj je o. D. Chianella, DI, napravio uspjelu izložbu fotografija Svetoga Platna. Dok sam je razgledavao, došla mi je spontana misao:

— Ovako nešto možemo i mi načiniti u kapelici pokraj naše Bazilike!

Do ostvarenja nije nam puno trebalo. Glavno da je ideja bila tu. Za pola godine Zagreb je dobio vrlo uspjelu izložbu fotografija Svetoga Platna, koju je za šest mjeseci u 1979. godini posjetilo dvadeset tisuća osoba, od kojih su mnogi došli autobusima iz raznih krajeva naše domovine. Ukupno je bilo 270 autobusa. Zbog velikog interesa izložba je otvorena i u 1980. godini.

Da nas nije dr. Merz poveo u Rim te jeseni prigodom 50. obljetnice svoga ulaska u vječni život, mi ne bismo imali u Zagrebu tu izložbu koju je naš narod zajedno s našim pastoralnim svećenstvom veoma toplo primio, jer je kroz nju doživio Krista Gospodina na posebno blizak način.

Pero Bulat

Hoće li biti objavljeno drugo izdanje Ivanove biografije od dr. D. Kniewalda?

Užem krugu prijatelja i štovatelja Ivana Merza poznato je da je nakon rata dr. D. Kniewald napisao novu Ivanovu biografiju koja u rukopisu iznosi oko 600 tipkanih stranica. Na žalost, do danas ta biografija nije objavljena. Svi oni koji su čitali prvo izdanje te biografije, objavljene 1932. god., sjećaju se koliko je dobra ona učinila tolikim dušama, mladima i odraslima. Ovo drugo izdanje jest prošireno i obogaćeno mnogim novim podacima pa predstavlja dragocjeni dokumenat za poznavanje lika našega Ivana Merza. Nakon smrti dr. D. Kniewalda njegovi prijatelji i znanci pitaju ne bi li se ova biografija mogla ipak izdati jer predstavlja plod dugotrajnog savjesnog proučavanja života i rada Ivana Merza. Moramo odmah reći da su za objavljivanje ovako velikoga djela potrebna danas velika materijalna sredstva. Zato prije nego što se odlučimo na objavljivanje ovoga djela koje bi tiskano iznosilo oko 400 stranica morali bismo znati koliki broj Ivanovih štovatelja bi bio zainteresiran da nabavi ovo djelo po njegovu izlasku iz tiska. Prema sadašnjim predviđanjima knjiga bi stajala najmanje 300 dinara. Zato molimo svakoga tko bi želio nabaviti ovu knjigu da nam pošalje svoju adresu. Novac za sada ne treba slati nego će zainteresirani biti naknadno obaviješteni.

Ukoliko netko od Ivanovih prijatelja i štovatelja želi pomoći u financiranju izdavanja ove knjige bit ćemo zahvalni da nas o tome obavijesti.