Merz i mladi

ŽUPA SV. FABIJANA U VARAŽDINU I NAŠ IVAN

Kad idete iz Varaždina cestom prema Mariboru, na samoj periferiji na desnoj strani primijetit ćete jednu crkvicu, vanjštinom neuglednu, odmah uz sam rub ceste. Prvi dojam: jedan sakralni objekt prošlosti, spomenik vjere prijašnjih stoljeća. I kako to često biva u našem životu da nas prvi dojmovi varaju, tako je i u ovom slučaju. Čovjek ne bi ni slutio da skromna vanjština crkvice i to na nezgodnu mjestu, uz samu cestu, krije u sebi jednu živu, aktivnu župsku zajednicu u kojoj su najviše angažirani upravo mladi. Iznenađenje je međutim još veće kad se ustanovi da ta župa, osnovana tek prije nekoliko godina, ima samo tu crkvicu i ništa više: bez župnog dvora, bez vjeronaučne dvorane, bez nusprostorija, bez vrata i dvorišta. Sve se odvija u toj crkvici i još manjoj sakristiji. I sv. mise, i vjeronauk (čak i po zimi) i vježbanje pjevanja itd. Da, upravo to posljednje bio je razlog da smo otkrili jedinstvenu, mladu vjerničku zajednicu.

Kada je lanjske godine bio organiziran prvi Festival duhovne glazbe i poezije, kao jedini izvan Zagreba prijavio se župski zbor mladih sv. Fabijana iz Varaždina. Iznenadili su i oduševili i publiku i žiri. I osvojiše prvo mjesto! I kako je Festival bio povezan s našim Ivanom Merzom, mladi Varaždinci zainteresiraše se za njegov lik i zavoliše ga. I tako je počelo. Sami predložiše župniku Miji Horvatu da se obavi devetnica u čast Ivanu za njihovu župu. Prijedlog bi pozdravljen i prihvaćen. Za početak devetnice 22. ožujka, pozvaše postulatora, koji ju je započeo i ujedno iste večeri održao predavanje uz dijapozitive o našem Ivanu za prisutne sakupljene župljane, mlade i odrasle, koji napuniše crkvicu.

I ove godine zbor mladih sudjeluje na Festivalu. Izvode između ostalog i pjesmu »Brate Ivane«, za koju su sami skladali glazbu i aranžman na nešto prilagođene riječi Mire Preisler. Ove godine osvojiše drugo mjesto. Ali i pjesma »Brate Ivane« osvaja. Brzo je prihvaćaju mladi. Pogođena je. Za proslavu Merčeva dana 11. svibnja dolaze ponovno u Zagreb i izvode je na koncertu kao i druge svoje skladbe. Neki od njih hodočaste također i u Rim. Eto to je samo ukratko o toj zanimljivoj zajednici mladih koji tako zavoliše našega Ivana, a vjerujemo i on njih. Objavljujemo njihovu uglazbljenu pjesmu u ovom broju. Zamolismo ih da nam nešto više kažu o sebi. Učinila je to Karmela Verteš u ime svih i njezin dopis ovdje donosimo.

Župna crkv(ic)a sv. Fabijana i Sebastijana u Varaždinu

Hir ili nešto trajnije

Često puta se djelovanje mladih označava imenom prolaznog oduševljenja, nekog hira ili prolaznom zanesenošću, te se ni slučajno ne očekuju neki veći rezultati od svega toga.

Tako se ispočetka gledalo i na grupu mladih katolika, stanovnika dijela grada Varaždina prema Mariboru, koji su se jedne zimske subote još 1974. godine okupili u maloj i hladnoj crkvici sv. Fabijana i Sebastijana. Okupili su se sa željom da počnu. A što? — Da počnu pjevati, da izliju svu svoju toplinu mladenačkih srca i zagriju taj prostor, da ožive kraj, da pjevaju Bogu i o Bogu i tako daju svoj »glasni« doprinos slavlju Euharistije.

»Fabijanci« — zbor mladih župe sv. Fabijana i Sebastijana iz Varaždina sa svojim župnikom vlč. Mijom Horvatom i voditeljima Mitom i Mladenom

Veliko je bilo oduševljenje te djece koja su većinu pjesama čula tek prvi put i koja su ih upravo upijala, jer su bili žedni nečeg novog, a dobrog. Zvukovi njihovi gitara otvarali su i najkonzervativnija srca. Ti dječji glasovi plijenili su pažnju, ne toliko svojom ljepotom i savršenom uvježbanošću, koliko prizvukom sreće i oduševljenja.

Njihova poletna mladost nije im dopustila da ostanu unutar zidova crkvice, pa su se čuli u gotovo svim crkvama Varaždina, gdje su pjevali na sv. misama, na priredbama za starije ljude, na susretima djece i mladih. Oni odlaze u Lepoglavu, u Samobor, u Međimurje, Šestine,... Njihove nastupe u svetištu Majke Božje Bistričke prigodom zavjetnih Varaždinskih hodočašća očekuje se s punim pravom, jer uvijek iznenade nečim izvornim. Ta raspjevana mladost postala je s vremenom središte kršćanskog života tog dijela grada. Oko njih su se kao koncentrični krugovi širili, pjesma, radost i vedra kršćanska ozbiljnost.

Najveće priznanje njihovu radu i takvu životu bio je trenutak kad su vjernici počeli s njima pjevati, ispočetka samo hrabriji pojedinci, a danas gotovo svi. Jer, kada danas gitara uoči pristupa Euharistijskog Službi najavi za Pokajnički čin pjesmu varaždinskog autora »Gospodine opet smo sami...«, sva okupljena zajednica pridružuje se jednodušnim zazivom: »Smiluj se Bože, nama grešnicima ...« Prije sv. Pričesti pak, ta ista grla i srca postaju jedinstvena u svojoj zahvalnosti i ljubavi prema Bogu koji je pred nama »kao Kruh koji se lomi«, a sve to kroz pjesmu »Dostojno je Jagnje to!«

Za vrijeme rađanja i rasta te zajednice mladih sv. Fabijana i Sebastijana, mijenjali su se vjeroučitelji-kapelani koji su s ljubavlju pratili njihov rad. Mladi su ostali s Onim koji ih jedini može voditi kroz mladost u Život.

Godine 1979. putuju u Zagreb na Festival duhovne glazbe i poezije. Pojavljuju se malo prestrašeni. Izvode svoje vlastite kompozicije, dobivaju punu podršku publike i sve simpatije i uspjeh nije izostao. Tom su prilikom iz razgovora s domaćinima Festivala upoznali život dr. Ivana Merza, oduševili se tim apostolom hrvatske mladeži i spontano ga uzeli za svoj ideal. Njemu u čast organizirali su devetnicu u svojoj »crkvici«, koja je u međuvremenu postala župna crkva sv. Fabijana i Sebastijana — Varaždin... U čast Ivanu Merzu uglazbili su i pjesmu Mire Preisler »Brate Ivane«, koja je zapažena i na ovogodišnjem Festivalu i s kojom nastupaju i na obljetnici njegove smrti u zagrebačkoj »Palmi«.

Što napisati kao zaključak ovog sažetog prikaza života i rada zbora mladih sv. Fabijana i Sebastijana u Varaždinu? Možda to da su i dalje skupa i da ih ima tri puta više nego na početku. Možda to da svaku svoju probu počinju i završuju molitvom. Možda to da su najaktivniji sudionici u liturgijskim slavljima, najrevniji ministranti i polaznici vjeronauka. Čini se da bi ipak ovdje trebalo zaključiti: Ovo nije hir niti trenutna moda. Riječ je o nečemo što živi.

Karmela Verteš

Pismo Ivanu Merzu

Jedan mladić iz grupe mladih iz Varaždina poslao nam je ovo pismo upućeno našem Ivanu. Rado ga objavljujemo u ovom Ivanom listu. To je još jedno svjedočanstvo kako Ivan djeluje na mlade duše, kako ih može potaknuti i oduševiti za više vrijednosti života.

Dragi Ivek!

Iz dana v dan vu zadnje vreme poslušel sem neke lepe stvari o Tebi, nekaj kaj do sad nis imel prilike čuti. Pa si mislim, tak, moram Ti jen mali listek napisati, kej mi je tak lakše srček otpreti. Znaš Ivek, nebo je tak lepo plavo denes i čist mali oblačeki ponad bregih bežiju. S polja se više se žutiju, gorice su pobrane, listje jako curi s drevja dol i nekak tužno je se. V jutro rano su megle, pa se moram spentrati na breg da bih videl bar malo dole. I dok stojim tak na bregu, dole megla, a sončece polako otpira oči, ja vu toj sliki vidim Tebe, i Tvoje živlenje. Vidim Tebe koji si se popel ponad sveta običnog i grešnog. Vidim Tebe koji si znal kak se more »sonce« videti i osetiti »sonce« lepo i drago, pa makar se megle mrzle po zemli vlečeju. Znaš, Ivek, lepo je zbilja to kak si Ti živel. Ti si bil sreten, tak jako, da si tu sreću i na druge mlade počel prolevati, pa su te zato i s pravom prekrstili v »apostola hrvatske mladeži.« Čini mi se nekak da si Ti svojim životom dal znamenje čitavom jednom vremenu i da nakon tvoje smrti niš od tebe ni prestalo živeti. Nemre se tak lako pozabiti da cerkvi nigdar nisi hrbta obračal i da si saki dan hodil k meši. Fejst skrušen si bil vu molitvi, lica nigdar nisi mrgodil, već s smeškom si po zemli hodil. Ti si bil pravi čovek, baš onakvi kakvi bih i ja štel biti. Saki si den prebiral zrnca svete krunice i po pedeset put na dan ponavljal »moli za nas grešnike sada i vu času smrti naše« i siguran sem da je bila polek Tebe, dok si prelazil s vremena vu večnost.

Nekak mi je toplo i najlepše vu duši kad si mislim da je gruda po kojoj i ja hodim dala takvog sina. I dok ti ja vu te mrzle i žalosne jesenske dneve stojim na vrhu mojeg zagorskog brega i gledim dole, čim dale morem, mislim si vu sebi da človek mora biti iznad svega kaj ne vodi k Bogu, iznad svega kaj ni Božje, da treba iti se više i više, k »svetlu« i k »vrhima« koji nas čekaju. Srećen kaj sam to baš pri Tebi spoznal i baš zato sam ti moral tih par reci napisati i dušu otpreti.

Štel bi Ivek, da te čim više ljudi spozna, da te više mladeži gledi kak svog najbolšeg prijatelja i da na primeru tvojeg živlenja svoje dneve i život vrede. V uvjerenju da si blizu Onoga kojemu si na zemli služil, lepo Te pozdravljam dragimoj Ivek.

Zvonimir

Neke odluke Ivana Merza

Suvišak svojih dobara pokloniti siromahu.
Jednom mjesečno 24 sata ništa ne jesti.
Svaki dan bar jednom se posvema Bogu pomoliti.
Ići u neugodne situacije.
Biti sa životom u najužem kontaktu.
Nikada ne prigovarati jelu.
Kod svakog obroka učiniti koju pokoru za spas duša.
Moj govor i ponašanje prema bližnjemu mora podupirati a ne rušiti njegovu kontemplaciju.
Pričestiti se svaki dan i po mogućnosti pohoditi presv. Oltarski Sakrament.