Opraštamo se

DR. ČEDOMIL ČEKADA

U Dubrovniku je 26. rujna 1981. u samostanu časnih Sestara Malog Isusa na Lapadu umro u 85. godini života jedan od najistaknutijih katoličkih publicista i novinara dr. Čedomil Čekada koji je svojim radom duboko označio međuratno i poratno razdoblje Crkve u Hrvata. Rođen je iste godine kao i naš Ivan Merz, 6. XI. 1896. u Posušju, gdje mu je otac bio mladi učitelj rodom iz Istre. Klasičnu gimnaziju završio je kod Isusovaca u Travniku; teološki studij u Sarajevu, a doktorirao je u Innsbrucku. Za svećenika je zaređen 1919. g. i sve do 1945. služio je u raznim crkvenim službama kao vjeroučitelj i duhovnik katoličkih organizacija, napose orlova i orlica, križara i križarica, te redovnica. Bio je nadbiskupski tajnik i kanonik vrhbosanskog kaptola. Godine između 1945. i 1957. proveo je kao osuđenik u KPD Zenici. Od 1957. nastavlja svojom službom kao nadbiskupski kanonik, referent za sjemenište, te surađuje brojnim člancima u katoličkom tisku i izdavanju knjiga. 1966. odlazi u mirovinu u Dubrovnik gdje kod Sestara Malog Isusa na Lapadu vrši do smrti službu duhovnika.

Kao mladi svećenik dr. Čedomil Čekada više se puta sastajao sa slugom Božjim drom Ivanom Merzom, kojeg je kasnije kroz cijeli život osobito štovao. Nije tako dugo da mi je pripovijedao kako je pred Merzom uvijek stajao kao pred nekim višim od sebe, iako je Merz bio laik, a on svećenik. Merz je za života posjećivao i obitelj Čekada u Travniku. Od jednog takvog posjeta sačuvala se lijepa zgodica koju je često pripovijedala sestra dra Čedomila. Merz ih je jednom posjetio i kad su se opraštali, pokazali su mu u hodniku novo raspelo koje su dobili. Merz se zagledao u raspelo i ostao dugo promatrajući ga. Svi su se razišli jedino je mala Neda ostala držeći fenjer kojeg je čas dizala čas spuštala jer se od dugog držanja ruka umorila. Napokon se Merz trgnuo iz zanosa u kojem je proveo nekih desetak minuta, ispričao se i otišao. To je raspelo prije nekoliko godina poklonila Neda muzeju Ivana Merza gdje se čuva i danas.

Tijelo pok. Čedomila svečano je ispraćeno iz kapelice »Svete Obitelji« u Dubrovniku i prevezeno u Sarajevo. Sprovodnu sv. misu u sarajevskoj katedrali vodio je mostarski biskup mons. Pavao Zanić jer je sarajevski nadbiskup bio spriječen putovanjem izvan domovine.

Sahranjen je u obiteljskoj grobnici u prisutnosti velikog broja vjernika, svećenika, časnih sestara i trojice biskupa. Nad grobom se od njega oprostilo šest govornika, među kojima u ime svjetovnjaka zadnji predsjednik Velikog križarskog bratstva dr. Lav Znidarčić.

Dr. Čedomil Čekada napisao je o Ivanu Merzu brojne članke i dao je svoje svjedočanstvo za proces za njegovu beatifikaciju.

Ivo Arnerić

NAŠ SVETAC U FRAKU

Od raznih članaka koje je dr Čedomil Čekada objavio o Ivanu Merzu odabrali smo ovaj koji je napisao o 5. obljetnici Ivanove smrti u Katoličkom Tjedniku jer najbolje pokazuje svu veličinu Merčeve pojave kako su je doživljavali oni koji su ga poznavali.

Talijanskog sveučilišnog profesora Kontarda Ferrinija na čijem se proglašenju blaženim živo radi zovu duhovito svecem u fraku. Visok društveni položaj, sveučilišna katedra i gospodsko odijelo nisu Feriniju bili nikakva zapreka da herojski Bogu služi.

I mi Hrvati imamo svoga Ferrinija. Nismo ga poznavali dok nam nije umro. A i onda smo ga slabo poznavali. Prvi put nam se je objavio njegov herojski lik istom lani kad smo dobili njegov životopis.

Gledali smo ga i poznavali smo ga. Lice mu je bilo asketsko, a značaj apostolski. Ali da je on, naš dr. Ivan Merz, bio genij, da je onako prosvjeti]eno gledao na život, da je bio onako univerzalan, intuitivan i duboka duha, da je u njegovoj duši milost onako neobično, neposredno djelovala, to nismo znali, dok nismo u njegovu životopisu pročitali u ulomcima njegov dnevnik.

Ja ne znam da ga je itko mogao pročitati, a da nije ostao zapanjen. Ono je kao govor s drugoga svijeta: ono je prava vrhunaravna stvarnost: ono je realna aktualizacija jedne visoke i svetačke teorije.

Najednom, bez priprave i bez prijelaza, stoji pred nama dijete — Božji umnik. Pravi mladi Izrael, hrvač s Bogom. U najmlađoj dobi rastvorila je u tom čudnom čovjeku neka nadnaravna, nevidljiva ruka svu silnu problematiku duha, svijeta i vječnosti. Bog mu se je objavio i u makrokozmu i u mikrokozmu. I sve božansko postalo je u njemu za čas život i realnost. Onaj gusti zastor, što nam drugima zastire poglede s onu stranu tijela, kod njega kao da je bio providan. On Boga vidi i pipa. I kao da je nadahnut, pogađa njegove želje i čuje njegov glas. Bez vođe, bez pomoćnika, bez udžbenika, bez teorije, bez novicijata, bez sjemeništa, bez obitelji nalazi on put k svetosti. Duh ga tjera: nevidljivi svijet u njemu radi. Vrhunaravni agens milosti, vječni je njegov dvojnik — alter ego. Odmah na početku ima njegova krepost na sebi nešto muževno zrelo i savršeno. Narav se javlja, ali duh je drži na uzdi jednom rukom, koja predstavlja iskustvo čitava ljudskog života.

I stalno buja, teče ta rijeka čudnog, ulivenog milosnog života. Kao elemenat se ona širi i u daljinu i u dubinu. Ivan se projicira. Dobiva svoju misiju. Život mu se sljubljuje s Crkvom. Dvije vrhunaravne stvarnosti: Božji čovjek i Božje carstvo u svijetu, saživljuju se u milosnoj duhovnoj simbiozi. Um i volja postaju oruđe Providnosti. Druge povlači za sobom. Postaje savjetnik i ideolog. Ubacuje punom šakom elemente duha i crkvenosti u naš katolički narodni život.

A onda umire. »Consumatus in brevi explevit tempora multa.«

U kratkom vijeku odživljuje bogat život. I zalazi kao sjajan meteor sa pozornice zemaljskog zbivanja.

Otišao je među zvijezde: gore gdje se krije onaj čudesni životni princip, koji ga je vodio. Vratio se u svoju domovinu.

Ali ne znam, hoće li se tako skoro povući s našeg katoličkog duhovnog horizonta. Ja mislim, da neće. Dok ljudi budu čitali njegov dnevnik, on će uvijek živjeti. »Defunctus adhuc loquitur«.

I treba da nam živi, taj naš moderni svetac. Treba da nam bude svjetionik i apologija. Svima onim pravedničkim dušama, što traže Boga.

Pok. dr. Merz bio je intelektualac, vrlo široke i raznolike erudicije. Načitan i bistar, estet i literat. Čovjek se upravo čudi oštrini njegova suda i zapažanja, osobito u mladim godinama. I mi smo drugi bili nekakvi gimnazijalci, čitali smo i mislili, ali ono kod njega, to je već bila čitava filozofija sa 18 godina. I kasnije je on izrazito misaona individualnost. A ipak ta filozofska duša prigrljuje čitavom dušom kršćanstvo. Sve do temelja, u čitavom opsegu, i sa najsitnijim dedukcijama. Spontano i sama od sebe.

Za hrvatski katolicizam to je dobitak, koji se ne može dovoljno ocijeniti. Merz je kršćanin — profesor, svetac — umnik. Njegovo je kršćanstvo prorađeno, motivirano, elitno, kršćanstvo inteligencije, kršćanstvo prosvjetljene vjere, kao u Francuza. I ako tko ima sumnja u vjeri, neka čita Merčev životopis.

Na Merzu su, čovjek bi skoro smjelo rekao, Milost i duhovni svijet eksperimentalno dokazani. Njegov vjerski razvitak i asketsko sazrijevanje, osobito na početku njegova duhovna puta, nemaju naravne eksplikacije. On je sasvim samonikao duhovni plod. Svoje sokove on nije povukao sa zemlje. Nigdje ih oko njega nema.

Ako nećemo da se na njemu ogriješimo o načelo dovoljna razloga, moramo priznati metafiziku milosti i nevidljivoga svijeta. Ona ga prožima sve jače i jače. Bez nje se ne može Merza uopće razumjeti.

Merz je tako snažan lijek našoj skepsi i racionalizmu što kopka po tolikim mladim srcima. Čvorovi života ne nalaze svoga rješenja ni u biologiji, ni u teoriji atoma: njih daje samo vjera. Živa realnost milosti, molitve, sakramenata i Crkve.

Jest, Crkve. I tu je Merz učitelj. On je proćutio, što je Crkva. Doživio ju je u sebi. Uklopio je u nju život, a da ga nije ni u čemu okljaštrio. On je znao, da to staro, rodno stablo cijepi uvijek nove životne mladice. Da čitav katolički javni život navrne na taj radikalni Božji elemenat vrhunaravnog svijeta. On je s Crkvom i od Crkve živio. On je znao što je Papa, što biskup, što svećenik, što Crkva i hijerarhija. Na Crkvi je on radio. A da je dobro radio, tomu smo svi mi svjedoci. A bit će svjedoci i deceniji što dolaze.

I, na koncu, njegov apostolat. Njegova Katolička akcija. Njegovo laičko svećeništvo. On, on je to znao. Nikad nije obukao reverende, a bio je stup Crkvi Božjoj. Osvajao je za Krista gdje se je god pojavio. Živio je samo za Kraljevstvo Božje. Revnovao je za nj kao Ilija. Ostvarivao je Božje namjere i izvan samostanskih zidina i župskih dvorova. Unosio je Krista u život. Stotine su ga slušale i nasljedovale. Bio je virtuoz u kraljevskoj umjetnosti supernaturalizacije života.

»Naš svetac u fraku«, naš »Božji čovjek«! Hvala Ti, Bože, što si nam ga dao! Dao si nam s njim puno. I vođu, i zagovornika.

Na nebu on s nama živi, i danas, na petu obljetnicu njegove blage smrti (10. V. 1928).

Dragi Merče, moli se na nebesima za Crkvu Božju u Hrvatskoj!

Dr. Čedomil Čekada
Katolički Tjednik,
br. 19, 7. V. 1933, str. 4

Moje uspomene na vlč. Milivoja Čekadu

Uz 20-godišnjicu smrti

Velik štovatelj Ivana Merza iz Poljske koji je preveo njegovu biografiju na poljski, g. Josip Staszkowian, poslao nam je još prošle godine svoja sjećanja na svoga duhovnog vođu vlč. Milivoja Čekadu, pa ih ovdje donosimo. G. J. Staszkowian živio je u našoj zemlji do konca rata kada je prešao s obitelji u Poljsku.

Dne 7. srpnja 1934. došao je u Teslić za duhovnog pomoćnika dekanu i župniku Stjepanu Pašaliću mladomisnik Milivoj Čekada, svećenik vrhbosanske nadbiskupije. Potječe iz poznate obitelji Čekada koja je dala Crkvi trojicu svećenika: osim njega brata mu Čedomila i Smiljana, kasnijeg sarajevskog nadbiskupa. Milivoj je rođen 1909. u Kreševu. Gimnaziju završava kod otaca isusovaca u Travniku, a bogoslovske nauke u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1934.

Došavši u Teslić, prvo mjesto svoga svećeničkog službovanja, odmah je organizirao mladež u Katoličku akciju. Okupljao je nas mladiće i djevojke, govorio o ostvarivanju kraljevstva Kristova u našim dušama, upoznao nas sa životom i djelovanjem dra Ivana Merza. Prigodom Papina dana (godišnjica krunidbe Pija XI) u veljači 1935. naš je duhovnik vlč. Milivoj održao lijepo predavanje o Crkvi, Papi i papinstvu. Iste godine nadbiskup ga premješta u Zenicu za župnika novoosnovane župe sv. Josipa. Ondje gradi crkvu, župni stan i katolički dom u kojem okuplja mladež. Često je dolazio u Teslić na razne proslave. Kad sam organizirao logorovanje katoličke mladeži 1940, vlč. Milivoj nam je poslao najveću grupu. Uvijek nas je rado primao kad smo navraćali u Zenicu. Preko dvadeset godina službovao je u Zenici, a zatim je premješten za katedralnog župnika u Sarajevu.

Bio je pravi Kristov svećenik, uzorna života, načelan, radikalan, pobožan. Kao župnik bio je pun akcije, dobar ispovjednik i propovjednik, pa ga uvijek spominju župljani njegovih župa Teslica, Žepča, Zenice i Sarajeva.

Umro je relativno mlad, u 52. godini života i 28. svećeništva i to dok je bio na odmoru, po prvi put u svojoj svećeničkoj dugogodišnjoj službi, 4. IX. 1961.

Zahvaljujem mu kao svome duhovnom vođi što me je primio u redove Katoličke akcije, upoznao me i oduševio za dra Ivana Merza, njegov život i djelo.

J. Staszkowian, Poljska