MERZ NA EUHARISTIJSKOM KONGRESU U LURDU

Prošle godine (1981) u mjesecu srpnju održan je u Lurdu 42. Međunarodni euharistijski kongres koje je obilježio jubilarnu stotu obljetnicu održavanja euharistijskih kongresa. Na kongresu je sudjelovalo 350 delegata iz svih biskupija naše zemlje od čega su 200 bili mladi, od toga 150 sa hrvatskoga jezičnog područja. Osim zajedničkih slavlja, manifestacija i predavanja, rad kongresa, koji je trajao osam dana, odvijao se i po jezičnim skupinama. Među predavanjima koja su održana za hrvatsku jezičnu skupinu mladih bilo je i jedno predavanje o Euharistiji u životu Ivana Merza koje donosimo ovdje u cijelosti.

Euharistija kod Ivana Merza

Svoj je životni put Ivan započeo krajem 19. stoljeća (1896) u Banjoj Luci te je već kao mladić postao glavni stup katoličanstva u Hrvatskoj. Iako je umro u svojoj 32. godini, svojim apostolskim radom postao je uzor tadašnjim i kasnijim generacijama.

Poseban oblik Merčevog doživljavanja Krista je Euharistija. Privlačeći ga nekom tajanstvenom moći i čarom, ona ga je uzdizala na viši, Kristov nivo bivstvovanja, što je rezultiralo time, da je preko svoga svjedočenja kršćanstva nastojao mladež što više približiti Hostiji. Prisutnost Boga u komadiću kruha za njega je bila toliko jasna činjenica, da o tome nije posebno teoretizirao, nego ju je svakodnevno dokazivao svojim životom.

Na jednome svom predavanju iz 1919. I. Merz, govoreći o smislu boli u životu i o veličini Euharistije, kaže: »Sam život Kristov, koji je proživio borbu cijelog čovječanstva i bol cijele povijesti, očito pokazuje da je smisao života bol: mysterium crucis (tajna križa). Evanđelje te razvoj kršćanstva jesu epopeje boli. Živjeti duboko znači križ svoj nositi dnevno«. »Zato«, kaže Ivan, »volim ljude današnje generacije — one što su trpjele i shvatile ozbiljnost »života«. I nastavlja: »No, znamo da je čovjek silno slab i bez tuđe pomoći ne može ništa. Zato je On, Krist, iz vječnosti stupio u povijest i postavši središtem cijelog makrokozmosa dao nam je sebe da nas TJELESNO I DUŠEVNO preporodi. Ne zaboravimo na tu neizmjernu LJUBAV i posvetimo veću pažnju maloj bijeloj hostijici, koja osamljena čeka na nas u studenim crkvicama. Svijet živi za se, kao da se nije dogodilo to, ČUDO ČUDESA, na koje je silnom čežnjom čekao kroz eone cijeli makrokozmos.«

Posebno je Ivan doživio euharistijsku prisutnost Krista u Lurdu, gdje opisuje kako je narod jednodušno bolnim usklicima svjedočio vjeru u galilejskog čudotvorca Isusa Krista. Tada, opisujući procesiju, kaže: »Eto muževa, te klera, i najzad samog Isusa Krista pod prilikom kruha gdje ga nose pod malenim nebom.«

Moramo, međutim, naglasiti da Merz Euharistiju ne shvaća izdvojeno, nego usko povezano s Crkvom i misom. Katolička hijerarhija, smatra on, preuzima vanjsku aktivnost Duha Svetoga koji se, pak, vidljivo očituje u Presvetom Sakramentu.

»Ne prisustvuj misi, a da se tom prilikom i ne pričestiš,« kaže Ivan i nastavlja: »Spasitelj, se mogao utjeloviti također pod prilikama zlata ili kamena; On to nije učinio već je primio prilike kruha i vina i time nam je jasno rekao da želi da ga kod svake svete mise blagujemo.« Zato je Merz bio dosljedan svakodnevnom pričešćivanju. »Ako hoćete dnevno na sv. Pričest, onda ustanite bez obzira kad ste legli« govori Merz. U kontekstu toga Ivan govori o problemu dnevne pričesti kod zaposlenih ljudi, koji se ispričavaju nedostatkom vremena, pa ne idu na pričest. Za njih postavlja princip: »Bolje je iz opravdanoga razloga na brzu ruku Pričestiti se, nego nikako. Važno je biti u stanju milosti i imati pravu nakanu. Dapače, ako ste sebi zbog nekih, uglavnom' kvazi-razloga točno odredili trajanje zahvale pred Kristom u svetohraništu, produžite to vrijeme. Tako se čovjek nauči opirati neprijatelju i svladati ga.«

Prije nego čujemo svjedočanstva Ivanovih duhovnih vođa o njegovu odnosu prema Kristu u Euharistiji, pogledajmo za trenutak jedno sredstvo za stvaranje boljeg čovjeka, koje svakome od nas već stoji ili će stajati na raspolaganju, a to je ODGOJ ČOVJEKA. Kao jedna crvena nit provlači se kroz Merzov život snažna ideja o stvaranju novoga čovjeka, čistoga naraštaja, sretnoga doba. Stalno naglašavajući veliku ulogu Euharistije u odgoju mladih, kao snažnog sredstva za svladavanje tijela i tjelesnih napasti, Ivan govori: »Bez presvete Euharistije tijelo ne može postati dovoljno pokorno duši; svaki odgoj tijela koji nije euharistijski, nepotpun je. Bez Euharistije se ne može odgojiti ČIST NARAŠTAJ, a odgoj omladine koji ne ide za tim promašio je svoj cilj«. Drugim riječima, Merz je uvjeren da su najsigurnija sredstva čistoga života »Oduševljenje za sv. Crkvu, koje se temelji na poznavanju vjere, dnevna sv. Pričest, te sistematsko dnevno svladavanje tijela«. Ta svoja duboka uvjerenja Ivan je praktično realizirao u radu s mladima u »Orlovskom savezu«. Euharistijskog Krista naziva Kraljem orlova, ali Kraljem koji je svima dostupan i s kojim se može razgovarati. Zato Merz govori orlovima: »Kad se stiša sva buka oko ušiju, kada se smiri sve, onda Kralj, koga posjeti Orao, stane tiho da govori i da daje savjete kako valja širiti Njegov orlovski pokret. Naš je Kralj u sv. Pričesti nepomičan, ali orlovi su njegovo tijelo — njegove ruke i noge i oni provode i stvaraju ona uzvišena djela apostolata na koja ih njihov slavni Euharistijski Kralj upućuje u skrovitosti i tišini njihova srca«. Na taj je način Ivan već od početka usmjerio cijelu orlovsku organizaciju prema euharistijskim vrelima i cijelom orlovskom pokretu dao euharistijski pečat i smjer. To se, uostalom, vidi i iz lozinke koju je Hrvatski orlovski savez prihvatio na Merzov prijedlog: »ŽRTVA-EUHARISTIJA-APOSTOLAT«.

Sretno doba, koje Ivan spominje, je i naše vrijeme; vrijeme u kojem možemo uživati plodove pontifikata Pija X-og, tj. kad možemo svakodnevno primiti samoga Boga u Euharistiji. Naime, Ivan upravo Euharistiju smatra najjačim sredstvom za napredak u duhovnom životu. Za nju kaže da je Ona za nas »ona vatra koja u nama pali rđe grijeha i daje života našoj duši, tako da i ova usplamti novim žarom. Ona nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti pravog unutarnjeg života«.

Ivan je isticao ulogu crkve kao zgrade i prostora za molitvu. Najjači razlog koji ga je privlačio u nju je »mistična nazočnost Krista u Svetohraništu«. Samo njegovo prisustvovanje sv. misi bilo je vrlo uočljivo i pobožno, te je ostavljalo dubok dojam na prisutne. Ivanov ispovjednik o. Vrbanek piše o tome kako se na Ivanovom licu za vrijeme pričesti opažao izraz čežnje: hostiju je dočekivao kao s neba pali zalogaj. Vanjska mu je pojava činila dojam, da se i sam osjeća gostom anđeoske gozbe. Drugi njegov prijatelj don Blašković se sjeća anđeoski svijetlog, gotovo preobraženog Ivanovog lica za vrijeme pričesti.

Konačno, motto Ivanova života sadržan je i u riječima njegova ispovjednika: »Činjenica je da je Ivanu hostija središte svemu: i dnevnom redu i životnoj osnovi, liturgijskom životu i vanjskim crkvenim proslavama. Gdje god se Ivan pojavi, bit 6e i nešto euharistijsko. A u zadnjih 5 godina Ivanovog života u našoj katoličkoj javnosti bilo je i obrnuto: gdje god je bilo što veliko i lijepo euharistijsko tu je bio i Ivan sa svojim lijepim udjelom«.

Ivan Merz je napustio ovaj svijet prije 53 godine. Od tada su se promijenila vremena, ljudi i običaji. Usprkos toga, Ivanov život možemo uzeti kao primjer SVJEDOČENJA Krista za sva vremena. A mi se moramo zapitati nije li nama euharistijski Krist postao suviše obična stvar. Tek kada nam On postane jedina životna snaga i nada, moći ćemo ponoviti Ivanove riječi: »ŽIVOT MI JE BIO KRIST, A SMRT DOBITAK!«

Drago,
student

ZAVJET MLADIH U LURDU

Za vrijeme Međunarodnog euharistijskog kongresa u Lurdu 1981. 46 mladića i djevojaka, kongresnih delegata iz naše zemlje, položilo je zavjet čistoće do braka u Bazilici Bezgrešnog Začeća nad spiljom. Na ovaj su zavjet mladi bili pripremani nekoliko mjeseci prije polaska u Lurd. Sam zavjet sastoji se u savjesnom obdržavanju 6. i 9. Božje zapovijedi do vjenčanja. Poticaj da se mladima predloži polaganje ovoga zavjeta pod zaštitom Bezgrešne došao je s dvije strane. Prvo: Papa je kroz dvije godine u generalnim audijencijama srijede govorio o vrijednostima braka, ljubavi, čistoće nastojeći kod vjernika pobuditi ispravne stavove za te moralne vrijednosti. Drugo; činjenica da je Ivan Merz već u svojoj devetnaestoj godini učinio takav zavjet i primjerno ga obdržavao, djelovala je ohrabrujuće. Ovoj grupi mladih koji su zavjet položili, pridružilo se još troje, koji su ga učinili za blagdan Bezgrešnog Začeća 8. XII. 1981.

Mladi kongresisti iz naše zemlje na kongresnom prostoru pred lurdskom spiljom.

Svim zavjetovanicima uputio je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić posebno pismo priznanja i ohrabrenja, a Sveti Otac Ivan Pavao II, koji je o ovoj plemenitoj gesti mladih bio obavješten, poslao je svakome od njih na poklon krunicu.

Točnije informacije o načinu pripremanja i polaganja zavjeta mogu se dobiti na adresi Postulature.

JOŠ JEDNO IME PO MERZU

Dr. Ivan Merz umro je 1928. a ja sam došao u Zagreb prvi put 1930. i nisam ga poznavao. Pripovijedali su mi drugi o njemu, a kasnije i moja supruga.

Njegova pobožnost i velika vjera pobudili su u meni ljubav prema njemu i kao silan magnet privlačili me k njemu. Kada mi se rodilo šesto dijete — sin — dao sam mu po njemu ime Ivan (nakon pet kćeri).

Kad god sam išao na Mirogoj ili sa djecom ili sam, uvijek bih posjetio Ivanov grob i ondje se pomolio, te preporučivao djecu njemu u zaštitu.

I sada u poodmakloj dobi imam njegovu sliku u stanu i na radnom mjestu, te ga molim pomoć i zagovor u svim poteškoćama.

Josip Majher, Zagreb