Pišu nam čitaoci....

Merčeva duša osvaja

Jučer sam primila pismo sa relikvijom Ivana Merza. Puno vam zahvaljujem! Knjižicu sam dobila prije nekoliko dana. Čitala sam o Ivanu nešto ali već dosta davno. Duša Ivana Merza osvaja, On nam govori svima. Intelektualci, neuki i bolesnici, svi mogu naći u njemu primjer za sebe.

M. Krmpotić, Z. Njemačka

Prisutan kao brat

Hvala za Ivanov bilten. Vrlo sam se obradovala. Ivan je i do sada bio prisutan u mome životu, ali onako kako sam ga susretala u vremenu i s njim surađivala sve do njegove smrti 1928. Svetački ozbiljan, pun Božjega, pun ljubavi spram bližnjega, pažljiv i miroljubiv. A sada? Čudesno! ... On je sada prisutan kao brat — blag i mio — pun topline Božje i brz za pomoć. Kao da jedva čeka, da ga nešto molim — i već je sve u redu. Neizrecivo sam sretna.

U Kristu odana i zahvalna Viktorija Švigir, Zagreb

Prvi susret s Glasilom

Stiglo je do mene (ne znam po čijem nadahnuću) Glasilo Postulature Ivan Merz, posljednji broj. Prvi put vidim i čitam taj list. Oduševljen sam tekstovima, opremom. Čast van svaka! Tko bude čitao ovo Glasilo, spontano će moliti za Ivanovu beatifikaciju.

Zlatan Plenković, Korčula

Priznanja hrabroj majci

Duboko sam ostala potresena i dirnuta člankom iz prošloga broja Glasila »Slijepi mladić na teologiji«. Čini mi se da se njegovim dolaskom u Vašu zajednicu očitovala posebna milost Božja prema njoj »jer se po njima dobiva obilnija nagrada« (Prav. sv. Benedikta, 36, 5). Nemam riječi kojima bih mogla izraziti ono što osjećam prema njegovoj hrabroj majci i njemu. Ponovit ću riječi liturgije našeg najvećeg blagdana: »Deus illuminatio mea in tenebris meis.« (Bog je svjetlo moje u mojim tminama). U njima je izraženo sve što mu želim na putu u novi život — do onog trenutka kada ćemo se svi susresti da »gledamo licem u lice« ono što nam je sada skriveno u zagonetci.

Dr. Brigita K., Zagreb

Čestitani Mariju i njegovoj majci

Vrlo ugodno ste me iznenadili novim brojem lista Ivan Merz, koji je bogat sadržajem i opremom. Čestitam Mariju Batušiću na upornosti, ali također i njegovoj uzor-majci, koja je shvatila i prihvatila svoju ulogu pred Bogom i svijetom.

S. Ljubomira Kustura

Ideal suvremenog laika

Ivan Merz, njegov život, jednostavan i svet u slobodi i slobodan u svetosti zaista je ideal suvremenog laika i svećenika. Svaki dan, bar jedanput sjetim se njegova svetog života i poželim da bar u malo toga budem kao on. Još mislim i da pojam »slobode« izvan ozračja Božje milosti ne postoji kao takav. Štoviše, sloboda je nešto mnogo šire, veće i dublje nego što mi poimamo. Sloboda izvan Boga ustvari i ne postoji, a ono što mnogi zovu tim imenom, u stvari je ropstvo neljudskim silama. Odatle i podvojenost ljudi u svijetu koja se može reducirati i interpretirati u jednom izvanvremenskom i besprostornom Biću.

Srednjoškolac, Bosna

Odjek na prikaz oblačenja benediktinki

Na svečanoj akademiji za blagdan Krista Kralja u Zagrebu 1980. bio je izveden scenski prikaz obreda oblačenja novakinje benediktinke na temelju opisa istog obreda kojemu je Merz prisustvovao u Parizu i potom ga opisao u svome dnevniku o čemu je ovo Glasilo donijelo opširan prikaz u svom prošlom broju. Nakon izvedbe obreda na akademiji stiglo nam je pismo slijedećeg sadržaja:

Jučer sam prisustvovala akademiji u čast blagdana Krista Kralja. Mislim, da se nije mogao bolje slaviti ovaj blagdan nego pjevanjem vespera — molitvom cijele Crkve. Posebno sam pak bila impresionirana idejom i izvedbom prikaza redovničkog oblačenja benediktinki. Duboko me se dojmio taj prikaz, iako mi je obred redovničkog oblačenja poznat (i sama sam mu više puta prisustvovala), pa mogu zamisliti koliko je to tek moglo značiti za one koji su to prvi put ovdje vidjeli. Mislim posebno na mlade. Svakome pak tko je tu bio prisutan moglo je sigurno pomoći da kroz taj obred dublje shvati bit redovničkog života.

Mlade redovničke kandidatice nisu za tu priliku trebale glumiti — one su jednostavno duhovno anticipirale nešto što ih tek čeka; one su se jedino trebale uživiti u taj trenutak svog vlastitog života, koji je još pred njima.

Zato to nije bila »predstava« nego doživljaj — vjerujem i za njih — a posve sigurno za sve nas. Činilo se, uistinu,.kao da je tu pred nama prisutno četrnaest benediktinskih redovnica.

Gledajući ih mislila sam na sve naše benediktinke (i njihov podmladak posebno), na onu francusku sestru, koja je na tako čudesan način — preko senzibilne duše Ivana Merza — postala povezana sa svima nama. Sjetila sam se posebno riječi našeg Kardinala koji nas je u ovoj jubilarnoj godini ponovno podsjetio na brigu za benediktinska zvanja. Činilo mi se da je ta večer bila jedan od najljepših odgovora na njegov poziv. Nije to bila samo čast iskazana ovom drevnom i zaslužnom redu, nego živa riječ — jednostavna i ozbiljna riječ liturgije — kroz koju se i danas može čuti i jasno razabrati poziv Božji.

S osjećajem radosti i zahvalnosti izražavam Vam ovim pismom ne samo svoje mišljenje, nego i mišljenje svojih prijatelja.

Uz izraze poštovanja Dr. B. K., Zagreb

Katolički laikat danas!

Katolički laikat kod nas postoji, nesumnjivo se osjeća, ali u nekom općenitom smislu. Ako mu se pokuša odrediti fizionimiju i nazreti, bit će to nešto teže. Zašto je to tako ima podosta uzroka, a najveći je u nama samima, bilo klericima, ili laicima. Drugi bitan uzrok su i uvjeti materijaliziranog života u kojima živimo i koji, što se vjere tiče, nisu nimalo laki. U prvi uzrok je ipak lakše proniknuti, makar je povezan sa sistemom i uvjetima u kojima živimo. Nažalost se još nismo navikli na suživot, te još uvijek jedni na druge (teisti-ateisti) gledamo sa dosta nepovjerenja. Osobito su nepovjerljivi, ateisti prema vjernicima, jer oni ipak imaju glavne društvene tokove u svojim rukama. Također postoji stanovito nepovjerenje i između klerika i laika. Kad se sve skupa sagleda, naš katolički laikat, posebice u Hrvatskoj, je upravo i odraz takvoga stanja.

Nemoguće je govoriti o laikatu, a istovremeno ne progovoriti i o kleru. To jest i mora biti jedna jedinstvena cjelina i drugačije se ne smije promatrati. Upravo zbog toga bi morali osjećati sve probleme kao NAŠE probleme, imati povjerenja jedni u druge, makar imali i loša iskustva. Upravo to pitanje povjerenja je za mene osnovni problem zašto je kod nas katolički laikat i pored mnogo dobrih vjernika — laika još uvijek u povoju toliko godina iza Drugog vatikanskog koncila. Bez otvorenosti i iskrenosti nema suradnje između laika i klera i obratno.

Budemo li odvojeno rješavali probleme gdje za to ne postoje opravdani razlozi i nakon toga se sastajali i pregovarali kao da jedni drugima nešto prodajemo ili kao da zastupamo različite interese, onda je jasno da od one postkoncilske suradnje nama ništa. Čak ni takvih susreta nema dovoljno.

Vremena su uvijek bila krizna za Crkvu i tako će biti do konca svijeta, ali moramo ipak priznati da su danas najkriznija bez potrebe dokazivanja. Još smo toliko gladni za materijalnim dobrima, kao da želimo kompenzirati sva stoljeća bijede i siromaštva. Za duhovna dobra ne brinemo, kao da ih još ima dovoljno u rezervi. Moglo bi nam se dogoditi kao onom vuku koji je pojeo sedam kozlića i kad se htio napiti vode naprosto se strovalio u bunar.

Ima također zapažanja koja nam ukazuju na jedan prilično važan problem, a taj je da nam se jedan dio klera toliko polaičio i materijalizirao, da u njima više ne prepoznajete svećenike. Ima i laika koji ih u tome svesrdno potpomažu i koji bi vrlo brzo preuzeli nezamjenjivu ulogu hijerarhije. Takvi laici su toliko formalno kao priljepci za crkveni organizam vezani, da se ne mogu nikako otrgnuti, a ta veza im postaje opsesija. Ne mogu sa Crkvom a ne mogu bez nje, a onaj Bog iz djetinjstva je negdje sasvim daleko. Zaista tragikomična uloga. Ima dakle dosta razloga za ostvarenjem jednoga suvremenog zajedništva između laika i klera.

Te postojeće bazične zajednice ili zajednice mladih žive svoj život, ali su previše autohtone, previše zatvorene, pa se ponekad čini kao da, slično prvim kršćanima žive u podzemlju. U ono vrijeme zlo je dolazilo prvenstveno izvana i nekako mu se bilo lakše suprotstaviti.

Danas zlo više ne dolazi samo izvana nego još više iznutra i utoliko je opasnije. Razara nas polako i tiho kao rak. Suvišno je i napominjati koliko će laici, odnosno teološki školovani i angažirani laici, značiti za budućnost Crkve u sve većem pomanjkanju svećnika.

Nas, određeni broj vjernika, koji smo nadahnuti i potaknuti duhovnom baštinom istaknutog katoličkog laika Ivana Merza, također zbunjuje ovo današnje bezrazložno napadanje na njegovu ličnost, gdje ga se proglašava čak i »narodnim neprijateljem«, dok je za nas istovremeno kandidat za uzdignuće na čast oltara. Teško je biti angažirani laik u takvoj mučnoj situaciji i raditi na oživljavanju i širenju katoličkog laikata, a ne biti izložen kojekakvim pritiscima i sumnjama. Ali dok nas god potiče čvrsta vjera i ljubav za opće dobro čovjeka ne bi se smjeli na to obazirati.

JOSIP KOKIĆ