MOJ ŽIVOT

Mario Batušić, slijepi bogoslov banjalučke biskupije poznat je našim čitateljima još od prije. (Vidi članak u Glasilu br. 1, 1980./81. str. 8). Čitajući biografiju Ivana Merza osjetio je u sebi želju da posveti Bogu sav svoj život. Premda slijep nakon završene gimnazije započinje studij teologije na kojem se sada nalazi. U ovome članku opisuje nam malo svoj život.

»Prije no što bjeh, žudio si me. Prije no što mi noga koraknu stazama svijeta, koračah stazama tvoje čežnje. Klanjam ti se!

A onda s prvim puzanjem počeše prvi padovi, rukama neke žene što ima srce dizao si me i vodio. S početka nisam znao zašto sunce sja i zašto cvijet je žut u travi, zašto se mora jesti i kamo ljudi idu? A poslije sam zaboravio pitati. O, klanjam ti se!

Iznenada nađoh se sam pod nebom. Trčao sam ranjavih nogu po kamenjaru žeđi. Negdje se čuo žubor izvora — neka daleka nada da postoji voda. A i glad moju tko da zadovolji: pohlepno srce odavno je progutalo zalihe. Klanjam ti se, Gospodine!

Poput ovčice što se izgubila od stada u danima vukova, lutao sam uokolo. Nalazio po koju travčicu ispod stabla spoznaje dobra i zla i sve više se propinjući da dohvatim mirisne i zamamne, crvene i sočne plodove. Ali tu, tu negdje bliže mi od mene sama, neki šapat tih zaustavljaše neposlušnu ruku, neki glas bez riječi govoraše: ne. Ja klanjam ti se, Bezglasni!

Potom bi me dostojanstveni oblaci umišljenosti odnosili na visove. Tamo sam nalazio vrletne klisure, samouvjereno skakutao granicom koja ih dijeli od bezdana, a Svjetlonoša me hrabrio i osvjetljivao mi put. I čuh ga gdje mnogim glasovima na mnoga usta govori o ljepoti leta u padu, o ravnu i bez napora putu koji vodi nekamo dolje. No gle! Onaj glas bez riječi, ruka jedna posta i držaše me blago. Ne osjećah joj dodir, a stisak snažan bje k'o život. I oćutjeh: Svjetlonošino svijetlo bilo je tama. Moj poklon, Ruko, primi!

I tada, iznenada, oh, sna: Ruka me prenese na Tabor. Tko je to svjetlo novo, tko, snaga što srcem trese mojim? Tko bje ta hrana čežnje, piće ispucalim usnama? Tko zagrljaj najtopliji grudima što samo ljubav žude? Tko je taj Izvor i Uvir moga bića? — Ti! Pa to si Ti, Najpoznatiji i Najbliži, Tajno, Ti što se kriješ iza Sunca, iza zastora svijesti i srca, Ti bezglasna pjesmo, nevidljiva svjetlosti! Ti, što Ljubav ti je ime. O, daj da izgorim u tvome ognju klanjajući ti se!

Pastir, što Ljubav mu je ime, dade mi okusiti travu sa svojih pašnjaka, pokaza mi znak svoga Kraljevstva. Vidjeh i put — novi put: pun trnja, krivudav i strm, a sjajan! Sjajan kao zvjezdano nebo. Vidjeh kako njime, iz doline uzdisaja veliko i beskrajno stado drščući, al' sjajnih očiju uprtih u Pravednika, krkljajući, al' s nadom u srcu, hrli u visove, u Kraljevstvo, na pašnjake. Pred tobom padam niče, o, Predvodniče stada!

A kad se za čitav život napih utjehe iz Njegove ruke, vrati me među braću, duboko dolje na početak puta. Prije no namaknu zastor pred bljesak lica, reče mi glasom bez riječi, što poput huka golemih voda kroz svemir odjekuje: »Idi, neka život tvoj govori braći o cilju kojem hrle!« Otad se zastor svijesti i srca još katkad otškrine, te me bljesak Divnoga spomene riječi. I ja ispunjen mirom koračam k cilju. O Ljubavi, ljubi kroz mene, i Zove, kroz mene zovi! Klanjam ti se!

Mario Batušić