DR SLAVKO ŠARIĆ

učenik i nasljednik Ivana Merza

U nedjelju 5. kolovoza 1984. na blagdan Gospe Sniježne, prešao je u Vječni život u svojoj 77. godini dr Slavko Šarić, vjerni suradnik i pomoćnik Postulature za beatifikaciju Ivana Merza. Bez ikakve naknade pružao je svoje lektorske i tehničke usluge prilikom uređivanja našega Glasila i to od početka njegova izlaženja pa sve do prošloga broja pridonoseći tako sa svoje strane odvijanju postupka za proglašenje blaženim sluge Božjega Ivana Merza. Uredništvo Glasila Postulature »Ivan Merz« izražava mu ovom prigodom svoj iskreni i veliki HVALA, a ovim komemorativnim retcima želi mu ovjekovječiti spomen na stranicama lista onoga, čiji je bio učenik i nasljednik na zemlji i čiju prijateljsku blizinu, kako vjerujemo, sada uživa na nebu.

Dr Slavko Šarić s Papom u svibnju 1984.

Dr Slavko Šarić rodio se 1907. god. u Bosni, u mjestu Livnu. Gimnaziju je pohađao kao vanjski đak kod isusovaca u Travniku, gdje je maturirao 1927. godine. Poslije mature upisuje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij francuskog jezika, arheologiju i povijest umjetnosti. 1931. godine je diplomirao, a doktorirao je iz filozofije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu na temelju dizertacije »Iluminacije — minijature svečane Biblije iz 14. stoljeća« (ova se Biblija čuva u Zagrebu u Metropolitanskoj knjižnici). Po završetku studija postaje profesorom francuskog jezika na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu, u čemu naslijeđuje dr Ivana Merza, kojega je osobno poznavao i s njime surađivao u Orlovskoj organizaciji. Kao profesor predaje mnogim budućim svećenicima i biskupima, a među njegove đake broji se i kardinal Franjo Kuharić. Predavao je također i na Katehetskom institutu Bogoslovskog fakulteta od njegova osnutka do 1973. i to povijest Crkve i povijest crkvene umjetnosti. Nakon rata kad više nije mogao vršiti prosvjetnu službu prelazi u privredu. Mirovinu je dočekao kao službenik u poduzeću Informator. Uz svoj posao, dr Šarić aktivno se angažirao kao lektor i korektor brojnih katoličkih izdanja pa se tako njegovo ime može susresti na mnogim vjerskim izdanjima posljednjih dvadesetak godina.

Još kao đak isusovačke gimnazije u Travniku, dr Slavko Šarić uključuje se u Orlovski pokret, te dolaskom na studij u Zagreb postaje tajnikom Mahnićevog Đačakog Orlovskog Okružja. U uskoj je vezi s dr Ivanom Merzom koji ga posebno upućuje u orlovski rad i čiji ga sveti primjer u svemu potiče.

Dokinućem Orlovstva šestojanuarskom diktaturom, dr Šarić nastavlja svoj katolički rad u Križarstvu koje se osniva 1930. godine. Već naredne godine biran je u predsjedništvo Velikog Križarskog Bratstva i tu obavlja dužnosti najprije tajnika, a onda podpredsjednika. Godine 1939. zagrebački nadbiskup dr Alojzije Stepinac imenovao ga je predsjednikom Velikog Križarskog Bratstva, a na toj funkciji je naslijedio dr Ivana Protulipca. Tu je dužnost vršio dvije godine.

Poslije dvadeset godina dr Šarić posebno se angažirao u radu postupka za proglašenje blaženim dra Ivana Merza pomažući bez ikakve naknade pri izdavanju biografija Sluge Božjega, Glasila Postulature Ivana Merza te drugih publikacija. Preveo je također sa francuskog na hrvatski jezik doktorsku dizertaciju Ivana Merza o utjecaju liturgije na francuske književnike.

Tri mjeseca prije smrti dr Šarić sudjeluje na Simpoziju o hrvatskom katoličkom laikatu što se održao na Lateranskom sveučilištu u Rimu 12. i 13. svibnja 1984. Na Simpoziju je nastupio predavanjem o Katoličkoj Akciji među Hrvatima. Njegova nazočnost na Simpoziju bila je posebno pozdravljena jer je svojim sudjelovanjem i svojom osobom predstavljao hrvatski katolički laikat iz prve polovine našega stoljeća, kad je on doživljavao svoj najpuniji rascvat. Za vrijeme svoga boravka u Vječnom Gradu, dr Šarić susreo se posebno sa Svetim Ocem. Kad je Papi bio predstavljen kao učenik, i potom u svojstvu profesora kao nasljednik dra Ivana Merza, Sveti Otac je, čuvši za ime Ivana Merza na francuskom rekao: »Bio je to velik čovjek, velik čovjek — C'etait un grand homme, un grand homme.« Vraćajući se iz Rima, kamo je došao prvi i posljednji put, dr Šarić je rekao kako mu je to bila posljednja radost u životu.

Dr Slavko Šarić umro je u Zagrebu, 5. kolovoza 1984. nakon kratke bolesti u dobi od 77 godina i sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoju.

USPOMENE DR SLAVKA ŠARIĆA NA ŽIVOT I RAD MLADIH KATOLIKA SVOGA VREMENA

Za vrijeme svoga boravka u Rimu gdje je sudjelovao na Simpoziju o hrvatskom katoličkom laikatu, dr Slavko Šarić, na molbu prijatelja opisao je svoje uspomene o radu u katoličkim organizacijama. Učinio je to odmah u Rimu na nekoliko stranica, kaneći po povratku kući uspomene proširiti i detaljnije razraditi. Nažalost smrt ga je u tome pretekla. Ostalo je samo tih nekoliko rimskih stranica iz kojih ovdje donosimo glavnije dijelove.

Dr Slavko Šarić čita svoje predavanje o Katoličkoj Akciji na Simpoziju o hrvatskom katoličkom laikatu u Rimu, 12. V. 1984.

Za mojih gimnazijskih dana u Nadbiskupskoj gimnaziji u Travniku od 1921. do 1927. oci isusovci su za nas vanjske đake, koji nismo bili sjemeništarci, organizirali tzv. literarne sekcije koje su bile učlanjene u Jugoslavensku đačku ligu, osnovanu nakon 1. svjetskog rata.

U tim sekcijama čitali su se vlastiti literarni sastavci, držali su se književni referati, sviralo se na tamburice. Uz to je postojala i Marijina kongregacija sa svojim običajnim duhovnim programom. Ve~ ćina đaka bili su članovi i jedne i druge organizacije.

Dolaskom Orlovstva osnovan je u sjemeništu Nadbiskupske gimnazije za sjemeništarce Đački Orao I, a za nas vanjske đake Đački Orao II. Koliko je bilo oduševljenje nas đaka, svjedoči činjenica da smo u veoma kratkom vremenu uspjeli nabaviti gotovo sve sprave za tjelovježbu koju je promicalo Orlovstvo. U gradu je postojao i Hrvatski Sokol u kojem su bili članovi i neki naši sudrugovi iz gimnazije. Nastojali smo ih svojim vježbanjem nadvisiti, što nije išlo baš lako, jer oni su imali plaćenog tehničara, a nama je samo povremeno znao netko doći iz Sarajeva da nam pokaže koju vježbu.

Kako je središnjica Orlovskog pokreta iz Zagreba, Hrvatski Orlovski Savez, slao mnoštvo materijala ne samo za vježbe, nego i za prosvjetnu i duhovnu izobrazbu, to smo imali prosvjetne sastanke, a uz to i sastanke literarne sekcije. Ubrzo se uvidjelo da je ta dvostrukost nezgodna. Uto su bile proglašene i Krapanjske rezolucije (1925) kojima su đaci Orlovi prestali biti članovi Lige i orjentirali se samo na članstvo i aktivnost u Orlovskom pokretu. Orlovstvo je nama kao gimnazijalcima više značilo nego sve druge organizacije i više negoli nastojanje otaca isusovaca da nas odgoje kao dobre katolike. Do tada je gimnazija postojala četerdesetak godina, ali mi nije poznato da je netko od vanjskih đaka otišao u Bogosloviju, a niti u Katoličku organizaciju u Sveučilištu. Od moje generacije, dakle prve orlovske, svi koji smo došli u Zagreb stupili smo u »Mahnić«, ogranak Orlovske organizacije za sveučilištarce. Već druge godine od vanjskih đaka otišao je u bogosloviju u Sarajevo Milivoj Čekada, a njega su slijedili Perčinlić i neki drugi. Bio je to očiti utjecaj orlovstva.

Kao studenti nastavili smo rad u Orlovstvu. Svake subote imali smo sastanak u »Mahniću« s predavanjem, diskusijom i razgovorom o organizacijskim potrebama. Dr Ivo Protulipac, koji je bio predsjednik određivao bi tko će sutra, u nedjelju posjetiti koje Orlovsko društvo u Zagrebu ili okolici te ondje održati predavanje, pokazati vježbe ili uputiti u poslovanje. Rado smo išli, pa i onda kad je trebalo u provinciji ostati i više dana.

Pojedine ljude iz HOS-a susretali smo dnevice, jer smo sve slobodno vrijeme najradije provodili u prostorijama HOS-a, koje su se nalazile na Pejačevićevom trgu (danas Britanski trg). Dobro smo ih upoznali i zavoljeli, osobito trojicu: dra Ivu Protulipca, dra Avelina Čepulića i dra Ivana Merza. Nema toga čime nam nisu im" ponirali. Nismo znali koga bismo više voljeli, više mu se divili ili ga nasljedovali. Protulipac nas je sve zanosio i oduševljavao. Avelin nam je imponirao svojim mirom, staloženošću, znanjem, a Merz svojom duhovnošću. Imali smo u »Mahniću« duhovnika, oca Foretića, koga smo svi zaista voljeli, ali Merz je bio taj koji nam je na početku sastanka kojih pet minuta protumačio tekstove sutrašnje nedjeljne sv. Mise te poslanicu i evanđelje. To nas je frapiralo da mladi profesor laik pokraj svećenika i to isusovca, govori kao kakav svećenik.

Gledao sam dnevno Merza u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, na stalnom mjestu u klupi. Njegov stav u molitvi i svagdanja silno pobožna sveta Pričest ostavili su na mene neizbrisiv dojam za sav život. Mladi profesor, doktor, tako pobožan i tako oduševljen za sv. Crkvu, i tako svjedoči svoju vjeru — to se moralo pamtiti i nasljedovati. O tome smo mi tadašnji studenti znali često razgovarati.

Dobio sam lijepu vjersku poduku u gimnaziji u Travniku i prakticirao sam svoju vjeru. No moram reći da sve što sam dobio kroz moje gimnazijske dane od otaca isusovaca koji su vodili travničku gimnaziju, to sam produbio, usavršio i dopunio dolaskom u Zagreb i uključujući se u život i rad Orlovstva. Kao đaci imali smo svake godine u Travniku trodnevne duhovne vježbe što je bio zapravo dio školskih dužnosti. No godišnje zatvorene duhovne vježbe u Orlovskom društvu, u »Mahniću«, a pod vodstvom oca Kozelja, bile su nešto posve drugo i svi smo na njih rado išli. Slušati Merza o enciklikama, o poslušnosti biskupima, o Papi, ispunjalo je naša srca ljubavlju prema Crkvi i Kristovu Namjesniku. Iz Travnika sam ponio puno toga o Papi, ali u »Mahniću« sam došao do svoga nikad promjenjenog gledanja na Svetog Oca.

Orlovstvo je unijelo ljubav prema Svetom Ocu u hrvatskom narodu. Do dolaska Orlovstva, masonerijia je uspjela gotovo izbrisati ideju papinstva u hrvatskim narodu. Na Papu se i na Rim gledalo kao na nešto protivno Hrvatima i preko toga se prelazilo, ako ne s omalovažavanjem a to onda s nemarom; smatralo se dostatnim poštivati svećenika. Čak je i biskup bio dalek i nedohvatan; ta puk ga je viđao tek na krizmi. A sada dolazi nagli preokret. Orlovstvo provodi svake godine u svim pokrajinskim organizacijama proslavu Papinskog dana a onda se usudi u Zagrebu proslavljati ga sve svečanije i svečanije, tako da će Križari na svoje svečane proslave u Zagrebačkom zboru okupiti tisuće zagrebačkih katolika. Nije više kod prolaženja prije orlovske, a sada križarske svečane povorke bilo pogrdnih povika »Papina garda«, nego križarsku je povorku pratio ulicama Zagreba veliki špalir građana koji su išli prema prostorijama Zagrebačkog zbora (danas dvorana Studentskog centra).

Kao mladi studenti oduševili smo se odmah Katoličkom Akcijom i to upravo stoga što dolazi od Pape. A o njoj su nam neiscrpno govorili Merz, Kniewald i Protulipac; prva dvojica teoretski i tumačeći, a Protulipac praktički i nalažući nam da o njoj govorimo orlovskoj omladini na sastancima i tečajevima što smo ih držali. Zaokret u Katoličkom pokretu u smislu Katoličke Akcije, što su nam ga oni tumačili, odveo nas je posve k crkvenosti; Papa nam je bio doista Kristov namjesnik za koga bismo sve dali, biskup nam je postao učitelj i dragi vođa.

Merčev i Protulipčev zaokret katoličkog gibanja prema načelima Katoličke Akcije izazvao je na svim nivoima, pogotovo kod svećenstva i katoličkih laika proučavanja, pisanje, raspravljanje o Katoličkoj Akciji, o ulozi Crkve u narodu, o duhovnosti. Stupci novinskih članaka otvorili su se tematici Katoličke Akcije, objavljivale su se brošure o njoj, nastalo je bistrenje pojmo' va i dioba duhova, kako je to upravo želio biskup Mahnić sa svojim pokretom.

Na mene je kao studenta veoma djelovala Merčeva duhovnost, ali isto tako i pobožnost Protulipca i Avelina kad sam ih imao prilike gledati svake godine na đačkim tečajevima kako pobožno prisustvuju svetoj Misi i primaju svetu Pričest. I nije čudo da su njihovi primjeri tim prigodama i prigodom posjeta društvima potvrđivali pravilo organizacije o mjesečnoj ispovijedi i pričesti članova. To je bilo nešto revolucionarno u vrijeme kad je Crkva propisivala obvezatnu ispovijed i pričest jednom godišnje. Orlovi su to striktno provodili upravo zadivljujući vjernike svojih župa. A tome su se čudili i mnogi župnici, naročito oni u kojima je još tinjao jozefinistički duh. Dodamo li još k tome duhovne vježbe i tečajeve po manjim mjestima za obične članove, možemo razumjeti koliki je to bio temelj duhovne izgradnje naroda i primjer običnom puku! Tome valja pridodati i pouku u društvima o liturgiji koju je započeo u prvom redu Merz trpajući knjižice za recitiranu sv. Misu onima koje je HOS slao kao delegate u posjet Orlovskim društvima u provinciju. Među predavanjima s duhovnim temama, nisu bila rijetka ona o tumačenju liturgije i općenito o liturgiji, što ih je HOS redovito slao.

Sve je to bio predokus liturgijske reforme Drugog vatikanskog sabora i to četrdesetak godina prije. Bio je to temelj što su ga gradili Orlovi i Križari za liturgijsku obnovu i današnju praksu sudjelovanja vjernika u službi Božjoj te pričešćivanja pod Misom. Merčevo pripovijedanje da je Misa nepotpuna bez pričesti djelovala je i na nas oko njega, te na svu našu orlovsko-križarsku omladinu. I onda se na" rod lako mogao povesti za primjerom svoje mladosti. Smrt Ivana Merza svih nas se duboko dojmila. Uspomena na njega ostala je uvijek živa u našim dušama. Vijekom postojanja Organizacije, spomen na Merza podržavao se trajno, osobito o datumima njegova rođenja i smrti i uvijek se pozivalo na njegove ideje i njegov primjer.

I još jedan momenat iz života trojice naših vođa i učitelja nikad ne zaboravljam. Hrvatski Orlovski Savez i Veliko Križarsko Bratstvo za razgranate organizacijske poslove i djelatnosti trebali su mnogo novaca. Mogući crkveni ljudi teško su davali; sami članovi nisu mnogo imali, a trebali su za potrebe svojih organizacija, prostorije, odore, gimnastičke sprave itd. Njih su trojica po potrebi pri" donosili što su više mogli; nijedan nije nikada iz organizacijske blagajne naplatio svoje putne troškove a mnogo su putovali zbog organizacijskih poslova, osobito Protulipac. Materijalno su pomagali, da nitko ne zna, siromašne članove Orlovskog društva Mahnića. U njima trojici, Merzu, Avelinu, Čepuliću i Protulipcu uvijek sam gledao tri velikana u našem Pokretu, čija se djela ne smiju zaboraviti i jednom se moraju otkriti i procijeniti.

Orlovstvo, i poslije Križarstvo dali su Crkvi iz laičkih redova nekoliko desetaka bogoslova koji su postali svećenici i od kojih su neki postigli ugledne položaje u Crkvi. Tako je na primjer kardinal Stepinac, kao član Orlovskog pokreta sudjelovao na velikom Orlovskom sletu u Brnu 1922. Na slikama se još danas može vidjeti kako odjeven u narodno odijelo svoga kraja nosi hrvatsku zastavu pred povorkom hrvatskih Orlova. Drugi hrvatski kardinal Franjo Šeper često je isticao da svoje svećeničko zvanje duguje mladom studen'u prava Dragi Cerovcu, agilnom odborniku predsjedništva Hrvatskog Orlovskog Save" za koji ga je bio doveo u Marijinu Kongregaciju u kojoj je dobio poticaje te se odlučio za svećeničko zvanje.

I na koncu bih htio još nešto nadoda i. Često se u poslijeratnim godinama u javnosti čula primjedba da su Orlovstvo i Križarstvo bili povezani sa politikom. To mogu tvrditi samo neupućeni. Tko iole pozna Orlovstvo i Križarstvo dobro zna da se ni jednu ni drugu organizaciju ne može povezivati s politikom. Povijesne su činjenice, da su obje organizacije kao dio Katoličke Akcije uvijek odlučno stajale na načelu izvan i iznad stranačke politike. Poslije dra Ive Protulipca, bio sam imenovan od nadbiskupa Alojza Stepinca, predsjednikom Velikog Križarskog Bratstva i tu odgovornu dužnost obnašao sam dvije godine, od 1939. do 1941., a da poslije rata zbog toga nisam imao nikakvih neprilika niti me je tko pozivao na bilo kakvu odgovornost. Od apolitičnosti, organizacija nikada nije ni u čemu odstupila. To je povijesna činjenica koja se može lako provjeriti, pa je Simpozij o katoličkom laikatu održan u Rimu 12. i 13. svibnja 1984., mnogo pridonio da se barem ovdje i sada mogla iznijeti sva istina.

Napisano u Rimu, 15. svibnja 1984.
Dr Slavko Šarić