KARDINAL SILVIO ODDI PREDVODIO U RIMU KOMEMORACIJU

U subotu, 10. svibnja 1986. u Rimu je komemorirana obljetnica smrti Sluge Božjega dra Ivana Merza. U međunarodnom centru za mladež »San Lorenzo« koncelebriranu svetu Misu predvodio je Kardinal Silvio Oddi. Na Svetoj Misi bili su nazočni hrvatski vjernici koji žive u Rimu, te mladi Rimljani koji se okupljaju u ovome centru što je osnovan po želji Svetoga Oca Ivana Pavla II.

Tom prigodom Kardinal Oddi održao je slijedeću propovijed:

Skupili smo se danas ovdje u Međunarodnom Centru mladih da komemoriramo onoga, koga bismo mogli nazvati apostolom mladih, slugu Božjega Ivana Merza, mladog intelektualca, koji je 32. godine živio na teritoriju današnje Jugoslavije, od 1896. do 1928. Izvan svoje domovine on je još uvijek malo poznat. Međutim prenošenjem i otvaranje procesa za njegovu beatifikaciju ovdje u Rimu pri Kongregaciji za Svete, to je učinjeno početkom ove godine, glas o njemu počeo se širiti i izvan njegove domovine. I s pravom!

Mi danas komemoriramo godišnjicu njegove svete smrti u Zagrebu 10. svibnja 1928., smrt za koju bismo s pravom mogli reći da je žrtva prinesena Bogu. Uglavnom je rijetkost među mladima naći Božje ljude koji umirući prikazuju svoj život Gospodinu kao žrtva, kako je to učinio upravo naš Ivan. On je prikazao svoj život još kao mladi čovjek, s 32 godine, za mladež kojoj je posvetio čitavo djelovanje svoje mladosti.

Tko je bio Ivan Merz? Vi ga poznajete. Poznajete njegov život i njegov duhovni put. Ipak, radi vlastite edifikacije, sjetimo se kratko njegova životnog puta. Studirao je u Jugoslaviji u Banjoj Luci, svom rodnom mjestu, zatim nastavlja studije u Beču i Parizu. Tako su mu se otvorili široki kulturni horizonti što su mu ih pružile europske metropole. Doživljava sve okrutnosti prvog svjetskog rata i zahvaljujući ovom iskustvu susreta s patnjom i trajnom opasnošću od smrti, stječe pravi smisao života u kršćanskoj vjeri.

Potpuno se predaje Kristu, kao posvećena osoba, te kao laik polaže zavjet čistoće. Svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju mladeži, osobito unutar organizacije tzv. Orlova u okviru Katoličke Akcije čije ideje ustrajno uvodi u Hrvatsku i hrvatsku Crkvu. Toj organizaciji također kao životni ideal daje moto: Žrtva, Euharistija, Apostolat; to je trinom koji je postao geslom za tisuću i tisuću mladih. Također je jedan od promotora liturgijskog pokreta. Čovjek autentične vjere, žive molitve, čvrstog odricanja, Euharistije. Premda mlad i laik, još se i danas smatra jednim od stupova Crkve u Hrvata.

Stoga je pravo da se i ovdje u Rimu slavi komemoracija njegove smrti, a ne samo u bazilici Presvetog Srca Isusova u Zagrebu, gdje počiva njegovo tijelo. Ovdje, u centru kršćanstva, u srcu Crkve, možemo to reći, pod prozorom Pape, Kristova Namjesnika, u ovom centru za mlade za koje je Ivan posvetio svoj život.

Onaj tko poznaje Ivana Merza zna jako dobro što je za njega predstavljao Rirn, centar katoličanstva. Rekao bih da tu dotičemo njegovo srce i srce njegove duhovnosti, njegove zrele, premda mlade, osobnosti. Vjernost Crkvi i ljubav prema Papi nastojao je usaditi u duše mladih s kojima je dolazio u dodir. Ima jedan njegov tekst, upravo klasičan, tako često citiran koji pokazuje što je za njega značila Crkva i Papa. Na pitanje iz jednog upitnika zašto voli katoličku Crkvu i Kristova Namjesnika, Ivan odgovara: »Jer u Crkvi vidim jasnu sliku ljubljenog Spasitelja, Bogočovjeka Isusa Krista, sa svim njegovim savršenostima; a u liku Svetog Oca vidim svoga Boga i svoga Gospodina.«

Bolje od toga nije se moglo reći!

Činjenica da je Papa za njega Krist vidljiv na zemlji, Ivan će ponavljati bezbroj puta i izrazit će to u najrazličitijim oblicima i varijacijama u svojim brojnim spisima i konferencijama.

Ovu ljubav prema Kristovu Namjesniku Ivan je na prvom mjestu pokazao u produbljivanju Papina naučavanja. Gotovo me stid dok ovo kažem, jer što mnogi svećenici nisu činili i ne čine, to je činio Ivan, laik. Sve dokumente, one najvažnije izdane od Svete Stolice i Papine enciklike, osobito posljednjih sto godina, Ivan ne samo što je pročitao, nego ih je proučio do te mjere da je postao pravi stručnjak u poznavanju papinskih dokumenata. I nije se zadovoljio time da ih proučava za sebe, nego je postao širitelj njihovih poruka i sadržaja. Rijetko se može naći kakav njegov spis koji ne bi sadržao kakvu referenciju na papino naučavanje ili kakav citat, ali i duže izvatke. Osim stalnih po ziva na enciklike, bilo u svojim člancima bilo u svojim konferencijama, Ivan je objavio i desetak članaka o Papi i gradu Rimu, imajući uvijek pred očima nad naravne vidike kao što su središte katoličanstva i sjedište Kristova Namjesnika.

Evo jednog primjera. U časopisu za katoličku žensku mladež »Za vjeru i Dom« za čitavu Svetu godinu 1925. Ivan se brine za rubriku »Roma aeterna« (Vječni Rim). U prvom članku kaže: »Bitna karakteristika svakog rimokatolika jest ljubiti Svetog Oca i držati se njegovih direktiva i njegovih želja.« U jednom pak drugom članku kaže: »Ljubav i vjernost prema Papi je od najveće i bitne važnosti za život svakog vjernika. Katolička nauka o Papinstvu treba da postane za svakog suvremenog katolika predmet najdubljeg uvjerenja, kako za razum, tako još i više, za srce.«

Ivan je za svoga kratkog života napisao mnogo, više od tri tisuće stranica. Svojim apostolskim radom ostavio je duboki trag u Crkvi među Hrvatima. Poslije je i o njemu napisano mnogo; objavljeno je nekoliko životopisa. A ovdje u Rimu izrađene su dvije doktorske teze o njegovoj osobnosti i djelu.

Ali je najvažnije što je Ivan svojim svetim životom postao uzor kršćanskog života, ponajprije za tisuću mladih, i to ne samo Hrvata, budući da njegovo ime predstavlja program za život i djelovanje. Stoga su ga hrvatski biskupi preporučili kao uzor za mladu generaciju. Ovo »čudo od mladog katolika«, kako su ga nazivali, aktualno je i u naše vrijeme. Kako se približava Sinoda o laicima, Ivan Merz svojom osobnošću koja je sva okrenuta prema svetosti, svojim apostolskim žarom, svojom dubokom vjerom i svojom specifičnom karizmom koja se očitovala u iskrenom osjećaju s Crkvom, onaj glasoviti »sentire cum Ecclesia«, ovo intimno sjedinjenje s Crkvom predstavlja izazov, gotovo bih rekao, nalog Gospodinov. Na nama je da razlučimo da li Gospodin po njemu želi saopčiti nešto našem vremenu, također nama, za naše apostolsko zalaganje, za naš kršćanski život što uvijek ima potrebu za svjedočenjem, za ohrabrenjem, za pomoći. Svojim primjerom, i, rekao bih, svojim zagovorom, Ivan je već sigurno pomogao mnogima.

Molimo ga danas na dan kad se sjećamo njegova ulaska u nebo, nek nam pomogne u našim poteškoćama, jer svi imamo poteškoća, kako bismo živjeli po Božjoj zapovijedi: »Budite sveti kao što sam ja svet. Budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš koji je u nebu«.

Posljednje pismo, njegova oporuka koju je sastavio samo na latinskom i koja stoji uklesana na kamenu nad njegovim grobom u Zagrebu, svjedočanstvo je njegove ljubavi: »Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist, smrt dobitak. Sad očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno, potpuno i vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova. Sretan u radosti i u miru. Moja će duša postići svrhu za koju je stvorena.«

Draga braćo, to isto želimo i sebi, obraćajući se Božjem milosrđu, da bismo i mi mogli posjedovati jednog dana ovaj mir i ovu radost u vječnosti, blaženoj i sretnoj. Amen.

Kratko sjećanje na pok. prof. dva Ivana Merza

Na divne riječi Njegove Uzoritosti gosp. Kardinala, s kojima je prikazao svu veličinu i mnoge kreposti potpunog kršlanina i Božjeg čovjeka pok. prof. dra IVANA MERZA — ne može se ništa nadodati ni ičim nadopuniti.

No, zamoljen sam od mnogopoštovanog i velečasnog gospodina o. Božidara, da ja kao bivši đak prof. Merza i sada kao živući svjedok ovdje u Rimu, iznesem kratko sjećanje na tog Slugu Božjega kojeg se godišnjica smrti na ovako dostojan način komemorirala, upravo sa sv. Euharistijom koja je uz »Žrtva i Apostolat« bila geslo tog duboko vjerskog i liturgijskog čovjeka.

Školske godine 1927/1928. dr Ivan Merz bio mi je profesorom iz njemačkog jezika u II. razredu gimnazije, onda u malom sjemeništu, u tzv. »Crnoj školi«, na Kaptolu, u Zagrebu.

U osobi prof. Merza mi njegovi učenici mogli smo gledati uzor odgojitelja, požrtvovnog nastavnika s jedne strane, a s druge strane kao čovjeka žive vjere, molitve i iskrene pobožnosti prema Presv. Euharistiji.

On, uvijek točan, na početku školskog sata je tumačio, zatim je na lagani način utvrđivao njemački jezik, ispitujući riječi i dosta tešku gramatiku s velikim razumijevanjem. A ako bi koji kolega šepao u toj materiji, slabu ocjenu napisao bi po zraku nad školskim katalogom i rekao đaku: »Zar ne, da ćeš za drugi puta naučiti, ja ću te pitati ovo isto?«

I zaista, kolike je odmore između pojedinih sati prof. Merz žrtvovao i posvećivao tumačenju i ispitivanju onih učenika koji su u njemačkom slabije napredovali. U toj gesti, u toj pomoći i razumijevanju da svakom svom učeniku dade volju i sposobnost za učenje njemačkog jezika, mi njegovi đaci vidjeli smo, ili bolje reći, imali smo prof. Merza ne samo kao svog vrlog nastavnika, već i kao svog dobrog oca i odgojitelja.

A što da kažem o prof. Merzu kao čovjeku praktične vjere, molitve, adoracije i Euharistije? Ako nije za vrijeme odmora između školskih sati pomagao učenicima, kojima je bila potrebna veća briga, prof. Merza mogli smo naći ne u zbornici među svojim kolegama-profesorima, nego u sjemenišnoj kapelici Presv. Srca Isusova, kako kleči, adorira, sklopljenih ruku, pognute glave, u dubokoj i iskrenoj pobožnosti... on čovjek Euharistije.

Kad je njegov sat njemačkog jezika bio na početku ili na kraju, edificirao nas je njegov način molitve »Očenaša, Zdravo Marije i Slava Ocu«. On, profesor, laik, visoki intelektualac, čvrsto sklopljenih ruku na prsima, zatvorenih očiju, napola okrenut prema Raspelu na zidu a napola okrenut prema razredu, moli i tako nam daje živi primjer duboke vjere, nama, mladim srcima i svećeničkim kandidatima.

Iako su se na njemu već primjećivali znakovi bolesti — blijed i omršavio — prof. Merz nije nikada pred svojim đacima pokazivao da trpi i da tjelesno slabi Ali jednog dana, miran i već sa slabijim glasom reče nam: »Dragi dječaci, ovih dana idem u bolnicu, kako znadete. Ako bude volja Božja, opet ću se vratiti među vas. Molite se za mene i to svom Isusu. Ako pak Gospodin Bog odluči drugačije, neka se vrši volja Njegova, ja ću vas čekati kod Njega — gore na nebu.« S tim riječima oprostio se od nas, naš dobri profesor.

Mi drugoškolci, njegovi đaci, kako nas je zvao, ostali smo ožalošćeni... i s pozdravom »Hvaljen Isus, profesore«, on ode do vratiju, malo postane, mahne rukom — i njega je nestalo iz našeg razreda — zauvijek!

Eto, to su moja sjećanja na voljenog prof. dra Ivana Merza. Sjećanje nakon 58 godina! Pokojnog prof. dra IVANA MERZA nosim s dubokim pijetetom u svom srcu i neka dobri Bog dade, da ovaj kreposnik, čovjek vjere, molitve, Euharistije, uzor-laik, visoki intelektualac koji je duboko bio odan hrvatskom narodu, čim prije bude proglašen BLAŽENIM — što će biti novi ures Katoličke Crkve i ponos Crkve u Hrvata, jedne i druge vjerni i zaslužni SIN!

J. B.