IVAN MERZ I GODINA MIRA

Ovo je GODINA MIRA!

U cijelom je svijetu g. 1986. proglašena Godinom mira. Može li biti sretnije zamisli od ove, da se čitava jedna godina posvuda posveti miru?! Nesumnjivo, čovjek traži i želi mir, mir koji je uvijek bio cilj svim »ljudima dobre volje«.

Usprkos činjenici da se toliko piše i govori o miru, svjedoci smo da toga mira u stvari nema. Svjedoci smo nemira i rata. Na svakom koraku susrećemo sukobe, sporove, borbu, ubijanja bez odgovornosti, neslaganje koje poprima najgore oblike. Dok cijeli svijet traži i želi mir, a posebno oni koji su »umorni i opterećeni« — dotle se gotovo na svakom koraku vodi rat! Krvavi obračuni na svim stranama svijeta, rat među različitim grupama, borba među protivničkim strankama, rat među ideologijama koji poprima najgrublje oblike, mali i veliki ratovi, rat u obiteljima i među pojedincima i što je najgore: rat u dušama!

Svi žele mir, a mira nema!

Katolicizam je od svog početka vezan uz mir. U času Kristova rođenja »vladao je svijetom mir«, a iznad siromašne betlehemske štale odzvala je pjesma: ». . . i mir ljudima dobre volje«! Krist je ljudima donio mir, ali mir Kristov, mir u ozračju Ljubavi, u ozračju božanske ljubavi. Mir, koji je DJELO PRAVDE (Pio XII.).

IVAN MERZ, čovjek našeg vremena, sin naše zemlje, suvremenik mnogih od nas bio je, kao potpuni katolik, protivnik rata, pobornik mira, vojnik Ljubavi.

Merz je po želji svojih roditelja trebao postati časnik. Dakle, ratnik »od zanata«. Ratno mu je umijeće trebalo postati kruh, ali je njegova plemenita duša osjetila da to nije za njega. Odmah na početku boravka u Vojnoj Akademiji piše: »VEĆ SAM MNOGO PISAO I NEKE SU KARTE ISPUNJENE MRŽNJOM NA OVO« (21. IX. 1914.).

Nije Ivan Merz bio samo teoretski protivnik rata, protivnik svake mržnje prema čovjeku, nego je u toku svog kratkog života i nebrojeno puta pokazao svoju pravu, potpunu i djelotvornu kršćansku ljubav, svoj integralni humanizam. To su mu priznali i oni koji se nisu slagali s njegovim idejama, koji su mu bili idejni protivnici, ali ne i neprijatelji.

U životu nisu rijetki paradoksi. Merz, »borac s bijelih planina«, ratnik kojeg su na svoj način formirali I. svjetski rat i njegove grozote, postao je neumorni borac za mir, za ljubav prema svakome čovjeku, za katoličku sveobuhvatnost.

Merz je u I. svjetskom ratu bio, protiv svojih želja i težnja, mobiliziran i postao je časnikom, sudjelovao u ratu u prvim bojnim linijama. Gledajući »smrti u oči« proveo je dvije godine u »krvi i plamenu« — što je sve doprinijelo da je u sebi izgradio potpuni katolički pogled na svijet i život, svoj svetački i ap ostolski lik.

Merz, sin građanske obitelji, jedinac odgojen pod najboljim materijalnim mogućnostima i okolnostima, po naravi sklon literaturi, umjetnosti i glazbi, proživljava krvavu ljudsku tragediju u blatnim i okrvavljenim rovovima talijanske fronte. Prema vlastitoj ocijeni, do tada samo »estetski katolik« dolazi do zaključka da je »SMISAO ŽIVOTA, MYSTERIUM CRUCIS« (25. VI. 1918.) da je »SVA POVIJEST KRVLJU ISPISANA« (26. XI 1916.), a on »VOLI ČOVJEČANSTVO, VOLI MALE, NEPOZNATE LJUDE, KOJI NA SVOJIM LEĐIMA NOSE SAV TERET POVIJESTI« (18. XI. 1917.).

Ogorčen i ojađen ratom i ratnim strahotama, već u Vojnoj Akademiji piše: »REKAO SAM DA JE RAT BESTIJALAN I DA SAM PROTIV RATA« (15. X. 1914.).

U svom značajnom ratnom dnevniku piše: »KAPETAN HUBER JE POGINUO. SVIJET MISLI NA MEDALJE, NA ČAST PUKOVNIJE. TALIJANI KOJI SE HTJEDOŠE PREDATI BIJAHU SVI UBIJENI! TO UBIJANJE I MRCVARENJE MI SE GADI« (18. XI. 1917.).

Trpeći duševno i fizički na talijanskoj fronti bio kao A. U. časnik, Merz doživljava svoj potpuni DUHOVNI PREPOROD, razmišlja o životu i smrti, kulturi i umjetnosti. Bilježi: »CIVILIZIRANA EVROPA JE JOŠ NEKULTURNIJA NEGO LI SU BILI PRIJAŠNJI VJEKOVI« (23. VII. 1916.). »SLOBODA JE DUHA I TIJELA UVIJET LJUDSKOG BIVOVANJA« (3. VI. 1916.) da bi zaključio: »MYSTERIUM VITAE — KRVLJU OBLIVEN ČOVJEK« (20. V. 1917.).

Pred kraj rata, nakon svih krvavih i teških iskustava, piše Ivan Merz: »A NAMA NE TREBA BLIJEDIH TEORETIČARA, PROPALIH PROFESORA, TAKOVIH INDIVIDUA IMA KOD NAS I PREVIŠE. POTREBNI SU ZDRAVI, PRAKTIČNI LJUDI...« (9. IV. 1918.).

Merz je na fronti proveo svoje mlade godine. Odlazi na frontu sa nepunih 20 godina, a kada je rat završio ima jedva 22 godine! Kakvi humani osjećaji i usklici mladića koji je tek stupio u život i osjetio svu krvavu stvarnost mržnje i neljudskog klanja!

Merz nije promatrao život i ljude ni u kakvim unaprijed zadanim okvirima ili »kategorijama«. Ljude nije dijelio prema unaprijed određenim mjerilima i kriterijima. U svakom je čovjeku gledao brata za kojega je Krist dao svoj život na Golgoti.

Merz, istaknuti pobornik liturgijske obnove, liturgijskog pokreta i značaja liturgije za život vjernika, imao je uvijek pred očima da svaka Euharistijska žrtva završava pozivom: »IDITE U MIRU«, a i počinje riječima: »MIR VAMA« — MIR je ono što Crkva poručuje i želi, a na nama je vjernicima, članovima Crkve, da taj poziv i uputu provedemo u život i izvan crkve, izvan liturgije: u svakodnevvnom susretu s braćom ljudima, u našem socijalnom djelovanju, da »ljudi vide vaša dobra djela«.

Merz je iz dubine svoje plemenite duše osjetio da mu je životni poziv nešto drugo, a ne — rat! Vrativši se nakon strašnog I. svjetskog rata u domovinu, Merz je postao nakon završenog studija filozofije, odlučan borac protiv nepravde, protiv mržnje, protiv svakog ponižavanja čovjeka, protiv manjka Ljubavi među ljudima, a posebno među onima, koji se broje među Kristove učenike. Merz je donio odluku: »AUT CATHOLICUS, AUT NIHIL« (ili katolik ili ništa!) i to je u svom kratkom životu do smrti dosljedno i ostvario. Iz ljubavi prema čovjeku i prema hrvatskoj mladeži bio je ne samo osobno dosljednim katolikom, nego i apostolom suvremenog katoličkog programa, koji se i danas sve više potvrđuje.

Kad danas (i to u »katoličkom vjerskom listu«!) čitamo kako treba »lakše staze za nebo«, moramo se sjetiti životne formacije Ivana Merza i njegove apostolske djelatnosti koja je epohalna pojava hrvatskog katolicizma u XX. stoljeću.

Nasuprot liberalnom katolicizmu, Merz ističe radikalizam vlastitog života. Umjesto za klerikalizam — Merz se bori za izvanstranačku Katoličku Akciju. Umjesto »lakše staze u nebo« — Merz riječju i djelom pokazuje da su »PONIZNOST, SAMOZATAJA, ŠUTNJA I DOBRA DJELA JEDINA REALNA SADA I IZA SMRTI« (18. XI. 1918.), da je »BORBA ZA SAVRŠENOST, ASKEZA, NAS SVAGDAŠNJI KRUH...« (»Novo doba«, LUČ, 1918.).

MERZ, naš svjetovnjak, sada i kandidat za oltar, svojim nas mislima, posebno onima o ratu, ali i svim svojim djelovanjem, osobito svojim životnim primjerom, i u ovoj GODINI MIRA potiče kako se moramo oduševljavati za mir, za ljubav među ljudima, za potpuni katolicizam i životno provođenje Kristova mira, koji svijet ne može dati.

Neka i u ovoj GODINI MIRA Merz bude i sadašnjoj hrvatskoj generaciji uzor i u borbi za MIR!

L. Z.