Ivan Merz — naš suvremenik

Na proslavi dana Ivana Merza u Bazilici Presv. Srca Isusova u Zagrebu, 10. svibnja 1985. koncelebriranu sv. Misu predvodio je glavni i odgovorni urednik »Glasa Koncila« vlč. Živko Kustić i tom je prigodom izrekao slijedeći govor:

Kad želimo govoriti o svetom čovjeku, o jednom od najistaknutijih katoličkih intelektualaca naše Crkve u ovom stoljeću, trebali bismo biti mnogo svetiji i umniji i učeniji. Budući pak da Ivan Merz u novije vrijeme sve više postaje svojina ne samo katoličke nego i nekatoličke naše javnosti, potrebno je o njemu govoriti upravo u sklopu te javnosti, što opravdava da se toga posla prihvati i katolički novinar.

Ime dr. Ivana Merza u naše dane više puta spomenuto i krivo prikazano, i već nas ta činjenica navodi da ga mi kao vjernici u ovom narodu uznastojimo što pravilnije shvatiti. Kad sam upravo stoga zrenika javnosti pokušao ovih dana promatrati pojavu Ivana Merza, ponovno vidjeh da je on vrlo aktualan ne samo kao izraz određenog trenutka, nego također kao znak duboko angažiranog suvremenog katoličkog laika koji nije označen sakramentalnim svećeništvom, ali je i te kako svjestan i odgovoran nosilac Kristova poslanja, član Božjega naroda koji cijeli prema svijetu djeluje kao posvetitelj, kao svećenik.

Ovom skupu njegovih prijatelja i štovatelja nije potrebno opširnije izlagati njegov životopis. Znamo da je rođen u Banjoj Luci 16. prosinca 1896., da je umro u Zagrebu 10. svibnja 1928., da je bio pokopan na Mirogoju i da od njegova rođendana g. 1977. njegovi smrtni ostaci počivaju u ovoj bazilici Presvetoga Srca Isusova koju je toliko ljubio i koja mu je toliko značila. Znamo i to da naša domaća Crkva od g. 1958. službeno vodi postupak da se brata Ivana proglasi blaženim.

No, zašto je danas taj čovjek toliko aktualan? Zacijelo zbog toga što je bio izuzetna osoba Katoličkog pokreta u Hrvatskoj. I to nam nalaže zadatak da nešto više znamo o tom Katoličkom pokretu.

Ovo očito nije trenutak da tu potrebu iscrpno zadovoljimo, ali bi bilo čudno i doista kobno ako bi se ovaj naraštaj hrvatskih katolika zadovoljio proučavanjem suvremene katoličke misli, suvremene katoličke teologije, suvremenih koncilskih i drugih dokumenata, ili čak stare katoličke povijesti u hrvatskom narodu tragom 13-stoljetnog jubileja, a da u svojoj svijesti, u svojoj katoličkoj naobrazbi, dragovoljno prihvati prazninu od čitave polovine ovog stoljeća. Mnogo bi manje zabluda bilo u današnjoj Crkvi, mnogo više sigurnosti u današnjih katoličkih djelatnika kad bismo se potrudili proučiti kako je ova Crkva živjela i što je radila od početka stoljeća do drugog svjetskog rata. To je vrijeme kad su se vjernici, koji nisu svećenici, počeli snažno okupljati u crkvenom djelovanju, doba Katoličkog pokreta iz kojega je izrastao i u koji se ugradio dr. Ivan Merz, razdoblje puno problema i svjetlosti koje neki ipak proglašuju izvorištem suvremenog klerikalizma. Znate koliko se u tisku i drugim sredstvima javnog priopćivanja zloupotrebljava izraz klerikalizam. To treba ozbiljnije proučiti i o tome otvorenije progovoriti. No, sigurno je da Katolički pokret kao takav nije mogao biti klerikalistički, da dr. Ivan Merz nije mogao biti klerikalac. Jer klerikalac je u Crkvi onaj koji traži da kler bude sve, a laik ništa, a dr. Ivan Merz je tražio da se svaki vjernik, i onaj koji nije svećenik, odgovorno zauzima u crkvenom poslanju, za preporod Crkve iznutra i za njezinu djelatnu prisutnost u svijetu. Čim se katolički svjetovnjak zauzima za ostvarenje Božjih nauma i odgovorno traži svoje mjesto u Crkvi i u svijetu, to je nijekanje klerikalizma u lošem smislu riječi, jer je to upravo zahtjev da Crkva nije samo kler nego da su Crkva svi krštenici. Prema tome Katolički pokret u Crkvi i u svijetu znači nijekanje klerikalizma, znači pozivanje svakog člana Crkve da preuzme svoju odgovornost. U tom smislu dr. Ivan Merz zapravo je antiklerikalac.

Živimo, na žalost, u doba tolikih nejasnoća, tolikih zloupotreba riječi, da bi čovjek morao svaki čas uzimati u ruke rječnike, leksikone i enciklopedije i pitati se što nam koja riječ znači. Međutim, mjesto takva razjašnjavanja često se nalazimo pred zamagljivanjem, jer u mutnome se lakše lovi. Mi vjernici, upravo po primjeru velikoga brata Ivana Merza, u savjesti smo dužni unositi jasnoću. Kao kršćanin svoga doba on je bio željan jasnoća. U ono vrijeme kao ni danas u našoj Crkvi nije bilo sve najbolje, nije bilo sve jasno, nije bilo sve ni smireno ni sređeno ni jednako dobro usmjereno. Dr. Ivan Merz, pošto je za vrijeme rata i poslije za vrijeme studija doživio snažni susret s Bogom, pošto je doista odlučio biti čovjek Božji i čovjek Crkve, nije se zadovoljio time da samo sluša što svećenici govore, kao da su oni profesionalno odgovorni za vjerničku savjest, nego je zajedno s dr. Čepulićem počeo studirati katoličku filozofiju i teologiju. Onih dalekih dvadesetih godina našla su se u Zagrebu dva profesora, dva doktora znanosti, dva svjetovnjaka koji su tražili ono što se danas ostvaruje Institutom za teološku izobrazbu laika i drugim sličnim Ustanovama. Dvije je godine Merz sustavno studirao katoličku filozofiju i teologiju jer nije htio u Crkvi biti samo potrošač svećeničkog znanja, nego je htio osobno poznavati izvornu katoličku misao. Bio je, dakle, vrlo napredan, jedan od onih koji su unaprijed živjeli ono što se tek poslije koncila smatra redovitim. Dr. Ivan Merz bio je suvremen, a mogao je to biti samo u sklopu onodobne crkvene misli. Stoga je proučavao papinske enciklike da uz pomoć učiteljstva, a u svjetlu Evanđelja, shvati i gospodarstvene i političke i kulturne tokove svoga doba da bi mogao u njima odgovorno živjeti i prožimati ih Kristovim mislima. Da je dr. Ivan Merz danas živ, on bi jednako tako bio suvremen crkvenoj misli našega koncilskog i pokoncilskog doba. Kad čitamo brojna njegova djela, ne smijemo se zaustaviti na primjedbi da je sve to u duhu filozofije, teologije i katoličkog socijalnog nauka onoga za nas davno prošloga vremena. Važnije je uočiti da je to onda bilo najsuvremenije i da je to poruka da katolik u svako doba mora živjeti s najsuvremenijim događanjima u svojoj Crkvi. Tako nam Merz i danas poručuje: Budite suvremeni, upoznajte katoličku misao današnjice, jer nije moguće biti katoličkim i uopće zauzetim katolikom intelektualcem u ovom narodu, niti u ikojem narodu, a ne poznavati koncilske dokumente i sve što se iz njih i uz njih u Crkvi događa.

Toliko smo puta mogli u ateističkom ili čak ateizatorskom tisku, odnosno u takvim člancima u raznim novinama, pročitati kako se nama, katoličkim djelatnicima ovih dana i ovih godina, prigovara da nismo koncilski, da je papa Ivan XXIII. bio poveo Crkvu naprednim putovima dijaloga, a mi da vraćamo Crkvu u pretkoncilisko stanje. Ne valja s takvima napamet polemizirati, nego po uzoru na dr. Ivana Merza mirno i ozbiljno čitati koncilske dokumente. Ne stoji li u dekretu o apostolatu laika da se svaki vjernik, na osobit način onaj koji nije svećenik, mora svom dušom zauzimati da Kristovim naukom prožme cio javni život, sve društvene strukture, sve kulturne krugove, da Evanđelje mora po nama vjernicima prožeti cijeli svijet? Nema tu podjele svijeta na ono što je Božje i ono što nije Božje. Nema ni jednog ljudskog pitanja koje bismo smjeli rješavati kao da nema Evanđelja. Sve što čovjek čini ili je ljudski ili je neljudski, ili je čovjeka dostojno ili ga ponižava; a biti ljudski ili neljudski, biti čovjeka dostojno ili ponižavati čovjeka — to znači biti moralno dobro ili moralno zlo, grijeh ili krepost. Nema ni politike ni ekonomike, ni kulture ni umjetnosti gdje bi čovjek mogao djelovati, stvarati, a da ono što učini ne bude kreposno ili grešno. Zato se ne može Crkvi naložiti da se ne miješa u javni život. To nije klerikalizam. Listajući ovih dana Merčeve spise naiđoh i na ono što je u jednom pismu dr. Čekadi istaknuo da se Katolička Crkva ne smije poistovjetiti ni s jedinom politikom niti s ikojom ideologijom. U ono je doba djelovala u našoj zemlji Hrvatska pučka stranka, koja bi se uglavnom mogla usporediti s poznatim demokršćanskim strankama po Europi. Razumije se da je i kod nas bilo katolika koji su držali da je svaki dobar katolik dužan na izborima dati svoj glas toj stranki koja se predstavljala katoličkom. A to bi upravo bio klerikalizam — gdje bi Crkva naređivala ljudima za koju će stranku glasati, koji će politički program prihvatiti. Ivan Merz je jasno postavio načelo da Crkva ne smije vjerniku određivati njegovo političko opredjeljenje. Vjernik je slobodan po svojoj savjesti dati svoj glas bilo kojoj političkoj stranci, osim ako bi u programu te stranke bilo nešto protiv Boga i protiv ljudskog poštenja. Znači da dr. Ivana Merza ne možemo okrivljivati za politizaciju našega katoličanstva. Pojava određene politizacije naših katoličkih sredina u određeno doba može i mora biti predmet povijesnog istraživanja, ali Merčevi spisi jasno svjedoče da se on zauzimao za slobodu Crkve i slobodu svakoga vjernika, baš kao što u naše doba kardinal Franjo Kuharić posvuda ističe da 'se ne smiju poistovjećivati vjera i naci'ja, da je domovina šira i od Crkve, pa kako ne bi bila šira od ove ili one politike. I vjernici i oni koji to nisu dužni su domovini služiti. Crkva služi domovini jer služi čovjeku, a domovina je, odnosno narod, nezaobilazni način čovjekova življenja i postojanja. Crkva je željna narodu služiti, nikada mu gospodariti. Crkva koja bi željela narodu gospodariti bila bi klerikalistioka; ne bi bila Kristova, ne bi bila ni Merčeva, ne bi bila dostojna baštinica katoličkog pokreta kojemu je Merz najplemenitiji izraz.

Znam da ovo izlaganje može postati i zamorno, ali treba neke stvari istaknuti, treba se usmjeriti pozitivnom istraživanju znakova vremena u kojem živimo. Ne smijemo dopustiti da zbog neinformiranosti budemo zbunjeni, da se stidimo svoje katoličke prošlosti ili da bježimo među Tomislave, Zvonimire i stare svece ne znajući što je bilo jučer. Ivan Merz u svojim djelima pokazuje da je Crkva i onda znala ono što zna i danas: služiti svome narodu, ljubiti svoj narod, ne odreći se nikoje vrijednosti narodne baštine, nipošto se ne boriti za vlast u narodu.

Merz je riječju i djelom ljubio narod u kojem je odrastao i s kojim se od svog rođenja suživio. Kad je godine 1925. sa svojim orlovima, organizacijom »Hrvatski katolički orao«, bio na hodočašću u Rimu, on se zajedno s njima kune Papi na vjernost, a Papa, onda kao i danas, blagoslivlje hrvatske katolike da ljube svoj narod, ali da se u njemu ne bore za vlast. Ni mi se ne stidimo svojih hodočašća u Rim. Išli smo i opet ćemo ići i reći ćemo Papi neka blagoslovi Hrvatsku — ne samo nas Hrvate, nego i sve druge ljude koji s nama ovdje žive — da nam Bog udijeli pameti i ljubavi za miran i plodan suživot. Nitko se nas ne treba bojati kao što se nitko nije trebao bojati brata našega Ivana Merza, ali je njegovo svjetlo njegovu okolinu činilo boljom.

Trebalo bi posebno govoriti o velikoj Merčevoj zauzetosti za liturgiju; vrijedilo bi ponovno pročitati njegovu doktorsku dizertaciju: »Utjecaj liturgije na francusku književnost« — što bi nam opet pokazalo da pravi katolik u ovom hrvatskom narodu diše dahom Europe i svijeta. Ni pred kim se ne zatvaramo, od svakoga smo željeni dobro učiti, svakom se dobru radovati — i francuskom i njemačkom i ruskom i talijanskom i slovenskom i srpskom i mađarskom ... Tko god nešto dobra zna, neka nas nauči —■ ali neka zna da i mi nešto znamo, da nismo duhovna kolonija; da nismo periferija, nego susretište i izvorište gdje je u krvi i u bolu, u znaku križa Kristova rasla i raste Crkva koja je sebe svjesna i koja ima što svijetu reći. Htjeli bismo i kroz lik dr. Ivana Merza nešto reći današnjemu svijetu. Zato bismo htjeli da ga sveta Katolička Crkva proglasi blaženim i svetim. Zato molimo, zato se zauzimamo. Nije nam tek do toga da se njime ponosimo, nego želimo da po njemu široki katolički svijet postane sudionik naše duhovne baštine, naših duhovnih dostignuća. Pred samu smrt mladi dr. Ivan Merz — kad je shvatio da je ovozemni život na izmaku, a on je još toliko toga htio učiniti — reče svom duhovnom vođi da svjesno daruje svoj život i prihvaća svoju smrt kao žrtvu za dobro hrvatske katoličke mladeži. Ne znam da li je itko u svijetu tako svjesno darovao svoj život upravo za Katolički pokret, za katoličku mladež. Za života je mnogo učinio, mnogo darovao, a znao je da je dar cijeloga života u prihvaćanju smrti nešto više. I mi smo željni živjeti i raditi i nadamo se budućnosti, ali smo spremni i umirati i trpjeti znajući da je budućnost time još bolje zajamčena. Uzdamo se da nas Bog čuje, da će i Sveta Stolica čuti naše želje, jer mnogo nam treba svjetlosti i snage i ustrajnosti. Treba nam molitve, treba nam čuda. Sva je povijest naša čudo: jer nemamo snage da budemo — a ipak jesmo; jer smo mali te bismo mogli nestati — a ne nestajemo; jer smo slabi — a ništa nas ne može zgaziti. Čudo je naša povijest, pa neka Bog i po zagovoru brata Ivana čini čudesa. Pouzdano se molimo da se pokaže Merčev čudesni zagovor, da Sveti Otac uvidi da je Ivan u Božjoj ljubavi i da Bog kroz njega nas ljubi, pa da ga uzdigne na čast oltara i u njemu blagoslovi našu noviju katoličku povijest — ni za kakvo vraćanje unazad, nego za hod naprijed u svjetlu suvremene katoličke misli, u duhu koncilskih smjernica, u snazi Evanđelja koje je uvijek suvremeno i uvijek novo.