IZ DNEVNIKA IVANA MERZA

(Izvode donosimo u izvornom pisanom tekstu)

SMRTI U OČI

Seewiesen, 17. XII. 1916.

Uvjeren sam, da sve imade svoju svrhu, i ovaj rat i moje male patnje. Kroz bol čovjek sve vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ: Tu misao mi potvrđuje Kempenac (De im. Ch. II. 12): »Ecce in cruce totum constat, et in moriendo totum iacet« i osim toga mnoga mjesta iz Evanđelja, kao na pr. Luk. 9, 23: »A svima je govorio: tko hoće da ide za mnom, neka se odreće sebe i uzme križ svoj svaki dan i ide za mnom!« Isto i one dirljive riječi: »Reče mu Isus: lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema gdje da zakloni glave (Lk. 9, 58.). Koliko me ove riječi sjećaju na ovo ratno doba, gdje ljudi toliko trpe, a ne bi moralo biti. Sve je to zbog loših ljudi, koji uskraćuju noćište, koji produžuju rat. Meni se čini, da bi to moralo uvijek biti, jer Hrist kaže: »tollat crucem suam quoditie« i u neprestanoj muci i trpnji se sastoji mysterium ovog života. Da, lahko je meni to govoriti u toploj sobi, pun novaca i nakrcan hranom, a život znači ono nevidljivo duševno, bez ičega prolaznoga. »I reče im: ništa ne uzimajte na put, ništa, ni torbe, ni kruha, ni novaca, niti imajte po dvije haljine!« (Lk. 9, 3.). Jest, bol je srž života, ona njima vlada, ona je začetnica religije. Gdje nje nema, možemo biti uvjereni, da pravoga života nema. Bol, ta tako obična riječ, znači: nemati hljeba, biti bolestan, biti u vječnoj smrtnoj opasnosti, nositi silan teret, biti nepravedno zapostavljen i kažnjen; sve je to bol, sve ovo stvara historiju i iza raznih duševnih trzavica opet se jedan dio čovječanstva vraća k istinitom putu. Većina čovječanstva trpi; jednom više, drugi put opet manje; ali trpnja je uvijek. Jest, život, trpnja, govori, da tijelo nije ništa, i da će doći grob, pa instinktivno ljudi osjećaju, da s tim dolazi i naplata. A baš ljudi, koji su trpjeli, najbolje će znati, šta je to bol, patnja. Grobna je to stvar. Njih je već strah ovog trpljenja na ovom svijetu, a kamoli kad misle na one silne muke u čistilištu ili čak u paklu. Da, čudno zvuče ove riječi onome, koji nije nikada osjetio dugotrajne boli, koja mu ni u snu ne da mira i uvijek ga proganja kano kob. Da, čovjeka, koji bi se htio poput Prometeja da odreće poštivanja one više sile, nesmiljeno ovo trpljenje i živa svijest o drugom životu baca nazad religiji.«

»Zingarella, 19. V. 1917.

Vele, da će noćas početi velika vatra na Talijane, da ih zavaraju, pa da oni ovamo povuku vojsku. Noćas su Talijani na desnom krilu oteli neko brdo; kroz cijelu noć se čula daleka topovska vatra, tutnji u daljini, kao da je tamo negdje nekakova kuglana, pa se muklo i nepravilno koturanje čuje.«

»Zingarella, 6. VI. 1917.

Već češće pronašaju ranjenike. Najviše djeluju mine; raznesu i ozlijede gadno. Aeroplana je mnogo; geleri frcaju oko glave. Uz to Talijan teškim kalibrom puca na put.«

»Zingarella, 12. VI. 1917.

Subotu u noći vodio sam 2 kumpanije 14. pukovnije od Malge Cime. Momci umorni od puta jedva se smjestiše, kad moradoše, kako kasnije saznadoh, dalje na Monte Formo. Pred zoru se vratih, kad li nakon jednog sata kroz san čujem pucanje i zvižduk topovskih taneta. Talijan započeo malu bubnjarsku vatru; granate eksplodiraju pokraj naših baraka. S momcima se došuljah do Regiments-komande i svuda se dobro razabirala eksplozija zračnih torpeda, koja je tresla zemljom. Silna galama, buka, zvižduk, prasak. Svi mogući tonovi, na kojima se vrag u obijesti balancirao, kao na kakovoj glumi. Kako sam se prekjučer iza pregledbe straže vraćao natrag Regimentskomandi te uletio u baraku, gdje je bio Dervišević, govorio mi je otegnutim glasom: »Ne bojim se ja, brate, nimalo. Pa neka me pogodi. Na Soči sam se Bogu molio, neka ne prometne; ne može se čovječe trpiti i nositi menjaža, gdje je na njoj više blata nego što je sama teška. Žao je meni tako mladih, kao što si ti. Ej, sretan put, uzdaj se u Boga, pa se ne boj.«

»Zingarella, 18. VI. 1917.

Bi velika vatra i sunce potamnjuje. Gruva na Monte Zebio, prozor se trese od silnih mina. Od vedra dana nastalo tmurno. Kroz dolinu — Strassensperre — se polako povlači magla i prekriva sve. 7 s. Eto poslije pucnjave i kiše...«

»Zingarella, 20. VI. 1917.

S uzvišenog mjesta — iznad Regi-mentskomande — promatrao sam bubnjarsku vatru na Monte Zebio. Zemlja vrije, u cijeloj jednoj pruzi se dižu mlazovi dima, bijeli, tamno-crveni, crvenkasti. Neprestano, sve na drugim mjestima, šikne u vis taj mlaz. Onda koja granata doleti iza linije, zapraši i digne crni mlaz. Buka grozna u raznim niancama. Od pucnjave mi prozori popucaše. Aeroplani su dolazili kao kakova mornarica, dostojanstveno, u određenom redu — »schachbrettformig«. Iznad nas se raziđoše i bacahu bijele bombe. Jedna je pala kojih 100 koraka od nas, potresla zemlju i digla ogromni crni oblak dima. C'est la vie; c'est l'histoire.«

»Zingarella, 26. VI. 1917.

Jučer popodne oko 4 sata krenuh ovdje na C. de Campo Verde. Odozgo se vidjela talijanska bojna pruga i bijeli dim granata, koje oko nje eksplodiraju. Kod divizije primih srebrene kolajne, da ih nosim u Baitle, III. Korpsu, jer car onamo dolazi, pa će sam odlikovati momke. Oko divizije je vreva; automobili, konji, kola, topovska municija, zveka žice i frka strojeva za lagumanje. Transporti ranjenih Talijana (s Porta Lepozze) u kacigama. Razderani i krvavi. Ima fakina i lijepih kulturnih ljudi, lijepo obrijane crne brade. — Mysterium crucis... Sa kote 1949 je krasan vidik u dolinu; 800 m. dubine pod nama; smrekova i bukova šuma; trava, cvijeće i svakojako lišće. Čovjeku od miline srce zadršće, kad iza duga vremena vidi opet ovakav lijep kraj. Siđosmo dolje u dolinu Asse i onda na Baitle. Vratismo se danas u 10 s. pr. podne preko Ghartela (cijeli grad) i kote 981, kroz Galvaisoru, kući.«

»Monte Rasta, 9. IX. 1917.

Poruku o miru, što ju je Papa upravio na narode, koji ratuju, ne će imati nikakva uspjeha, jer On nema danas nikakve vlasti nad njima. Prije je to bilo drugačije... jer su narodi, jedinstveni u vjeri, imali u nj povjerenje. Današnji Papa ide tragom svojih prethodnika, jer stoji iznad svih naroda i svakomu daje njegovo pravo. No Papine riječi padaju danas na neplodno tlo, jer svaka država slijedi svoje zasebne interese i ne će ni da čuje o zajedničkim kulturnim težnjama. Danas su sve države demoralizovane u tom pravcu, misle, da će samo moć i sila donijeti mir, a velike misli da su beskorisne. Upravo sad vidimo, kako je potrebno, da Papinstvo ima svoju slobodnu državu, da uzmogne kosmopolitski djelovati, jer evo, kako je sada, razara talijanska cenzura pravedne interese ostalih naroda. Danas postoje dva puta da se dođe do mira: silom, t. j. da jedna stranka koja ratuje, bude prisiljena da sklopi mir, ili... (revolucijom), jer, kako su danas raspoložene države, mogu samo ekspanzivni nacionalni interesi nešto postići, a prijedlozi ili internacionalne konferencije o miru nisu drugo nego utopija... (pismo ocu).

»Monte Rasta, 20. IX. 1917.

Na osamnaestog izjutra pucalo je talijansko topništvo. Bili smo 4 sata u kaverni. Porušilo nekoliko kućica. Noćas, oko ponoći, zagalamiše: Alarm, Talijani »forikuju!« Eto, već su tu! Nasta gungula već sam ih u fantaziji vidio, gdje se veru preko bedema. Sada će i ovamo. Kada ja van, a momci se poredali i čekaju. Pitam. Straža veli: »Lampa zasvijetli, a jedni se bacaju nider, a drugi lete naprijed.« Gledamo, bacamo »Leuchtrakete«, »feldwacha« se povrati i ne bi ništa Ovih dana, vele, da ćemo na Soču!«

»Monte Rasta, 26. IX. 1917.

Malo prije gledah, kako se jedan naš zračnik ruši. Ponajprije se vidio dim, onda planu žuta vatra, a on je okomito jurio dolje ostavljajući za sobom bijeli dim. Pao je usred Asiaga, pokraj manje crkve, odakle se još dugo iza toga dizao dim. Vele, da su ljude vidjeli u zraku, »kao da pada fez«. Brzo iza toga su se zaprašile dvije maskirane ceste što vode u Asiago: sjeveroistočna i istočna. Automobili su dojurili u grad. Bile su to dvije snažne slike; dva mala excerpta iz svjetskoga rata. Zračnik što gori i čovjek što »poput feza pada«. Smrt i bol!«

»Feltre, 13. XI. 1917.

Pogubiše se spisi, pa valja iznova popisati najvažnije stvari. 25. u noći pri mjesečini prelaz preko Krna, koji bijaše snijegom pokriven. Sjajan paysage. Napušteni rovovi, puni hrane: hljeba, konzervi, vina. U časničkoj mensi bilo je šampanjca i drugih vrijednih stvari. Noć prospavasmo na Krnu, i silaz u Kaporit (Karfreit). Stanovništvo pijano od veselja; jedna stara učiteljica pjeva. Nijemci provaljuju u kuće i ponašaju se poput pravih barbara. Preko Homeca Bergogne, Paskola, Molmenta u Torcento. Naša vojska nesmiljeno plijeni napušteni grad. Časnici se klatare po ljekarnama. Silno bogatstvo zemlje. Sira, kave, ulja, pirinča u izobilju.«

»Santa Maria, 18. XI. 1917.

Prekjučer se bio boj na Cornelli. Promatrao sam s kote 1093 kako naša artilerija lupa u brdo. Prije je nastala panika na cesti. Topovi udarahu u naš train; razruše jednu bateriju. Kapetan Huber je tada poginuo. Svijet misli na medalje, na čast pukovnije. Talijani, koji se htjedoše predati bijahu svi ubijeni. To ubijanje i mrcvarenje mi se gadi i gledajući na ovo, svi se apstraktni pojmovi (patriotizam, čast) gube. Ja volim čovječanstvo, volim male, nepoznate ljude, koji na svojim leđima nose sav teret historije.«

»Rocca, 17. XII. 1917.

Dva »dreissigera« pucaju već cijelo poslije podne — vele — na Monte Grappu. Cijelo se selo trese, a vatra šikne iz Gola, da je upravo grozno. Trebala je sinoć započeti ofenziva na Italiju, no snijeg ju je pomeo. Noćas će — kažu — započeti. Naša je pukovnija već skoro mjesec dana na odmoru. Noćio sam u sijenu u hladnim sobama i učio sam pomalo talijanski. Misao mira — s Rusijom je primirje — nas drži. Zarobljenici nijesu više tako veseli i bezbrižni, kako što su s početka bili. Građani su u ovim zapadnim krajevima mnogo ponosniji nego li oko Toppa, gdje nas s vinom i jabukama dočekaše vičući »a Roma«.

»Rocca, 18. XII. 1917.

Noć bijaše mirna. Oko šest izjutra grmnu »dreissiger« i bubnjarska vatra započe. Sve je ječilo. Otišao sam u Cismone postavljati Relais-Posten. Jedna mala talijanska granata zaletila se i pala oko 80 koraka od nas. Bilo je to na mostu, gdje se slijeva Cismone u Brentu. Cismon je sav razrušen. Dolovi se pušili i visoko u zraku kao da je lajalo više od hiljadu pasa: — iz daleka su pucali »dreissigeri.« Dolažahu zarobljenici, njih oko 800; slabašni ljudi, zakaljani žutom zemljom, vrlo potišteni. Naši su se ranjenici u istom stanju vukli za njima. Vele, da smo prodrli, ali izgubili mnogo ljudi; najviše od vlastitog topništva.«

»Homec, 27. X. 1917.

25. Prelaz preko Krna. Mjesečina obasjava sniježna brda. Talijani ostavili Km na vrat na nos. Magazine pune hrane, rublja, cipela; u »unterstandima« slikarski aparati i druge vrijedne stvari. Noćenje među »dekama«. Slijedeći dan silaz. Usput nalazimo topove, strojne puške, šampanjac, piliće, kave, sve stvari, koje su kod nas rijetkost. Sav put sa Krna do dolje pun je stvari, koje su ostavili Talijani bježeći. Na put k Drežnicama, pa u Kobarit (Karfreit). Tu su cipele, kolone automobila, bicikli, puške, rasuti spisi, telefoni. Momci su jeli cijelo vrijeme, presvukli se, natrpali ruksake s hranom. Pjevaju. Na zarobljena kola smo potrpali ruksake, pa sada momci idu bez ičega.«

»Taracento, 30. X. 1917.

Bio je težak put. Kiša je pljuštila, a mostovi bijahu srušeni, tako, da moramo kroz močvarno tlo po noći gaziti. Očaj u tim časovima okuplja dušu čovječju. Iz jedne nezgode u drugu stupa vojnik. Noćili smo u Pascoli. Čudili smo se, da smo našli pirinča. Jučer ostasmo u Molmentu. Lijep gradić. Hrane i svih ostalih stvari u izobilju. Toliko toga u nas ni u mirno doba nema. Stanovnici su utekli, a naša vojska nesmiljeno robi. Zalazi u kuće, prevrće ormare, krevete i gleda, ne bi li što našla. Časnici se vuku po ljekarnama i traže alkohola. Grozota je gledati, kako bijelo rublje, crne hlače, strojevi za šivanje leže porazbacani. Mislim na svoje roditelje; kolika bi to bila nesreća, kad bi morali bježati od svoga doma, a sve ove malenkosti, koje je čovjek za toliko vremena pokupio, napustiti nesmiljenim vojnicima, koji u časovima pobjede poput zvijeri misle samo na se. Užasne slike!«

»Tagliamento, 5. XII. 1917.

Na trećeg u noći bio se boj na Tagliamentu. S istočne strane rijeke večerao je »Štab« pri vatri uz sjaj mjesečine. Ćulo se puškaranje, lavež strojnih pušaka, prasak ručnih granata. Nato stiže zapovijed da se kreće i mi smo pri mjesečini prelazili preko mosta. Na ostrvu se zaustavimo i tu nas dočekaju šrapnele, koje su nas uz prasak i bljesak obasipale željezom. Ranjeno ih je dosta. Polegosmo svi uz željeznički bedem, no spavati ne mogosmo, jer su oni topovi s lijeve strane odviše točno gađali. I drugi dio mosta je četvrta osvojila. I mi nahrupi smo za njima.«

»Casara Bolzano, 14. II. 1918.

Društvo: rakija, vino, dim; to nije društvo za me. Bože moj, potnozi mi, da svladam samoga sebe!«

»Vilago blizu Feltre, 25. IV. 1917.

Imenovan sam za »Gasschutzofizira« kod II. Baona. Teško se uzdignuti nad ovaj svijet. No, čitajući talijanske ilustrovane listove, dolazi mi jasno pred oči sva tragika ovoga rata. Ta mentalitet Evrope je jedinstven! Države su jedna od druge razmjerno dobro odijelene, a kada gledamo austrijske, njemačke ili talijanske listove, vidjećemo, da su vrline i griješke podjednake. Kod raznih naroda je samo drugo odijelo. Talijani svuda slikaju, kako oni napreduju, kako njihova vojska čini junačka djela, kako trpi. Svagdje se ističu slabosti neprijatelja; o kakovoj objektivnoj kritici ni govora. Kao i kod nas. (I ti ljudi istog mentaliteta se tuku). U svakom listu je nešto o kraljevskoj porodici. Čini se reklama za prijestolonasljednika. Eto dinastička ideja postade »gšeft«. I u nas nije drugačije. Talijanske žene! Nijesam ništa vidio, ali opažam po pričanju drugih, da ne biraju mnogo. Kad su Talijani ovdje mora da je to običaj. Sve su jednake... I naši časnici sve o tome govore i ne žacaju se sa ženama, majkama, tako postupati! No ni one nisu mnogo bolje i ako su razmjerno dosta lijepe, zdrave i snažne. Ne znam kakovu budućnost taj narod ima. U nas se još sačuvao tip poštene, nepokvarene djevojke. Treba svom silom nastojati, da taj ostane neoskvrnjen. Nama je na svaki način potrebna jugoslavenska država. Tu se ona već osjeća, veliki prevrat na fronti samoj, koji se u to doba razbudio, koga su svjedoci letači, što su ih antantini zračnici bacali u austrijske jarke i utvrde. Dne 3. VII. 1918. piše Ivan majci. »Bojim se, bude li se i dalje tako igralo s ljudskim životima, da će vojska doskora zatajiti...« No Ivan gleda i mnogo dublje. Dne 30. IV. 1918 piše ocu: »Veoma me zanimaju vijesti sa zapadnog ratišta... Ovi novi teški topovi doista su čudo tehnike. No svi ti topovi ne će spasiti nijednog naroda, ako ne nosi u sebi moralnih vrednota. Njemačka će usprkos svoje moći doskora morati pasti... To je neumoljiv zakon, koji nema ništa zajedničko s tehničkim usavršavanjem...«

»Mte. Fontanel, 7. V. 1918.

Mjesec svibanjske Kraljice. Gore lijeva kiša, a ja sam zaposlen taktičkim proučavanjima, kao nikada prije. Robovanje. Lijepa su to brda, no posvuda izrovana. Evo jedne sličice: Gledamo kroz 15-struki »Scheerenfernrohr« i promatramo jednu hrpicu od 8 Talijana, kako komotno pletu žicu. Natporučnik topništva odmah pun radosti opali salvu i jedna granata eksplodira upravo medu njima i baci jednoga (kasnije prođoše onuda saniteci). Kako je pogodilo, natporučnik se smijao od radosti i smijeh njegov nije nikako prestajao. Bilo mu je drago »dass der Schuss die Katzelmacher so gut erwischt hat.« Tako ide rat, nekome je sport, nekome zabava — a mnogome smrt.

»Fontanel, 10. IV. 1918.

Na putu petoj kumpaniji (Calcinohang) puca Talijan na naše momke, kao na zečeve. Oni jadnici lete niza stranu, a on pali i pali kao na divljač, dok najposlije ne pogodi. Sport. S raznim kalibrima puca u dolu Cinespa. Naš »Beobachtungstand« je razoren.

»Fontanel, 16. V. 1918.

Dosta se pucalo s minama. S kakvim sredstvima ratujemo! Ovdje je »Rropagandabureau« i ovom je zadaća, da širi među Talijanima revolucionarne ideje i da sije mržnju i razdor u antanti. Grozno živim. Slaba volja. Odviše sam odan jelu.« (Zapravo je to bio prirodni glad, pojačan teškim naporima i slabom hranom).

»Fontanel, 20. V. 1918.

Pronesoše ispod prozora saniteci na »Feldtragama« krvlju oblita kuhara. Dekom pokriven, lice crveno, crveno — krv, krv, krv, a da se ne mogu ni prepoznati crte lica. Kuhar je kod jedne kumpanije. Cijelo popodne puca s granatama od 15 cm. u dolinu Cinespa i na Fontanel. Mysterium vitae — krvlju obliven čovjek. Od Adama do danas su milioni ljudi to prepatili i prepatiće do sudnjeg dana. Bio sam na Fontana Secci i razgledao naše nove pozicije. Lijepo je gore, kao na ljetovalištu. Žica dolazi do komande. Krasan je pogled na snijegom pokrivene Dolomite, na Meletu. Pasubio. Vidi se Seren i Campo i cesta do kote 433. Na drugu stranu se pruža pogled na Tombu, dolinu Piave i nizinu. Za vedrih dana — vele — vidi se more, crkva Sv. Marka i parobrodi. Duhovi! — Bolestan sam — želučani katar. Duševno padam uslijed te bole.«

Fontana Secca, 28. V. 1918.

Slab sam. Odlučih ne piti vode — i popio sam je. Iz dana u dan nazadujem. Slabić sam. Čitam »Il Santo« od Fogazzara. Zanima me. Promatram izrovanu Grappu, Mt. Meate. Solarolo i druga brda. Sa svih strana zjaju ždrijela kaverna. Novi jarci ni6u, novi topovi pucaju. Posmatrači gledaju na durbin, sve vrije od rada. Prave »maskirung«, idu po »menažu«, nose materijal, kopaju i rade dan i noć. Posvuda se vide debele žice, električna struja, koja jamačno tjera strojeve i puni »Hindernisse«. Na Grappu je nekakav spomenik. Silnu energiju utrošiše Talijani u ova brda. Za ovo nekoliko mjeseci su ih provrtjeli; učiniše zaista velebno djelo za obranu svoje domovine. Vele, da će oko 15. VI. započeti ofenziva. Naš narod strada od gladi. Bože pomozi; daj mi milost da postanem bezuvjetni gospodar tijela. Bolje je umrijeti, nego li biti mekušac, igra strasti. Svibanjska Kraljica neka mi oprosti, što na nju tako rijetko mislim. Bože, Bože — više mističkog svijeta!«

»Fontana Secca, 1. VI. 1918.

Zanimivo je promatrati kroz durbin vrevu u talijanskim brdima. U daljini — na Mt. Meate, kod kote 1489, neprestano rade i kopaju. Na Pyramidenkupi i Solarolu opažao sam, kako kroz jarak (u svojim zelenim pelerinama) nešto vuku, idu, kopaju. Straže su njihove na istom mjestu; glava s kacigom proviruje, malena kao orah. Dolazi silna municija. Naše topništvo gađa na razne strane (Einschiessen). Prekjučer gledah Veneciju. Vidjelo se more i u magli crkva sv. Marka, jedan most i lađe, što poput crnih sjena plove«.

»Fontana Secca, 8. VI. 1918.

Jutros je opet kao plamena kugla sletio naš zračnik. Pao je u pravcu Giarona. Krasan je pogled s kote 1611. Na cesti, što u serpentinama vodi na Grappu, mnogo stotina Talijana radi. Kaverne zjaju na sve strane. Kod crkvice se Talijani izjutra skupljaju na posao, pa polako odilaze. Na Schiaverno izlaze polako iz svojih skloništa i idu prijekim putem na sve strane. Vide se konji, topovi, lagumljenje... Radi se marljivo, sve u obranu domovine... Oko 11. VI. započet će — vele — velika ofenziva iz predjela Frenzella, Cima, Ecker, Col del Rosso. Austrijanci se oboružaše do zuba; nebrojeni topovi od 42 cm. i od 30.5 smješteni su u Val Frenzelli. Silne dvizije pješadije spremne su na udarac. Vele, da su Talijani u silnome strahu. Strah ih je plina. (Pa kako se ne bi bojali!) Svakog se dana nadaju ofenzivi, uvijek su »gasbereit«. U nas se sve pomamilo za zecom u šumi. Kapetan hoće zlata i novca; platna i čarapa za svoju ženu; drugi vrebaju na sukno; a gladni momci — gladni od dana u dan — već vide konserve i hljebove talijanske, gdje im lete u usta. Bože, uspije li prodor, sačuvaj me od svake lakomosti, udijeli mi Tvoju Milost, zdravlje roditeljima i meni, pa ne će biti bogatijih ljudi na svijetu!«

»Fontana Secca, 13. VI. 1918.

Sutra počinje ofenziva. Silna je vojska ovdje. »Sibneri« i naš drugi bataljun i dr. Sutra idem sa dva sata 110. brigadi, da ih tačno naravnam. U noči počinje bubnjarska vatra, a u podne se nadaju biti kod Mt. Meate.«

»Fontana Secca 500 J. Z. od kote 1385 Stalla Secca, 19. VI. 1918.

Na 15. izjutra u 3 sata započe naša bubnjarska vatra. Bio sam gore na vrhu Fontana Secca i sjedio sam u električno rasvijetljenoj kaverni s divizionerom Le Beauom, s njegovim zastupnikom i drugima. Igrahu se karata sve upotrebljavajući francuska imena: Coeur i dr. riječi. O događajima, koji su imali da slijede, o mrtvima, koji će da padnu, ni govora. Igrahu do 2 sata 59 časaka. Prestadoše i već započe vani kotrljanje topova. Iziđemo napolje. Sijevaše nebo i zemlja i cijeli orkestar niskih i visokih tonova pratio je to svestrano velebno sijevanje oblaka, brda i dolina. Popeh se gore i promatrah sijevanje granata, što se raspraskivahu po talijanskim brdima. S raznih strana dizahu se iz talijanskih jaraka vatrometi, koji, spuštajući se polako, rasvjetljivahu svu okolinu. Tako je to trajalo do 7 sati izjutra. Talijan je odgovarao raznim kalibrima (to ne očekivasmo, držali smo, da će biti sve baterije otrovane plinom!) a i plinskim granatama. Moradosmo se poslužiti krinkom za plin. U 7.40 s. zastane bubnjarska vatra, a u 7 s. 50 dođe vijest da je Solarol, Poste di Sallon u našim rukama. Pola sata kasnije stiže vijest, da je Boroević prešao Piavu. Stade napredovati i naš bataljun za njima. Dolaze prvi ranjenici, dolaze Talijani, časnici i momci. Saznajemo, da je sila naših izginulo, da su se Talijani dobro branili... Topništvo nije ubilo Talijane, nije uopće pogodilo u rovove. Naše jurišne patrule zauzeše Solarol (Pyramidenkuppe) s jedno 70 momaka i 4 strojne puške. Valovi pješadije ne stigoše i preostalih 20 momaka branilo se protiv 4 talijanskih kumpanija, koje nahrupiše, dok se ne moradoše povratiti. Tako naše komande žrtvuju nesmisleno ljude. Kartaju se u najvažnijim situacijama, a ne brinu se za najelementarnije principe navale. Stigosmo u vatri do sadašnjeg mjesta — bivše časničke predstraže — i zakonačismo se u kavernama. Stigoše vodnici, što su vodili jurišne patrulje, krasni, odvažni ljudi, što umiru bez ikakova straha. Krasan li je naš svijet, samo da ga imade tko da vodi! Ležao je ovdje jedan teško ranjeni talijanski časnik i jaukao i roktao je od boli: »Quanto male, Manfredi«, opetovao je po 20 puta kao kakav stroj. Više od sata je tako uzdisao. Dadoh ga prenijeti nazad do kote 1580, gdje bijaše jedan mali »Hilfsplatz«. Ne ću nikada zaboraviti njegov zahvalni pogled, stisak njegove krvave ruke. Bijaše krasan mladić. Učiniti djelo ljubavi čovjeku, što trpi, najveća je stvar u ovoj stravi. Temelj je to svakog duševnog života. Zastala je ofenziva; vele, iz političkih razloga. Karakteristično je za nered, što vlada u Austriji. Talijianski su rovovi puni naših mrtvaca. Grozne su slike. Grozan smrad. Jarci su im duboki, slabi i neuredni. Boravišta su vlažna, kaverne slabe. Vele, da je K. pokapan u Rasaću. Strahota! Ono nasmijano lice, puno idealizma i života, da nas je za tren oka ostavilo! Bože smiluj mu se!«

»Solarol, u kaverni, 16. VII. 1918.

»Prošla je jučer velika navala. Talijani već bijahu na vrhu i već se pomišljalo na bijeg. Naši su ljudi zaista junaci; oni su veseli u borbi, kao da uživaju, kad se mogu pokazati. Šteta je samo, što nijesu prosvijetljeni. Nekoliko je dana tukao Talijan teškim topništvom, razorio je jarke, potrgao žice. U 4 sata i 30 započe navala. Jurišne patrule biše odmah na vrhu, započeše djelovati »Flammenwerferi«, odvukoše Tautschera, što se je nalazio naprijed u kaverni i promatrače od topništva. Bacahu ručne granate i zapucaše sa vrha iz strojnih pušaka. Naši momci — svaki za se — tjerahu Talijane, ubijahu i zarobiše ih nekoliko. Mnogi mrtvi ostadoše. Navališe još 2 puta, no do vrha ne dođoše više.«