DR. IVAN MERZ I SVEĆENSTVO

Nekih činjenica čovjek postaje kasnije svjestan. To je osvjedočeni aksiom našeg života — nešto s nama povezano.

Sjećam se kad sam kao gimnazijalac promatrao mladiće i djevojke koji su svake prve nedjelje u mjesecu odlazili na svetu ispovijed i hranu na stolu Gospodnjem u šest km udaljenu župnu crkvu.

Očito je da ih je na to poticao mladi kapelan koji je kao odgojitelj ovih mladih ljudi sam sebi, a i njima, stavljao u dušu sadržaj misli: Ako je to mogao činiti mladi intelektualac svetačkog života, zašto mu mi ne bismo barem povremeno mogli biti slični?!

Ovim svojim pitanjem doticao se svetačkog života dra Ivana Merza. I moram ustvrditi: uvelike uspješno!

Ja moram ustvrditi da su idejno-životna gledanja sa svetačkog stabla Ivana Merza utjecala ne samo na ovog mladog kapelana, već i na pretežni dio klera, svećenstva njegova doba, a i svećenstva 'nakon njegove smrti.

»Da se kršćanstvo digne, mora u prvom redu kler biti svet, mora uvijek imati pred očima Krista na Gori maslinskoj. Odgoj je volje aktualna tema za hrvatski kler«, piše Ivan 6. 9. 1920. u svom dnevniku. A to je bilo za njegovih studentskih dana. (1.)

Kad reflektiram na spomenute mladiće i djevojke mog rodnog mjesta, koji su svake prve nedjelje pristupali Stolu Gospodnjem da prime snagu neba, meni je sasvim jasno da je to bio plod utjecaja, i to značajan, na generaciju svećenika Merčeva vremena.

Merz ima svoje polazno stanovište: »Budući da je grijeh najveće zlo, zapravo jedino zlo, jer nas lišava jedinog dobra ■— Boga, slijedi da grijeh valja najviše mrziti i svim se sredstvima protiv njega boriti...« »Ako čovjek katolik to tako ne doživljava u svojoj vjeri, on je izložen opasnosti da proigra svoj vrhunaravni Cilj, milosno poslanje i božansku zadaću. Da to one bi bilo, da se to ne dogodi, treba upotrijebiti snagu duha, da se otvore oči duše kod svakog i u čitavom narodu, te da bi njegova orijentacija bila: život u milosti, život bez grijeha. To je okvir u koji ulaze druge vrste apostolata: čisto vjerski, prosvjetni, politički, ekonomsko-socijalni...«, zapisao je Ivan u svoj Dnevnik 28. ožujka 1926. i sve je to stavljao u odnose žrtve i susreta s Euharistijskim Bogom. Žrtva, Euharistija, Apostolat! (2.)

Tako je govorio ovaj »svećenik« bez svećeničkog reda. No ne ostanimo kod toga, jer bi nam to izgledalo previše teoretski, premalo životno, egzistencijalno.

Merz je ljubio svoj kler, hrvatsko svećenstvo. No ne samo sugestijama, mislima, teoretiziranjem. Daleko od toga. On ga je ljubio životno. Ništa mu u tom smislu nije bilo teško, ništa »ograničeno« zaprekama. Bio je uvjeren u to da je za posvećenje glavna stvar snaga volje prožeta milošću. Polazio je od sebe da tako svećenstvu dadne životni primjer. Exemplum vobis dedi, mi bismo mogli mjesto njega naglasiti, jer njegova skromnost to nikada ne bi učinila. Da, ovo možemo reći bez pretjerivanja, bez namješetnosti, koja se prije ili kasnije razotkriva.

Ono što je Ivan u svojoj duši nosio od djetinjih dana — a to je bilo kasnije tako često apostrofirano: uvijek težiti k Bogu i sve disponirati, privesti k Bogu — osobito je bilo potvrđeno u Ivanovoj duši preko kontakta s onim dijelom francuskog svećenstva koje ga je edificiralo, a ne sablažnjavalo. On za vrijeme svog studija u Parizu prisustvuje udruženjima, kongresima, debatama francuskog svećenstva i francuske katoličke omladine. Ostaje u tom ambijentu duboko impresioniran primjerom svećenstva i tisućama mladih ljudi, koji jednostavno hoće i čisto nose Boga u svojim dušama, u svojim srcima. Osjećao je potrebnim zabilježiti te časove duboko utisnute u njegovu dušu: »Bio sam na zadnjoj sjednici »Congres regional de l'association catholique«. Duboki dojam učinila je na mene molitva. Nakon svršenih debata, gdje se je raspravljalo o svim potrebama javnog života, svi se okrenuše spram Presvetog sakramenta i jednoglasno zapjevaše »O salutaris Hostia«, »Magnificat«, »Tantum ergo«. Oduševljeno pjevanje bilo je izražaj jedinstvenosti njihovih duša, afirmacija vjere ... Zaista se Francuzi, barem oni koje sam danas slušao, mogu ponositi svojim klerom i svojom mladeži!« Tako piše u svom Dnevniku 30. siječnja 1921.

Takvih je dojmova bila željna Ivanova duša. On je tu nalazio sebe onakova kakva ga je trebala njegova domovina Hrvatska. To mu je bilo ozračje iz kojeg je tako rado uzimao snagu za svoj duhovni napredak. Bilo mu je jasno da se tako mora i u domovini stvoriti laikat usko povezan sa svećenstvom, s hijerahijom Crkve, koji će milosno i snažno djelovati u narodu. Taj laikat mora postati apostolat koji će preko svećenstva dobivati impuls za duhovnim vrednotama osvijetljenima Kristocentričnom orijentacijom.

Za njega je bilo jasno: kao što je francuski kler učinio na omladinu neizbrisiv dojam ispunjen duhovnim vrednotama, tako će to učiniti i svaki drugi — u prvom redu je mislio na hrvatski — kad bude djelovao onako kao francuski.

Kasnije je zabilježio: »O taj francuski kler! Kako je bijedno odjeven?! Kako li se na njihovim licima vidi siromaštvo i tegoban život; život što ga provode francuski svećenici?! Nisu li među njima neki, koji idu svojim vlastitim župljanima u nadnicu za poljske poslove, da zarade koricu kruha. I eto, po vanjštini ove bijedne, nelijepe pojave, ti svećenici Božji pjevaju u euharistijskoj procesiji u Lourdesu zanosno i oduševljeno, puni ushićenja i ljubavi, uzvišene euharistijske himne.« (Dnevnik 21. kolovoza 1924.) Takvih je svećenika nadničara i kod nas bilo iza Drugog svjetskog rata.

Merz je Božji čovjek. Sav je ispunjen Bogom i nadnaravnim idealima. On je gledajući i poznavajući utjecaj svećenstva na omladinu i sav katolički život u Francuskoj htio tako nešto učiniti, presaditi na naš kler, a preko njega na našu omladinu i uopće na katoličku životnu orijentaciju. Htio je u Hrvatskoj regenerirati duhovnu snagu, koja je trebala samo primjerni poticaj — bilo je njegovo duboko uvjerenje.

Kler treba osloboditi od posvjetovnjačenja ... kler se treba crkveno orijentirati. U svim perspektivama života, u svim okolnostima svećenstvo se treba držati papinskih enciklika, odredaba i direktiva. To je za svećenstvo najbolja orijentacija, jer je duhovna, crkvena. Tako preko klera ponajprije i preko njega duhovno osvježene omladine, preko laika, da se izrazimo njegovim i koncilskim terminom, mora crkveni duh prodirati u široke krugove vjernika.

No svećenik — valjan, prožet Božjim duhom — mora biti vođa svega toga zbivanja — ne teoretski, već egzistencijalno, životno.

To je osnovna funkcija svećenstva, koje prije svega treba proživljavati svet život.

Tako će hijerarhijsko prvenstvo svećenika — i samo tako — pred laicima imati svoj nedvojbeni uspjeh. U tom će smislu prvotni položaj svećenika biti osiguran ne samo pravno, već duhovno, nadnaravno, milosno: egzistencijalno. To je vječno vrijedna, nikad dovoljno provedena misao, koju je Merz svakom prilikom naglašavao. (3.)

On će, povezujući ove misli s najboljim poznavocem papinskih enciklika biskupom Mahnićem, pisati: »Mi vjerujemo da je kršćanin dignut u vrhunaravski red. Cijeli naš rad ide za vrhunaravskim ciljem: da se među ljudima stvori »katolička kultura«, koja je usmjerena prema tom vrhunaravskom cilju. Svećenstvo je vođa ove nadnaravne falange, a to je točno sadržano kasnije u riječima Pia XI: »U toj se nuždi katoličko svećenstvo ogleda za saveznicima. Takav saveznik svećenstva u obrani katoličke stvari jest obrazovani katolički laikat. Taj treba svećenstvu priskočiti u pomoć. Otkad postoji katolička Crkva, nikada se, možda, nije toliko osjećala kao danas, potreba za suradnjom između katoličkog laikata i svećenstva.« (4.)

To su suvremene koncilske misli, ali kod nas već davno naglašene: svet život svećenika mora imati utjecaj na katolike, laike, koji će Krista i njegovo Evanđelje unositi u znanost i umjetnost, u javni moral, u ljudske i međuljudske odnose. Preko svećenika odgojeni laici imaju promicati božanski gledane probitke svakog čovjeka, u svakom obliku ljudskog života, ljudskog društva. Da bude konkretniji naglasuje: «... polje se katoličkog rada otvara osobito u obitelji, gdje vrši dio dušobrižničke misije, koju vrši svećenstvo na spašavanju duša.« (5.) (Dr Dragutin Kniewald: Dr Ivan Merz: Život i djelovanje, Zagreb, 1932. str. 149)

Merz će ovaj odnos svećenika i laika apostrofirati Mahnićevim riječima: »Laiku se, koji nije dovoljno obrazovan u filozofskoj i teološkoj struci, nameće dužnost da u pitanjima načelne naravi, napose ukoliko se odnose na vjeru, traži savjet onih koji su teološku struku ex professo učili i koji su pozvani da autoritativno tumače riječ objavljenog Božjeg nauka...« i još nešto, ali naglasimo već za ono vrijeme: »ne spada na svećenika kao takvog, kao službenika Isusa Krista, da se bavi politikom, da upravlja političkim strankama, da bude politički vođa.« (Kniewald: Dr Ivan Merz: Život i djelovanje, Zagreb 1932. str. 149.)

Da naše vegetirajuće kršćanstvo dobije nove snage, poleta i životnog sadržaja, treba prije svega kler sveto živjeti... »Kristovu vjeru treba štititi u Crkvi i izvan nje. Same propovijedi neće toliko djelovati, koliko osobe koje ostavljaju neizbrisiv trag u svojoj okolini.« (6.)

Na Merza je duboko djelovao slučaj koji je doživio u svibnju 1920. godine u St. Gabrielu, kada je sedamnaestorici novozaređenih svećenikamisionara bila upravljena riječ, misao propovijedi: »Propovjednik im je održao propovijed o žrtvama, koje ih čekaju iza oceana i o uzoru misionara Isusa Krista, koji mora živjeti u njima, ako hoće učiniti herojsko djelo: ostaviti domovinu i roditelje i poći u tuđinu propovijedati Evanđelje i ondje umrijeti. (7.)

Kada bismo mi dolje (u Hrvatskoj) imali misionara, silno bi se raširilo herojsko shvaćanje kršćanstva.« Pa nastavlja u svojim bilješkama specijalno za naše prilike: »Secesija »žutih« svećenika bi se tada tom istom narodu, kad bi se usporedila s herojima kršćanstva, pokazala u pravom svijetlu. Blago narodu koji rađa misionare.« (6. svibnja 1920.)

Tako je Merz gledao na svećenički poziv. To je nešto božanski uzvišeno, što je potrebno pretvoriti u zbilju. Samo ćemo tako imati prave vođe vjere. Narod neće lutati, neće se sablažnjavati, već slijediti svetost svećenika. No i još nešto: sam će sticati posvećenje.

Merz je bio karakter koji nije »dijelio lekcije«, već koji se s tim mislima o svećeništvu sam izgrađivao. To je pokazivao više njegov život nego napisane riječi. Tako je on postao velikan duhovnog života, duhovnog posvećenja. Jednostavno: Božji velikan.

Nemamo li štošta naučiti od njega i još više: U mnogočemu ga nasljedovati?

1. Dekret II Vatikanskog Koncila o službi i životu svećenika (prezbitera) veli: »slično i prezbiteri — posvećeni pomazanjem Duha Svetoga i od Krista poslani •— u samima sebi mrtve djela puti i posve se daju na službu ljudima i tako, snagom svetosti kojom ih je Krist obdario, mogu napredovati do savršena čovjeka«. (Br. 12)

2. Deklaracija o kršćanskom odgoju ove će Merčeve misli svojim riječima samo potvrditi: »Sveti Sabor proglašuje da djeca i mladež imaju pravo na posebnu pomoć da bi ispravnom savješću mogli prosuđivati moralne vrednote i prihvatiti ih osobnom odlukom, kao i na to, da sve savršenije upoznaju i ljube Boga. (br. 1)

3. Drugi će Vatikanski naglasiti: »Svećenici se Novog saveza doduše po svom zvanju i po svojem ređenju na neki način odabiru unutar Božjega naroda, ali ne da se odijele bilo od njega bilo od ikojega čovjeka nego da se sasvim posvete djelu za koje ih Gospodin uzima.« (Presb, ord. br. 3)

4. Dekret o Apostolatu laika: »Apostolat laika koji proizlazi već iz samog njihovog poziva, nikad ne smije u Crkvi izostati... Naše vrijeme ne zahtjeva manju revnost laika, štoviše, današnje prilike iziskuju da njihov apostolat bude intenzivniji i prostraniji.

5. Laici svoj mnogostruki apostolat izvršavaju u Crkvi i u svijetu. U jednom i u drugom slučaju otvorena su im različita polja apostolske djelatnosti. Ovdje želimo spomenuti samo glavna: crkvene zajednice, obitelji, omladina, društvena sredina, nacionalne i međunarodne organizacije. Budući da u naše dane žene sve više i više sudjeluju u cjelokupnom društvenom životu, veoma je važno da se proširi njihovo sudjelovanje i na raznovrsnim područjima apostolata Crkve.« (Dekret o laicima br. 9)

6. Željena obnova čitave Crkve velikim dijelom ovisi o svećeničkoj službi koju oživljava Kristov Duh, toga je svjestan ovaj sveti Sabor. Stoga ističe odlučnu ulogu valjanog odgoja svećenika.« (Dekret Presb. ord. — Uvod)

7. Misionar »Životom doista evanđeoskim, velikom postojanošću, strpljivošću, dobrotom, iskrenom ljubavlju neka svjedoči za svoga Gospodina, ako je nužno sve do prolijevanja krvi. Molit će od Boga hrabrost i snagu da upozna kako se obilna radost nalazi u mnogom podnašanju nevolje i krajnjeg siromaštva.« (Ad gentes br. 24)

Dr Josip Kribl