IVAN MERZ UZOR LAIKA UOČI GODINE LAIKATA

Kad sam se primio obveze pisanja ovog kratkog izlaganja o I. Merzu, prva misao koja mi je pala na pamet bila je: »Ništa lakše od toga«, ali odmah zatim i da je to na žalost vrlo teško.

Na ovim našim prostorima sve poprima neku drugu dimenziju, pa je tako i bilo sa I. Merzom. Koliko je samo zbog toga patio, pa je na koncu i svoj mladi život položio za hrvatsku katoličku mladež. I dan danas, nakon gotovo 60 godina želi se osporiti značaj I. Merza, valjda zato što im ne odgovara njegova svetost, istinska i nepomućena. U stanovitu smislu to čini i najnovija »Danica«, i to ništa manje nego iz pera samog urednika. Jasno, na indirektan se način umanjuje svetost kako je naziva monaškom i bez naročitih briga a pogotovo ako su bili intelektualci i članovi nekih organizacija. Zar da nam oni budu uzor laičke svetosti, a k tome ih još nazivaju pretečama II. Vat. koncila. Ne znam na koga se ovdje medu ostalima misli, ako ne i na I. Merza. Očito se pero istrošilo pa je počelo škripati. Čovjek može pobjeći i na Himalaju, a da ne pobjegne od napasti. Znamo vrlo dobro da je dobar dio Merčeva života bio borba i svladavanje vlastite slabosti. Tek je u zreloj dobi u potpunosti ovladao sobom.

Čitam tako i predzadnju »Kanu«, kao također svjež primjer. To je prijepis jednog pisma upućenog biskupu J. Arneriću iz 67. god. o apostolatu laika. Pisac pisma strahuje od bilo kakva pokretanja mladih i starijih, strahuje od međuratnog razdoblja u pogledu laičke aktivnosti. Čak se spominje samoubojstvo katoličke vjere u Hrvatskoj i Jugoslaviji, ukoliko bi se bilo što slično organiziralo. Sama činjenica što je objavljen prijepis toga pisma danas, znači da to još uvijek važi, pogotovo u godini laikata i pred biskupsku sinodu o laicima u Rimu iduće godine. Toliko toga i na takav način, i još iz svećeničkih usta, kao da su vjernici obično stado.

Očigledno predrasude fosiliziraju pisca, a s druge strane po napisu ispada kao nešto zastrašujuće i strano. Postoji u ovoj zemlji i Ustav i zakon, a naše je da ga, bez obzira na ponekad bolne nesporazume, ispunjavamo u suživotu i izborimo se za pravednu primjenu ne mrzeći nikoga. Nadalje, htjeli to ili ne, mi se ne možemo, što je i prirodno, vratiti u to razdoblje, a niti želimo. Mi živimo u ovom vremenu, ovdje i sada, ali zato neke vrijednosti građene na Božjim zakonima važe za sva vremena do konca svijeta. Mladi danas hoće svoje, ne prihvaćaju kopije starijih, a oni će već znati na što će se nadograditi. Hvala Bogu, imamo takovu vjersku baštinu s kojom se možemo itekako ponositi.

Osim toga u Crkvi je sve dobrovoljno. Sjetimo se samo skupa u Asiziju. Nitko ih nije natjerao silom, natjerala ih je ljubav prema čovjeku i prema miru. Prije nekoliko godina govorio sam i pisao pod naslovom : »Katolički laikat danas« pa vidim da taj danas stalno traje. Naprosto se vrtimo u krugu.

Sve ovo dosad napomenuo sam radi toga da shvatimo kako je lako i teško govoriti o Merzu kao uzoru današnjim mladima. Na žalost ni ostala područja nisu izuzeta i pošteđena kojekakvih sukoba. Merz je u ono vrijeme odbacio mnoge primamljive ponude i odlučio se sav posvetiti mladima.

Kad čovjek čita ono što je Merz sam pisao, a toga nije malo, i ono što su drugi pisali i govorili o njemu, nema drugog zaključka nego — svetac još za života.

Svatko tko ima nešto protiv I. Merza, neka dođe za okrugli stol, neka donese svu literaturu, pa zajedno listajmo stranicu po stranicu, može i u ovoj dvorani, pa da vidimo što je to sporno i što nije sveto kod tog čovjeka. Argumenti, stvarni, s bilo koje strane mogu samo pomoći.

Imao sam sreću prije 5—6 godina posjetiti onda još živu služavku Merčeve obitelji, i od te stare i priproste žene, koja i ne zna drugačije govoriti nego kako misli, čuti na svoje vlastite uši o Merčevoj svetosti. Nikad taj čovjek nije protivnika ponizio, nikad nikog uvrijedio. Merzu je to bilo strano, nespojivo. Oni koji ga napadaju bilo službeno bilo privatno, neka čitaju sami u tišini sobe gdje ih nitko ne vidi, licem u lice, kao u zrcalu. Vjerujem da bi poželjeli da mu budu bar malo slični, ako ne oni, a ono bar njihova djeca. Koliki su roditelji, tzv. suvremeni i moderni, toliko slobodni da su se i vjere oslobodili, a toliko trpe na svoj način zbog vlastite djece. Bježe im od kuće, ubijaju se i budu ubijana, drogiraju se, odaju prostituciji i tko zna čemu sve još. Pitajmo se zašto? zato što nemaju UZORA ni u komu i ni u čemu, a ponajmanje u roditeljima, počevši od samog rođenja. Kakav strah od Boga, kakav Bog prijatelj, čemu to. Takvi roditelji često jedno govore, a drugo čine, nemaju dosljednosti osim u ispunjavanju vlastitih zahtjeva. Da je dati jednima i drugima bar malo one Merčeve smirenosti i topline, krila bi dobili od radosti. Zašto bi Merčeve vrline bile zastarjele?

Kamo sreće da ovaj narod ima što više uzora koji ne pričaju o idealima dok se valjaju u vlastitom blatu, već žive istinski svoju vjeru primljenu od svojih djedova i pradjedova. Narod i država bili bi sretni, kakav sukob ateistiteisti, čovjek bi volio čovjeka. Na nama je da se u ovom društvu kao istinski vjernici (makar je po statistikama preko tri četvrtine vjerujućih) izborimo za to da zatiremo mržnju koja rađa zlo, i da se njome nikad ne služimo.

Sve ovo što govorimo u stvari je Merz, a njegova je biografija križni put kao što je to životopis svih nas, nečiji teži nečiji lakši. Merz je riješio svoj životni problem. Za nas je on u nebu i mi to vjerujemo i želimo ga nasljedovati da i mi onamo dođemo, ne sami veći i sa svojim najbližima.

Čovjek teži istini na različite načine i kroz razne kulture, od rođenja kad mu počnemo tepati pa do kraja života. Kako onda kad odraste da ne traži taj odjek, tu istinu, tog Boga kad je to iskonski u njemu.

Pričao mi je, ne tako davno, jedan stari uzoriti svećenik staroga kova s jednog našeg dalmatinskog otoka svoj dijalog s nekolicinom boraca iz Mjesne zajednice. Razgovor prijateljski, uz malo provokacije, jasno, u pitanju vjere i čemu uopće vjerovanje. Starina se nije dao pa veli: »Ja vjerujem, svećenik sam i to je tako; ako Boga nema nikom ništa, prevario sam se i gotovo, ali što ako ga ima? Sugovornici su zašutjeli, i ostali bez odgovora.«

Dragi mladi, naša vjera nije neko religijsko traženje i lutanje. Mi imamo svoju vjeru, izravni doticaj s Bogom Stvoriteljem i mi vjerujemo da nas je On stvorio. Koliko je misli prošlo kroz Merčevu dušu dok nije došao do te spoznaje o Bogu. Nijemac podrijetlom, majka Židovka, rođen u Hrvatskoj, zavolio ju je, ukorijenio se u njoj i postao Hrvatom.

Domovinu je našao, a roditelje obratio na katoličku vjeru. O ocu u starosti, kad je ostao sam, brinuo se ratni ilegalackomunist, štitio ga i tješio, spasio od izgona. Jedna tetka pogubljena u plinskoj komori od nacista, a danas ga imaju hrabrosti po balkanskom uzoru nazvati čak ustaškom glavešinom za bijednu nadnicu. Zagrebački »Vjesnik« je jedini donio ispravke i uvidio kamo to vodi. Hajka je uvijek hajka, i ona za vrijeme Poncija i ova danas. Cilj je uvijek isti, razapni ga! Koliko u takvim situacijama znači mudrost, smirenost i pravednost, i još ako je na položaju i ima vlast. Takvih nam, Bože, daj! (Čulo se to nedavno iz usta M. Gorbačova!)

Kolika je samo bila povika na orlove i kasnije na križare, da su zastranili, da su ovo i ono. Najprije oni koji su nekada bili križari, a zastranili na jednoj ili na drugoj strani, ne mogu biti dokaz protiv te organizacije, a što se tiče same organizacije, ona je do prestanka svojeg djelovanja ostala dosljedna načelima I. Merza. Samo jedna natuknica. Sam B. Adžija neposredno prije rata u tjedniku »Naše Novine« isticao je nepolitičnost i nestrančarstvo križara, kao pozitivan element te omladinske kat. organizacije. Govoreći o zastranjenju mogli bismo i ovako postaviti stvar: Zbog ponekog zastranjenja u Crkvi, mogli bismo je ukinuti, zbog devijacija u Partiji mogli bismo je ukinuti, zbog nekih loših točaka u stabilizacijskom programu privrede, mogli bismo ga ukinuti, itd. itd. Kamo bi nas to odvelo? Tako se ponašaju samo površni ljudi, koji su inače u svemu površni, i štete ovom narodu i ovoj državi jer kako inače protumačiti novinsku informaciju da je Merz, koji je umro 1928., bio ustaški glavešina.

Nije smiješno, nego žalosno. Merz je upravo bio onaj koji je bježao od politike. Njegova politika, ako to možemo reći, bila je provođenje Božjeg zakona i življenja po njemu. Vama koji ste zainteresirani najprije za Merza, pa biskupa Langa, P. Barbarića i V. Vošnjafca preporučam, čitajte, prosudite, proučavajte i borite se za njihovo proglašenje svetima!

I to je jedna vrsta laičkog apostolata, isticati univerzalne vrijednosti. Prije 5—6 godina Dr. Slavko Šarić predložio je postulaturi da svi oni, kao ozbiljni kandidati, budu zajedno proglašeni blaženima Zaista vrlo dobra i mudra ideja. Uspjet ćemo u tome ako se i Duh Sveti uplete u to, a ne samo biskupi i mi, i ako su naša nastojanja iskrena. Ako netko hoće nekoga drugoga za sveca, neka radi, načela su za sve jednaka. Još se nije dogodilo u povijesti Crkve da je netko postao svetac, a da nije bio dostojan časti oltara. Tu se najbolje vidi vodstvo Duha Svetoga.

Sto se tiče svetosti, bila ona redovničkog tipa ili onih iz baze, po meni postoji samo jedna svetost. Ili je netko svet ili nije, a putevi do svetosti mogu biti različiti. Jedno je sigurno — da je svaki put, put križa. Postavlja se pitanje zašto bi muka Isusova na križu bila veća muka od muke nekog recimo običnog čovjeka, oca brojne djece u bilo kom dijelu svijeta mučenog i mučki ubijenog? Pa svi smo mi doslovce sinovi jednoga Oca.

Kristova smrt na križu bila je žrtva svakog čovjeka, ama baš svakoga. Kao što otac voli svoju djecu, i dobru i lošu, čak je ljubav za izgubljenim sinom još i veća, kako tek Isus pati za svakom izgubljenom dušom od početka pa do konca svijeta. Ima danas dosta zagovornika u Crkvi koji kažu: »Bog je toliko dobar da će svima oprostiti!«, pa nema razloga toliko se čuvati grijeha. Uživajmo u životu, ionako je kratak. Tako pomalo i ispovijed nestaje, a osjećaj za grijeh sve više otupljuje. Očito bi čovjekova sloboda, a i Božja pravednost izgubili svoj smisao. Križ je naša stvarnost, i moramo ga strpljivo nositi, a Merz ga je objeručke prihvatio svjesno i s ljubavlju. Vlastodršci ovoga svijeta koji nose mržnju u sebi neka ne strahuju da će im vjernici, sljedbenici Kristovi oduzeti vlast. Vlast im mogu uzeti samo oni koji su slični njima, a nas neka puste na miru.

Merz se borio da Crkva kao mistično tijelo Kristovo ne padne u napast politike, a naročito ne one dnevne koja se mijenja kao vrijeme. Ako se i dogodi da Crkva uđe u politiku, u obranu svakog čovjeka, kao recimo u Poljskoj, onda je to automatski obrana Božjih načela, ne silom nego ljubavlju i razumijevanjem. Zato se u Poljskoj i nije prolila krv kao u drugim dijelovima svijeta. Mogla je to biti Mađarska. U Poljskoj svi razgovaraju, Država, Solidarnost, Crkva. To je ipak suživot na svakom pa i političkom planu.

Kod nas svako malo persona non grata, pa i s crkvene strane i tako razgovor i ne započinje. Merz nije bio takav. On je bio zastupnik dijaloga, volio je svoju kat. org. koja mu je pružala te mogućnosti. U to doba bilo je dinamike, jer to je bila org. mladih; bilo je i krivudanja od prevelikih želja za dobrim i sve je to, po meni, normalno. Ako se vratimo još jednom na napis u »Kani« koja naprosto strahuje od organiziranosti, pitam se zar je uopće nešto moguće činiti bez organiziranosti. Sto sve nije organizirano počevši od Svemira pa do Mjesne zajednice. Tek kad je nešto aktivno a neorganizirano, postoji strah od skretanja. Ako netko strahuje od predrasuda da se nešto ne bi dogodilo, pa to odmah uguši, nalikuje mi na abortus učinjen iz straha da se kojim slučajem ne bi rodilo defektno dijete.

Zašto KS, odnosno njeni nosioci i sam pisac naslova »Apostolat laika je rad, a ne organizacija« nisu uzeli u načelo i prvi dio naslova, već su se itekako organizirali u izvancrkvenom Sektoru, jer da bi, itd. itd. Ja bih taj naslov promijenio u »Apostolat laika je i rad u organizacijskoj strukturi«.

Sto se tiče prijedloga u pogledu ipak nekakve organiziranosti na kraju članka, a radi se o uvođenju prve faze, doslovce piše: »Prva je faza istraživanje i evidentiranje postojećih snaga«!

Ako ova Crkva ovdje i sada to ne zna i ako pisac navedenog članka tako zagrijan prijedlogom nije poradio na evidentiranju kroz svih 19 god. od prve javne pojave prijedloga, onda je bolje da nas u tome mimoiđe II. Vat. koncil, dok se ne evidentiramo!

Dragi mladi, u ovih petnaestak minuta nemoguće je reći sve što je u vezi s Merzom, bilo direktno bilo kao baština. Čitajte, istražujte i sami se uvjerite. Da Merz nije onakav kakvim ga mi vidimo, ne bismo danas bili ovdje i govorili o Njemu.

Nije Merzu, ni nama, do veličanja njegova imena, radi imena, već radi djela njegovih, kako bismo i mi došli lakše odavde do vječnosti, ali putem koji nam je pokazao jedan laik. istinski intelektualac, ili, kako su ga još zvali, »Borac s bijelih planina«. Neka nam i ovom prigodom u godini laikata pokaže još jednom put k suncu, odnosno Bogu!

Zagreb, prosinac 1986.
Ing. Josip Kokić