ŽIVOTOPIS DRA IVANA MERZA

I. HISTORIJSKE ČINJENICE

Član 1.

Sluga Božji dr. Ivan Merz rodio se u Banjoj Luci (biskupija Banja Luka) 16. prosinca (XII.) 1896. Njegov otac Mavro bio je tada glavar željezničke postaje Banjaluka—Grad. Bio je vojnički časnik, i kao takav bio je dodijeljen za vrijeme rata upravi vojne željeznice Banjaluka—Doberlin.

Majka mu se zvala Terezija rođ. Mersch. Majka je rođena Židovka. Oboje roditelja bili su rimokatoličke vjere.

Krstio ga je u roditeljskoj kući vojni svećenik Petar Andrassy na blagdan Svijećnice 2. veljače (II.) 1897.

Kod sv. krštenja kumovao mu je očev brat Georg Merz kojega je zastupao nadporučnik Robert Kautz. Po kumu i zastupniku dobio je Ivan još i imena Đuro i Robert.

Ivan je bio jedinac u roditelja.

Član 2.

Ivan je odrastao u roditeljskom domu u Banjoj Luci. Roditelji su ga odgajali »čestito«, t. j. prema načelima relativno liberalnog humanizma.

Pod utjecajem Ivanovim počeli su kasnije živjeti ozbiljnim kršćanskim životom. O tom će biti više govora u čl. 38.

Član 3.

Iako u roditeljskom domu nije bilo dubljeg vjerskog života, ipak su naučili maloga Ivana moliti se svako jutro i svaku večer.

Slali su ga u Zabavište CČ.SS. Predragocjene Krvi Isusove. Tu je Ivan primio i prvi glazbeni odgoj. U malog Ivana rano se zamjećuje plemeniti osjećaj prema siromasima.

Vrlo je u njega izrazit osjećaj dužnosti.

Ljubav i finoća prema roditeljima pokazuje se također u načinu kako Ivan ispravlja svoje dječje pogreške, ili kako roditelje moli za oproštenje.

Još se više pokazuje pozitivnim činima pažnje i ljubavi, tako na pr.:

Jednom je na majčin imendan sa svom ozbiljnošću tražio od oca da izvjesi barjak, jer je vidio, da ga otac, kao glavar stanice, izvješava na »carev dan«: »... pa kad kuću kitimo barjakom na »carevdan«, onda treba da je kitimo pogotovo na majčin dan.«

Član 4.

Prvi i četvrti razred pučke škole polazio je Ivan u Banjoj Luci, a drugi i treći razred u Prijedoru, kamo mu je otac bio neko vrijeme premješten. — Njegov vjeroučitelj u Banjoj Luci (vlč. g. Kaurinović) znao je kazati majci, da mali Ivan treba da postane svećenik, jer da od svih svojih školskih drugova najbolje znade vjeronauk.

Prvu sv. Pričest primio je Ivan u 10. godini 22. travnja 1906. — Spomen slika prve sv. Pričesti visjela je do konca Ivanova života nad njegovim pisaćim stolom.

Iduće godine na Duhove podijelio mu je sakrament sv. Potvrde banjalučki biskup fra Marković. Na sv. Potvrdi dobio je ime Viktor, prema imenu kuma na sv. Potvrdi, nadporučnika Viktora Honiga.

Član 5.

U rujnu 1906. pošao je Ivan u realku u Banjoj Luci. Napredovao je vrlo dobro u svim predmetima. Samo se profesor risanja, inače prijatelj njegova oca, nešto tužio na nj. Kad mu je to majka rekla, priznao joj je da ga risanje vrlo zanima, ali da ne vidi na ploču, da mu je često sve tamno, da drugove oko sebe vidi dvostruko i da osjeća boli u čelu kada čita.

Od toga je trpio kroz čitav svoj život i to je vjerojatno bio kasnije korjen njegove bolesti, kojoj je konačno i podlegao. I premda je cijeloga svog života trpio na očima da je cijeloga svog života trpio na očima, ipak je odlično svladao ne samo svoj službeni studij i svoj kasniji obilni javni rad, nego i toliki privatni književni rad i privatnu korespondenciju. Bila je to trajna i neprestana žrtva njegova života u radu za Boga, sv. Crkvu i hrvatski narod, o kojoj nije nikome govorio. Povjerio bi je samo svojem dnevniku kad bi je preteško osjećao ...

Član 6.

Ivan je bio tjelesno dobro razvijen, osim poteškoća s očima i povremenih neprilika s bolima u sinusima bio je zdrav i krepak. Vozio je dvokolicu i znao ju je prema potrebi spretno popraviti. Volio se sanjkati i sklizati na ledu. Rado je igrao tenis, rijetko nogomet. Gimnasticirao je s drugovima na spravama i dobro igrao šah. Bio je kao učenik srednje škole miran i ozbiljan, ali veselog temperamenta i druževnog karaktera.

Povrh školskih predmeta učio je violinu i glasovir, engleski i francuski jezik. Jezike je učio lagano i brzo je napredovao u učenju. Rado je risao i crtao zgodne portrete i karikature.

Prof. Danica Lattas, kojoj je Ivan u nižim razredima dolazio na satove iz francuskoga jezika, isticala je u svojim uspomenama njegovu čednost, marljivost i nadarenost. Činilo joj se samo, da je preozbiljan za svoju dob. Njegove drugove vidjela je često na ulici u veseloj igri. Ivana nije bilo bilo među njima.

Član 7.

Te pozitivne osobnosti Ivanova karaktera cijenili su i njegovi drugovi i njegovi profesori. Izabrali su ga, među ostalim, da francuskim jezikom pozdravi odličnog gosta iz Pariza, profesora Blondela, kad je posjetio njihov zavod.

Ivan, je, međutim, već u ranim godinama kritički promatrao i svoje drugove i svoje nastavnike, a najviše sama sebe. On je vrlo rano razlikovao dobro i zlo. U školi mu se mnogo toga nije sviđalo ni kod nastavnika ni kod drugova.

Ispravno je prosuđivao i predavanja i vladanje nekih liberalno orijentiranih profesora. Počitanje ga je zadržavalo, da im se javno usprotivi, ali pred drugovima je znao javno pokazati svoje negodovanje. Još deset godina kasnije tužio se u dnevniku: »Utuvili su mi u glavu toliko laži, da ih se možda još ni sada nisam otresao.« Kritički je promatrao, kako stariji i pretpostavljeni jedno govore i uče, a drugo, često i protivno, čine. I to je bio jedan od uzroka, što je u doba puberteta oslabila njegova pobožnost, što je za neko vrijeme prestao polaziti i na sastanke marijine kongregacije, kojoj je bio pristupio.

U životu Ivanovu započele su prve proljetne oluje, koje će većom ili manjom žestinom bijesniti u doba mladenačkoga dozrijevanja, da očiste atmosferu njegove unutrašnjosti za kasnija vrhunaravna zbivanja.

Član 8.

Ivan je kritički promatrao i svoje drugove, te prema svojim načelima postupao. Premda je u VII. razredu realke slavio načelo Francuske revolucije: Sloboda, bratstvo, jednakost, ipak je to načelo tumačio na svoj način. Njegovi drugovi spominju kako je neobičnim mirom suzbijao nasrtaje slobodarskih drugova, koji su mu predbacivali da ne razumije napredak vremena. Ing. g. Božo Jović, Ivanov nešto mlađi drug, kaže da ga nitko nije mogao tako uvjeriti o vrhunaravnoj koristi redovničkog zvanja njegove braće za narod, kao Ivan.

Član 9.

Ivan je kritički promatrao i sama sebe, svoje misli, čuvstva, riječi i djela.

Iz dnevnika se razabire kako ga je savjest prekoravala što je zadao riječ da će drugima izraditi zadaću za ispit zrelosti prije nego sebi.

Iz dnevnika se također razabire, kako ga je savjest prekoravala kad je s drugovima išao na koju đačku pustolovinu: »poštenje ide preko svega«.

Čini se da te svoje neugodne dojmove u vezi s drugovima nije pred njima mnogo pokazivao.

Član 10.

Volio je društvo i drugove, no ne zato da ih upotrijebi za sebe i svoju zabavu ili da se među njima istakne, već da i on svoj dio doprinese općoj radosti i zajedničkom napredku u školi i izvan nje.

U neugodnostima svojoj bi savjesti udovoljavao tako da bi se s tihom nevoljkošću povukao postrance, iako se znao i otvoreno usprotiviti.

Ivana su svi drugovi voljeli zbog njegova dobra odgoja, zbog njegova mila bića i uslužnosti. Osim toga bio je najmlađi među drugovima.

Član 11.

Da kasniji vođa i apostol hrvatske katoličke mladeži uzmogne bolje razumjeti, savjetovati i voditi omladinu u vrlo osjetljivim pitanjima mladenačke ljubavi po: Božjoj Providnosti, i Ivan je proživio mladenačku ljubav. U svojoj 16-stoj godini upoznao je u obiteljskom ophođenju darovitu i lijepu kćer šumarskog savjetnika. S njome se često sastajao, skupa bi čitali i razgovarali o književnosti i povijesti. Ivan ju je vrlo cijenio i baš zato zavolio, a nagonska bi uzbuđenja svjesno svladavao, stideći se sam sebe ako bi mu se požuda prema njoj pojavila.

No ta sirota djevojka nije bila baš tako idealna kako je Ivan mislio. Razočarana nepoštenjem jednog svog »obožavatelja«, očajala je i otrovala se u Travniku 1913. Ni vlastita majka nije slutila kako će Ivana potresti vijest o toj smrti.

Član 12.

Ta je smrt za Ivana bila »prijelom«, kako on govori u svom Dnevniku. Taj »prijelom« bio je ne samo ozbiljnije gledanje na ljubav, nego i na život uopće.

U prvo vrijeme iza te smrti ostao je u duši teško potišten, no tu potištenost nije izvana mnogo pokazivao.

Postepeno se dizao sve dublje shvaćajući smisao života u vjeri. Imao je dosta poteškoća i od toga što je u vjeri bio premalo poučen. »Da je ovdje kakav naobražen ispovjednik, da mu se povjerim!« (D. 30. VIII. 1914.).

Potpuno se smirio tek izvanrednim utjecajem Marijinim u Lourdesu i zavjetom vječne čistoće kako će se to kasnije vidjeti.

Član 13.

Na unutrašnji preobražaj Ivanov djelovao je svojim pozitivnim religioznim utjecajem njegov profesor u realci dr. Ljubo Maraković. Bio je on profesor književnosti, katolički orijentiran i literarni kritičar. Upućivao je svoje učenike na dobro, širio im duševno obzorje narodnim i socijalnim osjećajima, rasplamćivao njihova srca na požrtvovnost za opće dobro. Kod ocjenjivanja književnih djela upućivao ih je na sustavan rad, na sredstva i načine osobne izgradnje značaja, kao na primjer na pisanje dnevnika. Uplivu i poticaju prof. Marakovića zahvaljuje Ivan pisanje svoga dnevnika, koji je počeo pisati 27. II. 1914.

Član 14.

Prva faza religioznoga razvoja dra I. Merza imade literarno-estetsko obilježje. Životni nazor i »poezija života« isprepleću se nekako jedno u drugo. Ovo doba svojega životnog razvitka označio je kasnije Ivan kao »estetski katolicizam«. Za rata, na fronti, zatim u Beču i napose u Parizu okanio se Ivan «estetsko-literarnog« gledanja na svijet i počeo je promatrati život, kakav je u stvarnosti, to jest u zamisli Spasiteljevoj.

No kako je literatura, koju je prof. Maraković davao Ivanu, bila prožeta katoličkim duhom, a katolički literarni časopis »Der Gral« u god. 1914. uoči svjetskog Euharistijskog kongresa u Beču, bio je uređen u duhu presv. Euharistije, počeo se Ivan pomalo približavati presv. Euharistiji.

Ipak, trebalo je dugo vremena, da Ivan osjeti nebeski okus ove Božanske hrane i da mu Presv. Euharistija postane »panis quotidanus supersubstantialis«.

Član 15.

Srednju školu završio je Ivan ispitom zrelosti, koji je položio s odlikom. Trebalo se sada odlučiti, koje će zvanje izabrati. Naravskih darova imao je Ivan za mnoga zvanja. Tko bi ga gledao, kako spretno popravlja dvokolicu ili pravi nacrte, mogao bi pomisliti: bit će dobar inženjer. Kad bi ga vidjeli gdje spretno vježba na spravama ili ponosno jaši na konju, rekli bi: rođen je za časnika. Kad bi ga slušali, kako kritizira pisce ili prosuđuje filozofe, rekli bi: bit će izvrstan profesor. Njegov vjeroučitelj u pučkoj školi rekao je majci: »Hans će biti dobar svećenik.« Svestrano nadaren imao je Ivan široki izbor. No srce ga je vuklo za onim, što mu se najviše svidjelo u mladosti: želio je postati profesor, odgojitelj i prijatelj mladeži. Bio je to blagotvorni utjecaj profesora — vođe dra Marakovića, čiji mu je primjer uzornoga nastavnika posijao u srce klicu želje za njegovim zvanjem. To je i najviše odgovaralo Ivanovim sposobnostima: velikoj duševnoj nadarenosti, jakoj radinosti, fino istančanom ukusu, te ljubavi za umjetnost i mladež. Trebalo je, doduše, u tu svrhu još položiti ispit iz latinskoga jezika, koji nije učio u realci. No to se on nadao lako svladati. Da ga roditelji radije puste na sveučilište, nastojao je, da ispit zrelosti položi s odličnim uspjehom.

»Hoću da živim za svoju milu struku, pa makar bio vječni siromah, a ne gnjaviti se mašinalnim radom, zasluživati novaca i kao vrlopoštovani stručnjak dizati nos, držati se pametnim, ozbiljnim i uzvišenim, kad to nisam... Živila umjetnost!« Tako osjeća Ivan za vrijeme priprave na ispit zrelosti i stvara odluke za budućnost (D. 17. VI. 1914.)

No Ivan snuje, a roditelji određuju.

Član 16.

Roditelji, napose majka, željeli su, da se Ivan posveti vojničkom staležu kao i otac. Nadali su se, da bi se Ivan po svojim lijepim sposobnostima mogao visoko uzdići u vojnom stožeru. Osim toga kao vojnički časnik ne bi morao mnogo čitati, i ta bi okolnost bila povoljna za njegove slabe oči. Povrh toga god. 1914. buknuo je prvi svjetski rat, pa bi Ivan morao naskoro na stavnju, pa na frontu. Polaskom u vojnu akademiju to bi se zateglo, dok rat svrši. Zato roditelji odluče, da Ivana pošalju na vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto.

Za Ivana bila je to velika žrtva. Poslušao je ipak roditelje, da ih ne ožalosti. Otputuje onamo 12. IX. 1914. Sjajno položi prijemni ispit i bude primljen među pitomce. Kako se osjećao u vojnoj akademiji napisao je u Dnevniku:

»Stupio sam u vojnu akademiju, znači, da moram postati dobar vojnik. No sa mnom je to sasvim drugačije. Volju za vojništvo nikad nisam imao, ali da olakšam roditeljima život, stupio sam ovamo ... Ovdje nisu pravi vojnici...

Dr. M. Klarić