LUČ 23/1927/28, 9-10, 276-277

Pero Crnkovački, Rim:

BRAT - VITEZ

(USPOMENE NA DR. IVU MERZA.)

ZAGREB, 1922./23.

Umoran sam jako. Trebao bi da legnem - da mi živci otpočinu, jer sutra je opet težak dan. Ne, ne ću leći. Valja mi zabilježiti. Sutra će sve biti u drugom koloritu - a to ne bih želio. Jer mi smo ljudi - bića, koja pjesnici uspoređuju: plimom i osjekom. Promjena je češća, nego u naravi, zato valja žuriti.

Čitao nam je I. M. svoju doktorsku disertaciju. Plod studija, finog osjećaja, istinskog preživljavanja - života. Pričinja se časomice, kao da on stoji posve izvan obrađenog materijala i promatra: kako nebeska ljepota katoličke liturgije svladava ohole pjesnike bezbožne Francuske. Kako ih čini malenima, sićišnima, nemoćnima. Kako ih krši, mrvi, raskida i onesvješćuje: Libera me Domine, de morte aeterna —, oživljuje: Rorate coeli desuper —, podiže u visine: Alleluja — resurrexit — i baca opet u prah kao pokojnike i grešnike: Miserere - Ali nije on samo objektivni psiholog. Na svakoj stranici vidiš i osjećaš njega. Njega, koji je tako lijep - čist. Dok nam čita, duša mu gori vatrom, koju ja ne poznam, glas zvoni ljepotom, koju sam samo vidio u dječjim očima. Pa kad dođe koje mjesto, koje ilustrira psalmom ili crkvenom himnom, onda je izražaj njegova lica neobičan. Ne znam da opišem to lice, koje plamti. Je li to intenzivni doživljaj literarne ljepote? Je li to proživljavanje Božanske poezije sv. Pisma? Je li to izljev ljubavi nebeskom Autoru te poezije? Je li to čistoća mladenačke duše, koja izgara u čežnji za zaručnikom?

Kako mu je lijepo čisto oko. Kako je tih, Ijubezan. Uvijek nasmijan, vedar i veseo. Zar ta duša ne zna: što je bestidnost gradskog uma i pakao gradske noći? Zar prolazi mimo ljudi s molitvom u duši, s ljubavlju u srcu? Zar dolazi među ljude kao mironosac i pionir novoga života?

Kako je lijep čisti mladić! Otkud ja znam, da je on čist? Vidio sam - osjetio sam.

- Non potest civitas abscondi supra montem.

Danas sam vidio I. M. u crkvi. Bio je kod svete pričesti.

Ja ne znam: što da rečem!? U njemu vidim ideal katoličkog đaka. U njemu vidim realizaciju našeg programa rekristijanizacije. Izgradnja samoga sebe -drugo će nadoći samo po sebi. Na sebi valja osjetiti, što je to žrtva, samozataja - junaštvo. Na sebi valja iskušati bičeve, koje se nude drugima. Sebe valja skršiti, da uzmognu drugi vidjeti i spoznati veličinu čistoga života.

- panem Angelorum manducavit homo. - i zato mu je srce ljiljan.

ROMA, 1926

Koliko sam radostan, što sam susreo I. M.! Malo sam razgovarao s njim, jer nije bilo vremena, a i on je nevoljko govorio o onom, što sam ga pitao. Nije htio, da u sjeni Isusovih prvaka sv. Petra i Pavla, koji su ljubeći Učitelja umrli za Njega, govori o onom, gdje je tako malo istinske ljubavi i bratstva. Razumio sam ga. I kako mi je drago, da je opet pokazao svoje čisto srce.

- Kako ti je? - zapitao me i odmah dodao, umjesto mog odgovora. Kako ti je lijepo u tom svetom gradu!

- Ja sam gledao opet njegovo lijepo čisto oko, koje je gledalo prema bazilici sv. Petra. Pričinilo mi se, kao da ga je spopala jedna želja, ali koja mora ostati neostvarena.

- Zašto on ne postane svećenik?

Netko je viknuo: Hajdemo, a moje pitanje je iščezlo, jer je valjalo odgovarati na pitanja znatiželjnih. I dok smo razgledali umjetnine veličanstvene bazilike, naše katoličke slave i ponosa, katkad bi se i on potrudio, da štogod razloži ili na što upozori. Svagdje je tražio u prvom redu simboličko značenje predmeta, onda umjetničko. Tada je govorio s toliko oduševljenja o Spasitelju, bl. Djevici, sv. apostolima, da sam ga gledao, gledao i sjećao se onih zimskih večeri, kad sam uživao u njegovim liturgijsko-literarnim razlaganjima, spominjao se kišovitih jutara, za kojih sam ga promatrao u isusovačkoj crkvi.

On je još mlad. Pa kad smo stajali pred Michelangelovom »Pieta« i razgovarali: zašto je umjetnik prikazao Majku tako napadno mladom, a odgovor je rezonirao: čistoća i nevinost ne stari, onda mi je govorio psalam: Quis ascendet in montem Domini, aut quisstabit in loco sanctoeius? Innocens manibus, et mundo corde.

Ja sam sretan, da je takav vitez na čelu orlovske vojske.

ROMA, 1928.

Umro je I. M.

- Desiderium cordis eius tribuisti ei - pjeva psalmist.

Kratka i suha novinska vjest o njegovoj smrti. O smrti brata - viteza. I sad?

Ostala vojska bez vođe? Ostala braća i sestre bez brata?

Ne!

- Consummatus in brevi tempore explevit tempora multa. Placita enim erat Deo anima illius: propter hoc properavit educere illum de medio iniquitatum - U Knjizi Mudrosti.

Ne plačimo! Ne slabimo u snagama i ne krijepimo se uzdasima! Ne mučimo se pitanjem: zašto nas ostavljaju najbolji: I ne tražimo pomoći i izlaza a eventualnostima! Zapjevajmo: Te Deum laudamus, Te Dominum confitemur! Zar nije dosta bapskog priželjkivanja: e, da nam je ostao Eckert, Rogulja, Merz - sve bi bilo bolje, drugačije? Ne bi bilo bolje! Možda drugojačije!? »Svidjela se Bogu duša njegova«, a mi zar da plačemo, što je tako? Mjesto radosti - bol. Ljubav naša je velika, a mi smo slabi.

»Svidjela se Bogu duša njegova« - njihova, koja u vječnoj gloriji Neba adorira pred Svevišnjim, moleći za nas grešnike. Ublažuje gnjev Gospoda poradi bezakonja naših i moli blagoslov za nas neposlušnu djecu. I Gospod sipa blagoslov - super pios et impios, a braća naša, vitezovi naši, sveudilj mole. I mi idemo naprijed!

- Beati immaculati in via, qui ambulant in lege Domini -